Psihologija i književnost Psihologija

Kada je u pitanju književnost čiji će se odnos sa psihologijom tretirati u daljem izlaganju , moramo poći od pretpostavke da nam se književno delo ne prikazuje samo kao predmet uživanja ili saznanja, već pre svega ,kao predmet ispitivanja, istraživanja i nedoumice.

Kada god pokušavamo da analiziramo nekog književnog stvaraoca i njegovo delo javlja se jedan uvek prisutan fenomen, koji bi se mogao nazvati

prezir umetnika prema kritičaru

.

Umetnik najčešće ne voli da mu se odmerava delo. On eventualno dopušta da mu se delo doživi i posmatra, ali nikako da se kritikuje, objašnjava, sudi.

Slično se dešava i sa samim umetnikom, on neizbežno razmišlja o svome delu. Međutim, tajna stvaralaštva kao da izmiče i njemu samom. Pošto delo izbija iz nedovoljno poznatih dubina nesvesnog i umetnik, čim počne da traga za poreklom svoga stvaralaštva biva prognan iz svoje sopstvene tajne.

Kod pokušaja da ocenjujemo jedno umetničko delo žrtva smo pretpostavke da je tom delu svojstvena svest o sopstvenom nastanku i da je nju lako otkriti.

Međutim šta da kažemo o delima koja upravo neće ništa da izraze? Pisac ne želi uvek da prenese jednu misao ili neku određenu poruku. On jedino zna da hoće da ostvari nešto ali svesno ne percipira tokom procesa stvaranja osnovnu ideju, niti zna kakvo će ono na kraju biti. Poznato je koliko je bolna, a nekad ironična može da bude nesaglasnost između autorovih namera i njegovog ostvarenja. Radi toga, umetnici retko tragaju za poreklom svoga stvaralaštva. Oni jednostavno žele da ostanu zagonetka samima sebi, uz potajnu nadu da su im sami bogovi podarili moć da budu zaklonjeni i od suđenja drugih.

Mnogi umetnici tvrde da bez obzira o kom se obliku umetničkog kazivanja radilo da nikada ne treba uzimati na ispit: jedino što treba je da ga primimo.

Sprege između književnog stvaranja i psihologije su brojne i u stalnom dinamičkom međuodnosu. Iako književnost u svojoj suštini nije nauka s psihologija to jeste, ipak ove dve discipline se na čudesan način dopunjuju i međusobno objašnjavaju.

Psihologija objašnjava književnost jer je ova do određene mere psihološka aktivnost i obratno, književnost pokatkad tumači pojedina psihička stanja i na taj način pomaže psihologiji.

Psihologija je mnogo pomogla boljem upoznavnju ličnosti uemtnika i njegovom delu u književnom stvaralaštvu. Analitički psiholozi vrlo često su otkrivali kod stvaralaca znake duševne patnje ili mentalne neusklađenosti, tako da su umetničku kreaciju shvatali kao neku vrstu kompenzacije nezadovoljenih bazičnih želja ličnosti. Kao da upravo nepotpuni život podstiče imaginaciju. Da je stvaralački proces često veoma blizak onirično-halucinantnim stanjima znalo se od ranije.

U književnoj istoriji poznat je velik broj pisaca koji je svoja najbolja dela stvarao u stanjima izmenjene svesti, kada se gubi jasna granica između zdravlja i bolesti.

To je, možda navelo mnoge poznate analitičare, kao što je V.Štekel da brane tezu prema kojoj je svaki stvaralac manje ili više neurotičar, i da se stvaralački akt kao i neuroza odigravaju na istom psihopatološkom terenu. Međutim, veliko je pitanje da li se ova vrlo privlačna postavka može prihvatiti kao apsolutno tačna, jer ako se jedno umetničko delo shvata kao ekvivalent simptomima neurotičnosti, onda je umetničko delo neuroza ili je neuroza umetničko delo.

Ovakav medicinski model profesionalnog prejudicijuma moderna psihologija ne može da prihvati. To što se ostvarivanje umetničkog dela odigrava pod sličnim psihičkim preduslovima kao i neuroza posledica je činjenice da su izvesni psihički preduslovi svuda prisutni, bez obzira da li se radi o neurotičaru, pesniku ili normalnom čoveku. Dakle, neuroza i stvaralaštvo odigravaju se na istom terenu ali je ishod različit. Za razliku od od neurotičara, kada njegovi nerazrešeni konflikti i rane traume teraju u lavirint bez izlaza, i iz kojih on ide u bolest-dotle umetnici uspevaju da iz svojih ćorsokaka pronađu spasonosan izlaz kroz umetničko stvaranje.

Stvaralac se razlikuje od neurotičara, pre svega, po tome što nije izgubio poverenje u sebe, dok neurotičar ne veruje ni u sebe ni u svet. Na taj način posmatrano, umetničko stvaralaštvo postaje specifični faktor duševnog olakšanja, a umetnik postaje svoj sopstveni iscelitelj, čak i kada se radi o ozbiljnijoj duševnoj bolesti.

Nažalost, kada se radi o bolesti i stvaranju velikih ljudi nauka nije uspela da da jedinstven odgovor. Tako, dok jedni uspevaju da jedan jedini napad duševne bolesti pretvore u plodan lični doživljaj, koji im služi za stvalačko menjanje ličnosti i novo kreativno iskustvo, ima onih nesrećnih stvaralaca gde duševna bolest postane kob i slomi definitivno stvaraoce u najkreativnijim godinama (Kafka, u 40., Kjerkegor u 42. godini).

Izvor

Psihologija i mogućnosti zloupotrebe - Stevan P. Petrović

Ukucala sam što više teksta, da biste vi ovo pogledali i imali bolji uvid o čemu je, naravno da ako smatrate da se nešto može izbaciti, izbacite. Ima još teksta i nekih interesantnosti, ali ja se umorih od ovog kuckanja, nastaviću drugi put.

Pozdrav