Nije tako mali broj ljudi koji veruju da bi u zaista pravoj ljubavi trebalo da postoji neka vrsta telepatskog odnosa izmedju dva voljena bića. Zbog toga neki parovi mistifikuju koincidencije kada se dogodi da su istovremeno pomislili, izrekli ili uradili istu stvar, jer "telepatija", na izvestan način, "dokazuje" da je njihova ljubav zasnovana na parapsihološkom prožimanju. U ovome nije teško prepoznati fragmente arhetipa ljubavi - stapanja: duševno prožimanje i sjedinjene dovodi do toga da dve duše rade kao jedna. Ako zanemarimo telepatiju na koju se partneri pozivaju kada su razdvojeni, dolazimo u carstvo neverbalne komunikacije koja se tako živo i intenzivno odvija izmedju dva bića koja se vole.
Osnovno komunikacijsko pravilo glasi da dve osobe koje se nadju u zajedničkom komunikacijskom polju ne mogu a da ne komuniciraju. Kada je reč o bićima koja se vole, koja jedno drugom poklanjaju veliku pažnju i koja su, bar delom svoje svesti, često koncentrisana na drugog, punoća neverbalne komunikacije u ovakvom odnosu postaje nam jasnija. To znači da kada dva voljena bića "ćute", ona samo živo "razgovaraju" na neverbalnom nivou.
Svaki par, tokom odredenog vremena, razvije sistem kodova koji odredenim neverbalnim signalima daju definisano značenje. To je unutrašnji sistem razmene neverbalnih signala koji oba partnera umeju da svesno iIi intuitivno tačno definišu. U tim situacijama reči nisu potrebne, jer je svaki signal jasno označen i za onoga ko ga šalje i za onoga ko ga prima. Mogli bismo reći da je svaki par koji je proveo dovoljno vremena zajedno razvio jedan, samo njima svojstven "telesni govor para." Ovaj sistem kodiranja i dekodiranja neverbalne komunikacije razumljiv je samo tom paru, tako da stranac u njega nema pristup.
Iako boja i intenzitet glasa, način govora, izrazi lica, pokreti, položaj tela, telesna distanca kao i sve ono drugo što spada u neverbalnu komunikaciju jeste veoma bitan način opštenja, neverbalna komunikacija nikada ne može zameniti preciznost verbalne komunikacije. Ko ima sklonost da precenjuje ulogu i značaja neverbalne komunikacije, neka se seti mladalačke igre "pogadanje naslova filmova", u kojoj je cilj neverbalno objasniti naslov nekog filma, pa će shvatiti svu moć i nemoć neverbalne komunikacije. Reči ne samo da svojom preciznošću i jasnoćom definišu samo jedno značenje, čime uklanjaju mogući nesporazum, nego nam omogućuju da saopštavamo apstraktna značenja.
Dakle, reč služi da se subjekt koji ju je izgovorio jasno i nedvosmisleno odredi. Sve dok nam neko rečima ne opiše šta misli i kako se oseća, mi ne možemo znati šta on doživljava. Ljudi koji veruju da mogu samo na osnovu neverbalnog signala pouzdano znati za neko unutrašnje stanje druge osobe (misao, osećanje, želju, nameru itd.), angažuju se u takozvanom čitanju misli. Na osnovu neverbalnih signala ne može se znati šta druga osoba misli iako se neko značenje može pretpostaviti. Svaka reč ima odredeno značenje koje joj pridaju i onaj ko je upućuje i onaj ko je prima. Ono što govor čini govorom jeste upravo opšti dogovor, saglasnost o značenju odredenih zvukova. Kada su u pitanju neverbalni signali, to nije tako. Samo odredeni pokreti ili postupci imaju takvo značenje koje im pripisuju svi pripadnici odredene za ednice, pa se samo u tom slučaju može govoriti o "telesnom govoru" ili "govoru tela". U svim drugim slučajevima, odredeni telesni signal može biti shvaćen na različite načine, pa ako insistiramo na postojanju jednog univerzalnog "telesnog govora", padamo u zamku brojnih mogućih nesporazuma.
Razlika izmedu pretpostavke i istine je veoma velika: to je razlika izmedju hipoteze i činjenice. Pošto uvek postoji mogućnost da smo nečiji spontani pokret pogrešno protumačili kao odredenu neverbalnu "poruku" ili da smo stvarnu neverbalnu poruku sasvim pogrešno protumačili, jedini način na koji možemo proveriti naše zapažanje jeste da drugu osobu direktno pitamo. Dakle, neverbalni signal predstavlja samo orijentir o mogućem unutrašnjem stanju druge osobe, ali da bi se tačno znalo, ta osoba mora verbalno potvrditi pretpostavku. To što nekada na osnovu neverbalnog ponašanja tačno pretpostavimo šta druga osoba doživljava, ne poništava prethodni stav. Pošto je osoba koja se oslanja na čitanje misli uverena da "zna" šta drugi doživIjava, ona ne traži da drugi verbalno potvrdi ili ospori njeno znanje. Šta više, takva osoba ostaje uverena u ono što "zna" ili "oseća" o drugome čak i onda kada to drugi verbalno negira.
Čitanje misli nalazimo u dva oblika: kada osoba čita tudje misli na osnovu neverbalnih signala, i kada osoba šalje odredjene neverbalne signale u očekivanju da će ih drugi tačno "pročitati". U oba slučaja subjekt odustaje od verbalne komunikacije. Kada osoba veruje da je razumevanje u odnosu ljubavi isto što i odlično neverbalno sporazumevanje, ona je samo delimično u pravu. Sasvim je tačno da neki parovi imaju veoma dobar sistem neverbalnog komuniciranja, ali, da bi se to ispravno shvatilo, potrebno je znati da kod tih parova obično možemo identifikovati sledeća tri momenta: dugo vremena žive zajedno; u početku odnosa je verbalna komunikacija bila veoma zastupljena; u početku odnosa neverbalna komunikacija nije bila tako dobra.
Objašnjenje ovih zapažanja je jednostavno: ljudi koji se razumeju dobro se medjusobno poznaju, poznavanje je rezultat procesa upoznavanja, a tokom upoznavanja oni su razgovarali i otkrili kakvo značenje imaju odredeni neverbalni signali koje jedno drugom upušuju. Dakle, neverbalno razumevanje je pro izvod dugogodišnjeg odnosa ljubavi, a ne pretpostavka ili uslov za započinjanje odnosa ljubavi.
Ponekad je to razlika koja odvaja mentalno zdravlje od mentalne bolesti. Ono što ovde nazivamo čitanje misli, u psihozama postaje sumanuta ideja odnosa. Osoba koja je odrasla gledajući svoje roditelje kako se odli čno neverbalno razumeju i koja je na osnovu toga izgradila uverenje da je ljubav isto što i neverbalno razumevanje, tražiće takvog partnera koji će je u prvom kontaktu neverbalno "razumeti." Kod osoba koje veruju da je "čitanje misli" dokaz ljubavi nalazimo još jedan mehanizam: oni veome teško verbalizuju partneru ono što im treba ili što žele. Ako partner nije prepoznao i ako je ignorisao subjektov neverbalni signal u kome je kodirao odreden zahtev ili poruku, to je već dovoljan dokaz nerazumevanja i izvedeno, nedostatka ljubavi. Kada je ignorisan neverbalni zahtev, tada bi trebalo da usledi verbalni zahtev, ali subjekt se ustručava: samu činjenicu da nešto mora verbalno saopštiti uzima kao poraz ljubavi. Ukoliko ima i uverenje da ljubav isključuje konflikt medu partnerima, tada je neizražavanje direktnih zahteva još prisutnije. Subjekt se boji da bi izražen zahtev mogao biti odbijen od strane partnera, a kako ne razlikuje odbijanje zahteva od odbacivanja sebe kao ličnosti, to bi za njega bio definitivni dokaz da ga partner ne voli.
Bliskost, razumevanje i razgovor
Odnos ljubavi koji je zasnovan na bliskosti i koji teži medjusobnom razumevanju, mora uključiti slobodu razmene reči. Pojam "bliskost' u većine ljudi izaziva pogrešnu predstavu o dvoje ljudi koji se u tišini drže za ruke i žive u harmoniji i razumevanju. Biti blizak s nekim prvenstveno znači negovati odnos u kojem je subjekt onakav kakav stvarno jeste. To znači da bliskost pored nežnih osećanja podrazumeva i konflikt, ljutnju i zahteve. Možemo reži da se odnos bliskosti upravo prepoznaje po tome što se u njemu slobodno traži i zahteva. To je sasvim različito od privida bliskosti koja se može stvoriti samo na osnovu jednog pogleda ili osmeha nepoznate osobe, kao što je slučaj one vrste zaljubljivanja koji bismo mogli nazvati "potpuno "potpuno razumevanje na prvi pogled".
Razvojni koreni ljubavi - telepatije
Ukoliko u individualnoj istoriji pojedinca potražimo pramodel njegovog zahteva da mu partner "telepatski" čita misli dolazimo do odnosa majke i preverbalnog deteta. Pošto dete još nije ovladalo govorom, ono nije u mogućnosti da verbalno izrazi svoje potrebe, zahteve i unutrašnja stanja, tako da je majka prisiljena da pomoću svoje intuicije "čita misli" detetu i da definiše razne neverbalne i preverbalne signale koje dete emituje. U tom smislu, u korenu predstave o pravoj ljubavi kao o potpunom neverbalnom razumevanju nalazimo sliku majke koja daje svoju ljubav preverbalnom detetu.
Drugi koren predstave o ljubavi - telepatiji nalazimo u svim onim mitovima koji u sebi sadrže arhetip ljubavi - stapanja. Dva bića koja teže da se kroz ljubav stope u jedno, zajedničko biće, ograničeni svojom anatomijom, stapaju svoje duše tako da se uspostavlja jedna, zajednička duša.
Antiteze
* Nema bliskosti bez direktnog traženja.
* Medjusobno razumevanje je posledica razgovora.
* Nemojte tražiti da vam neko čita misli.
* Neko vam može dobro čitati misli iako vas ne voli.
* Ono što se dobije kad se traži vrednije je od onoga što se dobije kad se ne traži.