Miroslav Mika Antic - neki pesnik iz Mokrina Umetnost

Izdajstvo lirike

Pobacaj naše stare slike
Pobacaj naše stare slike. To nismo na njima mi, već neko nama drag i poznat: naš most iz jednog bića u neko sasvim drugo biće.
Neprekidno prolazimo kroz privide. Tek što na sebe naviknemo, već smo stranci. Jesmo li ovo mi, ili tek naše mogućnosti?
Hajde sedi i popij sa mnom bar jedan litar daljine. Prisetimo se malo šta je bilo pre vremena. Grane nam niču iz ušiju. Neka se rascvetaju. Mi smo više od proleća nego proleće. Vodoskok mleka i mermera.
Hej, ja! Povedi me, ne sa sobom, već sa mnom. Pobacaj naše stare slike. To nismo na njima mi, nego uspomena na nas. (Moskva, hotel «Peking», 1972.)

… i zaspim u svojoj pesmi…
Moje su pesme semenje iz kojeg rastu tajge. Šiprazi puni hladovine i čestari prašine. Stavim glavu na pregršt uvele mahovine i zaspim u svojoj pesmi, ali odnekud, iz paparati, nekakva malecka crna i strašno otrovna nežnost uvuče mi se u uho i umrem u toj lepoti. Pa metar dalje oživim. Jer disanje mi je semenje iz kojeg rastu nebesa. (Omsk, 1974.)

Kad ti prođeš kraj mene…
I reče moja misao: ko zna kolika sunca gore od postanka svetlosti za ovaj krhki trenutak zemaljske svečanosti, kad ti prođeš kraj mene i prepoznam svoj lik u tvome oku kao odjek.
Ne uči, nego izmišljaj to što je nazimislivo. Budućnost će dokazati da smo imali pravo. (Split, na Gripama, 1950.)

Nečija kosa na obrazu
Juče sam zobao pesak. Probaj to malo sa mnom. Bićemo ceo dan obala ili pustinja.
Danas sam jeo zemlju. Probaj to malo sa mnom. Bićemo ceo dan sami u nebu: planeta.
Sutra ću jesti breze. Pa probaj to malo sa mnom. Bićemo ceo dan šuma prepuna sunca i mirisa. I senki poneke ptice koja se uplašila.
Prekosutra ću gutati oblake. Probajmo, bićemo ceo dan nečija kosa na obrazu i ličićemo na vazduh. (Jurmala-Riga, 1978. Baltik. Bele noći)

Nežnost…
Nežnost je zarazna. Ko me dodirne ili udahne usnama, biće romantičan. Nemoj da piješ iz moje čaše. Dobićeš potrebu da voliš ljude, ceo svet, čovečanstvo.

Poljubac, zagrljaj, dodir:
Poljubac, to je: videti stvari u slojevima. Zagrljaj: na dlanu imati duboke mekote usana. Dodir između dvoje: porama, a ne ušima, slušati večnost postojanja.
(Na godišnjicu Mikine operacije od raka, 9.april 1986.)

Jedno čulo…
Jedino čisto čulo to je dodir njene i moje ruke. Sve ostalo uopšte nisu čula. (Čortanovci, 1973.)

Mikica

Site Admin

Probaš i uspeš...

I odjednom sam shvatio:
postoje reči bez usana.
I verovanje bez daha.
To je nekakav izazov onoga što je ispred nas,
kao da te začikuju da nešto nećeš uspeti,
a ti probaš i uspeš.

Zamisli da si sova i dužnost ti je da žmuriš
i da se bojiš svetlosti.
A ti se čvrsto zarekneš i hipnotišeš sunce.

Objašnjavanjem stvari,
oduzimamo im nešto od one lepe čarolije,
od onog zlatastog omota,
ispod kojeg se kriju tolika čudesna
značenja svega što izgleda isto.

Reči su iskraćale. I iznošene. I krpljene.
Mereno od pre vremena i mnogo posle vremena,
ostaje samo smisao kao čudo svih čuđenja.

]

Jedan izgubljeni randevu

Ne znam ko je rekao: “ Pogledaj kakva groblja ima narod, pa ćeš ga prepoznati”. Na Piskarevskom groblju, u Lenjingradu, ja sam video vašu sliku, draga Tanja, video sam vaš dnevnik, jedan od najpotresnijih tekstova u istoriji čovečanstva, i ja vam, evo, pišem ovo sa jednog ugla Nevskog prospekta.

U Lenjingradu je proleće, mila moja. Uskoro počinju bele noći, mostovi se otvaraju kao ruke uperene u nebo... Čekao sam vas sinoć na Fontanki, pre tri dana tražio sam vas sav lud od Ladoge do Finskog zaliva, jurio sam pokraj Neve taksijem osamdeset kilometara.
A vi ste umrli.
Ovo je moj izgubljeni randevu.

Da sam sreo neku ženu kojoj je sada trideset osam godina, a liči na vas, pozvao bih je u „Angleter“ gde je umro moj brat po pesmi Sergej Jesenjin,
obešen o jednom kaminu, poručio bih dve votke od po sto grama i dve kafe.
Vi biste popili kafu, ja obe votke, i ja bih vas voleo. Ljubio bih vam dlanove,
mila moja, jer ste me tako rasplakali da nikad neću zaboraviti Lenjingrad.

Počelo je četvrtog septembra 1941. Hitler je štampao pozivnice za bal u „Astoriji“ povodom osvajanja Lenjingrada. A nikad ga nije osvojio: 872 dana trajala je blokada. U vašem dnevniku čitam: Ženja umrla 28. decembra u 12,30 časova 1941. Babuška umrla 25. januara 42. Leka umro 17. marta u pet časova 1942. Ujka Vasja 13. aprila u dva časa noću. Ujka Ljoša je u 4 časa 1942. Mama u 7,30 ujutro 13. maja 1942.
Svi Savićevi su umrli. Ostala samo Tanja. Umrli svi.

Devet listova iskinutih iz notesa. Jedna od najpotresnijih istorija. A na Piskarevskom groblju leži više od milion ljudi zajedno sa vašom mamom,
babuškom, braćom, sestrama, ujacima. Vi ste umrli, kako mi ovde kažu, na Putu života, na ledu Ladoškog jezera, i ja vas uzalud čekam ove noći po ulicama Lenjingrada, tražim vaše oči u očima žena koje prolaze, vaš osmeh
u osmehu devojke koja u metrou čita Ljermontova, u gužvi onih što traže kartu više za teatar imena Kirova, gde ne gledam Žizelu nego vas kako se dižete iz groba... Tanja.

Prever je rekao: Rat je zaista jedna velika svinjarija, ali to je najmanje što se o tome može reći. Osećam da bih vas voleo, pio votku, skakao u Nevu,
imao s vama decu, a od svega samo mi u ušima zvone stihovi Olge Bergolc
„Niko nije zaboravljen i ništa nije zaboravljeno“.

Dvadeset šest hektara mrtvih. Ispod zemlje čudna neka muzika koja mi razvija živce i dovodi me do ludila. I jedno srce koje kuca iz zemlje, ljudsko.
Gledam fotografije iz opsade: dečak nalik na skelet, lep kao moj sin, sa očima od neba. Ljudi koji čine poslednje korake na zemlji i umiru od gladi. Deset hiljada i četrdeset tri čoveka u jednom danu.

Tanja, ne mogu da vam opišem kako Lenjingrad izgleda danas.
Ja sam nekad govorio da je Pariz najlepši na svetu, a sad se stidim.
Svaki put kad dođem u Rusiju doneću vam cveće.
I kako je naš jedini randevu izgubljen, propao, nema ga,
dajem vam reč da ću svoju decu naučiti da mrze rat i da budu dobri ljudi.
Drugo, sem votke, sem suza, stvarno ne umem.

majra 

Site Admin

Najdivniji grad

Nije to nikakva bajka.
Neka bezazleni zato
zapuse svoje rumene usi i cute.

Zavoleli smo se,
ponesto pseci i svetacki.
zakovali se jedno u drugo klanfama zuba.

Imala je u oku elektricnu centralu,
a ja neke bandere sasvim crvene i zute.

Ispricali smo ramenima i rukama nesto
sto u prevodu na disanje znaci: ljubav.

A detinjstvo je te noci otislo
iz njenih cipela.

Mahalo je sarenim kockama.
Knjigama punim slika,
igrackama
i snovima.

Otisli su konvejeri masnica
i odleteli listici presovanog staniola.

Svet je odjednom postao visi
za jednu neznanu zvezdu,
tamo negde nad glavama,
nad krosnjama,
nad krovovima.

I samo malo dublji,
za krisku naprslog bola.

Neznost je bila lepljivo hranljiva
kao zelatin,
dok je s mirisom znoja
tekla niz njeno rame.

Odjednom smo imali i suvise ruku
vezanih u sulude cvorove.

Paralisana noc na podu
uvlacila je vunastu njusku
u rukave pidzame.

A zidovi su neprestano rasli,
rasli,
i obrasli u paprat i u borove.

Nije to nikakva bajka.
Samo,
secam se
ona se nesto prvo malo izgubila.

Posle je bila sasvim ja,
tako da je nisam ni prepoznavao vise.

Potonuli smo kao grumen mlevenog koljiva
u smolu,
u krv,
i u mleko.

U mraku izmisljenih suma,
u mraku zelenom od kise,
ruke su dobile krila i odletele nekud
do bolesti daleko,
do slepila daleko,
da nam se ne vrate vise.

Posle je zaspala.

Bio sam u njoj budan,
sav loman,
i sav ranjav.

Spavala je kao moja pripitomljena koza.
Kao moji rskavicavi laktovi.
Moje poderane nozdrve.
I oprane zile na rukama.

Spavala je kao cuperci trske u mocvari.
I kapilari granja.

Kao tkivo algi i sluzokoze okeana.
Kao utrnuli umor trabakula u lukama.

I detinjstvo je sasvim otislo
iz njenih cipela.

Bez nje su sklopile oci
sve lepe lutke na svetu.

Bez nje su plisani medvedi
savili male ruke
cicanim musavim pajacima oko vrata.

Price su iz sarenih knjiga
pobegle sasvim necujno
na neku dobru planetu,
da sutra drugom kanu u oci mrvu zlata.

Nije to nikakva bajka.

Sklupcana kao narandza,
sva meka,
sva sitna,
sva mlaka,
ona je spavala u mom izgladnelom uhu
i crepovima saka.

Ljubav,
koja se prvi put usnama kopa i sise,
ima neslucenu vrednost neke dragocene rude.

Ima male razdresene pertle nespretnosti,
i ruzicaste okuke tek otkrivenog stida,
i glecere kristala neke predugo cekane
stidljive terevenke.

Ona je,
kad se prodje,
to lekovito disanje pozajmljeno od kise.
I bedra sto ce sutra gumeno da se probude.
I grudi sto ce u zoru biti laste i evenke.

majra 

Site Admin

In memoriam

Postoji jedan neverovatan gad koji se zove
Miroslav Antić.
Ždere moj hleb. Pravi moju decu. Nosi moja
odela.
Sa mojom ženom leže u krevet na moje
rođene oči,
jer zna da sam tog trenutka sigurno negde
daleko u Lenjingradu.

I taj Antić sto me je upropastio i kao
pisca i kao čoveka,
dakle: taj, koji ce na kraju leći u moju
sopstvenu grobnicu,
pita me jedno jutro: šta vam je, boga mu,
čoveče,
izgledate mi nekako bolesni?
A šta se, izvinite za izraz, bas njega tiče
kako je meni
i dokle mi je?

O meni se najlepše brinu oni koji me
ostavljaju na miru.
A on pere ruke mojom rakijom. Ima ključ od
mog ateljea.
Ljudi, taj me tera da čitam knjige. Petlja sa
mojim plavušama.
Dere se u mojoj kući. Ogovara me. Svašta
laže.

Deca mi liče na njega, a on nosi kravatu.
Brije se, poznaje neke ljude. Radi.
Svako jutro se tušira. Pravi se da zna sve
o zenbudizmu.
Prevodi knjige. Čini mu se da ima prijatelje.
Mom sinu, zamislite svinjariju, mome jedinom
sinu, kupuje sladoled.

Bio sam mornar. Bežao sam, ili odem, na
primer, u Pariz.
Pokrijem se ćebetom preko glave. Pustim
brkove.
A on me i tu pronađe, u nekoj ulici Žolive,
u nekom bednom hotelu,
i vrati kuci. I rasplače me.

Mati moja Melanija, koja ne zna da je rodila
mene, a ne njega,
više ga voli. Više mu veruje. I on to još
kako koristi.
A on je, uveravam vas, on je ta upeglana stoka
kojoj ja dižem spomenik.

On je ta uvažena životinja kojoj ja pišem
biografiju
ovako popljuvan i sam, i do krajnosti zgađen
što moram da mu javno pozajmim oči i dušu
i ono malo para koje sam jedva pozajmio.

Kad sam ja, na primer, skočio sa
Petrovaradinske tvrđave,
on je uskakao u đačke čitanke.
Kad me je doktor Savić lečio od alkohola,
on se pravio kao da ima neke veze sa
filmom.

Gde god se pojavim, gurao me je da ga ne
obrukam.
Pristajao je na kompromise. Cerekao se na
prijemima.
Primao je moje nagrade. Mešao se u moje
snove.
Jedan licemer.

Jedan stvarni licemer.
Jedan provincijalac!
Jedan koji je trpeo sve ono što ja nikada
necu trpeti.
I koji sada tako fino žuri da crkne umesto mene,
da bi umesto mene,
svinja jedna,
da bi umesto mene što pre jedini živeo.

majra 

Site Admin

Porodilište

Kako je otužan ovaj dvodnevni brak,
bez dece,
u hotelskoj sobi
gde sve podseća na rastanke.

Hoceš li da se igramo žmurke
ili školice,
od kreveta do stolice?

Ili da ljuljamo ovu flašu vina,
umesto sina,
niz nedelje,
niz mesece?

Hoceš li da budem za tebe,
u svim tim jalovim noćima,
najbudalastiji pajac
sa tužnim, filcanim ocima
pa da se cerekam kroz suze
i vrištim kroz uspavanke?

Evo,
dve moje pesnice -
- dve gologlave kvrgave bebe.
Evo im,
od jodoform gaze najskupocenije pelene.

Čitave noći spavaće site i okupane
na tvojim malecnim grudima.

I svi će budući moji pokušaji ubistva podsećati na tebe.

Sve će na tebe ličiti:
i svetiljke za oknom,
i kiše od lišća zelene,
i dvorci kuća u magli,
livrejisani izlozi,
i sve potresne bajke još nerođene među ljudima.

Eno:
oslušni!
U slivniku pod tušem svi naši potomci pevuše!

Guše se nerođeni.
Rastu.
Sanjaju drvorede i trube.

Eno:
oslušni.

Na peškiru se suše.
Mljackaju okus sapuna i povraćaju duše.
Dobijaju svoje prve zube.

Hajde da budu ružni.
Da budu filmski glumci.
Da budu admirali.
I tužni.
I grbavi.
I najlepši.

Hajde da izmislimo za njih iste ovakve bolesti,
iste ovakve svađe,
ovakve zvezdane časove
i pokradene ljubavi.

Pa da ih damo nekim dobrim aprilima.
Nekim krilima.
Nekim svilama.

Pa da ih damo nekim suludim gradovima.
Nekim padovima.
Nekim gadovima.

Kako je otužan ovaj sterilni dvodnevni brak
u hotelskoj sobi
između četiri prazna zida.

Ja,
izrešetan kao stari oluci,
turoban kao mrak,
izbezumljen od golotinje i stida.

Ti,
s kožom koja zaslepljuje kao farovi na okuci
i ustima otrovnim kao mak.
Ti,
koja ništa na svetu i ne znaš,
sem da se skidaš,
da se skidaš,
da se skidaš...

Kako ceš mi gledati u oči sutra,
kad svane?

Kako ćeš moći da žvaćeš?
Da citaš novine?
Da kupuješ karte za operu?

Kako ćeš sa tom utrobom,
okrečenom sapunicom,
uopšte moći da veruješ u neke obične dane?

Kako ceš moci da se češljaš i šminkaš
dok sobarice presvlače za nama postelju
i nose ovaj gladni plač da operu?!

Ostani tako.
Stavi mi ruku u kosu.
I ja plačem.

Ostani sa očima ogromnim kao fleke.
Kao puževi.
Kao parčad kolača.

Ti si najlepša majka.

Ti si dolina gde se topole u magli svlače i presvlače.
U bedrima ti avionska karta za Afriku.
U jeziku ti svetionik sa Pacifika.
Pod rebrima ti gegavo srce kao pingvin korača.

Ti si najveća majka!

Molim te,
zato,
neka ostane noćas u tebi onaj sin
kojeg smo oboje ipak tako sebično sanjali.

Ali da bude kao ti.
Isti takav.
Sa tim šuštavim glasom
i sa čuperkom kao lan
što iznad oka veje.

Zar ćeš, inače,
zaista moći kad svane da mi gledaš u ove oči slane?

Zar ćeš moći da kažeš: vidim nebo?
I zar ćeš umeti da se nasmeješ?

Ljubim ruke,
gospođice devojčice i gospodo dečaci,
vama,
nerođenim u hotelskim sobama,
vama,
neželjenim i željenim,
izbrisanim čaršafom ili potkošuljom
iz matične knjige vaših vršnjaka.

Evo, jedan pogrešni tata večeras
plače nad vama zaljuljan tako čudno
između najlepših snova
i najbanalnijih raka.

Dozvolite mi jednu zdravicu
uz šolju običnog mleka,
u ovom trenutku kad me je čudna,
neka samrtna nežnost dotakla.

Dozvolite mi da vam na izmišljeno uho šapnem ovo,
tiho,
tiho kao što mrmlja kroz staru obnevidelu noć sanjiva reka,
tiho kao što šapću nad krovom kiše od žutog i pozlaćenog stakla.

Ovo nije novogodišnja čestitka,
ni rođendanski poklon,
zacelo,

nego obična,
sasvim obična uspavanka,
kao kad vas vetar sretne
i poljubi u sanjivo oko.

Želim da vam svako vaše umrlo jutro,
lepi moji,
bude strahovito belo
i da ostane tako belo.

Želim da vam umrlo nebo od zemlje,
lepi moji,
bude u korenju široko,
i da ostane tako široko.

Želim da svi vi,
siroti kauboji sa maminim šeširima,
siroti nerođeni gusari izmazani oko usta džemom i medom,
želim da svi vi,
lepooke tatine maze,
svi neroeni, redom,
da svi vi tamo u klijanju,
u budućim suncokretima nekim
i žitnim poljima zrelim,
imate pod zemljom srce
kao lampion beli
pa da vam vekovima iz pogašenih zenica zrači.

Ja,
eto,
samo toliko svakome od vas želim.

Možda naizgled mnogo,
ali ipak
- malo znači.

Najzad,
ovo i nije novogodišnja ccestitka,
nije ni poklon za vaš nepostojeći rođendan,
nego obična,
sasvim obična uspavanka
kao kad vas vetar poljubi u pokojno čelo
i odgega se u san.

Ljubim vam ruke,
vi nerođeni,
evo se nešto u oku kao samoća oplelo.

Tiho...
Hajdemo sada tiho na prstima
da se ne probude vaše umorne
hotelske mame.

Iskradimo se vi i ja
da malo šetamo sami
kroz jednu kristalnu noć,
najlepšu noć na svetu.

Da se nagutamo belih kokica kiše
i da nam nešto prelepo,
prvi i poslednji put,
teče niz dušu i niz odelo.

I jata bakarnog lišća
da nam dolete na ramena.

Ljubim vam ruke,
vi,
moji progutani krici.

Ljubim vam ruke,
vi,
moje nerođene igračke,
utopljenici i spomenici.

majra 

Site Admin

Balada o nama

Ako odeš, široko sivo stopalo gradskog neba zgaziće moju tršavu glavu i razliti pločnicima. Razbiću čelo o bandere i sva ću pluća izjecati i izjaukati. Pokidaću košulju i kožu sa grudi noktima, koji su sada crni i zapušteni kao lišće koje po ivicama polako počinje da truli.

Jer sve na tebe liči. Ukus tvoje krvi prodavaće dečaci, sa kupinama, pred mrak, po uglovima ovih ulica.

Razlivenu toplinu tvoje postelje vezaće u čvorove sestre u bolnici. Dezinfikovaće smisao tvoga osmeha na čaši iz koje si pila lekove. Obrisaće novinama reči koje si mi govorila kroz prozorsko staklo. I sve će svesti na brutalno.

Ako odeš, ponećeš mene, a sebe ćeš ostaviti u oblicima moga sna i jave, koje će sažaljevati ili nepoznavati ljudi u prolazu.

Sve ću kuće ocrniti katranom i tući one koji ne umeju da nariču kad se spomene tvoje ime. Jer laž su priče o novim sastancima, laž sve uspomene i posete rodbine nedeljom po podne. Nikada se više nećemo naći.

Ostaću sam pod svrdlom svetiljke sa tavanice iz koje će mi se stvarnost godina uvrtati u potiljak. I sve lepo će s tobom umreti.

I svakog proleća krovovi će dugo plakati suzama okopnelog snega.

Mikica

Site Admin

Pećine

Aprila sam odlučio da predjem planinske vrhove i spustim
se ka moru.
Od zime bio sam opčinjen jednom vešću iz novina i neobičnim
slikama okeanskih dubina.
Neko je dole pronašao novu vrstu života.

U petnaestoj godini dečaci kao ja znaju za mnoge tajne i odmah
prepoznaju pesmu u svemu što ih okružuje.
U čavrljanju trava ili u mrmljanju vetra. U mekom coktanju reke što
rije usnama sprudove. U blagom dahtanju šljunka i
otkucaju srca neke bube na dlanu.

Kasnije, mnogi potroše čitav usplahiren život da sve to ponovo
otkriju. Da opipaju. I provere. Da objasne. I dokažu.

Ljudi najteže vide ono što je nevidljivo. Za takve stvari je
potrebna ogromna mudrost očiju.

Onda: ta vest. Te slike. Taj svet karbohidrata. I materinstvo
hemije.
Ti zagonetni sistemi života, što se ne otvara iz sunca i iz
svetlosti, nego ga plodi mrak, jer obasjano je ljubavlju vulkana
što se mehuraju pod strahovitim pritiskom vodenog
zagrljaja.

Džinovski cevasti crvi, koji umesto očiju imaju purpurne
kreste. I laticama vrebaju. I brste vreli mulj.
Šta će boje u tami, u dubinama mora, razmišljaju dečaci u
petnaestoj godini, dok u sebi pevuše svoja purpurna pitanja.
I otkud krabe i pauci što gmižu po magmi? Ili korali i alge
sa hemoglobinom u krvi, kao u kapilarima sisara?

Ljudi najteže shvataju to što je nezamislivo.
Za takve stvari je potrebna ogromna mudrost mudrosti.

Ushićen i potresen otkrićem te čudne prirode, za koju ne bih ni
saznao da sam se ovde na zemlji rodio stoleće ranije, išao
sam ka moru kao ka zvuku iz sna.
Pa valjda zato i nisam primetio na vreme kako me neko prati,
ali ne planinskim stazama, već iznutra, kroz stene.

Naviknut da se stvarnost od polovine marta ponaša prema meni
nekako pomereno, i da mi raspršuje razum kao severni vetar
oreole maslačka, odlučio sam da ćutim, da posmatram sa
strane i pravim se ravnodušan.
Ko me sledi, taj sigurno ima dubokih razloga.

Tim pre, što je i dečak. I ima moje oči. I moje crte lica.
I ima moje godine i moju tihu upornost.
Što onda ne bi imao i moju lepu radoznalost?

Znao sam: neće izdržati. Pojaviće se iz kamena.

Izišao je iz stene u smiraj šestog dana. Čitavu milju preda
mnom. Spustio se do potoka i zapalio vatru.
Prao je čelo i oči dok sam mu prilazio. Onda sede na kamen i izvadi
iz nedara pregršt nezrelih narova. Pružio mi je pola.
"Na čudan način stižete", rekoh umesto pozdrava.

On je lomio plodove i neko vreme ćutao. Na licu mu je treperio
zlatnocrveni odsjaj od soka, vatre i sunca što se po nama
grušalo.
Nabacujući granje, reče: "Pridjite vatri."

Lepljivi krici ždralova još uvek su mi mirisali na sever i na
sneg.
U ovom kraju je bilo škorpiona i zmija. Zato sam ležaj prostro
uz samu obalu potoka.
On reče: "Budite spokojni. Paziću na Vas dok spavate."

Magla sa vode, na mahove, kao da je dobijala pamučne napade
kašlja.
Ostali čvorovi sumraka polako su se vezivali u pepeljastu
tišinu.

Sunce je odavno zašlo. Ćutali smo i jeli dve ribe što sam
ulovio u viru ispod kamena.
Onda legoh na ledja i zagledah se u nebo. Jedan cvet - bela
kometa, sa dugim repom peteljke, obleteo je galaksiju mog
užarenog uha.

Rekoh: "Iako nemam neke vidovite oči, ja sam Vas ipak posmatrao
zatvorenog u kamen i želeo bih da shvatim, čestiti
prijatelju, je li to lavirint pećina kroz koji se Vi krećete,
ili u sebi nosite nekakav urodjen dar da prolazite kroz
tvrdo?"

Seo sam levo od njega, niže za čitavu glavu, odajući mu tako
dostojno poštovanje.

On reče: "Postoje dva sveta. Jedan smo izmislili, a na drugi nas
teraju. Od koje ste Vi vrste?"

Od koje sam ja vrste?

Ponekad mi se učini da mi beže pod nogama putevi i daljine. I
kadgod mi se dogodi da dospem u daleko, i stanem nasred njega
i mislim: konačno, evo me; ako podignem oči, vidim da
svako najdalje ima svoje još dalje.

Možda je to i sreća. Možda imam u sebi nešto duže od krajeva.
Možda imam u sebi toliko mnogo sveta, da se nikada, nigde,
neće moći završiti.

Nije reč o životu, nego o njegovom dejstvu. Jer neke stvari se ne
mogu saznati samo očima.
Postoje u meni mnoga, neverovatna čula. Čula vode i vazduha,
metala, ikre, semenja...

Oni koji me sreću, misle da ja to putujem. A ne putujem ja. To
beskraj po meni hoda.

Od koje sam ja vrste?

Znam jednu novu igru. Zaustavim se naprasno i ne mičem se satima.
Pravim se kao da razmišljam i da u sebi rastem.
Činim to dosta uverljivo. Dok imitiram drveće, neko sa strane,
neupućen, stvarno bi pomislio da sam pustio korenje.

Razlistavam se sluhom. Zagrljajima. Disanjem. Čak se i ptice
prevare, pa mi slete u kosu i gnezde mi se na ramenu.

Pravim se da sam trom sanjar. Nespretan penjač. Spor saputnik.
Pravim se da mi je teško da se savijam preko belih oštrica
realnog.
Pravim se da mi nedostaje hitrina iznenadnog skraćivanja u
tačku i produžetka u nedogled.

Dečak je i dalje ćutao.

Ovako sam mu rekao:

"Seme sam, što čuva u sebi neproklijalo vreme. A siguran sam
u jedno: nemam pamet od magle.
Ja ne upoznajem svet, već ga samo prepoznajem. Ne idem da ga
otkrivam, nego da ga se prisetim, kao nekakve svoje daleke
uspomene.

Jer mnogo puta sam bio gde nisam jos koračao. I mnogo puta sam
živeo u onom što još ne poznajem.
I mnogo puta sam grlio to što će tek biti oblici.

Zato izgledam izgubljen i neprekidno se osvrćem. A u sebi se
smeškam. Jer, ako niste znali, svet je čudesna igračka.

Može li se izgubiti neko u nekakvom vremenu i u nekakvom
prostoru, ako u sebi ne nosi sva vremena i prostore?"

I ovako sam mu rekao:

"Pokret od mene do mene nije ni ulaz u mene, ni izlazak iz
mene, već lice moga naličja.
Tu negde ispod kože, tu negde bliže kičmi, gde rskavica okoštava,
množi se novost već poznatog.

Pokret od mene do mene nije umeće sazrevanja. Šta bih ja, da se
uobličim u krošnju svoga konačnog?
Šta bih ja, kad bih prestao da iscrtavam trajanje, u
premorenom vazduhu medju pepelnim senkama?

Neukrašen i običan, bavim se odgonetanjem. Vidite kako se
igram. Vidite kako to umem.
Igra je neobičan i nepogrešiv život.

Smeta mi krov da sanjam. Smeta mi nebo da verujem."

Od koje sam ja vrste?

Postoje ljudi iz prošlosti koji žive i danas. Ko se pažljivo
zagleda, možda ih može primetiti već negde u budućnosti.
Eto od koje sam vrste.
Sve što mi učini prolaznost, ne prima se: ni poljupci, ni
ožiljci, ni starenje.

Pokret od mene do mene nije umeće šarenila, mada mi se sva
tkanja poznaju kao ćilimu.
Tu negde oko očiju, tu negde oko usana, moj osmeh čita petlje i
blaži nesklad boja.

Prislanjam jezik uz nepce. Tu je sav okus prostora. Mili po
meni tišina.
Otvaram poklopce noktiju. Moji prsti mi pevaju.

Pokret od mene do mene nije ni umeće venjenja. Ja samo uplićem
smisao večitih ornamenata u ovu prelepu njušku, mokru od
sopstvene svetlosti.

"Verujte", reče mi on, "odavno nisam sreo nekoga ko je u sebe
tako aljkavo preobučen.
Vi osećate stvari kao što životinja oseti zemljotres, šumski
požar, poplavu ili smrt.
Ali to nije dovoljno.

Mučite se da mislite dalje od odmišljenog.

Da li se drveće muči dok lišćem rezbari prostore? Da li se
okean muči dok brsti stenovite obale?
Da li se izvori muče dok putuju kroz zemlju? Da li se vetrovi
muče dok bez napora udišu jedno po jedno nebo?

Probaću da vam objasnim neke obične stvari. Ali vas upozoravam:
najteže je razumeti ono što je razumljivo.
I najteže je čuti ono što vam prećutim. Za takve stvari je
potrebna ogromna mudrost ušiju."

Sedeli smo do svitanja. On reče da u kamenu nema nevidljivih
hodnika, niti mora postojati nekakva posebna lukavost da se
prodje kroz tvrdo.
Jednostavno se bira prvi, najpreči put, i to je čitava pamet.

Prepreke, ako ih ima, ne nalaze se u stvarima, nego u našoj
nemoći.
Jer zašto na njih ne naidju oni koji ih ne vide? Ili ih vide, a
preziru?

Nema ni tajni, ni trikova, niti se takve stvari mogu negde
naučiti.
Treba zadržati dah, zažmuriti, i zatim, zagnjuriti se u
planinu.

Poneko nikad ne primeti, ushićen lepotom svog vida, da zagledan
u neobično, smeta njegovoj običnosti.

Gledao sam ga zbunjeno: "Samo mi nemojte reći da prolazak kroz
stenu zahteva isti napor kao i hod kroz vazduh".
On se zamisli začas i reče: "Imate pravo. Teže mi je kroz vazduh.
Mučim se da ga savladam.
Vazduh je dosta žilav, neposlušan i razmažen. I uvlači se u
čoveka."

"O ovom bi", rekoh, "valjalo razmisliti. Ako nije čarolija, i
ako svako može da se kreće kroz tvrdo, znači: i ja bih mogao.
Biću vam blagodaran ako uspem da shvatim čime se tamo ulazi."

"Ćutanjem", reče on. "Vi koji prolazite samo kroz razredjeno,
isuviše ste brbljivi.
Zadihani u srcu, retko kad osetite istinski ukus reči.

Ja, i kad najviše žurim, žurim vrlo polako. To nazivam
razmišljanjem."

I ovako je rekao:

"Treba dopustiti mislima da se smire i stalože, da bi Vam od
svega ostalo tek nekoliko reči, oljuštenih i čistih,
lišenih nepotrebnog.
Sve teže se odlučujem na upotrebu govora. Velika je to smelost
i opaka je nevolja, i beskrajna je slava i čudovišan jad, usuditi
se kazivati.

Sjaj i dragocenost vatre. Nemir lišća i oblaka. Čvrstina i grč
planine. Istrajnost jezerskih voda. Dah vetra u dolinama.
Miris sunca u semenju.
Sve su to dostojanstva pred kojima sam postidjen i kad pogrešno
slušam, a kamoli kad pokušam i da ih objavim rečima.

Govor je opasna umetnost."

A zašto nam je potrebno da znamo svetle reči?

"Da ih u sebi nosimo, prostodušne i smirene, kao čestitu opremu
protiv lukavstva i zablude."

A koliko je potrebno takvih istinskih reči da se ispuni
život?

"Deset. Možda čak dvanaest. Ko shvati tih dvanaest reči, uspeće
da odabere na kraju onu najsvetliju, i odbaci sve ostale.
Jer u poslednjoj reči sadrži se sav govor."

A zašto nam je potrebno da znamo najčistiju reč?

"Da je u sebi ljuštimo kao svoj način ćutanja. To je jedini ključ
kojim se može otvoriti najtvrdja stvar na svetu."

Tako mi je govorio. Kroz polusan sam video kako polako gricka
poslednje zrno nara.
U potoku je svitalo, u vatri se smrkavalo.

Jesam li išta primio? To što u sebi nosimo, prevazilazi
dokaz, ali dobro je saznati kako se misli bez napora.
Ko tako ume da misli, taj ima oslonac u nečujnom. Ko ume tako
da odluči, taj ima oslonac u nevidljivom.

Bio sam sanjiv i umoran, sav nešto nežno ošamućen. Umalo da
mu priznam, ni učtivo, ni oholo, da mu obazrivo verujem.
Drukčiji sam od ostalih i to je moja muka. Težak, od jezgra
načinjen, ja lečim metalnu potrebu da briznem u gvozdeni
plač od straha i lepote.
Ali čemu priznanja? Ko je mene razumeo?

Duboko se poklonio. Reče da smatra čašću što mi je pomogao da
budem manje umišljen. Zahvaljuje mi na tome.
Više se nismo sreli. Odlutao je kroz kamen.

Proveo sam dve nedelje kao u blistavom bunilu, trudeći se da
izdvojim bar nekoliko reči za koje doista verujem da su
neukaljane.
Prvo sam rekao: majka. I ponavljao: majka.

Kad mi se sasvim učinilo da je ta reč od svetlosti, odlučih da
je progutam kao malenu semenku i sačuvam za sebe.

Da je nikad više ne upotrebim uzalud.

Onda sam pokušao da me misao o njoj provede kroz kamenu
liticu.
Udario sam čelom i pao licem ka zemlji sa punim ustima mleka.

Govorio sam mlekom. Vilice su mi bile otečene i rovite.

Onda sam rekao život. I rekao sam sloboda. Ponavljao sam te
reči.
I kad mi se učinilo da imam u ustima svetlost, odlučih da ih
progutam kao zalogaj saća i sačuvam u sebi.
Da te dve reči nikad ne upotrebim uzalud.

Dogodilo se isto. Udario sam čelom o liticu pred sobom i pao
licem ka zemlji sa punim ustima vatre.
Govorio sam žar, i desni su mi bile u plikovima i ranama.

Izabrah još neke reči. Dugo sam ih ponavljao. I videh da govorim
meso i da govorim dim. I videh da govorim kišu i da govorim
korenje.

Skoro sam se udavio.

I tek tada sam shvatio da svaka reč na svetu sadrži u sebi govor,
ma bila i najobičnija.
Reč: ptica. I rel: hleb. I sreća. I ljubav. I istina.

Jer veličina reči nije u njenom značenju, nego mome značenju.

Zagrizao sam vetar na samoj ivici usne, tu gde počinje osmeh.
Jesam li, najzad, siguran? Ako ni u šta drugo, bar u svoj neuki
um?

Bio sam, napokon, spreman da se ponovo vratim rečima kao: majka,
sloboda ili život.
Ali ne da ih govorim, ali ne da ih mislim, već da ih živim u sebi,
žureći polako i oprezno.

Postoje mnoge stvari koje sam zanemario.

Dok gledam kako april silazi u dolinu i u naručju odnosi
nezrele plodove kiše, ljuštim se, ali se provlačim kroz
okočtali vazduh i rskavicu nevidljivog.
Da li ću ikada biti dovoljno mudar i upućen u rastvaranje
prepreka?

Kad budem ravan vodi, koja bez ikakvog oslonca drži na plećima
brodove natovarene nebom, možda ću to razumeti.
Kad budem ravan nebu, koje bez ikakvih eksera zakiva zvezde u
prazno, možda ću to razumeti.
Kad budem ravan vetru, koji bez kičme i kostiju nosi težinu
ptica, možda ću to razumeti.

Kad budem ravan sebi, možda ću to razumeti. Vreme je da
odrastem bar do sopstvenog temena.

Mikica

Site Admin

Rodoslov Antica u Mokrinu

http://www.odlican.com/d/281-12/rodoslov-miroslav-mika-antic.jpg

U veličini 800x600 piksela:
http://www.odlican.com/d/285-3/rodoslov-miroslav-mika-antic.jpg

majra 

Site Admin

Nepovratna pesma

Lepo ga je cuti kada govori
ovako kao dete zagrcnuto
za tren nestanu tuge u oku
i smeje se,
smejem se,
slusajte
i smejte se :)

majra 

Site Admin

Čitanje iz latica

Što je bilo uvračano
To više ne važi.
Ima da se razvrača
kad proleće dođe.

Cvetovi su otvorili
svoje bele usne
Oni izaiđu u sumrak
mirisavim glasom:

Da li živis ovog sebe,
il nekakvog drugog sebe?

Možda je tvoj život san
između dve biljke?

Možda si ti seme
koje sanja da je čovek.
Čekamo te da dođeš
Opet među cveće.”

Što je bilo uvračano
to više ne važi.

Ima da se razvrača
Kad proleće dođe.

Nagnem se na cvetove
Vidim: na njih ličim.
Možda su svi oni ljudi
što ovako sanjaju.

I ja sanjam da sam cveće
Od postanka sveta
I kad god se probudim
vidim da sam opet čovek.

Vidim da je život bašta
Od groblja do kolevke
Jedan veliki san o bilju
Između dva čoveka.

majra 

Site Admin

Prozivnik

Kada bi se trenucima davala
imena kao malisanima
a minutima kao vetru,
kao svetlosti,
kao travi,
meni bi se svi sati
u ovim decackim danima
jednako zvali:
kao neko sa viticama plavim.

Kad bi se danima u nedelji
davala imena kao deci,
i nedeljama,
recimo,
kao da su cvetovi,
ili vode i trave, i listovi
za mene bi se,
redom,
svih dvanaest meseci,
jednako zvali:
kao neko

sa nosom prcastim
i pegavim.

I godisnja bi se doba
Tako nekako zvala.
Bucmasto.
Trsavo.
Divno.

I godine.
Sav zivot.
Sve sto se namigivalo
Ili sakrivalo.

Sve bi se isto zvalo.

Jednim imenom.
Zenskim.
Srneci.
I naivno.

Jedino bi se muski
i mangupski prezivalo.

majra 

Site Admin