Nova vremena - sve izgubljeno je nadjeno

Kada budes dolazio
ostavi iza sebe
sumnje,
obmane,
prosle zivote.

Ostavi vjekove,
izmisljene svjetove,
ono cemu su te ucili,
lazne osmjehe,
gramatiku,
krugove.

Ostavi duhove,
prosle i sadasnje,
prevare,
krive puteve,
ravnodusnost.

Ostavi
takozvane istine,
umor,
skrusenost,
lazne simbole,
nedoumice i nevjerice.

Kada budes dolazio,
budi to ti,
sacuvan od svih strahova.

Kada budes dolazio,
samo svjetlost ponesi.

Koga si cekao sve ove godine?

Dani su ti bili ispunjeni obicnim, svakodnevnim stvarima, uobicajenom trkom za opstanak. Umarao si se radom i govorio, smijao se, hodao, beskrajno strpljiv.

Ali nocu si legao sam u prazan krevet i budio se sam. I tjerao si noc od sebe, pretvarao je u dan da bi ti bilo lakse.

I bio si gladan i zedan...

Koga si cekao?

Jer nisi trazio nikoga, mislio si da ce samo doci. Da si to zasluzio. Da imas pravo na to. Da mozes sve svoje rijeci pretociti u nekoga. Da mozes sve svoje misli dati nekome.

Trebao si nekoga koga ces cuvati i ko ce tebe cuvati i trajati dok i ti trajes...

Koga si cekao?

To je bio samo obris u tvojoj glavi, nazirao si ga i mislio da ces ga prepoznati i mozda ce i taj neko prepoznati tebe.

Osluskivao si i osluskivao. Postajao jos vise gladan i zedan. Gledao u ogledalu oci i ruke, uvijek uznemirene. Budio si se od nemira i oluja a u tebi je cekao mir.

Ko ce jednom pokucati na tvoja vrata?

I kada ih otvoris da li cete se prepoznati?

Cuvaj rijec
da bi ona cuvala mene

kada nadjem sebe na kraju putokaza
hocu li se prepoznati
hocu li vidjeti i cuti

ko je to govorio i hodao
umjesto mene za mene
ko je okretao lice
da ne vidi i ne cuje
ko je otisao
ne znajuci da nikada i nije bio tu
ko se odavno pretvorio u sutnju
a nikada ni govorio nije

sporo se uklanja kamenje

ovo je prolaznost i ovo je sada
ovo je staza od svjetlosti
vrijeme cuda

Imate li nekoga s kime uistinu mozete razgovarati? Reci ono sto mislite, vidjeti u ocima sagovornika razumjevanje?

Jer, danas ljudi sve manje medjusobno komuniciraju a i ta takozvana komunikacija je veoma skrta. Zovem to "lajkovanje" - po ugledu na drustvene mreze; primjetih da je to tamo osnovni oblik sporazumjevanja, time sve pocinje i zavrsava.

Nesto izjavite na toj mrezi i trideset ljudi to odmah lajkuje. Ali za par dana ih je vec pet stotina, jer, vi ste tu u medjuvremenu stekli dvije hiljade prijatelja, i tako to ide dalje, svi potvrdjuju.

Dodjete kuci sa posla umorni i odmah sjedate za tastaturu, pred monitor, saopstite prijateljima u jednoj recenici (pozeljno je da bude duhovita ili sarkasticna) kakav vam je bio dan i odmah stizu reakcije. Jeste da su skrte, like ili dislike, ali su reakcije.

Kakvo li je bogatstvo imati toliko prijatelja...Tamo pisu njihova imena i prezimena, tamo su njihove slike, zivi su i vasi su. Ima ih sa svih strana svijeta, neki su iz zemalja za koje i ne znate gdje se nalaze, ne znate ni taj jezik ali prijateljstvo je prihvaceno.

Na taj nacin nikada niste sami, sto god rekli neko ce vas podrzati. Kazu da je to virtualni svijet, ali neko se dosjetio tih fotografija, citavih albuma i tako je to ozivjelo i tako ste i vi poceli zivjeti u tom svijetu. Ti ljudi postoje, gledate u njihovu sliku i ne vidite tu nista virtualno.

Virtualne su bile razne igrice, svijet u kojem mozete biti sto god zelite i igrati se toga satima.

U medjuvremenu se dosjetise neceg jos boljeg i sada mozete igrati igricu online, zajedno sa trideset miliona ljudi i mozete s njima i razgovarati dok igrate ili se dopisivati. Tekst stalno ide i dogovarate se s nekim iz Teksasa, Danske, Islanda i Indije kako da osvojite neki grad, savladate neku prepreku ili pobijete protivnike koji su, opet, iz nekih drugih zemalja - niko se ne ljuti, izgubite i krecete ispocetka, uz tolike prijatelje sve se moze.

Cudesno je jer nikada niste sami.

Ali imate li nekoga, nekoga ko je u realnom svijetu?

Imate li nekoga kome mozete pruziti ruku i vidjeti mu oci i cuti glas?

Nekoga ko je, uistinu, ziv?

Nekoga kome mozete reci kakav vam je bio dan; mozda je bio divan i rado bi to podjelili s drugim. Ili je taj isti dan bio nikakav, jedan medju mnogima, propusten i izgubljen zauvijek ali trebate nekoga da i to podjelite.

Da vas slusa, da vam se osmjehne i razumije.

Kada uvece legnete, znate li da ima neko ko zna o cemu bi voljeli da sanjate?

Kada ustanete, ima li neko ko zna kakav bi dan zeljeli?

Postoji li to zivo bice?

Ako postoji, onda ste zaista bogati.

Niste sami.

I, onda je to, konacno, cudesno.

Ne vjerujem u pakao.

Neki ljudi prozive pakao za svoga zivota - nije li dosta taj jedan, nije li i previse?

Ta prica o kazni i nagradi poslije, ta prica u kojoj kraj i ne postoji, za koga je ona?

Taj jedan zivot koji imate je samo vas. Vi imate glavnu ulogu. Ali dali su vam scenarij u ruku i ucili ste ga dok ga niste znali napamet. Mogli ste igrati istu predstavu do besvjesti.

Ali znate li zivjeti bez scenarija?

Imate li svoje rijeci? Misli cuvane u sebi jer nije bilo nikoga da mu ih kazete; svi su bili zauzeti svojim ulogama, odavno se uzivjeli u njih i samovali ste.

Nesto ste morali nositi u sebi.

Kada vise niste mogli zivjeti u paklu jeste li trazili nesto drugo, pa makar i ne bio raj, ali nesto zivo i istinito?

Negdje je morala postojati svjetlost a svjetlost nagovjestava zivot.

Ne vjerujem u pakao.

Covjeku je dato da za zivota odabere kako ce zivjeti i da li ce drugi uz njega zivjeti. Ili ce se muciti i drugi uz njega ce se isto tako muciti.

Za zivota se stvara pakao. Za zivota ste u krugovima i otrovima. I trajete, otrovani, ali trajete.

Za zivota se stvara i raj. Za zivota grijete druge i osvetljavate ih. Opravdavate zivot. Slucajno ste ga stekli ali trebalo bi ga opravdati.

Toliko toga zivi u covjeku. Neko cuva sve samo za sebe; neko sve daje drugima i nista mu i ne ostane. To je stvar mjere ali u ljudskom je bicu da nema mjeru.

Prica o raju i paklu postoji da bi covjek to za zivota ucinio.

Nije li sporedno sta ce poslije biti ako ste se za zivota ispunili i ispunili druge?

Duh zivi, ali sada i ovdje ste vi - sta cete uciniti sa tim vremenom, zloupotrebiti ga ili poboljsati koliko mozete, ili samo zivotariti dan za danom, pustajuci da vas vode drugi; misliti tudje misli i zivjeti tudja pravila i mjerila, nikada svoji...

Sta cete izabrati? Vrijeme ide, ne zaustavlja se.

Ne vjerujem u pakao poslije smrti. Vjerujem u pakao za zivota, onaj koji se nosi u sebi i u kojem se mucite dan za danom.

Vjerujem u svjetlost. U nesto sto vodi i prema cemu se ide.

Vjerujem da je sve osmisljeno s razlogom.

Sta ste izabrali ako ste uopce i birali? Ako vas odavno nisu zarobili i bacili u taj besmislen krug mraka gdje se vrtite i ne znate izaci?

Sta ste odabrali? Kaznu za nesto sto ni ucinili niste ili zivot?

Ako mozete, ako imate snage ili hrabrosti, uzmite zivot.

Ako jos imate vremena.

Jer, jednoga dana bit ce kasno. Jednom cete otkriti da nemate vise vremena za bilo sta, sve je odavno nestalo, sve sto ste u ocima nosili.

Nikoga nece zanimati da li je nesto zivjelo u vama. Ako ste nesto cekali, to je davno izgubilo svrhu.

Ako ste ikada nesto zeljeli, necete imati kome reci. Kada bi progovorili, ko bi razumio?

Mozda ste cekali neciju ruku; ali uvijek ste okretali glavu i niste nista ni prepoznali.

Cekali ste cudo a onda vam rekose da cuda ne postoje.

Otkuda ste mogli znati...

Postoji ta misao
ubeđenje
san
postoji to nešto
da negdje neko čeka

Postoji to neko vrijeme
u ovoj prolaznosti
kada se dešavaju čuda
negdje
gdje neko čuva riječ

Postoji prostor
sazdan od glasova
gdje nema sjeni

Postoji taj neki ritam riječi
koji te može uspraviti
i postoji to slovo
koje te može srušiti

Postoji taj neki trenutak
kada se nauči umjeće plakanja
prije još jedne smrti i koprene

Postoji mjesto gdje se čuvaju snovi
sačuvani od vremena
ondje gdje čekaju motiv, razlog i svrha

I, konačno,
postoje oni koji traže
i oni koji čekaju
oni koji nose svjetlost
i oni koji će je vidjeti

kada se otvore vrata

"Za S. koja je svjetionik"

Sinoć se vodio razgovor o godinama. Godinama čovjeka. Godinama starosti.

Neki ljudi su ostarili davno, još kao djeca, te tako žive čvrsto prizemljeni, uvijek u stvarnosti. Rekoše mi da se to zove "realan život".

Neki drugi, nekako, nisu stigli da stare, nisu se sjetili. Imaju iste svakodnevne muke kao i oni iz "realnog života" ali gledaju na to kao na nešto usputno, prolazno.

Spadam u ove druge. Pokušala sam da se prilagodim prvoj grupi ali ne ide mi. Oni svoje račune uredno plaćaju, razvrstavaju, sve obaveze su im isplanirane. Meni kada se donese račun pogledam ga i počnem da se prestravljujem pri pomisli da bi me ti isti računi jednog dana mogli progutati i pretvoriti u cifru.

Razmišljala sam o toj razlici i vidim da se ne može prevazići.

Oni idu na spavanje rano, zbog zdravlja, kažu. Ja bih da budem zdrava ali ne mogu tako rano zaspati, probala sam i ne vredi, okrećem se satima, izmučim se i iznađoh da tako štetim tom istom zdravlju. Sada idem spavati kada tjelo to traži, ono zna i slušam ga. Zatim, oni gase svjetlo noću, štede struju. U mene cjelu noć svjetli lampica, plašljiv sam stvor i bojim se mraka.

Oni imaju riječ "odgovornost". U mene je "savjest".

Tačno znaju šta hoće. Ja opet, nikad nisam tačno znala šta hoću, naprosto čvrsto vjerujem da to nešto, šta god bilo, samo dolazi.

Oni imaju i riječ "moje". Oznaka vlasništva. Ja i za "moje" mislim da samo dolazi, i kada naiđe neće biti vlasništvo, to mi ružno zvuči.

Oni misle da žive kako treba i da drugačije ne može biti, tako mi bar kažu. Ja mislim kako kad-tad sve dođe na svoje mjesto te tako život i ima svrhu; ako vjerujem u njega i on se okreće meni i smješimo se jedno drugom.

Oni vjeruju u red i sat. Ja vjerujem u čuda.

I tako dalje. Zato sam ostavila prilagođavanje. Ostaje pitanje godina. Jer, ne znam čime se to mjeri...

Stanjem tjela ili stanjem duha?

I kako ću, ako ne ispunjavam te uvjete, kako ću ostariti?

Šta treba, promjeniti način oblačenja ili tako nešto?

Ili način razmišljanja?

I zbog čega?

Ne znam kako me navedoše na takvo razmišljanje. Kako bilo, više ne mogu. Dakle, ovako:

Mislim da se može ostariti za tren, jednostavno odustanete. Ne slušate, ne gledate, ne čekate, ne tražite. Odustanete.

Nisam se sjetila toga pa ne mogu. Ako nađem vremena, stići ću. Nikad nije kasno.

Decembar je, bliži se Nova godina i mene s vremena na vrijeme uhvati euforija. Zbog Deda Mraza, iako su mi kao maloj objasnili da ne postoji. Nisam im bila sklona povjerovati ali sam poslušala i tako nikad ne napisah pismo sa onom divnom adresom "Deda Mraz, Severni pol".

Vidim da se i danas vode rasprave o tome treba li djecu držati u toj zabludi. S druge strane pozivaju djecu da pišu pisma, tu su adrese nekih pošta, ne znam šta onda rade s tim pismima. Možda ih bace, možda ih roditelji i ne šalju već pročitaju šta djete želi. Možda šalju onome Deda Mrazu u Finskoj, taj prima milione pisama. Malčice me to očarava, on ima i jelene, naprosto divno.

Za mene je to stvar vjerovanja i duboko u sebi vjerujem da on postoji. Zašto ne bi postojao, pa ima toliko čuda. Bit je u vjerovanju. Da bi dobili čudo morate vjerovati u njega, biti potpuno sigurni, kao što dišete, to je u vama i nimalo ne sumnjate. Sve u vama zna da je tako.

I tako ovih dana puno mislim o Deda Mrazu... Zaključila sam da je najbolje da u sebi popričam s njim, ne znam tačno šta želim ali on zna, zato i postoji.

Djecu pitaju jesu li bila dobra ove godine. Ja idem na sve godine, sve prošle godine i čini mi se da je vrijeme da konačno nešto dobijem.

Ne morate biti djete, možete biti i odrasli, ili donekle odrasli, važno je to vjerovanje, djeca to imaju. Želje nemaju veze sa godinama, one se samo mjenjaju kako život odmiče. Vremenom poprime obris, vremenom više znate.

Postoji paket na kome odavno piše moje ime.

Šta ćete vi poželjeti?

Povremeno zivim u poeziji. To je tesko mjesto za stanovanje ali nesto me vuce i ne izlazim odatle. Ima poprilicno domorodaca ali nakon tolikog obitavanja sasvim vam dobro ide, znate svaku ulicu i svaki kutak.

Ne znam sta radim tamo. Cini mi se da prosto osluskujem rijeci. To su rijeci na papiru. Ali povremeno se umre od njih. Onda dodju neke druge i mogu poleteti s njima, opet zivim.

Ponekad se bavim necim drugim, ne znam tacno cime, to su obicne ovozemaljske stvari. Uglavnom mi odlicno ide, hodam, govorim, smijem se. Prolazim. Prolazim kroz vrijeme. A onda slucajno ugledam nesto i svijet stane.

Jutros vidjeh jednu pjesmu i otada vrijeme stoji. I sada se pitam u kojem to svijetu zivim, ciji je, da li je moj, pripadam li mu...jer, ne znam gdje pripadam, rekoh da sam prolaznik. Covjek se sastoji od vise djelova. Nekada se moze pristojno funkcionirati a onda zaboravim da se kontroliram i odlutam.

Jutros vidjeh jednu pjesmu.

Rijeci.

I sada znam - rijeci su me zaustavile, ucinile da vrijeme stane. Da znam da negdje pripadam.

Mart je, tope se februarski snijegovi i drvece govori.