Jazz/dzez - magicni zvuk duse

Acid jazz, poznat i kao klub džez, je muzički žanr koji kombinuje elemente džez, soul, funk, disco i hip-hop muzike. Tokom osamdesetih i devedestih godina prošlog vijeka vidjelo se kako upravo zvuk džez-fanka udara temelje onome što je kasnije postalo elektronska dens/pop muzika (Roy Ayers, Donald Byrd i Grant Green). Ovdje moramo istaći da je Velika Britanija bila, takoreć, domovina porijekla ovoga žanra.

Acid džez "pokret" se, takodjer, posmatra kao pravi "preporod" džez-fanka, džez fuzije i soul džeza, čemu su doprinijeli vodeći DJ-evi kao što su Norman Jay, Gilles Peterson i Patrick Forge, poznati i kao "rare groove crate diggers".

Ne treba izgubiti iz vida da je acid jazz takodjer bio i pod neznatnim uticajem house muzike, kao i acid rock-a.

Acid džez često sadrži različite tipove elektronskih kompozicija, stoga nerijetko zvuči kao sviranje muzičara uživo, gdje se uvijek ostavlja mogućnost da svaka svirka bude drugačija, odnosno da svakim izvodjenjem doživi novu interpretaciju. Kompozicije bendova kao što su Jamiroquai, The Brand New Heavies, Los Amigos Invisibles i Incognito često koriste takve strukture akorda.

Engleski korijeni Acid jazza

Zvuk i klubovi koji su iznikli iz južnoengleske „rare groove“ scene krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina, kao i razni drugi alternativni bendovi, uključuju tzv. „London mod“ scenu. Ova se scena razlikuje od onoga što je činilo sjevernjačku "Soul scenu", tada naširoko popularnu na jugu Engleske sa klubovima poput "100 Club" u Oxford ulici, ali idalje pokazuje sličnosti s njom.

Ove su scene u govoru dobile zajednički naziv Acid Jazz, ali u stvarnosti one su živjele u različitim oblicima i bez pravljenja razlika prema nazivima koje su ih ranije označavale. Ovo je prilično zbunilo novinare i muzičke kritičare, nisu mogli jasno da odrede šta sve čini ovaj novi pravac, stoga su često pravili razne pokušaje da ovu scenu povežu sa „London mod“ scenom.

Scena tadašnjeg vremena bila je podijeljena inače na dva dijela, na one koji su voljeli i pratili izvornu džez i soul muziku, i one koji su pratili nove bendove, koji su bili nosioci novoga pravca (Acid Jazz). Pokušaji acid muzičara da se integrišu sa hip-hop i jungle muzikom smatrani su nepotrebnim, i štaviše, odvodili džez muziku sve dalje od njenog stvarnog izvorišta, te je sve skupa gledano sa velikim prezirom od strane mnogih.

Časopis pod nazivom „Straight No Chaser Magazine” postaje veoma važno mjerilo velikobritanske scene, ali i način da se osluhne prijem novostvorenog žanra kod kritike i publike. Slično tome, odjevni brend s potpisom "Duffer of St George", postaje tijesno povezan sa acid džez scenom.

DJ majstori kao što su Gilles Peterson i Chris Bangs uglavnom su zaslužni za nastanak pojma Acid Jazz (1987).

U svojoj biografiji, predstavljenoj na Radiju 1, Peterson opisuje kako je došlo do kovanice Acid Jazz: "Mi smo stavili staru 7-inčnu ploču Mickey and the Soul Generation, koja je bila ustvari rijetki groove snimak sa uvodom na mad rok gitari, bez improvizacije. Počeo sam varirati sa brzinom zvuka, ubrzavati tako da zvuči potpuno izvitopereno. Da bi Chris Bangs uzeo mikrofon i rekao: „Ako je ono acid house, to je acid džez". Otuda naziv acid džez, iz čiste šale!“

Poznati britanski acid džez sastavi iz devedesetih su: Brand New Heavies, Incognito, James Taylor Quartet, Vibraphonic, Jamiroquai (takodjer klasifikovani kao funk i disko) i Urban Species, US3 (klasifikovani i kao džez rep); a tu su i desetine manje komercijalno uspješnih umjetnika. Kasnije se javlja Repercussions sa vrhunskim hitom “Promise me nothing”.

Prema knjizi „Tehno Primer”, album iz 1993.godine „Road to Freedom“ koji su objavili Young Disciples bio je "veoma uticajan" na razvoj žanra. Druge novije grupe koje produciraju muziku ovog žanra su Mother Earth i Down to the Bone.

Nekoliko izdavačkih kuća su se specijalizovale u produkciji Acid džeza, neke od njih su: Acid jazz records, Ninja tune i Mo'wax.

Acid jazz na medjunarodnoj sceni

U Sjedinjenim Američkim Državama posebno značajni acid džez bendovi su Groove Collective i Brooklyn Funk Essentials; iako je tokom devedesetih veliki doprinos na polju džez fuzije dolazio upravo iz SAD-a, ipak se odnosio uglavnom na house džez i rep džez; posebno treba istaći A Tribe Called Quest, Black Sheep, De la Soul, the Jungle Brothers i Digable Planets.

Kada se govori o Japanu, nezanemariv doprinos acid džez sceni dali su DJ Krush, Gota i United Future Organization, koji je objavio 'I Love my Baby: My Baby Loves Jazz' kao obradu pjesme 'Moondance’ od Van Morrisona. A ovdje svakako treba spomenuti i sjajni japanski ženski vokal Monday Michiru.

Acid jazz scena razvijena je takodjer i u istočnoj Evropi, sa bendovima kao što su Skalpel iz Poljske i Moscow Grooves Institute iz Rusije.

***
Acid jazz je danas veoma popularna muzička forma; pravac koji je novim generacijama približio džez, a starijim generacijama pokazao do kojih sve granica džez muzika može da putuje. Svako vrijeme traži svoju autentičnu svježinu, talentovane umjetnike, inovativne kompozicije, sofisticiraniji zvuk. Acid jazz je upravo sve ovo iznio pred publiku u trenu kad joj je to trebalo. Od tog vremena do sada, raznolikost improvizacija spontano se uvlačila pod kožu ljubiteljima ovoga pravca, te još jednom potvrdila beskrajnu širinu i ljepotu džez varijacija.

Nu Jazz je kovanica koju čujemo prvi put u drugoj polovini devedesetih godina, a odnosi se na muziku koja kombinuje džez elemente sa drugim muzičkim stilovima, kao što su fank, soul, elektronska i dens muzika. Često se piše kao nü-jazz, NuJazz, ili pak elektronski jazz, elektro-džez, e-džez, jazztronica, džez house, phusion, neo-jazz ili future jazz.

Radi se o stilu u kojem se, u osnovi, nalaze kombinacije tradicionalnih džez tekstura, a ponekad i džez instrumenata sa savremenom elektronskom muzikom, u slobodnoj improvizaciji. Ovako strukturirana muzika zaista može prerasti u mnoštvo zvukova i može u velikoj mjeri da varira od umjetnika do umjetnika. Nu-jazz, dakle, može da sadrži prelomljene ritmove, atonalnu harmoniju i improvizovanu melodiju.

Ova se muzika kreće od prelivanja živih instrumenata u house džez, što se vidi iz primjera francuskog St. Germaina, njemačke Jazzanove i Fila Brazillia iz Velike Britanije. Više bendova improvizuje džez sa elektronskim elementima, kao što to upravo čini i britanski Cinematic Orchestra, a tu su i norveški pioniri, začetnici future-jazz stila: Bugge Wesseltoft, Jaga Jazzist, Nils Petter Molvær i drugi. Takodjer, treba spomenuti da je Matthew Shipp, na primjer, predstavio i stilove kao što su “jazztronica” ili "electro-jazz".

Uz svu navedenu šarolikost ovoga pravca, činjenica je da su Nu Jazz instrumentalni rasponi - od tradicionalnih do eksperimentalnih, učinili džez melodije ponovo svježim, odnosno da su donijeli nove ritmove i predstavili drugačiju formu džeza.

Nu-jazz je mnogo smjelije zašao u teritorij elektronske muzike nego njegov bliski rodjak acid jazz. Acid jazz uglavnom je radije bliži funk, soul, ritam i bluz muzici. Javnost je, medjutim, pomalo zbunjena groove džez stvaraocima, kakvi su Groove Collective ili Pamela Williams, čijim se uradcima zamagljuje razlika izmedju stilova.

To je dokaz žanrovske hrabrosti iz koje vidimo kako je džez uspio nadživjeti mnoge "faddish" muzičke trendove u nastajanju. Suština džeza je njegova izrazita sposobnost da se uplete u druge stilove, a da pritom zadrži svoju originalnost, svoju izvornu ideju i kvalitet. I ne samo to, džez je svojim improvizacijama „u trenutku“ uspio da se razvija i unutar sebe, što pokazuje mnoštvo varijanti koje su se tokom godina pojavile.

Gary Giddins, kritičar za The Village Voice, koji je napisao nekoliko knjiga o džez muzici, kaže da se ono što se dešava sa džez i elektronskom muzikom ne razlikuje od onoga što je dvadesetih godina radio Louis Armstrong, kada je počeo da svira „Tin Pan Alley” pjesme na svojoj trubi.

Džez je imao veoma razvijen odnos sa popularnom muzikom od početka. Ideja da bi džez mogao otići u nekakvu čauru i praviti se da nema ništa sa svijetom je uvijek samouništavajuća. Meni je drago vidjeti džez muzičare koji se kreću i u drugim područjima.

Gary Giddins u intervjuu datom Stivu Greenleeju, Boston Globe, 2/17/2002

Osvrt na putanju nastanka nu-jazz stila

Nu Jazz je izronio iz upotrebe elektronskih instrumenata od strane sjajnih zvjezda kakvi su bili Miles Davis, Herbie Hancock i Ornette Coleman. Ova je pojava karakteristična za produkciju sedamdesetih godina. Hancock je ranih osamdesetih godina saradjivao sa Billom Laswellom, posebno na albumu Future Shock, time učestvujući u izgradnji stila koji inkorporira elektro i hip-hop ritmove.

Počev od kasnih osamdesetih godina, mnogi hip-hop muzičari radili su u stilu jazz rap-a, a medju njima: Gang Starr, The Roots, A Tribe Called Quest i Nas. Takodjer, tih godina, mnogi house muzičari su crpili inspiraciju iz džeza, posebno post-bop i jazz funk pravaca.

Sredinom devedesetih i početkom dvijehiljadite, muzičari koji pripadaju tzv. „downtempo“ sceni, medju kojima su St Germain, DJ takemura, Perry Hemus i Jazzanova, počeli su da zalaze mnogo dublje u džez. U istom periodu, „Intelligent dance music (IDM)” producenti, medju kojima su najpoznatiji Squarepusher i Spring Heel Jack; a kasnije London Elektricity i Landslide Skuarepusher – pokazali su slična interesovanja prema džezu. Takodjer, taj uticaj nije zaobišao ni tehno muzičare, kao što su Laurent Garnier, Carl Craig i njegov Innerzone Orchestra projekat, koji su se opet na svoj način dotakli Nu Jazz-a. Neki umjetnici, kao pripadnici digital hardcore i breakcore scene, posebno Alec Empire, Nic Endo i Venetian Snares, su istraživali one teže, bučnije varijante ovoga stila. Deceniju kasnije, dubstep producenti, na primjer, Boxcutter, istraživali su elektronski džez.

Iako su djelovali uglavnom pod okriljem tradicionalnih oblika džeza, pijanista Bugge Wesseltoft i trubač Nils Petter Molværsu poznati su po svojim improvizacijama u Nu Jazz stilu. The Cinematic Orchestra je takodjer poznat po tome što je tradicionalnom džez zvuku, pripojio elektronske elemente.

St. Germain, nosilac Nu Jazz stila, prodao je milion i po primjeraka svog albuma Tourist, što je album učinilo naprodavanijim džez albumom u Sjedinjenim Američkim državama. St. Germain je ustvari umjetničko ime Ludovica Navarre, koji se smatra začetnikom tzv. „French Touch“, nove elektronske francuske muzike; Navarre je postao neosporna i visoko uvažena referenca kada je ovaj oblik džeza u pitanju, kako na domaćoj tako i na medjunarodnoj muzičkoj sceni.

Izdavačke kuće

Thirsty Ear je izdavačka kuća koja se bavila izdavaštvom muzičkih ostvarenja Nu Jazz umjetnika (William Parker, Antipop Consortium, Tim Berne, Meat Beat Manifesto, Sex Mob, Nils Petter Molvaer, Matthew Shipp, Craig Taborn, DJ Spooky i Spring Heel Jack).

Nu Jazz je često povezivan i sa Ninja Tune, nezavisnom izdavačkom kućom, time što su neki umjetnici snimali za njih. Umjetnici s potpisom Ninja Tune, kao izdavača, su, na primjer: The Cinematic Orchestra, Funki Porcini, The Herbaliser, Jaga Jazzist, Pest, Skalpel i Up, Bustle and Out.

***
Za mnoge je i danas nejasna granica izmedju acid i nu-džeza; uprkos isprepletenosti muzičkih stilova postoji slaganje oko jednog - a to je da nu-džez nosi vlastiti kvalitet, krajnje nonšalantno; istovremeno, i konstantno, koketirajući sa drugim stilovima, ne zadržavajući se previše dugo ni na jednom. Nu-Jazz cijelo vrijeme svoga postojanja šeta po tankom rubu; poput cirkuzanta na žici, lagano se smješkajući publici ispred sebe, i onoj s jedne, i onoj s druge strane. Mora se priznati - nimalo lak zadatak, ali u ovom slučaju, modus za kojim je nu-džez posegnuo kao za svojim “životnim opredjeljenjem”, što, svakako, treba poštovati.

*Ref:
- http://www.jahsonic.com/NuJazz.html
- http://en.wikipedia.org/wiki/Nu_jazz i
- http://jazztimes.com/contributors/310-steve-greenlee

Ljubiteljima džeza ovaj put ostavljam znak pored puta, a koji predstavlja skretanje prema ugodnom web mjestu koje nudi široku ponudu sjajnog džez zvuka. Radi se o net radio stanici pod nazivom JAZZRADIO.com; to je prava mala škrinjica koja s pažnjom čuva džez note i glasove, odnosno sve ono što je obilježilo džez u njegovim različitim fazama razvoja.

Jazzradio.com je veoma pregledna stanica, već na naslovnici dočekuju vas različiti kanali, soritirani prema muzičkom pravcu, podžanru, instrumentima ili popularnim imenima. Od vašeg raspoloženja zavisi da li ćete se posvetiti klasičnom džezu, be-bop, hard-bopu, piano ili saksofon džezu, ili pak fusion džezu, latino, avantgardnom zvuku i sl.

Tu je cijela šarolika lista koja treperi od melodičnih tonova, nenametljivo, obećavajući uživanje, samo za vaše vrijeme i vaš intimni osjećaj.

Klikom na neki od punudjenih kanala ulazite u svijet specifičnog, a vama omiljenog džez pravca. Slijedi lista kompozicija; biranih s ukusom i znalački, na dar svima koji „žive“ džez. Jednostavno, jazzradio.com je mjesto koje vam je unaprijed posvećeno, s ljubavlju onakvom kakvom ste vi posvećeni džezu...

Diana Krall je, bez sumnje, velika džez diva; sjajna pijanistica i fantastični ženski vokal kojim se okitila džez scena današnjice. Diana je žena sa izraženim senzibilitetom za lijepo, nježno i ženstveno. Dakle, osoba koja je u svu kreativnost i ljepotu muzike, kao umjetnosti, utkala svoju ličnost.

Diana Krall - kratka biografija

Rodjena je 16. novembra 1964 u Nanaimo, Britanska Kolumbija, Kanada. Njen otac je uobičavao svirati klavir po kući, a majka je pjevala u horu. Odatle svakodnevni kontakt sa muzikom, još od ranih dana njenog djetinjstva. Odrasla je upijajući muziku, koja je, ujedno, i odredila njen životni put. Sama je počela svirati klavir u dobi od četiri godine, a sa petnaest je počela svirati džez u lokalnom restoranu. Studirala je na Berklee College of Music u Bostonu, nakon čega se preselila u Los Angeles i nastavila studije sa basistima Ray Brownom i Johnom Claytonom, a tu su bili i bubnjar Jeff Hamilton, kao i pijanist Jimmy Rowles. Upravo je Rowles uvjerio Dianu, koja je već bila odličan pijanista, da se fokusira i na pjevanje, da pokaže i svoje glasovne mogućnosti.

Do kraja devedestih godina, Diana se preselila u New York i počela nastupati sa triom. U Kanadu se vraća 1993.godine da bi objavila svoj prvi album pod nazivom Stepping Out.

Od prvog albuma do danas, ona može da se osvrne na više nego zvjezdanu karijeru. Devedesete godine donose izvrsne albume: Only Trust Your Heart i All for You: A Dedication to the Nat King Cole Trio (1995) i Love Scenes (1997).

Godine 1999 potpisavši ugovor sa Verve, njena je karijera doživjela uspon: albumom When I Look in Your Eyes (1998) osvojila je nagradu GRAMMY® za najbolji džez vokal, čime je album postao prvi džez disk nominovan za Album godine u posljednih dvadeset i pet godina.

Album The Look of Love (2002) bio je bestseller broj 1. u SAD i five-time platinasti album u Kanadi.

Godine 2004. objavljuje album The Girl in the Other Room, što je bio prvi album gdje su u fokusu njene lične pjesme. Na ovom albumu se nalazi šest pjesama koje je napisala zajedno sa mužem Elvisom Costellom.

Sljedeća godina obilježena je albumom Christmas Songs, koji se, također, pokazao kao jedan od najboljih bestsellera. A uspjeh albuma From This Moment On (2006) poklopio se sa rodjenjem Dianinih blizanaca.

Nižući tako uspjeh za uspjehom, dolazimo do albuma Quiet Nights, koji je proizvod Dianinog istančanog osjećaja za Brazil i bossa nova stil. Diana Krall je ovim albumom pokazala da se ne stidi pokazati svoju senzualnost. Za ovaj album sama kaže da su to ljubavna pisma za njenog supruga, odnosno da se radi o jednom vrlo intimnom i romantičnom albumu.

Diana Krall je umjetnica koja je prodala više od šest miliona albuma u SAD i više od 15 miliona albuma širom svijeta; također, ona je prodala više albuma nego ijedna druga džez umjetnica tokom devedesetih godina i dalje. Magazin Billboard je 11. decembra 2009 godine proglasio Dianu Krall za drugog džez umjetnika decenije (2000-2009) kao jednu od najprodavanijih džez umjetnika svoga vremena. Osvojila je tri Gremi nagrade i osam nagrada Juno.

Šetnja po baršunastim oblacima snovidjenja

Ovo je samo dio brojnih činjenica koje govore o sjajnoj karijeri i muzičkom razvoju talenta kakav je Diana Krall. Medjutim, njena muzika i njen glas su ono što plijeni publiku. Priče kroz koje nas Diana vodi su kao šetnja po baršunastim oblacima snovidjenja, odnosno prelazak preko horizonata ovozemaljskog. Svojim veličanstvenim melodijama, ona nas izdiže do neslućenih emocija, kojih često nismo ni svjesni sve dotle dok nas njen glas ne ponese u sferu koja je uvijek iznad - iznad svakodnevnog, iznad svih uobičajenih prosjeka, iznad naših intimnih granica i iznad najosebujnije ljubavi koju smo proživjeli. Sa Dianom je njena publika uvijek korak ispred – suptilno i duboko, s uzvišenim osjećajem pravoga i, nadasve, „svoga“ puta.

Upravo tako sam doživjela i ovaj poklon koji dijelim sa vama: prekrasnu interpretaciju pjesme „Gantle rain“ i jednako tako savršen video uradak. Ima li ljepšega dara u ovu zlatnu jesen? ; )

*Biografski podaci i fotografija preuzeti sa: http://www.dianakrall.com/bio.aspx

Nouvelle Vague je francuski muzički sastav čiji su osnivači muzičari Marc Collin i Olivier Libaux. Njihovo ime je igra reči, što znači "novi talas" na francuskom, i "bossa nova" (novi trend) u Portugalliji. To se odnosi istovremeno na novi talas 60-ih godina kultnog francuskog filma čije su naslovne teme i reinterpretirali u stilu bossa nova manira.

Na svom prvi albumu izdatom 2004 jednostavno nazvanom Nouvelle Vague sastav donosi klasične numere New Wave, ali ih izvodi u novom aranžmanu (bossa nova style). Na realizaciji učestvuje čitava plejada pevača iz Francuske, Brazila i Njujorka kako bi izneli kvalitetno zahteve koje pred njih stavljaju jedan XTC, Modern English, The Clash, Joy Division, Tuxedomoon… Jedinstveno izvodjenje i kvalitet koji su ponudili uveliko su izneli moćni ženski vokali koji su izvodili pesme na sebi svojstven autentičan način. Koncept je odmah bio prihvaćen od brojne publike širom sveta koji su ponovo došli u priliku uživati u hitovima osamdesetih ali sada u novom maniru. 2006 godine izdaju novi, drugi po redu album, Bande A Part (Bande à dio), koji uključuje verzije "Ever Fallen in Love (With Someone You Shouldn't've)" by Buzzcocks, "Blue Monday" by New Order, "The Killing Moon" by Echo & the Bunnymen, "Don't Go" by Yazoo and "Heart of Glass" by Blondie. Album nailazi na veliko odobravanje muzičkih sladokusaca i ubrzo dostiže zamašnih million prodatih nosača zvuka.

Mnoga imena iz sveta muzike su sa velikom simpatijom gledali na kreacije ovog sastava i izrazili želju da i sami uzmu učešće sto je i iniciralo vodje projekta (Marc Collin Oliviera Libaux ) na logičan korak prihvatanja saradnje. Rezultat je treći album nazvan jednostavno "3 Nouvelle Vague" na kome gostuju legendarna imena kao sto su Ian McCulloch (Echo&the Bunnymen), Terry Hall (Specials/Fun Boy Three), Barry Adamson (Magazine) i drugi. U decembru mesecu prošle godine objavljuju Best of 2010 kompilaciju u dve verzije. Na prvom CD-u donose nam petnaest numera, dok drugi sadrži i retke do tada neobjavljivane numere.

Ruska devojka - Ženja Ljubič (Jenia Lubich)

Ženja Ljubič piše i peva na ruskom, engleskom i francusko. Još sa dvanaest godina je pohadjala klasičnu muzičku školu - solo pevanje, a 1998 je dobitnica laureate za najbolji vokal na festival u St. Petersburgu. Kasnije je nastupala sa repertoarom klisičnih kompozicija u Finskoj I Madjarskoj. 2000 godine polazi na studije na Smolny College of Liberal Arts & Sciences (St.Petersburg, Russia) and Bard College (New York, U.S.A. Sve vreme Ženja mnogo nastupa u televizijskim i radijskim emisijam i njena pesma "Ville de France" izlazi na CD kompilaciji "Nu lounge" (Moskva, 2006) u društvu sa De-Phazz, VFSix i Incognito. Iste godine Ženja učestvuje na festivlu "Baltic Stars" čiji je pokrovitelj bio I.B. Records na kome osvaja prvu nagradu – i kao predstavnica Rusije u avgustu 2007 peva u Holivudu (Hollywood) na Svetskom festivalu scenskih umetnosti "World Stars" (World Championships of Performing Arts ) gde biva kao vokal nagradjena prvim mestom za pevanje vlastite pesme (medal of a "WCOPA") i sa dva druga za scenski nastup.

U maju 2008 godine u St. Petersburg gostuje Ženjin omiljeni muzički sastav Nouvelle Vague, nakon koncerta njihov producent Marc Collin preslušava Ženjin demo CD, nakon čega za kratko vreme joj šalju ponudu da dodje u Pariz i uzme učešće u projektu.

Rezultat ove saradnje na obostrano zadovoljstvo su dve pesme ("Aussi belle q'une balle" и "Marooned") koje izvodi Ženja objavljene na njihovom trećem albumu Nouvelle Vague "NV3". Njihova saradnja se nastavlja u kontinuitetu i ona nastupa u muzičkom sastavu Nouvelle Vague u Francuskoj, Belgiji, i Kanadi u projektu - Les Francofolies, koji se održava u francuskim govornim područjima, potom i na "Nu Note" festival u Rusiji, Francuskoj, Finskoj, Turskoj etc.

Počevši od zime 2010 Ženja se posvećuje solo projektu i uglavnom nastupa sa svojim pesmama. U proleće daje intervju za South American radio – Radionica gde priča o svom bavljenju muzikom u kome pominje i saradnju sa francuskim sastavoma Nouvelle Vague, u etar biva puštena njena pesma

"Russian Girl"

i "Way out" nakon kojeg je poziva na gostovanje Stas Berezovsky (Radio Maximum, Moskva) koji pušta u etar pesmu "Galaxy". Trenutno radi na svom debitnskom albumu na kome će se naći i pesma Galaxy (Galaktika), autobiografska numera napisana u decembru 2008 godine. Kad tvoj neko prestane da te voli, duše se udalje kao dve galaksije.

Nouvelle Vague je definitivno osvojio svet svojim autentičnim bossa nova obradama punk i new wave klasika. Učesnica francuskg projekta je i vrlo svestrana mlada petersburska umetnica Ženja Ljubič (Jenia Lubich/ Женя Любич) sjajan vocal ali i tekstopisac i kompozitor koja je na osebujan način pokazala da je muzika dijalog harmonije sa samom sobom.

Poslušajte čime nas to zapljuskuje kosmos.

Белый снег за окном заметал
томнату подомнить
а потом ты заидёш ка мне
на минуту кажется

Земля кружится каждий раз
кагда я сматрю на тебя
и в тваих глазах я нахажу
прастранства касмоса

Из другой галактики
воды Антаркти
ты меня сейчас бросаеш
не меня я тактику
пачему так легхко
так далеко ты упливаеш

Падажди, пажалыста не спеши
об на меня посмотри
выдиш лы я ещо любю тебя
на дваих хватат с головой
можна утонуть
Ну скажи, что теперь не так
продолжись как нибудь

Из другой галактики
воды Антаркти
ты меня сейчас бросаеш
не меня я тактику
пачему так легхко
так далеко ты упливаеш

Холадна, слишком холадна
я дражу, я едва дышу
я прашу ты только разреши
ну пазволь мне сагреть тебя слишыш
ты малчиш и не надо слов
я малчу, ну тебя паражать что мы не смагли
прамалчат до самого утра

(napomena: tekst zapisan po sluhu, svaka sugestija dobrodošla)

Reference:

http://en.wikipedia.org/wiki/Nouvelle_Vague_%28band%29
http://en.wikipedia.org/wiki/Jenia_Lubich
http://www.nouvellesvagues.com/MUSIC.html
http://soundcloud.com/boris-barabanov/jenia-lubich-galaxy

Cӕcilie Norby, sjajna je zvijezda danskoga jazz neba; žena čija popularnost putuje meridijanima na čarobnom ćilimu njenoga glasa i senzibiliteta kojim boji svoje pjesme. Radi se o umjetnici koja je itekako doprinijela da se premosti jaz izmedju džez muzike i mlade, tradicionalno rok orijentisane publike. Ona je svojim eksperimentisanjem uspjela usmjeriti publiku ka novim putovanjima na kojima je ona vodič, nježna i krhka, a istovremeno dovoljno jaka da opravda pijedastal na kojem se čuva u srcima mnogih.

Cӕcilie Norby dobitnica je brojnih nagrada širom svijeta, i osoba koja iza sebe ima hiljade i hiljade prodatih albuma.

Cӕcilie Norby – muzički počeci

A sve je počelo 1982 godine; naime Cӕcilie je bila jedan od osnivača benda Street Beat, u kojem je bila vokal. Od 1983 godine postaje dio jazz/funk grupe Frontline, s kojima izdaje dva veoma uspješna albuma "Frontline" i "Frontlife", za koje dobija prestižnu nagradu Ben Webster Prize.

Godine 1985 Cӕcilie započinje dugogodišnju saradnju sa Ninom Forsberg i veoma popularnom pop/rok grupom One Two. Grupa je postojala sve do 1993, i iza sebe je ostavila tri značajna albuma: "One Two", "Hvide Løgne" i "Getting Better", koji su prodati u oko 250.000 primjeraka samo u Danskoj. Godina 1986 bila je važna za Cӕcilie, jer je ona predstavljala Dansku u Međunarodnom džez orkestru na Knokke festivalu u Belgiji.

Njenu karijeru obilježilo je i djelo koje je napisao njen otac Concerto for two sopranos za Zealand Symphonic Orchestra. Ta dva soprana su bila Cӕcilie i njena majka, a sam rad je karakterističan po tome što sadrži kako klasične, tako i ritmičke elemenate improvizacije. Cӕcilie je takodjer nastupala sa majkom i Thomasom Clausenom u jednoj mješovitoj kombinaciji opere, mjuzikla i džeza nazvanom "Ballads, Blues and Lieder".

Solo karijera

Slijedi 1994 godina kada Cӕcilie počinje svoju solo karijeru, koja je cijelo vrijeme bila obilježena uspješnom saradnjom sa brojnim renomiranim evropskim i američkim muzičarima, bendovima i orkestrima. Neki od njih su: Dianne Reeves, Curtis Stigers, John Scofield, Mike Stern, Randy i Michael Brecker, zatim Ray Brown, Niels Henning Ørsted Pedersen, Lars Danielsson, Heyn van der Geyn, Mads Vinding, Billy Hart, Al Foster, Terri Lyne Carrington, Alex Riel, Bobo Steenson, Lars Jansson, Carsten Dahl, Joey Calderazzo, Dave Kikoski i mnogi drugi, te orkestri poput Tolvan BigBanda, The Danish Radio Big Banda, Klüvers BB, Bohuslen BB i The Umo Big Band.

Slijede albumi Cӕcilie Norby (1995) i My Corner Of The Sky (1996) koji su naišli na jako dobar prijem publike, postigli fantastične brojke prodaje, i u Danskoj, i u svijetu, nakon kojih je Cӕcilie izabrana za jednu od deset najpopularnijih džez izvodjača svijeta.

Njen treći solo album Queen Of Bad Excuses izdat je 1999.godine, i na njemu je veliki dio muzike i tekstova radila Cӕcilie lično, zbog čega ga je nazivala autobiografskom fikcijom. Ovaj je album izdat u Evropi, Australiji, Japanu i Južnoj Africi i dobio je jako dobre kritike od džez kritičara, ali što je još važnije, i od pop-jazz publike.

Nakon ovoga uspjeha, dolaze albumi First Conversation (2002), te London/Paris (2003).

London/Pariz predstavlja jedinstveni spoj definitivno najboljih džez standarda i pop klasika transformisanih u nove verzije na osebujan eksperimentalni i razigran način. Samo mjesec dana nakon objavljivanja ovoga albuma, američka džez diva Dianne Reeves, pozvala je Cӕcilie da se kao gost pojavi u pet pesama za TV koncert sniman na Baltica Jazz Festivalu u Njemačkoj. A ova duet saradnja je ponovljena i na Kopenhagen Jazz Festivalu.

Sljedeći studijski album nosi naziv Slow Fruit (2005) i u potpunosti nosi pečat Cӕcilie Norby, koja je sama pisala i muziku i tekstove. Ovdje se osjeti uticaj koji su na njenu muziku imali umjetnici s kojima je do tada saradjivala, pritom je ona svemu dodala svoj lični ton i izuzetnu dozu topline, koja atmosferu pri slušanju albuma čini posebnom.

I Had A Ball je album izdat za Kopenhagen Records, a snimljen je uživo sa Klüvers Big Bandom, s kojim je obradila svoje najznačajnije pjesme.

Bitno je napomenuti da je Cӕcilie udružila snage sa vodećom norveškom jazz umjetnicom Silje Nergaard i švedskom Rigmor Gustafsson na albumu koji je snimljen kao projekat danskog Radio Big Banda nazvan Jazz Divas of Scandinavia, objavljen za EMI Records.

Pored turneja u Danskoj, Švedskoj, Nemačkoj, Austriji, Bugarskoj i Češkoj, Cӕcilie Norby potpisala je ekskluzivni ugovor sa izdavačkom kućom ACT, za koju izdaje najnoviji album Arabesque (2010). Arabeska je posebna priča kroz koju nas Cӕcilie vodi zajedno sa skandinavskim velikanima kao što su Bugge Wesseltoft i Lars Danielsson.

Godina 2010 je takodjer godina u kojoj je Cӕcilie Norby primila visoko cijenjenu nagradu "IFPI Honorary Award”.

Your path is free to walk

Džez varijacije na temu mogu biti raznovrsne i na poseban način bogate. Put kojim nas vodi Cӕcilie Norby svakako nam pokazuju svu osebujnost mašte i sopstvenoga unutarnjeg svijeta u koji nas je s povjerenjem pustila. Puteva je uvijek mnogo, i nekad je u životu teško odabrati pravi, no, njen put ne nosi teret tih dilema, niti za nju samu, niti za one koji je slijede. S njom smo i sigurni i slobodni, tako da bez bojazni... šetnja može da počne. Uživajte.