Stijegovima moje rijeci

Najljepsa pjesma nikada nece biti
napisana kroz zivot, nasoj minuti.
Najljepsa pjesma uvijek ce se kriti
na mjestu u tebi, gdje je srce cuti.

Najljepsa pjesma nikada nece reci
carobne rijeci da ih ruka stvara
Najljepsa pjesma se ne moze steci
davno nedostizna, poput zaborava.

Najljepsa pjesma ima stihove koje,
zivotom pise samo jedno srce;
Srce moje i tvoje.
Srce tvoje i moje.

Mađioničarski šešir, je li?
Igra za fine ljude?
Misliš, tu ti pomaže
ako si vešt sa kartama
ili sa kockicama?
Misliš, pomaže i to
što umeš da sipaš pošalice,
da budes drugarčina,
da ostavljaš utisak?
Uopšte, kada se sreću
mladić i devojka -
šta tu pomaže?

Sve to pomaže.
Budi opušten, ali ne preterano;
budi uzdržan i tajanstven, ali samo donekle;
a onda zaboravi sve što si ikada čuo o ljubavi,
jer to je samo preplanulost od letnjeg sunca
ili rumenilo od zimskog vetra,
a ona dolazi kao promena vremena, i ti tu ne možeš ništa,
dolazi kao što ti je došlo to tvoje lice, kao što su ti došle noge,
ili to kako hodaš, kako govoriš, kako držiš glavu i ruke -
tu se ništa ne može učiniti – samo se moliš, i čekaš.

Ima li načina da se izmeri ljubav?
Ima, ali tek mnogo kasnije,
kad otkucaji tvog srca odu
miljama daleko, čak u velike brojke.

Da li je ključ za ljubav – strast, mudrost, ili tananost?
Sve troje – uz mesečinu, ruže, i sitne kupovine,
uz ono što se daje i ono što se prašta, uz ono što se dobija i što se zaboravlja,
uz uspomene i račune za sobu
uz biserje sećanja i uz jaja sa šunkom.

Može li ljubav da se zaključa i čuva sakrivena?
Može, a onda skuplja prašinu i plesan
pa se smežurava u polumraku,
sem ako shvati da joj mogu pomoći
sunce i kiša oluje,
ptice u svojim jednosobnim porodičnim gnezdima
šibanim surovim, mahnitim vetrovima.
Sve to pomaže, i zato
ne zaključavaj svoju ljubav, ne skrivaj je.

Kako se javlja prvi znak ljubavi?
U drhtaju, u grašci znoja,
u onom ti-i-ja, mi, nas dvoje,
u paru odgovora,
u ljubičastoj sumaglici na vidiku,
u nizu rezervisanih plesova,
u isprepletanim urezanim inicijalima,
u pet svežih ljubičica izgubljenih u morskoj soli,
u pticama što u velikim, jedinstvenim trenucima
uleću u hiljade prozora i izleću iz njih,
u srebrnom prstenu, u bronzanom odjeku,
u zlatnom gongu gonnngu onngggu,
u ružičastim dverima što se zatvaraju jedna po jedna
pred sumračnim pesmama duž zapada,
u rukunicama i ručkama zvezda,
u prevojima zavesa mesečine,
u klupčanju i raspetljavanju magle.

Koliko ljubav traje?
Koliko i stakleni mehuri ako se na njih pazi,
ili dve orhideje iz staklene bašte na mećavi,
ili jedan čvrsti i nepokretni čelični nakovanj
neumoljivo zavaren -
a opet, ljubav može da traje
kao šest pahuljica, šest šestougaonih pahulja,
šest šestougaonih ljuspi snega što lebde,
ili kao zakletve kiseonika i vodonika u čaši izvorske vode,
ili kao pogled jelena ili srne,
ili kao dve želje što jašu na leđima jutarnjeg zimskog vetra,
ili kao kutak drevnog oltara
što se kao svetinja čuva za prisne molitve,
ili kao prah, da, kao dostojanstvena hrpa prašine
kojom se poigrava nepostojani lahor.
Ima tih svetohranilišta
gde se čuvaju med i so.
A ima i onih koji sve to
prosipaju i traće.
Ima i onih koji to traze i štede.
Ljubav može da bude i potraga
ćutnjom i smirenošću.

Možeš li kupovati ljubav?
Naravno. Svakog dana – novcem, odećom, šećerlemom,
obećanjima, cvećem, krupnim rečima,
smehom, tepanjem i lažima
svakoga dana ljudi i žene kupuju ljubav
i odnose je, pa se nešto dešava,
o njoj se razmišlja,
ali što se više u nju gleda,
to je sve manje ona ljubav koja je bila kupljena:
takva je ljubav samo krivotvorina pod garancijom.

Možeš li prodavati ljubav?
Da, možeš je prodati po svakoj ceni,
pa ćeš da porazmisliš,
da opet zaviriš u cenu,
pa da zaplačeš, da zaplačeš u sebi,
i da se upitaš ko je i šta je to prodavao, i zašto.
Odsjaji večernjih popevki što lebde nad tamnim vodama,
plitak morski rukavac gde se zvezde brčkaju u kadifenim prisencima,
veliki olujni rzaj belih vodenih konja -
za te trenutke nema cene.

Nezvana ili zvana? Kako dolazi ljubav?
I zvana i nezvana, kao uljez i sen,
zora što zasenjuje prag,
kao traka svetlosti u plavičastoj magli,
polagano žmirkanje dveju crvenih svetiljki u rečnoj izmaglici,
ili kao gusti dim što se vije nad grbom neke planine,
a onda se taj dim uvlači u nabore tvoje odeće,
pa ti se upliće i u hod, u tvoje šake, u tvoje lice i oči.

Karl Sandberg

Koza sumi zbog tebe,soba suha uzdise
opija se prostor,tlo u tami nestaje.
Sve sto biva zivo u istom trenu ponire
sve sto mrtvo dise,opet naglo prestaje.

Znam drhtis osjecam,dusa krije ne kazuje
ja sam bolan znam i ti bolna od mene.
Svaka nada kaze :
U srcu cuvam i krijem te ...
Smrt je zivot nekada,kada kazes volim te.

Nista prazno ne bude,mir se snom pokrije
svaku rijeku zedu usna srkom ispije.
Dusa tecna rasuta svud po sobi skuplja te
i sve biva jedno,kazes kazes volim te.

Razlog vjecan ukopan,ne da da se skrivljuje
budim se za nas i zbog tebe umirem.
Svaki novi dodir dusu plamti,smiruje.
Sve je kako treba :
Samo sebe plasim se ...

Ne plasim se ponora,crnih dubina i onoga
sto mi zivot krije,sto mi zivot nosi.
Plasim se samo da se vise nikada,
ne zapetljam prstima u njenoj dugoj kosi.

Jedan stari gospodin i njegova ljepsa strana,kasno ljeto vec.
Par golubova i bista Amalije Lebenicnik u centru pod krosnjama
visokih kestenova,mir i tisina,sklad i harmonija.
Zagledao sam se negdje kao u daljinu cini mi se,tek mi paznju
skrenu pokret ruke kada je starac postavio svoju na ruku ljepse
strane,njegovog zivota.
Ne,to ne mozes nikada kupiti,pomislio sam ...

Udahnem duboko,dok dusa mi drhti
sve je to samo moment,kao losi dani.
Na izgled gore i od same smrti
to je samo vrijeme,kada covjek stari.

Vratim se sebi i nastavim u daljinu,trazeci ruku gdje da svoju spustim ...

U cetiri zida sobe stoji neko,
umotan sjenom,talasavom,mekom.
U cetiri zida sobe stoji neko,
podsjeca na mene,negdje daleko.

U oblacju dima ispisuje se neko,
nesto bi rekao,no odlazi daleko.
Kao eho,kao eho ...

Jer zivot i smrt i tuga i sreca
cine cjelinu i lice na san,
plamte i izgore kao svijeca,
ko svako kad jednom ostane sam.

Bilo je to davno,
tacno prije sto ljeta,
potonuo je jedan brod
sa ovoga svijeta.

Zapalim cigaretu,pa zamislim kako je bilo kada sam je prvi put izmislio u predgradu svog tijela.

Imala je smisao zanesen vjetrom i pogled kao od vrela svijeta skrivenih u dolinama neopipljivim za nas smrtnike.

Mirisala je na jesenje kise, nosena dahom sjevernom vjetra sto je poigravao po ravnim podlogama mog ludila kao kap po kap slijevao se u dubine natapajuci me dok sam se sirio kao hljeb umocen u vino...

Mrvila me i bacala s svakim korakom, bio sam poput cestica unosiv u svako tijelo, dok su se okretali iza mene govoreci; Hej, nestajes, nestajes...

A da, nestajao sam ili nisam nikada ni postojao, nije mi bilo vazno sto sutra svice novi dan, za mene nije postojala druga minuta, sve je bilo kao u vosak umoceno, topljivo i nijemo, s pomalo topline da pokrene ritam naprijed.

Dizala je jarbole dok su se jedra sirila po poljima uzimajuci svaki mir u drhtaj, da poremeti koncetracije davno uspavanih stvari i opali im samar za svaku uspavanost.

Pokusao sam uhvatiti svaki pramen kose joj kao da je spusten konopac s nebeskih visina koji pruza ruku da bi se popeo u kraljevstvo gdje bi bio kralj, a ona moja kraljica.

Kao malo dijete poigravao sam se s rijecima, gubeci svaku da zavrsim jer nisam znao kako zapoceti bilo koju, a toliko pricam i imam ih na prodaju, da one sto ne umiju ponudim i propricam sve.

Sve su bile providne i jeftine da bi joj rekao onu pravu,dok je cekala kao da je govorila u sebi; Hajde, reci mi bilo sto, bilo sto...

Ja nisam znao ni bilo sto, sto je to bilo sto za nju bilo, kako da ga izgovorim, nisam znao.

Smijesila se i gledala, znam da je sve osjetila i nikada prije nisam bio otvoren kao tada, svi su mi listovi bili na vidjelu,dok je ona listala i listala jedan po jedan a kraja nije postojalo,jer ja sam nedovrsen slucaj u njenom prisustvu.

Imao sam knjigu sebe koja je imala par godina zapisanih listova do momenta kada sam joj procitao prvu rijec s usana, dobio sam jos milione godina i listova za svoju knjigu koji su bivali pisani svakim njenim novim dodirom.

Knjiga bez kraja sam bio.

Zaviorio sam zastave svog umovanja dok je ona podizala i davno one zaboravljene u visine, sve spustene za svaku bol predenu i svaki korak nedefinisan.

Podizala me i viorila me u sto bespuca kojima nisam poznavao imena, navike ni osobine. Bio je to novi svijet za mene.

Probudila je sve nemire u meni koje sam rukama trpao nazad u tijelo i sve osjecaje koje sam udisao prije nego ih izdahnem, nisam dopustao da mi promakne niti jedan, nisam dopustao da bilo tko uzme kartu za novi svijet.

I svakim novim danom, ja sam je gledao i disao sve pozude, zbunjen i nemocan kao nikada sto nisam bio, sto necu biti nikada...

Pomislim.

No, nijedna prica nije bez kraja, i cigareta izgori a proslo je svega par sekundi da nisam ni pepeo otresao s nje, sam je padao i razbijao se od patos, bas kao i moja kraljica sto se razbila u daljinama gdje su joj ostale samo stope izbrusene na cesti, koje bi i sada mogao obiljeziti kredom, hodati po njima gdje je ona krocila...

Zasto nikada nisam pustio rijeci, zasto nisam rekao zdravo, bilo sto sto je ona cekala i bacala mi sve rijeci, kao gumicom da ih brise...

Da bar tisina moze progovoriti nekada kada mi je potreban rijec, da makar samo moze reci zdravo...

Gasim cigaretu, pepeljara je puna cikova, a sve je jedna cigareta bila i jedna rijec u meni;

Cudo moje, na koje ostavljam tri tacke nadajuci se da cu pronaci u drugom obliku sutra, u drugom tijelu za koje cu imati rijeci i bez pitanja da kazem.

Daj okreni, taj ringispil u mojoj glavi
To ne zna nitko,samo ti...
Bez tebe drveni konjici,
Tuzno stoje...
Jer, dodji, iz plave boce se pojavi,
Bar jednu zelju mi ispuni...
I dodaj svetu malo boje,
Cudo moje...

Trazim po sebi, unutra,
kosti netaknute violine,
usne koje sanjaju usne,
ruke koje sanjaju ptice...

Uvijek sam volio prisustvo rijeci, nikada.
Uvijek me tjerala da unutrasnje stanje mjenjam u minutama i gledam na to nikada... Koliko je nikada i kako izgleda to nikada i da li je
nikada samo onda, kada i zelis nikada?

Kada bi pristao na nikada koliko bi sebe imao u cjelosti?
Ako je nikada sama ona moja bit svega sto zelim samo,
nebitno je i da je sasvim malena, najmanja sitnica u vremenu...
Da li bi ikada mogao da zelim, da zivim za nesto, za samo to?
Ne vjerujem u nikada sem onog, sto je jace od zivota.

Nikada necu pristati na nikada i nikada nece postojati nikada.
Cak i u najvecem iscekivanju svega pod lomovima i stanjem kada
samo zelis da jedna rijec bude podjeljena uzivo i jedan kontakt bude
ostvaren fizicki i kada mislis da nema i da ne postoji i da te tjera
da budes sto ne zelis biti tada, ne postoji nikada u svemu tome.
Ako poznajes i zelis svoj san i svoju bit zivljenja, nikada ne pristani na nikada...

Sve ceka u drugom razdoblju tvojih, mojih godina i koliko god da zelim
izbjeci pisanje o samoj ljubavi u svakom napisanom mom tekstu uvijek
je spominjem indirektno jer ona je zapravo jedina iskreno direktna stvar
sto dolazi iz mene na vidjelo ovog svijeta, vas ljudi i svega ostalog...
Ljubav zivjeti, voljeti i zivjeti...