Preporuke za citanje - preporucite knjigu, zanimljivo stivo

Trazi i dobices

Fri, 02 Jul 2010 13:08:34 +0200

Poslao: Pet 02.07.2010 13:08

Trazi i dobices - Ester i Dzeri Hiks (Abrahamovo ucenje), naucite da ostvarite svoje zelje.

"Jedna od najdragocenijih stvari u vezi s ovom knjigom jeste sto nam Abraham nudi 22 izuzetna nacina da postignemo svoje ciljeve. Bez obzira gde smo postoji proces koji moze da nam pomogne da ucinimo svoj zivot boljim."

Ovo je stvarno jedna praktcna knjiga...

The Secret (TAJNA) - Ronda Bern

"Prenosi se vekovima, mnogi su je zeleli, mnogi vesto skrivali, neki su uspevali da je ukradu, cak su je i gubili, neki su za nju davali bogastvo...

Uceci Tajnu shvatices kako mozes imati, biti i postici sve sto zelis. Spoznaces ko si zapravo ti. Spoznaces istinsku lepotu koja te iscekuje"

Slično se sličnom raduje.

What you resist, persists.
Ono čemu se opireš, ostaje.

You reap what you sow.
Žanješ kako si posejao.

Nada je verovanje da će se dogoditi ono što ne možeš videti.
Strah je verovanje da će se dogoditi ono što ne možeš videti.

Izbor je nas.

Pri godinu dana raspao mi se život. Previše sam radila i iscrpila se, otac mi je nenadano umro, a odnosi s kolegama i voljenim osobama bili su poremećeni. U to doba nisam mogla znati da će se iz najdubljega očaja roditi najveći dar. Dobila sam uvid u Uzvišenu Tajnu, tajnu života. Uvid sam dobila iz stotinu godina stare knjige koju mi je poklonila kćerka Hayley. Tajnu sam počela pratiti kroz povijest. Nisam mogla verovati da je toliko ljudi znalo za nju. Bili su to velikani povijesti: Platon, Shakespeare, Newton, Hugo, Beethoven, Lincoln, Emerson, Edison, Einstein. U nevjerici sam se pitala: Zašto svi ne znaju za tu tajnu?? Obuzela me žarka želja da Tajnu podelim s čitavim svetom te sam počela tragati za suvremenicima koji su upoznati s njome...

Postoji i film "Tajna". U filmu jedan od koautora filma je i Ester Hiks (autorica knjige Trazi i dobices). Ove dve knjige su tesno povezane i jako su poucne.

Jedi, moli, voli – Elizabet Gilbert

Thu, 01 Jul 2010 21:10:01 +0200

Autor: Mikica

Poslao: Čet 01.07.2010 21:10

Autorica ovog bestselera od svojih 108 priča, podijeljenih u tri odjeljka sačinila je roman koji naziva svojim pokušajem da pronadje ekvilibrijum. Roman je satiričan i zabavan; autorica piše hrabro i izrazito inteligentno, vrlo je umiješna u svojoj prozi. Svojim kazivanjem Liz Gilbert ležerno nas uvodi u jednostavne, smjele, pa bizarne ili čudne dogadjaje; a zatim nas, kao za ruku, sa povjerenjem, vodi do opisa ličnih doživljaja u kojima ne preza da iznese sve ono što bolom boli, kao što se ne štedi ni u opisima stanja radosti i sreće onda kada se dese. Tako redom. Sve do opisa izuzetnih profila ljudi koje upoznaje na svom putešestviju nazvanom III (Italija, Indija, Indonezija).

Roman je ustvari autobiografska priča žene koja se u jednom momentu u životu nadje na ozbiljnom raskršću: povrijedjena, izgubljena, sa srušenim iluzijama o svome braku... Nalazi se u ranim tridesetim godinama, i umjesto da se zadovolji svime čime bi se inače zadovoljio neko njenih godina, njoj to nikako ne polazi za rukom. Ona ne želi da tješi sebe raznim sinonimima za uspjeh, ona želi da spozna šta je istinska sreća.

Da želi krenuti na taj put spoznaje postala je potpuno sigurna nakon razvoda i teške depresije usljed koje je prestala funkcionisati kao neko ko je, do tada, bio uzoran član društva. Iz očajanja se rodio poriv ispitati tri različita aspekta svoje prirode, koji je za sobom poveo ideju da otputuje u različite zemlje, čije će joj kulture pomoći u njenim namjerama. A namjere su bile: ispitati zadovoljstvo u Italiji, duhovnost u Indiji i ravnotežu izmedju zadovoljstva i božanskog na indonežanskom ostrvu Bali...

Svi tragamo za srećom ali poput Tolstojevog prosjaka, koji život provodi na ćupu zlata, moleći prolaznike da mu udjele koju kovanicu, nesvjestan bogatstva koje sve vrijeme leži pod njim, naše blago – naše savršenstvo – već je u nama. Ali da bismo do njega došli moramo da obuzdamo užurbanost svog uma, odreknemo se želja svog ega i udjemo u tišinu svoga srca.

Svjetski dan knjige i autorskih prava

Fri, 23 Apr 2010 21:06:01 +0200

Autor: Mikica

Poslao: Pet 23.04.2010 21:06

Danas, 23. aprila obilježava se Svjetski dan knjige i autorskih prava. Ovaj datum je, nažalost, po tužnim dogadjajima ostao zapamćen u svjetskoj književnosti. Toga dana 1616 godine umrli Miguel de Cervantes, William Shakespeare i Inca Garcilaso de la Vega. Ujedno, na taj dan rodjeni su neki od najpoznatijih svjetskih pisaca, medju kojima je i Vladimir Nabokov.

Ideja proslave Svjetskog dana knjige potekla je iz Katalonije gdje se na današnji dan, na dan Sv. Jurja, tradicionalno poklanja ruža za svaku prodanu knjigu.

Svjetski dan knjige i autorskih prava obilježava se širom svijeta uz pomoć brojnih izdavača, knjižara, učitelja i stručnjaka za komunikacije. Naravno, podrška na promociji knjige i poticaja čitanja jedan je od zadataka i UN-ove organizacije za obrazovanje, nauku i kulturu - UNESCO.

Bitno je napomenuti da je Odluka o obilježavanju Svjetskoga dana knjige i autorskih prava donesena na Opštoj konferenciji UNESCO-a održanoj u Parizu 1995 godine.

Od 2001 u organizaciji UNESCO-a bira se godišnja svjetska prijestolnica knjige. Ovom su se počasnom titulom okitili Madrid, Aleksandrija, New Delhi, Antwerpen, Montreal, Torino, Bogotá, Amsterdam.

Njeno Veličanstvo Knjiga

Svako živo biće od svojih ranih dana vezano je za knjigu, počev od dječjih priča koje su nam čitane pred san, preko školskih knjiga, lektira, beletristike, do knjiga koje kao odrasli biramo po nekom svom afinitetu.

Knjiga spada u red onih prijatelja za sva vremena; u red onih koji nas neće izdati, niti se našim emocijama grubo poigravati. Njenu važnost svako od nas sigurno doživljava na svoj, vrlo intimni način. Jedno je sigurno, naša lična kultura i nadgradnja kao misaonog bića teško bi bila moguća da nije upravo knjige.

Bez obzira kakvoj vrsti štiva smo naklonjeni, način na koji eksperimentišemo izborom knjiga koje čitamo neminovno ukazuje na odredjeni put koji koristimo kako bismo na svjesnoj razini, znači spoznajno, kreirali svoja opredjeljenja, stavove, obogatili svoja znanja. Dok neke stvari usvajamo ili razmatramo, druge odbacujemo ili primamo s rezervom, činjenica je da su oba puta negdje ipak jedinstven put do same ličnosti, pa kao takvi mnogo govore o nama.

Dakle, Njeno Veličanstvo Knjiga suvereno vlada svijetom književnosti, jezika i ljudske misli; i čini to kao nijedan vladar, u tišini, blago, nenametljivo.

Dozvolite mi da se malo udaljim od samog naslova teme… danas ću vam jednostavno preporučiti knjigu; knjigu samu po sebi, onu čiji redovi i čije margine čekaju otisak baš vaše duše.

Koju igru igras – Erik Bern

Sat, 13 Mar 2010 18:35:09 +0100

Autor: Mikica

Poslao: Sub 13.03.2010 19:35

Transakciona analiza obuhvata teoriju ličnosti i interpersonalne komunikacije i iz nje izveden psihoterapijski metod. Krajem pedesetih godina američki psihijatar Erik Bern (Eric Berne, 1910-1970) definisao je osnovne koncepcije i postupke čime je stvorio novi psihoterapijski pravac. Po svojoj vokaciji Bern je bio psihoanalitičar, ali i učenik dva velika ego-psihologa Pola Federna i Erika Eriksona.

Utemeljitelj transakcione analize, Dr Erik Bern, autor je vrlo zanimljivog štiva pod nazivom Koju igru igraš, a koje pred vas postavlja slikovite analize ljudskog ponašanja u raznim životnim situacijama, iz čega neminovno proizlazi mnoštvo pitanja, i to onih koja postavljate prvenstveno sebi.

Bern tvrdi da su razonode i igre zamjena za stvarno življenje u stvarnoj bliskosti sa drugim ljudima i stoga na njih možemo gledati kao na neku vrstu prethodnih napipavanja, više nego spajanja, sa drugim ljudima. Prava bliskost počinje onda kad pojedinačno (obično instinktivno) programiranje postane intenzivnije, a društveno ukalupljivanje i prikrivena ograničenja počnu da se povlače. Bliskost je jedini potpuno zadovoljavajući odgovor na tzv. glad za draženjem, glad za priznanjem i glad za strukturom. A njen prototip je čin ljubavnog ispunjenja.

Knjiga Koju igru igraš logično je složena i teži zaokružiti cjelinu, ali ostavljajući dovoljno prostora čitaocima da izvlače svoje konkluzije na analitički predočenim premisama. Da bi se razumjelo zašto se “igrama” pristupilo na ovako studiozan način, autor ostavlja definiciju, u kojoj je ujedno i sadržana jasna potreba da se ovim aspektom medjuljudskih odnosa pozabavimo kroz drugačiji pristup. Po Bernu, igra predstavlja niz komplementarnih skrivenih transakcija koje se približavaju vrlo odredjenom, predvidljivom ishodu. Na površini je vidljivo da je u pitanju skup transakcija koje se obnavljaju, često na identičan način, uz prividnu vjerodostojnost iza koje se krije prava motivacija. Jednostavnije rečeno, to je serija poteza koji kriju u sebi zamku ili „štos".

Transakciona analiza je ogranak socijalne psihijatrije, a analiza igara je posebna strana transakcione analize. Praktičnu analizu igara zanimaju specijalni slučajevi koji se javljaju u naročitim situacijama. Teorijska analiza igara pokušava da apstrahuje i uopštava obilježja različitih igara, tako da je te igre moguće prepoznati bez obzira na njihov trenutni verbalni sadržaj i kulturni okvir.

Osnovi igre, tipovi, uloge, rezultat

Nužno je igre potpuno odvojiti od vještina, rituala i razonoda po dvjema glavnim odlikama: u njima se folira, i neko uvijek ućari. Teza koju autor dalje kroz tekst razvija je da vještine mogu biti uspješne, rituali efektni, a razonode isplative, ali su to sve skupa, po definiciji, poštene transakcije. One mogu da sadrže elemente nadmetanja, ali ne i sukoba; njihova završnica može biti senzacionalna, ali nikad nije dramatična. Nasuprot tome, Bern iznosi stav da je svaka igra u osnovi nepoštena, a njen ishod, ne samo uzbudljiv nego i dramatičan.

Naravno, ne smije se izgubiti iz vida da postoji i ono što zovemo nesvjesne igre, a koje igraju nedužni ljudi uključeni u dvostruke transakcije. I upravo one čine osnovni sastojak u tkivu društvenog života širom sveta. Po svojoj dinamičnosti, igre se jasno razlikuju od statičnih stavova koje ljudi zauzimaju na osnovu svojih polaznih stanovišta.

Sama upotreba riječi „igra" ne treba da navodi na pogrešan trag; ona ne podrazumijeva nužno zabavnost, pa čak ni zadovoljstvo, isto kao što ne mora uopšte oskudijevati u ozbiljnosti.

Autor kroz razvijanje svojih teza predstavlja uticaj vaspitnog procesa podizanja djeteta, kroz koji se već naziru odredjene karakteristike ličnosti odnosno potencijalna ponašanja koja će kao odrasli manifestovati u svojim odnosima sa drugim ljudima. Nadalje, autor se bavi funkcijama igara, te tvrdi da veliki dio vremena koji provodimo u ozbiljnom društvenom životu odlazi na igranje igara. Nešto zbog toga što ni nema mnogo prilika za bliskost medju ljudima u svakodnevnom životu, a nešto i zbog toga što su neki vidovi bliskosti (naročito ako su intenzivni) psihološki nepodnošljivi za većinu ljudi. Zato su igre i neophodne i poželjne, a jedino pitanje koje treba postaviti u vezi sa njima ostaje da li baš one igre koje neko igra nude najbolja rješenja za njega. To je jedan od razloga za podjelu na konstruktivne i destruktivne igre. Sve igre, pod uobičajenim društvenim okolnostima, imaju značajan, ako ne i odlučujući uticaj na sudbinu igrača.

Erik Bern zaista se potrudio pred čitaoca iznijeti stručne nalaze i mišljenja na jedan vrlo pristupačan i razumljiv način, te je tako učinio dostupnim odgovore na pitanja: kako se strukturisanje vremena i ego stanja Roditelj, Odrasli, Dijete (tzv. tripartitna shema) odražavaju na naša raspoloženja i ponašanja emitovana prema vani; šta su transakcija i transakciona draž; vještine i rituali; razonode; kako nastaju igre; koje su to tipične životne igre, i šta ih karakteriše stavljanjem u kontekst različitih odnosa (prijateljskih, bračnih, seksualnih, socijalnih i sl.) i kako su u njima uloge rasporedjene...

Ljudi biraju sebi prijatelje, saradnike i intimne partnere; analize iznesene u ovoj knjizi doprinose razumijevanju koliku ulogu u tom ličnom odabiru imaju različite igre.

Zvoneci kedri rusije - Vladimir Megre

Sat, 13 Feb 2010 01:01:36 +0100

Autor: cesko

Poslao: Sub 13.02.2010 2:01

Prelepa knjiga iz osam delova, koju zaista vredi pročitati.

1.Anastasija - Prva knjiga u seriji knjiga o "Zvonećim kedrima", govori o preduzimaču Vladimiru Megreu i njegovom trgovačkom putovanju u tajge Sibira 1995. godine, gde je bio svedok neverovatnog duhovnog fenomena povezanog sa svetim drvećem zvonećih kedrova. Proveo je tri dana sa usamljenicom koja se zvala Anastasija, koja je sa njim podelila svoje jedinstvene poglede na teme o različitostima, vrtlarstvu, gajenju dece, lečenju, prirodi, seksualnosti, religiji i jos mnogo toga.

Zatim slede:
Zvoneći kedri Rusije
Prostranstvo ljubavi
Stvaranje
Ko smo mi?
Knjiga nasleđa
Energija života
Nova civilizacija

Nadam se da cete uzivati u citanju kao sto sam ja.

Po tvrdnji Anastasijinoj, u tekst su utemeljena povezivanja slova i kombinacije reči, koje

blagotvorno utiču na čoveka

Osetiti taj uticaj je moguće, kada pri čitanju na sluh ne utiču spoljni zvuci, proizvedeni veštačkim predmetima i mehanizmima.

Prirodni zvuci - pevanje ptica, šum kiše, šuštanje lišća na drveću - pomažu pozitivnom uticaju.

Moj zivot - Djordje Marjanovic

Sun, 19 Jul 2009 12:44:48 +0200

Autor: Mikica

Poslao: Ned 19.07.2009 12:44

Veoma važan deo mog života činili su „djokisti“, moji prijatelji - kaže Djordje. (...) Kako da ne, kada su oni bili verni pratioci svoga ljubimca gde god da je išao. Uvek ispred ulaza zgrade u koju bi ušao stajali su „djokisti“ koji su čekali svog idola. Čak i ispred njegovog stana uvek je stajala grupa koja je čekala da izadje. Pa i noću. Kad je kretao na turneje ili koncerte u mestima Jugoslavije, telefoni su bili zauzeti do usijanja, jer su se „djokisti“, često uprkos njegovim zabranama, dogovarali sa istomišljenicima iz mesta gde Djordje gostuje, da obezbede karte, gde da se nadju, ko će kod koga da spava... Stalno su bili uz svog Čoveka.

Priču o „djokistima“ i snazi veza koje je Djordje stvarao, kao i mnoge druge priče u vezi sa sjajnom karijerom kojom nas je Djordje Marjanović počastio - naći ćete u knjizi „Moj život“.

Da se radi o veličini kojoj nema premca na ovim prostorima, govori i ovih par rečenica naprijed. Čast koju su imali „djokisti“ vremena u kojem je Djordje bio u usponu karijere, možda kasnijim generacijama nije pripala na takav način, ali se zato Djordje potrudio svima nama, novoj generaciji „djokista“, ostaviti poklon, baš kao biser uvijen u mirisnu, ukrasnu maramicu, ljubomorno čuvanu u lijevom džepiću košulje, uvijek opeglanu i čistu... Poklon – u koji su stale iskrene emocije čovjeka koji je svojim osmijehom pokucao u mnoge domove, čovjeka koji je pjesmu rodjenu duboko u njegovom biću tako nesebično darovao.

Eto to je naš Djordje... U knjizi on sam, ali i uz pomoć svojih bliskih prijatelja, priča o svom djetinjstvu, služenju vojnog roka, anegdotama koje su pratile njegovu mladost, teškim gubicima, ljubavi prema babi, sestri, studiranju u Beogradu, raznošenju mlijeka, prijateljstvima, djokistima, braku sa Zlatom, braku sa Eli, i nadasve, svom najvećem uspjehu u životu: o svojim kćerima Nataliji i Nataši i sinu Marku. Da, i karijera je ono što o čemu se priča u knjizi, karijera koja je jedinstveni fenomen ne samo Jugoslavije, već i Sovjetskog saveza, to je bila ona zlatna kruna koju je Djordje ponio još kao dječak, a da je nije bio ni svjestan. Milioni prodatih ploča, mnoštvo nagrada, bezbroj iskrenih srca koja su kucala kao jedno - pečat su njegove karijere. U istoriju pop muzike svojim se glasom, stihovima, scenskim nastupom, Djordje Marjanović upisao sam, i to platinastim vezom.

O bilo kojoj vrsti ljubavi da govorimo, kažu da svaka ipak stalno traži novo, i novo, da je treba njegovati, održavati lijepom i specifičnom, osvježiti je svako malo... Svoju ljubav koju ste stvorili prema Djordjevim melodijama, koju ste godinama njegovali, ovom ćete knjigom sigurno osvježiti, ojačati, učiniti još jedinstvenijom i posebno posebnom.

Dzeronimo Stilton - Edizioni Piemme

Sat, 11 Jul 2009 16:51:41 +0200

Autor: virada

Poslao: Sub 11.07.2009 16:51

Od seprtlje do pravog misa... za cetri ipo dana

Ja sam intelektualni tip, to jest mis. Vodim Misje novosti, najpoznatije novine na ostrvu miseva, i obozavam da pisem knjige nadahnute svojim avanturama...

Price koje se nalaze u ovoj knjizi uvesce decu u jedan novi, neobican svet. U njima se otkrivaju zanimljive avanture misa Dzeronima Stiltona i njegovih prijatelja, koji se uvek nadju u nekim situacijama, istim kao i u stvarnom zivotu. Ovom knjigom je omoguceno deci da se razonode, nasmeju i po nesto nauce. Neki ce se mozda i poistovecivati sa glavnim likom, pak neki ce ucestvovati u borbi dobra i zla i biti srecni kada dobro pobedi.

Originalan naziv ove knjige je "Da scamorza a vero topo... in 4 giorni e mezzo". Znaci knjiga nam dolazi iz Italije. Ekskluzivna prava na imena, karaktere i sve ostale elemente iz sadrzaja knjige, poseduje Edizioni Piemme. Ovo je drugo izdanje po redu. Izdavac Evro - Djunti, Beograd ciji je izdavac Novica Jevtic ujedno i generalni direktor ove izdavacke kuce.
Urednik Sanja Djurkovic. Ovim ujedno toplo preporucujem knjigu kao zanimljivo stivo.

Teslino prorocanstvo - Milovan Matic

Thu, 11 Jun 2009 00:57:02 +0200

Autor: okano

Poslao: Čet 11.06.2009 0:57

Vjestina koncentrisanja misli

"Bio je tu jos jedan mnogo vazniji razlog sto sam se kasno razvio. U djecastvu sam patio od cudne boljke: prividjale su mi se slike, cesto pracene jakim bljeskovima svjetlosti koji su mi mutili pogled na stvarne predmete i utjecale mi na misli i djela. To su bile slike predmeta i dogadjaja koje sam ja zaista bio vidio, a ne onih koje sam zamisljao. Kad bih cuo neku rijec, pojavila bi se ziva slika predmeta koju je ta rijec opisivala u mojoj viziji. Ponekad nisam mogao razluciti je li ono sto vidim opipljivo ili nije. To je u meni izazivalo veliku nelagodu i zabrinutost. Pitao sam studente psihologije i fiziologije, no nijedan mi nije mogao uvjerljivo objasniti ovu pojavu. Cini se da je to bio jedinstven slucaj, a ja sam najvjerovatnije za to bio predodredjen jer, koliko znam, i moj je brat osjecao slicne smetnje.

Da bih se oslobodio tih mucnih pojava, pokusao sam se usredotociti na nesto drugo sto sam vidio i na taj nacin obicno bih privremeno osjetio olaksanje: da bih to postigao, morao sam neprestano dozivati nove slike. Ubrzo sam ustanovio da sam iscrpio sve one kojima sam upravljao; moja se >vrpca< odvrtjela, i to zbog toga sto sam vidio malo svijeta - samo stvari u svom domu i ono malo oko njega.

Kad sam te misaone radnje izvodio po drugi ili treci put kako bih istjerao svoja prividjenja, taj lijek je postupno izgubio svu svoju snagu. Tada sam instinktivno krenuo preko granica malog svijeta koji sam poznavao i ugledao nove prizore..."

Margaret Macantini - Ostani tu

Sun, 26 Apr 2009 18:27:03 +0200

Autor: Mikica

Poslao: Ned 26.04.2009 18:27

Za roman „Ostani tu“ moglo bi se vezati mnogo različitih kvalifikacija. Od toga da neki smatraju da je sirov, povremeno čak bezočan ili pun očaja, do toga da se radi o romanu koji će vas prosto vezati za sebe, do posljednjeg retka.

Radnja romana je vrlo vješto ispripovijedana skrivenim jezikom nekoga ko se suočava sa svojom savješću u jako traumatičnom trenutku svog života. U momentu kad biva svjestan da je život njegove kćeri ozbiljno ugrožen, doktor hirurg biva satjeran uz zid savjesti; čekajući da se desi čudo koje će sačuvati njegovu kći, pokušava da osmisli i opravda čitav svoj prethodni život. Do utančine sjeća se svoje tajne veze sa djevojkom iz predgrađa, koja je za njega bila više no oaza ljubavi i sreće. Odnos koji počinje vrlo nasilno, i najblaže rečeno čudno, prerastao je vremenom u bezuslovnu ljubav i posvećenost.

Kroz pijesak svojih misli i kroz koprenu uspomena, dolazi i do noći kada se rađa njegova kći, do iste one noći kada se događa i jedna tragedija. Dvije sudbine i dvije ljubavi simbolično su se mimoišle među teškim oblacima istog neba, ostavivši tako gorak trag utisnut u srce jednog muškarca. Uslijed razapetosti između tri ženske osobe, razum će pričati jednu priču, srce neku sasvim drugu, dok će očinski osjećaj stajati po strani, neprikosnoven.

Cijela je priča ispričana kao jedan košmar koji se pred očima odvija u samo jednom trenu; doktor od autoriteta, osoba koja uživa ogromno poštovanje u profesionalnim krugovima je istovremeno samo muškarac koji se očajnički bori shvatiti svoje postupke, izbore i emocije, koje ga satiru. Gorkoslatki talog (ne)promišljenih odluka ostaće negdje duboko u njemu, kao živi podsjetnik da je ljubav ta koja čini nemoguće.

Eduard Kale - Uvod u znanost o kulturi

Tue, 24 Feb 2009 19:10:10 +0100

Autor: Mikica

Poslao: Uto 24.02.2009 20:10

O sadržaju koji danas podrazumijevamo pod riječju „kultura“ pisalo se puno još od davnina. U osnovi riječ „kultura“ potiče od latinskog „cultus“ što bi značilo gajenje, njega, odgoj, obrazovanost, poštovanje. Praktična primjena naziva kultura javlja se u Njemačkoj u 18.vijeku, odakle se širila u druga jezična područja. No, značenje riječi „kultura“ vremenom se počinje upotrebljavati i kao označenje za „civilizaciju“. Ovo od latinskog „civilitas“ što bi značilo uljudnost, udvornost, uglađenost, oplemenjenost.

U svakodnevnom govoru spomenuti se nazivi upotrebljavaju često kao sinonimi; kulturan ili civiliziran u smislu uobičajenog ponašanja, ali i u poistovjećivanju kulture i umjetnosti. Nauka se, međutim, kod upotrebe ovih naziva ne ograničava samo na dva pomenuta značenja, već je dijapazon naučnih tumačenja vrlo šarolik.

I tu dolazimo do onoga što jeste predmetom knjige „Uvod u znanost o kulturi“, autora Eduarda Kalea. Dakle, svrha je redova koje autor prenosi čitaocima da pokuša sistematski i razumljivo predstaviti osnovna znanja o kulturnoj stvarnosti. Čitaoci imaju priliku bolje i potpunije se upoznati sa samom prirodom kulturne stvarnosti.

Naime, ljudi su, vjerojatno već vrlo davno, lako uočili osebujnost anorganske stvarnosti ili nežive materije i organskog svijeta ili života, mnogo kasnije i mnogo teže bilo je to uočavanje glede kulturne stvarnosti. Ta se spoznaja zapravo još uvijek probija. (...)

Naša, kao i mnoge druge žive vrste, živi u grupama, društvima. Ljudske grupe čine dio populacije unutar određenog ekologijskog sustava — koji čine živi organizmi i neovisne supstancije, stavljeni u zajedničku međusobnu razmjenu unutar određenog dijela biosfere, koristeći se određenim brojem sredstava pomoću kojih se održavaju. Naša, kao i druge žive vrste, posjeduje odliku prilagodljivosti, ispravljajući proces nasuprot prirodnom entropiji (dezorganizaciji, raspadanju). Sposobnošću prilagodbe živi organizmi mogu održati ravnotežu i tako preživjeti. Oni u promijenjenim okolnostima mogu mijenjati svoju organizaciju, strukturu i djelovanje. Promjene pri prilagodbi mogu postati i nasljedne. Iako je više-manje prilagodljivost odlika svih živih organizama (putem mutacije), ona je i u ljudske vrste osebujna jer se vrši putem kulture. Zato ljudi, za razliku od svih drugih živih vrsta jedini: 1. mogu živjeti u svim prirodnim sredinama, 2. mogu živjeti u prirodnim sredinama u kojima nema čak ni nužnih elemenata za održanje života (a koje dobivaju razmjenom), 3. putem kulture oni jedini utječu na prirodnu sredinu — tako da se ona mijenja (a ne mijenjaju se oni više organski). Između ljudi i prirode javlja se jedno sredstvo čija je svrha održanje grupe. To sredstvo ili taj instrument jest kultura. (Ova se, pak, može javljati preko različitih oblika, pa tako imamo i brojne kulture). (...)

Kultura je dakle zasebna stvarnost, sa svojim osebujnim oblicima, procesima i svojom zakonitošću. Kao takva, ona je predmet posebne znanosti — znanosti ο kulturi.

Cjelokupno područje kulture – tradicija, vrijednosti i pravila – najčešće se imenuju vjerovanjima. Međutim, teorija još nije iskristalisala ujednačeno stajalište i granice između tradicije, vrijednosti i pravila. Kada su „vrijednosti“ u pitanju tu postoji jedno ustaljeno gledište da one predstavljaju ono čime se određuje smisao ljudskim djelima, ono poželjno, idealno čemu ljudi određene kulture teže.

Upoznavanje kulturne stvarnosti i nastanak nauke o kulturi, predmet nauke o kulturi, čovjek i kultura, kulturni oblici, mitologija i kulturalizacija, kulturni procesi (oblikovanje kultura, njihovo bogaćenje, širenje, trajnost i razvoj kulturne stvarnosti) poglavlja su i podteme ove knjige; složena logično, opisana razumljivo. Tekstom autor čitaocu pruža obilje informacija, ali će isto tako vještinom dobrog pripovjedača nagnati čitaoca na sopstvena promišljanja i rad na ličnim stavovima u pogledu kulture, što, svakako, nije zanemariv doprinos zdravom društvu.

Izdanje „Školska knjiga“ Zagreb, 1977.

Slavoj Žižek – Znak-Označitelj-Pismo

Tue, 06 Jan 2009 19:09:32 +0100

Autor: Mikica

Poslao: Uto 06.01.2009 20:09

Znak se prvi put javlja kod Platona, a teorijski ga u ispunjenom obliku, kao 'samorazumljivu' osnovu, izriče Aristotel: »Zvuci izraženi glasom su simboli (znaci) duševnih stanja, a napisane reči su simboli reči izraženih glasom. I kao što svi ljudi nemaju isti rukopis, tako ni govorene reči nisu kod svih iste. Međutim, duševna stanja, čiji su neposredni znaci ovi izrazi, kod svih su identična. A isto tako identične su i stvari čije su slike ova stanja.« (Organon, 53).

Ovdje nalazimo osnovne poteze znaka: zvučno izražavanje i saopćavanje »duševnih stanja«, dakle ospoljavanje nečeg Unutarnjeg, čime se govor — iako upućuje ka unutrašnjosti, misli — zapravo uvijek kreće na vanjskome nivou, riječi su to primjerenije, što više su tek proziran medij, sredstvo koje našu pažnju treba da usredsređuje na samu misao, u toj izvanjskosti/drugotnosti, možda čak naknadnosti jezika osnovana je arbitrarnost jezičkog znaka. Poimanje govora kao phoni semantiki, njegova podjela na fonetički i semantički nivo, dakle na označeno i označitelja kao sastavne dijelove znaka. Spoljašnjost samog referenta (»stvari čije su slike ova stanja«, tj. označeno kao misao) cjelini znaka: govor tek daje poznatim stvarima imena, samorazumljivo prvenstvo glasa ispred pisma. Poslednja rečenica kaže i koje shvaćanje istine odgovara znaku: skladnost misli i stvari, označenog i referenta, dakle adequatio.

Prilog materijalističkoj teoriji označiteljske prakse

Slavoj Žižek slovenski je kulturni kritičar, filozof, i psihoanalitičar. Radi kao profesor filozofije u Ljubljani. Riječ je o autoru koji u svom opusu ima djela o Lacanu, Hitchcocku, globalizaciji, postemodernizmu, marksizmu. Na udaru kritike još od kasnih osamdesetih godina, kuđen i hvaljen, na sredini ili negdje na vrhu… dalo bi se raspravljati. Ali, postoji jedna knjiga, za koju će većina reći da je najbolje što je Žižek ikada napisao, i koju nije pratila žučna javna rasprava. To je djelo „Znak - Označitelj - Pismo“.

Žižekov je to doprinos materijalističkoj teoriji označiteljske prakse. Koliko god se samo činilo da je jezik sredstvo pukog izražavanja, jezik, u svojoj suštini, nije samo to. Jezik je mnogo više od riječi, znakova, označitelja ili pisma u cjelini. Nama je naravno jasno da je govor upravo ono što čovjeka kao misaono biće razlikuje od drugih živih stvorenja. Ako se zagrebe ispod površine, onda se o govoru i izražavanju, o riječima i jeziku, znaku i označitelju može pronaći puno toga. Nekih od tih stvari smo možda svjesni, neke su nam prisutne ali u podsvijesti, tek kad ih vidimo napisane jasno nam je zašto je nešto ovako ili onako.

Govorna aktuelizacija nije dovođenje-do-svijesti »restitucija prošlog života«, osvještavanje potisnutog sadržaja i tome slično, već dovođenje-do-riječi: ova »govorna aktualizacija«, ako nije puko teorijsko saznanje potisnutih sadržaja, ujedno je praksa, ona kao aktualizacija prošlog, objekta analize, potisnutog sadržaja, iznova određuje, mijenja sam taj sadržaj u njegovoj istini, pošto je taj sadržaj uključen u novu »sinhronu jezičku prepletenost«.

Upravo to nas vodi do jedne vrlo zanimljive dimenzije posmatranja i tumačenja „riječi“, dovodi nas do istorijskog razvoja „riječi“ i njhovog značenja, do teorija koje su prošle brojna bojna polja kako bi se dokazale održivim i smislenim. „Analiza nije spoznavanje/osvještavanje istine, ona je neposredno, samo događanje istine, ona je istina.“

Do kakvih rezultata su došli autori raznih teorija o znaku, označitelju i pismu saznat ćete ako se upustite u iščitavanje redova ove zanimljive knjige. Autor nas vrlo vješto vodi u prošlost živo opisujući stavove Aristotela, Platona, Hegela, Freuda, Habermasa, Marxa, Luckasa, Lacana. U poglavljima razvrstanim u sljedeće naslove: Znak/označitelj; »Označitelj reprezentira subjekta za nekog drugog označitelja«; Lacan i kritička teorija; Praksa i istina: Hegel; Označitelj/pismo; Teorija pisanja — materijalistička teorija »produkcije ljudi« - možete pronaći odgovore na pitanja koja ste sigurno nekad postavljali sami sebi. Žižek nam virtuozno interpretira filozofsku baštinu.

Koliko je ovaj teorijski razvoj jezika, pisma i govora bio bitan za ono što mi danas u praksi imamo i čime se služimo može se vidjeti upravo na nekim praktičnim primjerima. Oni su sagledani iz vizure psihološkog tumačenja izgovorenih riječi, te njihovog stavljanja u određeni vremenski kontekst i kontekst ličnih okolnosti osobe koja ih je izgovorila.

Zimski su dani idealno vrijeme za čitanje; ako spadate u ljubitelje knjige koji će otići dalje od laganog romana – onda pred sobom imate štivo koje neće samo popuniti vaše slobodno vrijeme nego će i obogatiti vaše razumijevanje „jezika“ i govora.

*Knjiga u pdf formatu preuzeta sa sajta 4shared.com.

Mefisto i Zlatokosa- Srđan Krstić

Wed, 17 Dec 2008 12:17:55 +0100

Autor: snezana021

Poslao: Sre 17.12.2008 13:17

Da li ste citali? Ne?
Sta cekate?
Pravac u knjizaru ili biblioteku, kako ko.

Roman o nezaboravnoj ljubavi palog andjela i leponoge blondine, o zelji za novim nebesima i ceznji za novim svetovima. Vecite, nedodirljive istine, ovde ce biti dovedene u pitanje jer o njima govori Mefisto, Cupac dusa i Sudija pred vratima Pakla. Uz galeriju nebeskih i podzemnih likova, sve od Lucifera pa do Hrista, urnebesni zavrsetak pred vas ce dovesti i samog Boga. Nadasve duhovito delo, koje ce vas nasmejati i ispuniti, otvarajuci vam nove horizonte slobode i kreativnosti...

Ovo je poslednja knjiga koju sam procitala a da me je do suza nasmejala.
Neka vas ne zbuni pocetak, prvih par strana je mracna a onda pocinje...

Evo samo mali odlomak:

"Mladi anđeli belokrili, utvare nebeske, ispljuvci maleni, zijali su s nekog lustera dole na nas. Rumeni obrazi, kosice kovrdžave, u službi naj goreg među nama, motrili su na Mefista i ostalo plemstvo podzemlja.

Gledali su pažljivo , sve pamtili i još češće pisali. Anđelčići, špijunčići. Svaki korak, svaku reč su zapisivali. A morali su da pišu, jadni heruvimčići. Jer, tupavi po prirodi, teško su pamtili. Ceo dan bi gledali, gledali, a uveče kad treba na nebu da podnesu raport – ništa. Mućni glavicom, zatreperi krilima – ništa. Zato su im naredili da zapisuju šta gospoda odozdo rade kad se medju smrtnima u ljudskom obličju šetaju.

Svima su smetali. Ja sam ih trpeo kada sam morao i svaki čas gledao da im umaknem. Po nekad bih nekog dokačio šapom ako mi se primakne, a znao sam i krilce da skrckam ako sam bio loše raspoložen.

Velzevuv je jedini uživao s njima, jer je oduvek želeo vernu publiku koja bi pomno pratila njegove beskrajne nepodopštine s babama, bakicama, ostarelim gospođama i sedokosim devicama. Sluđivao je anđele svojim raznovrsnim nastupima u tajnoj operaciji „heklam, vezem, pletem, fircam. „ Bio je to zamašan poduhvat u kojem je robusni, kudravi Velzevuv, na hiljadu i jedan način spopadao isključivo ostarele dame koje se bave ručnim radom, a anđeli sve to pomno zapisivali.

„Danas je V. Gospođi S. U parku predložio da mu ona uradi ono. Kazala je on nevaspitan i da ide beži marš odatle inače će da zove pozove policiju „ Stajalo je u jednom izveštaju, čiju kopiju je Velzevuv s ponosom pokazivao po Paklu.
„Onda je V. molio, molio, molio, a S. je stavila naočare pa rekla da to nije u redu i da to ne treba tako da se radi. V. je seo i kazao da će da se ubije ako mu ona to ne uradi i otkopčao se dole, a S. je kazala da to nikako ne valja i da tu može neko da naiđe. V. je sve ćutao, ćutao i gledao u S. A ona je pričala, pričala... V. Je ćutao i gledao a S. pričala, pričala pa ostavila heklanje u krilo a ruku tamo... „

Operacija „heklam, vezem, pletem, fircam„ od prvog do poslednjeg trenutka bila je očigledna sprdačina, ali svaki detalj je pažljivo zabeležen i poslat gore, na rajske poljane. Kasnije je Velzevuv publikovao i naučni rad naslovljen „Ručni rad i jezik simbola„, s pažnjom propraćen među populacijom starijih žena...

Ako natrcite na nju - prelistajte je. : )

Preljubnici - Vida Ognjenovic

Wed, 17 Dec 2008 11:25:24 +0100

Autor: kvartal

Poslao: Sre 17.12.2008 12:25

Preporučujem, odlicna, duboka, pomalo teska knjiga, ispricana u prvom licu. Zivotna prica glavne junakinje koja se u kratkom vremenskom periodu suocava sa muzevljevom preljubom, razvodom i saznanjem da je usvojeno dete...

" Crveni sator" - Anite Dajamant

Biblijska tema vezana za Jakova i njegove sinove, ali roman ne prati musku liniju, nego otkriva svet zene, prati zivotnu sudbinu Jakovljevih zena i kcerke Dine cije ime je u Bibliji tek naznaceno. Ovaj roman otkriva tradicije i nemire zena u proslosti - svet crvenog satora, prica iz doba koje je izrodilo nasu civilizaciju.

Damari stvarnog – Nenad Krga

Sun, 07 Dec 2008 19:07:50 +0100

Autor: Maxa

Poslao: Ned 07.12.2008 20:07

Damari stvarnog - Nenad Krga

Zašto vam preporučujem ovu knjigu? Odgovor je jednostavan i poverljiv, pa neka ostane medju nama, podmićena sam. ; )

Ako smem da priznam knjigu nisam pročitala do kraja, autoru se izvinjavam, a vama obećavam da hoću. Nisam je do skoro imala u rukama, a čitanje sa ekrana nije mi jača strana. Znam da to nije opravdanje, ali videćete da je iz ove knjige jednu priču bolje pročitati više puta, nego sve sklepati u cugu – bolje je i ne čitati , nego tako uraditi. Svaka priča je priča za sebe, tako da se mozete vraćati knjizi i priči po želji, mada sve zajedno ipak čine jednu celinu.

Imajući u vidu prosečnu dužinu priče u ovoj knjizi, moj uvod je postao preobiman, pa vas prepuštam knjizi.

Irwing Stone - Žudnja za životom

Thu, 11 Sep 2008 12:18:57 +0200

Autor: Mikica

Poslao: Čet 11.09.2008 12:18

Žudnja za životom - romansirana biografija o Vincentu Van Goghu

Ova je biografija samo jedno djelo, iz bogatog opusa autora Irvinga Stouna (Irwing Stone), koji je dobar dio svojih radova posvetio upravo biografijama poznatih osoba. Kao što je slučaj sa većinom romansiranih biografija, Stoun vješto kombinuje informacije iz života Vincenta Van Gogha sa pričama koje su obogaćene i njegovom maštom, tvoreći tako zanimljivu i živopisnu priču, koja će značiti mnogo svim ljubiteljima ovog holandskog slikara.

Vincent Van Gogh je rodjen u mjestu Groot Zundert u Holandiji, 30. marta 1853.godine. Svoj kratki život je proveo u strašnoj neimaštini i većim dijelom u gladovanju. No, bez obzira na teške životne okolnosti, promijenio je nekolicinu mjesta, po kojima će upravo biti pamćene faze njegovog slikarskog stvaralaštva.

Najraniji radovi nastaju u tzv. haškoj fazi (1881-1883). Ovo je period kada slikar bukvalno preživljava od pomoći svoga brata Thea, a da situacija bude još gora nailazi na nerazumijevanje i odbacivanje drugih slikara, koji su se ismijavali njegovim djelima kad god su imali priliku za to. Medjutim, Vincent se povlačio u svoj svijet i nastavljao raditi na svojim slikama.

Drugi značajan period u njegovom radu smješten je u Neuen/Antwerp (1883-1886), ovdje bira nove motive za svoje radove. Tada nastaje i poznata slika "Ljudi koji jedu krompir".

Nakon ovog trogodišnjeg perioda nastupa jedan period u kojem Vincent kao slikar postaje zreliji. Odlazi u Pariz i tamo ostaje do 1888.godine. Tu će naići na pravi svijet slikarstva, vrijeme je to novih, modernijih tokova koje poznatiji slikari nameću, ali Van Gogh se ne snalazi u tim novim tokovima. Ne razumije djela drugih nastala u tom periodu, niti uspijeva sebe da vidi kroz takva djela. To je i period njegovih velikih ličnih trauma koje dolaze od nesredjenog odnosa sa bratom. Sve će voditi ka tome da mora napustiti Pariz, što i čini.

U Arles dolazi 1889.godine. Ovo je period koji je možda najviše poznat ljubiteljima umjetnosti jer tada nastaju slike vrlo živih i veselih boja, izmedju ostalog i neprevazidjeni suncokreti. Jedna od najpoznatijih slika iz tog opusa je slika čiji je originalni naziv: „Still Life: Vase with Twelve Sunflowers”, a koja se nalazi i na omotu knjige „Žudnja za životom”.

Arles je i mjesto gdje se slikar upoznaje sa Paulom Gaugainom. Klima Vincentu uopšte ne godi, javljaju se česte sunčanice, postaje sve više i više psihički napet i rastrojen. Njegovi kontakti sa ženama završavaju uvijek neslavno. Sukobi sa okolinom, nerazumijevanje, odbacivanje iz dana u dan povećavali su njegovu nervozu. Postajao je sve labilniji. Usljed svega toga, tu doživljava potpuni nervni slom te sebi odsijeca uho.

Nakon toga dolazi do prebacivanja u sanatorij smješten u mjestu St. Remy (1889-1890) u kojem prvo nastupa faza kada mu ne dozvoljavaju da slika, da bi nakon izvjesnog vremena dobio dozvolu. Na slikama se taj boravak u sanatorijumu odrazio u smirenim motivima, umjerenim bojama. Ali neminovno, boravak u ustanovi zatvorenog tipa je uzimao svoj danak. Nervna rastrojstva su se ponavljala u nepravilnim razmacima. No, nije Vincent bio jedini slikar koji je proživljavao ta teška psihička stanja; brojni drugi slikari tog vremena su zapadali u duboke depresije.

Doktor Gachet nagovara Van Gogha da dodje na oporavak kod njega u Auvres sur Oise, na šta Theo, Vincentov brat pristaje. Tada nastaje i slikarovo vrlo cijenjeno dijelo „Portret doktora Gacheta“, koje će kasnije postati najskuplje platno na svijetu. Tu će se kćerka doktora Gacheta zaljubiti u slikara. Medjutim, ni trenuci radosti i mira koje mu je ona podarila nisu učinili da se Vincent potpuno oporavi. Auvres sur Oise biće mjesto u kojem će slikar počiniti samoubistvo.

Vincent Van Gogh umro je u 1:30 dana 29. jula 1890. Katolička crkva u Auvres-u je odbila sahraniti slikara na svom groblju zato što je on počinio samoubistvo. Tako da je tijelo pokopano u najbližem gradiću Méry, čija je crkva prihvatila pokop i sahrana je obavljena 30. jula 1890.godine.

Način na koji je predstavljena Vincentova biografija kroz ovu knjigu je vrlo zanimljiv. Uz brojne činjenice o njegovom životu autor je ponudio jako slikovite opise stanja duha u kojem se Vincent nalazio, naravno služeći se rekonstrukcijom raspoloživih činjenica i doziranom upotrebom svoje imaginacije. Sve to skupa ostavlja jak utisak upravo iz razloga što si veoma lako možete predstaviti vrijeme i situacije iz slikarovog života; autor se potrudio da čitanje knjige izgleda kao da gledate film na platnu.

Holandski slikar - danas

Kad god se spomene ime Vincenta Van Gogha sama od sebe se nameće pomisao na ogromni jaz koji se vremenom pojavio kada je u pitanju odnos prema njegovim djelima onda, dok je bio živ, i danas, nakon njegove smrti. Četiri njegova platna danas su na listi od dvanaest najskupocijenijih platana na svijetu.

Sistem vrijednosti od “onda” do “sad” se bitno promijenio. Žalosno jeste da čovjek takve jake energije i nesumnjivog talenta svoj život proživi na rubu egzistencije. No, koliko god patetično zvučalo, njegova iskrena ljubav prema slikarstvu, njegovi sati i sati uloženog truda da naslika najbolje što može morali su uroditi plodom. U njegovom slučaju, mnogi će reći kasno. Ali, biće da neke sudbine moraju ponijeti težak žig svoga vremena. Njegova je jedna od njih. Siromaštvo i neshvaćenost jesu bacilli sjenu na cjelokupno njegovo stvaralaštvo, ali slike Vincenta Van Gogha su danas živi odraz njegove unutrašnje potrebe da ostavi svoj trag i tako nam pokloni svoju ljubav.

Vincent Van Gogh – galerija

Možda ovo nije najbolje mjesto, ali mi je žao da vam ne preporučim i web stranicu Vincent Van Gogh - Gallery čiji je autor uspio prikupiti sva djela ovog holandskog slikara na jedno mjesto. Za sve one koji su poštovaoci njegovih djela, biće to mjesto na kojem se mogu upoznati sa detaljima o svakoj slici, a i prilika da nauče nešto što možda do sada nisu znali o njegovom životu i stvaranju. Tu je postavljena i njegova bogata biografija. Ono što se mene najviše dojmilo jeste da su od zaborava sačuvani neki rani radovi i slike koje nisu doživjele veliku popularnost nakon njegove smrti, što ne znači da su manje vrijedne. Putevi su otvoreni, vaše je samo da krenete na putešestvije. ; )

Razvijanje spiritualne inteligencije – moć u vama

Sun, 29 Jun 2008 17:21:48 +0200

Autor: Mikica

Poslao: Ned 29.06.2008 17:21

Svi imamo Spiritualnu Inteligenciju, Mudraca u nama – ona je tu, savetujući nas sve vreme. Samo je skrivena onim što zovemo svakodnevno življenje. Možemo je ponovo probuditi, i time krenuti u najveću avanturu samo-otkrića.
Učeći da slušamo i verujemo našoj spiritualnoj inteligenciji dolazimo na najmoćniji i najefikasniji put, suočavajući se sa primarnim delovima sopstvenog života: odnosi, komunikacija, stres, tuga, trauma, odbacivanje i unutrašnji konflikt.

Autor ove knjige Altazar Roziter za sebe kaže da je intuitivni mislilac, terapeut, instruktor i muzičar. Radi na razvijanju Spiritualne Inteligencije, kroz eksperimentalne kurseve i dubinske treninge koje osmišljava i vodi, uključujući u njih i procese koje opisuje upravo u ovoj knjizi.

On smatra da je Spiritualna Inteligencija osobina svojstvena procesu postojanja, da ona nije ni teologija, ni religija, da nije filozofija niti predstavlja etički sistem ili neki moralni kod. Nije ni samo inspiracija ili puka intuicija. Autor je stava da Spiritualna Inteligencija nije ništa od navedenog, ali da ipak ima odredjenog upliva na svaku od ovih kategorija. Spiritualna inteligencija jeste osobina svojstvena bitisanju, nju nije potrebno razvijati. Ona jednostavno postoji, ona jeste. Po autoru je ljudski rod taj kome je potreban razvoj. Otuda u naslovu postoji i ono “moć u vama”.

Kroz knjigu autor nastoji da vas upozna sa odredjenim pojmovima i principima, nužnim kako biste dalje razumjeli ono što je suština čovjekovog postojanja i djelovanja na zemlji.

Na prvi pogled, može se činiti da su stvari navedene u knjizi manje-više poznate svakom čovjeku. Ali, ja nikad ne bježim a-priori od nečega što mi se učini poznatim. I smatram da nije loše čitati vrlo raznoliku literaturu. A svaki će čovjek naravno odvagati iznesena mišljenja i stavove, i zarad svog sopstvenog razvoja prihvatiti ono što smatra da treba. Neću pretenciozno reći da je ovo knjiga koja će vam promijeniti život i neka gledanja na nj, ali ako ste pažljiv čitalac onda će vas sigurno nagnati na razmišljanje o sebi.

Ja sam prekuckala jedan dijelić koji ću ostaviti ovdje. A za one koje bude zanimalo, napomenuću samo da je izdavač „ID Esotheria“ Beograd.

"Opšta je istina da će vam se sve na što usmerite pažnju, na izvestan način manifestovati u životu”

Priželjkivanje
U materijalnom svetu, ljudi obično usmeravaju pažnju na ono što žele, a što zapravo nemaju. Ovaj modus operandi se generalno “preliva” u svet apstraktnog. Počinjemo da uvidjamo kvalitete kao što su radost, sreća, i duševni mir, smatrajući ih artiklima, koje možemo dobiti na isti način kao i neke druge – nekim oblicima komercijalne razmene. Ovi kvaliteti jesu ono što želimo, ali to što je pravi cilj naše potrage je nešto, za šta verujemo da će proizvesti željeno stanje, kvalitet ili doživljaj. Reč je o oblasti ogromnog nesporazuma, a u tu zamku često upadamo.

Kada nešto zaista želimo, naša suštinska pažnja, naša energija teče prema tome. Ovako stvaramo sve više želja. To nas nikada neće približiti onome što zaista želimo!

Pažnju, takodje, usmeravamo ka onome čega se plašimo, što to nas neizbežno tamo odvlači. Reč je o demonstraciji načina na koji nesvesno dozvoljavamo energiji da nesputano plovi kroz realitet onoga što zaista ne želimo – realitet brige, tenzije i anksioznosti. Pomislite na trenutak na koji način govorite o svom životu, svojim vezama, šta priželjkujete u svom domu, o svemu što biste želeli da iskusite, ciljevima u poslu. Koliko se, dok o tome govorite, izražavate u terminima onoga što želite? Razmislite, jer nije nevažno.

Ako konstantno govorite nešto kao: “Želim posao BEZ stresa. Želim vezu koja me NEĆE ograničavati. Želim kuću kojoj NIJE uvek potrebna pažnja.”, onda vam je pažnja usmerena ka onome što ne želite. Uvek kada izjavite nešto slično, sebi ili drugima, pojačavate energiju onoga (ma šta to bilo) što ne želite i povećavate šanse da se upravo to manifestuje. (…)

Fokus
Fokus je čin “držanja na nišanu” vizije, emocije, osećaja onoga što želite da stvorite. Ako želite da u život privučete nešto što nemate, u fokusu vam mora biti ideja da tu stvar imate, a ne da je nemate. Pokrenite nameru da biste došli do osećaja, zamišljajući kako biste se osećali kada biste to nešto zaista imali. Nastavite da živite i radite normalno kao da, zapravo, već imate to što želite da privučete. Principi stvaranja i manifestacije operišu na ovaj način. Kada vam se osećanja stapaju sa misaonim procesima, u Polje unosite ikonogram posedovanja onoga na šta ste fokusirani. Polje prima instrukcije da bi, nešto kasnije, manifestovalo to što ste stvorili, pokrećući nameru. Kada se ovo desi prestaje stanje zastoja.

Spajanje sa sopstvenom namerom
Sa svojom namerom se možete potpuno spojiti samo postizanjem sinteze misli i osećanja. Da biste u tome uspeli, morate fokusirati pažnju na to što ste odabrali da vam se desi. Morate stvoriti puni doživljaj onoga što će vam ciljano iskustvo dati i dozvoliti da vas taj osećaj obuzme. Osetite to. Shvatite da je reč o dubokoj vezi sa samim sobom. Tada se morate odgovorno posvetiti doslednom izvršavanju bilo kog postupka, neophodnog da to osećanje živi i traje.

Drugim rečima, morate uključiti srce i prepustiti mu kontrolu nad umom. Svaka misao, koja slabi osećaj, mora biti zamenjena mišlju koja ga jača.
Dobro je poznato da nije moguće zastaviti um da o nečemu misli, rekavši sebi da o tome, jednostavno, prestanemo da mislimo. Najčešće korišćeni primer u radionicama je da učesnicima prvo kažemo da razmišljaju o ružičastim slonovima, a da ih onda instruktujemo da o tome ne misle. Generalno iskustvo je da ljudi nastavljaju da misle o ružičastim slonovima sve dok se ta misao ne zameni drugom, na pr. “sunčeva svetlost”.

Tako, da bi se poboljšala svesnost, korisno je izgraditi biblioteku misli koje pospešuju i fokusiraju osećaj povezanosti sa sobom, svaki put kada u vama počinje da se radja nešto, što čini da taj osećaj bledi. Te misli ne moraju, za početak, da budu razradjene, to mogu biti uspomene na posebno radjanje sunca ili lični uspeh, koji su vam nekada dali osećaj ispunjenosti. Na početku, praksa može iziskivati izvestan stepen samodiscipline, na koju možda niste naviknuti, ali ćete ubrzo shvatiti da vam takav način zadržavanja osećaja donosi puno energije.

Moć podsvesti

Thu, 29 May 2008 15:43:12 +0200

Autor: Mochusula

Poslao: Čet 29.05.2008 15:43

Pisac: Džozef Marfi
Kategorije: Psihologija, Psihologija
Izdavač: Mono & Manana
Stanje: Nova knjiga

Opis :
Prisustvovao sam čudima koja su se događala ljudima širom svijeta. Posegnete li za magičnom moći sopstvene podsvijesti, čuda će se događati i vama. Ova knjiga pokazuje da vaše uobičajene, svakodnevne misli i mentalne predstave oblikuju, stvaraju i u potpunosti određuju vašu sudbinu. Jer, čovjek je onakav kakva mu je podsvijest.

UTORAK S MORIJEM

Thu, 29 May 2008 15:39:44 +0200

Autor: Mochusula

Poslao: Čet 29.05.2008 15:39

Mic Elbom
Kategorija: Posebna izdanja

Možda je to bio roditelj, ucitelj ili kolega. Neko stariji, strpljiv i mudar, ko vas je razumeo kad ste bili mladi i tragali, ko vam je pomogao da sagledate dubinu sveta, ko vam je dao zdrav savet kako da u tom svetu nadete svoj put. Za Mica Elboma, ta osoba bio je Mori Švarc, koji mu je pre skoro dvadeset godina bio profesor na fakultetu. Zar ne biste želeli da ponovo sretnete tu osobu, da joj postavite ona velika pitanja koja nikada nisu prestala da vas proganjaju, da pustite mudrosti da u vaš radom pretrpani život još jednom ude onako kao nekad, kad ste bili mladi? ... ....

PUT KOJIM SE REDJE IDE ....

Thu, 29 May 2008 15:30:11 +0200

Autor: Mochusula

Poslao: Čet 29.05.2008 15:30

Pisac: M. Scott Peck Dr. med.
Kategorije: Seks, Psihologija
Izdavač: Narodna knjiga
Dostupnost: Na stanju
Stanje: Nova knjiga

Opis :
Posle dugogodišnjeg kliničkog rada sa pacijentima, američki psihijatar Skot Pek napisao je knjigu "Put kojim se ređe ide" koja je već godinama jedna od najpoznatijih knjiga savremene psihologije. Pisana pristupačnim jezikom, u kojoj je dato mnoštvo primera iz psihijatrijske prakse, ova knjiga počinje sa stavom da je život težak i da je besmisleno vajkati se zbog problema koji su njegov sastavni deo. Pek nagoveštava da u knjizi neće biti lakih "recepata" za ljepši i jednostavniji život, ali hoće onih za ispunjeniji i kvalitetniji. On od čitaoca traži napor koji je nepohodan da bismo se razvili u ljudsko biće puno topline i ljubavi, on traži "rad na sebi", odbacivanje laži, osuđivanja drugih za ono za šta smo sami odgovorni... Počinjući dakle sa stavom da je život satkan od niza problema, Pek kaže da je disciplina osnovno oruđe za rešavanje tih problema i da se sa njima moramo suočiti. To suočavanje i rešavanje problema, tvrdi on, predstavlja osnov mentalnog zdravlja, kao što potiskivanje problema, zbog straha od mogućeg bola, leži u korenu svih emotivnih oboljenja.

Jedno od najintersantnijih poglavlja u ovoj knjizi je ono posvećeno ljubavi u kojoj poznati psihijatar, kroz niz primera iz svoje prakse, govori o tome šta je prava, a šta lažna ljubav. Posebno je obrađen fenomen zavisnosti u ljubavi koja se često brka sa pravom ljubavlju. Ne zanemarujući čovekovu duhovnost, Pek naglašava da je cilj prave ljubavi duhovno sazrevanje i ljudska evolucija. On takođe razbija još jednu rasprostranjenu zabludu - da je ljubav osećanje. "Prava ljubav nije osećanje koje nas obara s nogu. To je posvećena, promišljena odluka", kaže Pek i dodaje da je osnovni oblik delovanja ljubavi pažnja izražena, prije svega, kroz pažljivo slušanje osobe koju volimo.

Dijagnostika karme

Fri, 23 May 2008 12:47:50 +0200

Autor: gasimetrija

Poslao: Pet 23.05.2008 12:47

Temu je obradio pisac S.N. Lazarev, rus. Pocecu citatom iz predgovora knjige:

Danasnje covecanstvo je daleko otislo od prvotnih duhovnih izvora te je nalik brodu na kojem se posvadjala posada, nema kapetana, postoje rupe na brodu, i neispravan je motor. Neki od clanova posade poceli su to shvacati, pojavili su se pozivi na izmirenje i na remont broda. Ali glavna nesreca je u tome -i to niko ne zna - sto brod ide prema hridi, pa cak ni popravak broda bez promene kursa, ne moze spasiti brod i njegovu posadu.

Poruka istrazivanja Lazareva u knjigama je kako ispravno ziveti? Lazarev o tome daje opsirne odgovore, ukoliko zelimo biti u harmoniji sa sobom i univerzumom. Kao prvo, buduci da nas um moze svojom energijom uticati na ljude i zbivanja u nasim zivotima, potrebno je da stvorimo naviku ispravnog misljenja.To znaci da nase negativne misli mogu naneti ogromnu stetu nama samima, ali i clanovima nase porodice.

Upravo razlika izmedju pozitivnog i negativnog pogleda na zivot moze biti odlucujuca kada je u pitanju covekovo zdravlje. Da bi smo mogli ziveti zdravo i produktivno, neophodno je da iz sebe izbacimo nagomilanu mrznju i zamerke prema onima koji su nas povredili u proslosti. Zakljucak je da "danas covek mora biti porodican, poslovan i duhovan, jer to su zahtevi danasnjeg doba, koje se sve vise ubrzava."

Toplo preporucujem njegove knjige (kod nas je prevedeno 7- , pocnite od knjige (trece) "Ljubav".

P.S.
Postoji jos jedna knjiga : "Nema vremena za karmu" pisci su Paxton Robery i Lone Jensen, nju mozete skinuti sa Google-a.

Zapitaj prah - John Fante

Wed, 30 Apr 2008 18:45:36 +0200

Autor: enzensberger

Poslao: Sre 30.04.2008 18:45

Cijenjen 30-ih i 40-ih, zaboravljen 50-ih i 60-ih, ponovno otkriven 70-ih i 80-ih, John Fante je danas opet "in": nova izdanja knjiga, po kojima se snimaju filmovi, najbolje govore o njegovoj svevremenosti. Fante bi zacijelo ostao opskurni i zaboravljeni autor da Charles Bukowski, kopajući po policama lokalne knjižnice, nije naletio na ovu knjigu, otpuhnuo prašinu s nje i počeo čitati i... naravno, oduševio se!

Kasnije, kad je Bukowski postao slavan, u svim je intervjuima navodio Fantea kao svoj najveći uzor i potaknuo reizdanje njegovih knjiga, a napisao je i predgovor ("Fante je bio moj Bog") te pjesmu posvećenu Fanteu koje ističemo kao atraktivne "bonus" priloge ovom izdanju.

Kazati tek da je ovo strastveni ili možda erotični ljubavni roman bilo bi upravo bogohulno spram Fanteova remek-djela pred vama. Prekrasno ispričana priča o žudnji i mržnji, zaljubljenosti i zaluđenosti, nedohvatnim snovima i bešćutnoj realnosti u odnosu mladića koji želi postati pisac i meksičke djevojke koja ne želi ostati konobarica i danas - 70 godina nakon prvog objavljivanja - zrači iznimnom svježinom i poetičnom ljepotom.

Hirom sudbine, valjda, ovaj roman i njegov autor godinama su bili nepravedno zapostavljeni, da bi filmska adaptacija (2007.), s atraktivnim glumcima Salmom Hayek i Colinom Farrelom, potaknula više nego zaslužen interes šire čitalačke publike.

“Kao mladi pisac moj otac je prštao energijom. U tim godinama, ako bi ga upitali tko je najbolji američki pisac, on bi vam smjesta odvratio: 'Isuse, pa ja, John Fante, a tko drugi?' Što se, dakle, dogodilo s književnom karijerom Johna Fantea? Kako to da je jedan od najboljih pisaca svoje generacije postao anoniman, da je otkriven tek nakon pedeset godina, mjesecima nakon njegove smrti? Njegova je proza bila briljantna. On je mogao i trebao imati književnu reputaciju poput Hemingwaya, Steinbecka ili Sarovana, ali zla se kob urotila i udijelila mu par dvojki - a ne četiri kralja..."

Dan Fante

Imam dvadeset godina. Dovraga, rekoh sebi, ne prenagljuj, Bandini. Imas deset godina da napises knjigu, zato samo polako, izadji vani i spoznaj zivot, koracaj ulicama. To je tvoj problem: nepoznavanje zivota. Pobogu, covjece, shvacas li da jos uvijek nisi imao nikakvo iskustvo sa zenom? Oh jesam, imao sam, i to puno. Oh ne, nisi. Potrebna ti je zena, potrebna ti je kupka, potrebna ti je dobra seva, potrebna ti je lova. Govore da kosta dolar, dva dolara na izuzetnim mjestima, ali dolje na Plazi je dolar; izvrsno, samo sto ti nemas niti taj jedan dolar, osim toga, ti kukavice, cak i da imas dolar, ti ne bi otisao, jer jednom si u Denveru imao sansu da odes pa nisi. Ne, ti kukavice, bojao si se, i jos se uvijek bojis, i radostan si sto nemas dolar.

Ja, Arturo Bandini, u potrazi za Camillom Lopez

Prolog

Zapitaj prasinu na cesti. Zapitaj Joshuina stabla sto se samotna uzdizu na rubu pustinje Mojave. Zapitaj ih za Camillu Lopez i ona ce zasustati njezino ime. Da, jer posljednja osoba koja je vidjela moju djevojku Camillu Lopez bio je jedan tuberan koji je zivio na rubu pustinje Mojave, i ona se zaputila prema istoku, s psicem kojeg sam joj ja poklonio, a psic se zvao Pancho, i otada niko vise nije vidio ni Pancha. Necete povjerovati u to. Necete povjerovati u to da se jedna djevojka odlucila prepjesaciti pustinju Mojave u listopadu posve sama izuzev tog malog psa zvanog Pancho, ali tako se dogodilo. Vidio sam otiske psecih sapa u pijesku, vidio sam i otiske Camillinih stopa pored psecih, nikada se vise nije vratila u Los Angeles, njezina majka nikada je vise nije vidjela, i, osim ako se nije dogodilo cudo, nocas lezi mrtva nasred pustinje. Ne moram izmisljati zaplet za ovo, za moju drugu knjigu. Jer to mi se doista dogodilo. Djevojka je nestala, bio sam zaljubljen u nju, a ona je mene mrzila, i to je moja prica.

Zapitaj prasinu na cesti. Zapitaj starog Junipera Serra (spanjolski katolicki misionar medju Indijancima u Kaliforniji i Meksiku) dolje na Plazi, zapitaj njegov kip, isto kao i gomilu s druge strane ulice gdje sam palio sibice, pusio cigarete, i promatrao kako ljudski rod prolazi, ja, Arturo Bandini, prijatelj ljudi i zvijeri jednako. To su bili dani! Tumarao sam tim ulicama, upijao sam ih i ljude na njima kao da sam napravljen od upijajuceg papira. Arturo Bandini, s jednom kratkom pricom prodanom, veliki pisac koji je snivao velike planove. Jos uvijek mogu vidjeti tog tipa, tog Bandinija, s casopisom zelenih korica pod pazuhom, neprestano mu je bio pod pazuhom, taj casopis, koraca gradom obziran i tolerantan spram ljudi i zvijeri jednako, mladi filozof, jednostavna i iskrena prica pisca koji se zaljubio u djevojku iz bara i kojemu je naredjeno da se tornja odatle.

Ali, gledajte, dopustite mi da pokusam ispricati svoju pricu. Zaljubio sam se u djevojku imenom Camilla Lopez. Otisao sam u kafanu jedne noci i tamo sam je ugledao, i cak i poslije, sve do sada, i nocas, dok pisem o svemu tome, gusim se kada pomislim na ljepotu te djevojke. Ugledao sam je tamo, blizu mene, bila je konobarica u pivskoj tocionici, donijela mi je kafu za koju sam ja kazao da je obicna splacina i raspravili smo to. Onda sam jos jednom svratio tamo, i opet, i ubrzo sam se toliko ludo zatreskao u nju da sam se ponasao kao budala, a sve to vrijeme ona je voljela nekog drugog, ona je voljela sankera u Liberty Buffetu gdje je i sama radila, a sanker je nije mogao smisliti. Stoga je ona izasla sa mnom, da bi zaboravila njega, svuda je izlazila sa mnom, a ja sam poludio za njom i bivao sve ludji, a ona sve ludja za sankerom. Pocela je pusiti marihuanu. I mene je naucila. Puknula je. Smjestili su je u ludnicu. Tamo su je zadrzali mjesec dana. Izasla je i ponovo sam je vidio. Jos uvijek je bila zaljubljena u Sammyja, sankera. A on je nije mogao podnijeti. On je nije mogao podnijeti jednostavno zato sto je ona bila Meksikanka a on Amerikanac, to mu je bilo ispod casti, u tome je citav stos – prica o Ramoni, samo sto je ovog puta prica jedan Italo-amerikanac, a on, Bandini, suosjeca s djevojkom jer shvaca kakva je to stvar drustvena predrasuda, I ludo je voli, a ona njega ne razumije. On je pisac. Osamljen je u Los Angelesu. Pise sonete toj djevojci. Ona ih cita i baca na pod. Zapitaj prasinu, zapitaj piljevinu na podu Liberty Buffeta, zapitaj tu prljavu piljevinu u toj rupi, cak i ona ce priznati da su na podu zbilja lezali komadici papira, a to su bili njegovi soneti, jer njoj nije bilo stalo do njega, on je samo zabavljao, ona je ludjela za Amerikancem Sammyjem.

Ne vjerujete da imam napisan roman o tome? Dovraga, poslusajte me za tren, upoznao sam Camillu i prve veceri smo otisli na plazu i plivali nagi, i ona je otplivala daleko, daleko iza lukobrana zaljeva Santa Monica, odvezli smo se tamo u njezinu autu, otplivala je daleko, daleko na pucinu obasjanu mjesecinom, divna djevojka, zanosna Camilla, oh Boze koliko sam samo volio tu djevojku i, oh Boze, kako mi je samo podvalila, vjerovala je da sam budala, da govorim budalastine, otplivala je daleko, predaleko za smrtnu djevojku, u taj hladni ocean u dva ujutro, i kad sam je ugledao obasjanu mjesecinom, naslutio sam, vec te prve noci sam naslutio da je ona tip djevojke koja s elomi pod drustvenim pritiscima, bilo je neceg senzualnog i divnog u njoj, i tada i poslije, prekrasna djevojka, crne kose, podatne puti, pliva obasjana mjesecinom, izazivajuci me da i ja otplivam daleko koliko i ona, ali nisam, otplivao sam nedaleko plicaka i brzo sam se umorio, onda s ei ona vratila i obmotali smo se dekom nasred plaze i zaspali – par nage djece – ali osjetio sam, lezeci pored nje tada – osjetio sam da nikada necu imati tu djevojku, osjetio sam da je na neki nacin zatvorena i da se ono nece nikada dogoditi. Osjecao sam strast bez zelje, osjecao sam njezinu cudnovatost, duboko u svojoj dusi predosjetiosam (sa sigurnoscu djeteta na majcinim grudima) tu stvar koja izjeda divnu meksikansku djevojku koja je pripadala toj zemlji, pod tim nebom, ali nije bila dobrodosla. A ja, onaj sto suosjeca, ljubitelj ljudi i zvijeri jednako, pitam pijesak duz zaljeva Santa Monica da li je veliki Arturo Bandini bio sjajan ljubavnik te noci, nije nije nije, jer sazaljevao sam je kao sto covjek sazaljeva svoju djevojcicu, jer i to sto sam osjecao nije bila strast vec zelja, jedino sto sam ikada osjecao. I onda u pet ujutro, dok je sunce izlazilo na istoku, dovezli smo se iz Wilshire i bilo joj je jako drago sto je nisam ni taknuo, ona je vozila auto, i rekla je cudnu i znacajnu stvar, tocno se sjecam rijeci, rekla je: ”Ovo je bila tako divna noc. Nikad se vise nece ponoviti.” (U meni je uvijek postojao trag sumnje da sam se ponasao kao budala, ne samo te noci vec i svake druge noci koju sam s njom provodio dok smo obilazili mnoga cudna i fascinantna mjesta u ovom velikom gradu.) Pricam li ja to o Hollywoodu i njegovim jeftinim pomodnostima? o kinima? Pricam li o Bel Airu i Lakesideu? Pricam li o Pasadeni i tamosnjim vrelim rupama? – ne i ne, po tisucu puta ne. Govorim vam da je ovo knjiga o djevojci i mladicu u drugacijoj civilizaciji: ovdje se govori o Main Streetu i Spring Streetu i Bunker Hillu, o ovome ne dalji i ne zapadnije od Figueroe, nema nikog cuvenog u ovoj knjizi i nista opce poznato niti slavno nece se ovdje spominjati, jer nista od toga i ne pripada ovamo, u ovu knjigu. Ovo je prica o Ramoni sa suprotne strane. O dobru. O meni.

Nazvao sam moju knjigu Zapitaj prah jer prah Istoka I srednjeg Zapada je na tim ulicama, to je prasina u kojoj nista ne raste, koja radja kulturu bez korijena, I prazni bijes izgubljenih beznadnih ljudi, pomahnitalih od zelje da dosegnu mir koji im nikada nece pripasti. I o zavedenoj djevojci koja je povjerovala da su ti pomahnitali ljudi pravi sretnici, koja je zeljela postati jedna od njih.

Arturo Bandini, ja osobno, veliki pisac, sa jednom jedinom pricom prodanom American Mercuryju, pricom vjecito zabijenom u dzepu kako bih u svakom casu mogao dokazati svoj uspjeh dok sam se motao oko Opere i poomatrao bogatase kako ulaze unutra, katkada iskoracivsi iz gomile da dodirnem ogrtac od hermelina, ja sam samo obican tip koji prolazi ovuda, oprostite mi, gospo, i kroz duge nocne sate mislio bih na nju , pitajuci se tko li je ona – mozda cak i junakinja mog sjajnog romana, razgovarao sam s njom dok su svjetla u St. Paul Hotelu titrala crvena i zelena bacajuci odsjaj preko mog kreveta.

To su bili dani. Zapitaj prasinu na cesti, zapitaj paucinu u mojoj sobi u St. Paul Hotelu, zapitaj miseve sto izlaze iz rupe u kutu sobe, ah kakvih li prijateljskih miseva! Drzao sam ih kao ljubimce, znao sam razgovarati s tim misevima, ”Zdravo, misu, kako si nocas, gdje su ti drugari?” Naravno, prijatelj ljudi i zvijeri jednako, hranio sam miseve ne bih li ih ucinio prijateljima, sjajan covjek, dobre duse, citatelj Thoreaua i Emersona, buduci veliki pisac koji je morao biti tolerantan, razbacivao je mrvice misevima da imaju sto jesti nocu, svjetla St. Paul Hotela palila su se i gasila dok bih ja lezao promatrajuci ih kako jure gore – dolje, dok nisu prevrsili mjeru, postali su odvec srdacni, penjali su se na moj krevet i pdmarali u njegovu podnozju, doista smo bili veliki prijatelji, ali dovraga, mnozili su se kao Kinezi i soba je postala premala.

Govorim li o ludosti? Vratite mi onda ludost, vratite mi te dane opet. Dajte mi taj hiroviti roman o pojedincu koji je zalio ljudski rod, sjajna osoba Bandini, tvorac izvanrednih ulaza i izlaza, steta za sve, apsurdni grad sto me okruzuje, sretni poocim mojeg genija, i gore prema Angel’s Flightu, uz dvije stotine stepenica do Bunker Hilla u centru grada, blagoslovljene stepenice, Gospode, Bandini se njima penje u besmrtnost! Jednoga dana, vi ljudi, vi puki povladjivaciove stepenice ce odzvanjati uspomenom na mene, a na onom tamo visokom zidu stajat ce pozlacena spomen-polca, i na njoj bareljef – s obrisima mog lica. Jesam li sada osamljen? Da! Jer moja osamljenost radja plodove, i jednoga dana Los Angeles sutrasnjice sjecat ce se da je Glasnik koracao ovim stepenicama, i Benny Bena dolje na uglu Trece i Hill ulice plakat ce od radosti dok bude kazivao svojem umuku kako je nekoc razgovarao s tim covjekom pokoljenja. I tako, ulazim u svoju sobu da popricam sa svojim odrazom u zrcalu. Ili da mozda malo vjezbam za nailazece dane svoje slave, da iskosim zrcalo kako bih mogao vidjeti kako izgledam dok sjedim za pisacim strojem, velikan u radu, odgovara na pitanmja novinara, trepcuci ocima, strpljiv dok bljeskalice sijevaju. ”Gospodo, gospodo! Molim vas, gospodo, moje oci – imajte razumijevanja, znate, i ja moram raditi.” smijeh gospode novinara. ”Isusa ti, ovaj Bandini, pravi je frajer, slava mu ne prilici, on je kao bilo tko od nas, obicnih novinskih tipova – pravi je frajer.”

Noam Chomsky - Mediji, propaganda i sistem

Sun, 20 Apr 2008 17:53:35 +0200

Autor: Mikica

Poslao: Ned 20.04.2008 17:53

On line izdanje knjige nudi analitički prikaz medija, propagande i sistema, i to kroz sljedeća poglavlja: Što mainstream medije čini mainstream, Proizvodnja pristanka, Sustav propagande, Zbunjivanje stada, O slobodi tiska i kulture, Kontrola naših života, Mediji, znanje i objektivnost, Medijska kontrola.

U samom uvodu knjige Robert Posavec je iznio svoj osvrt na djelo, pa možda je najbolje da to prenesem, a ostatak ovog zanimljivog štiva, možete pronaći ovdje.

U razvijenim demokracijama, objašnjava Chomsky, narod se najefektivnije može kontrolirati kontroliranjem misli. Misli su one koje mogu odvesti do djela te ih je stoga potrebno držati na uzici. U svome dugogodišnjem radu, Chomsky razotkriva ulogu medija u cjelokupnome sustavu kontrole i nadziranja, kojim upravljaju megakorporacije, odnosno privatno bogatsvo. Po njemu, mediji imaju presudnu ulogu u sustavu indoktrinacije, zajedno s obrazovnim ustanovama, sveučilištima i koledžima, počevši već od najranijih dana, od samoga vrtića. Sustav indoktrinacije jest taj koji nas uči kako se trebamo ponašati, što trebamo misliti i zastupati.

Takve stvari, kaže Chomsky, se mogu lako otkriti pratimo li medije te pokušamo otkriti njihovu strukturu. "Struktura medija je vrlo slična ostalim institucijskim strukturama", čiji je cilj proizvodnja intelektualne i poslovne elite koja će podržavati interese moćnih. Dakle, proizvodnja "odgovornih ljudi" koji trebaju stvari preuzeti u svoje ruke. Ti "odgovorni ljudi" posjeduju određenu moć, aktivno sudjeluju u političkome životu, dogovaraju kandidate za izbore, te, duboko indoktrinirani, kontroliraju, ili barem pokušavaju kontrolirati, "zbunjeno stado pasivnih promatrača" koji nisu sposobni odlučivati sami za sebe, te, zbog tog razloga, kontrolu nad njihovim životima moraju preuzeti "odgovorni pojedinci".

Da bi određene stvari bile otkrivene potrebno je mnogo rada i ustrajnosti te povezanost s određenom grupom (formalnom ili neformalnom), organizacijom, pokretom. Chomsky naglašava da je određene istine teško otkriti kao "usamljeni pojedinac" jer pojedinac "nema pristup alternativnim izvorima informacija". Alternativni izvori informacija su vrlo važni u današnjemu svijetu, u kojemu vlada nekoliko korporacija i u kojemu mediji, uglavnom, pripadaju određenome lancu. Slika stvarnosti koju ti mediji prikazuju je vrlo često u suprotnosti sa stvarnim problemima i teškoćama. Probleme malih ljudi mainstream mediji redovito izostavljaju, ili, ako se već odluče na to, spominju besmislene stvari vezane uz njihove vlade i gospodare. U takvoj situaciji su alternativni izvori neophodni želimo li saznati pravu sliku svijeta i baviti se realnim problemima.

Jedan od alternativnih izvora informacija predstavljaju i kompjutorske mreže, koje Chomsky naziva "elitnom privilegijom". Usporedimo li broj priključenih s brojem ljudi na svijetu, vidjet ćemo da, u biti, mali broj ljudi ima pristup takvome izvoru informacija. Svejedno, taj je izvor informacija vrlo bitan te je u nekoliko slučajeva odigrao ključnu ulogu u širenju relevantnih informacija (ponekad baš to 'relevantno' predstavlja problem kad su u pitanju kompjutorske mreže). Jedan od tih slučajeve jest slučaj meksičke pokrajine Chiapas. U Chiapasu je 1994. izbila pobuna potlačenih Indijanaca i jedini izvor koji je permanentno opskrbljivao informacijama su bile kompjutorske mreže. Takvih primjera ima mnogo.

No, nisu kompjutorske mreže jedini alternativni izvor informacija. Mnogi pokreti i mnoge grupe posjeduju vlastite knjižnice, arhive, dokumentacijske centre koji sadrže građu koju je u mainstream tisku nemoguće pronaći. "Izvora je mnogo, samo trebate držati oči otvorenima", kaže Chomsky.

Ova knjiga predstavlja svojevrstan uvod u analizu i kritiku medija Noama Chomskog. On se već tridesetak godina bavi, između ostalog, proučavanjem medija, te ovaj zbornik predstavlja radove od 80-ih do današnjih dana. Možda je važno napomenuti da su najznačajniji radovi Chomskog vezani uz propagandu i medije nastali potkraj 80-ih, od kojih se, pak, ističu "Manufacturing consent: the political economy of mass media" te "Necessary Illusions: Thought Control In Democratic Societies.

Danas postoji mnogo ljudi koji generalno nemaju neki definisan odnos prema medijima. Vrlo često ćemo čuti da se po tom pitanju razvrstavaju na one koji uopšte ne prate niti jedan medij, i one druge koji prate sve, od dnevne štampe do radio i televizijskih informativnih emisija. Ne vidim ništa loše u tome da neko ne prati svakodnevna dešavanja, kao što ne vidim ništa loše ni u tome da neko drugi prati baš sve, i domaća i inostrana zbivanja. I jedni i drugi imaju svoje razloge, koje ću ispoštovati. A ono što može postati loše jeste upravo taj prisilni način da se čovjeka zatruje nečim sasvim besadržajnim, i da masa to proguta. Koliko opreza nam je potrebno možda ipak dobar dio vas zna, ali ova je knjiga jedan dobar način da se 'otvore oči' pred svime što nam se servira od strane medija, a uz to je odličan saznajni put kako izvršiti svojevrsnu ličnu selekciju, kako u pravcu onoga što ćemo svakodnevno pratiti, tako i načina na koji ćemo formirati objektivan stav o nečemu.

Justejn Gorder - Sofijin svijet

Tue, 05 Feb 2008 20:46:39 +0100

Autor: Mikica

Poslao: Uto 05.02.2008 21:46

Bivsi profesor filozofije, Justejn Gorder (Jostein Gaarder) priča jednu nesvakidašnju priču. Priča o istoriji filozofije, ali na jedan vrlo jednostavan način, nekako vas provuče kroz čudesni vremeplov, čineći to kroz doživljaje i razmišljanja glavne junakinje Sofije. Sofija, djevojčica od petnaest godina se odjednom nalazi pred teškim pitanjima tipa: "Ko si ti?", "Iz čega nastaje svet?", "Koje sile upravljaju tokom istorije?", dobiva anonimna pisma s pričama o rajskom vrtu, mitovima, filozofima prirode, sudbini, prosjetiteljstvu, romantizmu, Hegelu, Velikom prasku… Sve te priče su ujedno i svojevrsna razmišljanja i odgovori (odnosno pisana istorija filozofije).

Knjiga je, mogli bismo reći, autorov način da nas pozove na jednu borbu, borbu protiv navikavanja na svijet, da nam uputi poziv na budjenje, da nam kaže da mislimo i razmišljamo o svakodnevnim stvarima uvijek na drugačiji način, da spoznamo tajne života, i naučimo se nanovo čuditi i uživati u njemu.

Knjiga je štivo namjenjeno svima nama, teško je odrediti neku dobnu skupinu, za koju bismo rekli da je njoj baš ciljano upućena. Ja bih preporučila svima, koji ovaj roman o istoriji filozofije nisu čitali, da ga pročitaju. A posebno može biti zanimljiv uzrastu od 15 do 19 godina… sve sam bliže tome da kažem da bih je uvela kao lektiru, pod obavezno čitanje u gimnaziji. I nakon tog perioda života, kad je uzmete, uvijek ćete naučiti ili spoznati nešto novo.

Uz ovu knjigu, ja sam imala i audio kasete za učenje engleskog jezika. Za one koje to zanima, da znate da postoji i ta opcija, znači: knjiga i kasete. Pa možete istovremeno, raditi na sebi, razmišljati o svijetu, učiti nešto novo o filozofiji, a uz to učiti i engleski jezik. (Možda su sad već kasete prevaziđena stvar, ali vjerujem da se to u boljim knjižarama danas može naći i na CD-u).

Sofijin svijet u pdf formatu možete naći ovdje. Za one koji ipak knjigu žele u hard kopiji reći ću da je izdavač "Geopoetika", Beograd, a s norveškog ju je preveo Ljubiša Rajić.

Jedino što nam je potrebno da bismo postali dobri filozofi, jeste sposobnost da se začudimo.

A. Cehov - Neobicna ljubav

Fri, 11 Jan 2008 16:37:10 +0100

Autor: majra

Poslao: Pet 11.01.2008 17:37

Veliki ruski pisac Anton Cehov i prvakinja Hudozestvenog teatra Olga Kniper dopisivali su se pet godina i za to vreme razmenili preko 800 pisama. Ta pisma danas predstavljaju dragoceno svedocanstvo o jednoj neobicnoj ljubavi.

Ukljucujuci se u obelezavanje stogodisnjice Čehovljeve smrti 2004. godine, "Novosti" objavljuju najlepsa mesta iz ove uzbudljive prepiske.

Prica iz devetnaest delova o Neobicnoj ljubavi dostupna je kao online feljton.