Dnevnik jedne Jelene Umetnost

Sanjala sam noćas da te nema

Sanjala sam noćas da te nema
i da ruže venu mi u kosi.
Da ti duša ode putem tamnih sjena.
Stoji prazno mjesto gdje šetali smo bosi.

Sanjala sam mjesto usred bašte,
samo lišće osušeno stoji.
Tu smo pleli i grlili mašte.
Sada jesen moje suze broji.

Sanjala sam noćas da te nema
i postelja da je prazna,ledna.
Prazan jastuk gdje si nekad bio
i usahla tvoja usta medna.

Miris ruže pod prozorom pustim
dozva tugu da mi dušu boli.
Sanjala sam noćas da te nema
i da srce nema kog da voli.

Negdje,tu iza snova

Negdje...
Tamo...
Na uglu snova.

Tamo gdje se sve završava i gdje sve počinje.

Sreli smo se,
sasvim slučajno.
Izgubljenim pogledima tražeći neke poznate zjenice.

U moru nespokojnih,umornih i pomalo zasićenih...

U masi nedosanjanih,suludih,ustreptalih...

Između zareza,upitnika i po koje tačke.

Opjevani u nekim zaboravljenim stihovima.
Pomalo odbačeni od drugih,
a po najviše od samih sebe.

Negdje...
Tamo...
Na raskršću sna i jave.

Tamo gdje sanjalice grle svoje želje.

Opjevala sam te tugama,radostima,nespokojem.
Kao dječarca.
Starca.
Boga!

Raščupao si me, kao lutku,međ' radoznalim dlanovima.
Darujući mi osmjehe.
Suze.
Život!

I opet bih te sanjala!

I opet ćeš me sanjati!