Bože, gdje sam pogriješila?
zabavljali smo se punih pet godina.
mladi, perspektivni, mislili smo da sve možemo, u svemu smo se slagali i odjedanput je naša bajka od ljubavi postala pakao...
planirali smo da se jednog dana vjenčamo, kupovali zajedno stvari za stan, ništa nas nije moglo spriječiti.
kad smo posljednji put izašli, bilo nam je prelijepo, samo što ja nisam znala da je posljednji. pet dana kasnije mi je javio da se ženi.
bila sam u šoku. nisam mogla da vjerujem da će mi to uraditi, mislila sam da me zeza, jednostavno nisam mogla da povjerujem, bila sam i previše povrijeđena da bi bilo šta poduzela.
dva dana pred svadbu čuli smo se telefonom - moje jedino pitanje bilo je: zašto?
nije imao odgovor u prvom momentu, samo je rekao da ovako više ne ide, da je pronašao drugu i da će jednoga dana biti sretan s njom.
svi naši zajednički prijatelji bili su šokirani, a ja, ja sam nabacila masku na lice da mu dokažem da me toliko ne boli, a mislim da se na kilometar moglo primjetit u kakvom sam stanju. za deset dana smršala sam osam kilograma, ni sva šminka ovog svijeta nije mogla prekrit podočnjake od suza i neprespavanih noći.
sve je prošlo, on se oženio. vjerovatno je sretan, pa ipak sad su medeni dani nastupili, a poslije medenih dolaze... ko zna?
jedno znam, a to je da se još uvijek nisam oporavila od tog udarca, kako bez čovjeka nastaviti živjeti kojeg volite kao da je mrtav, a ne živ...
nadam se da će doći dan kada ću reći... hvala ti Bože što ON pripada samo mojoj prošlosti!!!

), ali ubrzo samo pocela da shvatam kako mi je mnogo bolje bez njega.
ljudi ni manje ni vise ja sam istu ovu pricu vec cula na netu i to vise puta..znaci,ona je od strane jedne osobe izmisljena pa tako kruzi internetom i svi je koriste kao svoju,a nije..tako da ne bih verovala mladoj dami koja je pricu iskopirala sa nekog sajta..
