Ako se kroz istorijsku prizmu posmatra upotreba lekova i veština lečenja jasno se vidi da drogistička veština čini celinu kulturne istorije čovečanstva. I lekovito bilje je izmedju ostaloga zaoralo duboku brazdu u životu svih naroda, pa svaki ima svoj diskretan i prepoznatljiv “miris” neke jedva vidljive biljčice u gustoj travi svojih livada. Upotreba lekovitog bilja kao terapijskog sredstva ima u našem narodu bogatu i dugu tradiciju o čemu svedoče brojni spisi od kojih svakako treba pomenuti najstariji kodeks srpske svetovne medicine - Hodoski kodeks u kome se pored ostaloga navodi i raznovrsna upotreba domaćih i stranih biljnih droga, najčešće kima, aloje, tamjana, lanenog i repinog semena, smokvinog korena, korijandera, cveklinog soka, vrbove kore i raznog drugog bilja.
Značaj lekovitog bilja i njegovu terapijsku vrednost uočava i prvi otkriva srpskom narodu naučne pojmove o prirodi i vaseljeni prosvetitelj Zaharije Stefanović Orfelin, koji ustaje protiv neznanja i praznoverica i u “Velikom srpskom travniku” klasifikuje oko pet stotina biljaka dajući svakoj pored latinskog naziva i narodno ime, a u odeljku “polza i upotrebljenije” čitaocu pruža dragocene podatke iz materije medike i terapije. Orfelinov “Iskusni podrumar” ima nekoliko stotina recepata za spravljanje travenih vina i drugih alkoholnih i bezalkoholnih napitaka i lekova. U knjizi se govori o načinu i vremenu berbe i susenja lekovitog bilja i o lekovitosti preparata izradjenih od preko dvesta domaćih i egzotičnih biljaka koje imaju realnu enološku, farmakognozijsku i terapijsku vrednost. Znalačko uputstvo o vremenu i načinu branja, sušenja i čuvanja lekovitog bilja skoro po ničemu ne zaostaje za današnjim principima.
Naš čovek je posebno cenio bilje to se najbolje vidi i iz naših narodnih pesama. Od svih lekova u njima najčešće se pominje lekovito bilje. I to bilje, i mesto gde ono raste, način branja, vreme kada se može i sme brati obavijeno je poetskom žicom i dubokom tajanstvenošću. Taj psihosugestivni karakter mnogih stihova naših epskih pesama ima veliki značaj i često je predstavljalo psiho-terapijski faktor.
Zašto, vilo, da te bog ubije,
Zašt’ ustreli pobratima moga? (Miloš Obilić)
Daj ti bilje onome junaku,
Jer se nećeš glave nanositi
Sta ga vila bogom bratimiti:
Daj me puštaj u planinu živu,
Da naberem po Miroču bilja,
Da zagasim rane na junaku.
Pusti vilu u planinu živu;
Bilje bere po Miroču vila
Bilje bere često se odziva.
Nabra vila po Miroču bilja
I zagasi rane na junaku
(Kraljević Marko i vila)
Upotreba lekovitog bilja
Da bi jedna biljka imala korisno delovanje na koje bi se moglo računati kada se ona bude primenjivala, treba da bude uzbrana na odredjenom mestu, vremenu i na pravilan način. Kako su u pogledu uputstava svi stručnjacu uglavnom složni mi ćemo se poslužiti pravilima koje su izradili Rekli’ i Droz sa nekim dopunama drugih autora.
Da bi se postigao optimalni rezultat lekovito bilje treba biti ubrano u vreme kada su delovi kojima ono deluje u punom razvitku, i naponu. Ovo vreme nije za sve biljke istovetno, pa ni za sve njihove delove koji će se upotrebiti. Delove biljke iznad zemlje treba brati kad je vreme suvo, posle rose, ne za vreme kise, oluje itd… a naročito kada se bere lišće i cveće, koje treba brati pažljivo, a ne da se biljka gnječi. Takodje ne treba suviše natrpavati kotaricu, a naročito ga ne gurati skupa u neku vreću. Biljke je nužno obeležavati odmah na licu mesta, i berač ili biljober čim se vrati s berbe treba odmah prostrti uzbrano bilje u tanke slojeve ili redove da bi se izbeglo usparavanje. Posle se prelazi na pravo sušenje.
Koren, kora, pupoljci i lišće
Koren biljaka najbolje je vaditi pre cvetanja što važi za jednogodišnju biljku. Koren dvogodišnje biljke bere se u jesen kad je prva godina već završena. Za koren višegodišnjih biljaka važi pravilo: ne brati koren takve biljke ako nema već dve ili tri godine.
Kora biljaka skida se sa grana drveta u srednjem dobu njegovog rasta, i s grana koje imaju dve - tri godine u proleće, a ako je kora smolasta u jesen.
Pupoljci se beru u proleće pre njihovog razvića ili kada se počne razvijati biljka, žbun ili drvo.
Lišće se bere u početku leta, u suve dane, jedan ili dva casa po izlasku sunca tj. kada padne rosa u fazi malo pre cvetanja. Ovo iz razloga što je lišće u proleće suviše vodeno, u kasnom letu i jeseni siromašno lekovitim sastojcima.
Cvet, cvetne grane, cvast, plod i rod
Cvetovi se beru veoma često sa sve cvetnom granama u fazi njihovog razvoja, a pre potpunog cvetanja, bukete granja ili stabljika sa cvetovima ne treba držati u vrećama ili dopustiti da se popari, jer u takvoj situaciji kod cveta dolazi do fermentacije.
Plodovi se beru kad potpuno uzri. Plodovi namenjeni sušenju beru se nešto pre potpunog sazrevanja. Semenje i zrnevlje lekovitog bilja upotrebljavaju se samo kada su potpuno zreli.
Sušenje i čuvanje lekovitog bilja
Susenje je delikatan posao koji zahteva mnogo pažnje, nege i čistoću ubranoga bilja, jer od ove faze tretiranja zavisi docnije delovanje. S tim ciljem one se izlažu suncanoj toploti ili se stavljaju u za to namenske pećnice I sušilice, razredjuju se u tanke slojeve na lesi ili po zategnutom platnu, koje treba protresti nekoliko puta dnevno.
Lišće i cele biljke u nedostatku specijalnih sušara, suše se na slobodnom vazduhu ili ambaru. Ovo, lekovito bilje ne sme se sušiti dugo, jer u tom slučaju pocrni, pa je kao takvo lišeno lekovitog dejstva, a ponekad za upotrebu i opasno. Takodje, sušenje ne treba vršiti na suncu, jer sunce razlaže njihove delotvotne sastojke.
Korenje se suši povešano ili poredjano u pogodnoj vazdušnoj sušari pošto se prethodno dobro opere i ispere od zemlje.
Ovako spremljeno lekovito bilje kad bude isušeno treba da se stavi u kese ili u kutije koje se dobro zatvaraju da u njih ne prodire vazduh, vlaga, svetlost i prašina, od čega lekovito bilje gubi svoju lekovitost ili je podložno truljenju pa može biti i škodljivo. Pomenuti način čuvanja je moguć samo u domaćinstvu, drugi koji su pronašli Pero i Goris se vrši u apotekarskim ustanovama.
Spremanje i upotreba lekovitog bilja
Lekovito bilje najčešće se kao lek upotrebljava u obliku čaja. Čaj se dobija prelivanjem biljke ključalom vodom (lišće, cvet, iseckani koren). Biljka se ne kuva i ne ostavlja da ključa. Za pripremu čaja treba upotrebljavati izvorsku ili česminu vodu, a izbegavati bunarsku koja zbog kreča teško prodire u biljke i daje lošiji čaj.
Lekovito bilje, odnosno lek iz predmetnog bilja izvlači se pomoću alkohola (96, 90, 80, pa i 60%). Ako se lek spravlja od sveže biljke imamo tzv. alkoholaturu, a ako je lek dobijen od suve biljke imamo tinkturu. Najzad lekovito bilje sprema se sa vinom, kada se to bilje ostavi da kisne u odgovarajućem vinu 8 do 10 dana zatim se procedi i pije po uputstvu.
Od lekovitog bilja prave se još vodeni ili alkoholni ekstrati (zgustak, talog).
Lek u vidu ekstrata neke biljke dobija se kada iz čaja ili soka odnosne biljke ili njenog alkoholnog rasola ispari tečnost. Tečnost isparava sve dotle dok se ne dobije žitak ili mek talog. Tečan ekstrat je uglavnom jači od mekog ili suvog.
Spravljanje ekstrakata ne sme se vršiti u bakarnim sudovima, već trebaju biti sveži, a čuvaju se u zatvorenom sudu na suvom i hladnom mestu.
I na kraju lekove treba upotrebljavati prema uputstvu kako je dato za svakog od njih, a i uz savet sa lekarom. Lek odnosno čajeve treba upotrebljavati mlake ili tople i ne piti ih na iskap, već u 2 do 3 razmaka, jer tako čaj bolje deluje na stomak. Gorke čajeve ne treba zasladjivati, jer od toga bolesnicima biva muka.

I tako ne gledajući na sav naš razvoj biljobersko pitanje tek ima i treba da se reši. Ko i kako prodaje kod nas lekovito bilje? Neke neumivene žene na tržnicu iz nekih sandučića natrpanih bez reda, gde je sve bilje ispreturano, ko zna kada brano, izloženo prašini i prevrtanju mnogih ruku. Reč ovde nije o registrovanim velikoprodavnicama i licima . U mom rodnom kraju, letnji Sv. Jovan, Ivanjdan (24. juna po starom kalendaru) zvao se Sv. Ivan ili Sv. Jovan Biljober. Tog dana se kod nas bralo cveće, lekovito i ne lekovito, pleli se venci I kitile kuće. Šta je prirodnije i šta više odgovara duhu našega jezika nego da se za one koji ga prikupljaju uzmemo naziv “biljober”? Reč “travar” ne odgovara pravoj istini jer on može da prodaje trave i travke, ali biljober je poznavalac lekovitog bilja, uopšte lekovitog materijala koji daju biljke i on već istupa kao kvalifikovano lice za sakupljanje lekovitog bilja. Stvar je uvek koliko složena toliko i prosta – zavisi samo od čoveka. Biti svestan i savestan čovek je zahtev našeg vremena.
koišćen materijal:
"Lečenje lekovitim biljem" - "Domaća biblioteka", Petar Mirković Beograd, 1973