Sa Mesecom u ocima - poezija - Emina Mančić Umetnost

Na krilima vetra

Krhko poput stakla
uspomene rasute kroz vreme
pucaju ,pršte na sve strane.
Ne, ne branim se od srče.
Kupim parčiće,
sklapam novi mozaik,
ovaj put ,
moja kreacija života.
Premeštajući te u danas
sahranjujem sećanja.

Dosta je bilo tugovanja
u zlokobnoj tišini
usamljeničke sobe.
Iza rešetaka,
kao podivljala ptica
u kavezu kreštim!
Podižem šalone,
otvaram prozor ,
udišem Nebo.
Krećem Tebi u pohode.
Ne znam zašto,
valjda od bola,
očvrsla, besna.
Na krilima vetra,
u inat gromovima,
munjama prostranstva param.

Kao razjarena ždrebica dolazim
da ti konačno kažem :
Ljubim te i ljubiću te do groba!
A ti...ako možeš
okreni ledja i idi...
Ako smeš !