Poezija - najlepsi stihovi

Ti i ne znas kako je carobno
znati da negdje postojis
jednako draga i krhka
i na poludjelom moru
u ovu tetoviranu jesen
koje se sve manje bojis
u svijetu u kojem leptiri
i ne docekaju zoru.

Sakriven u tvojim venama
ja sam kap sto ne otice
ma kako bili daleko
ma kako izgledali tudji,
srecom ne gube klovnovi
na kraju svake price
mada iz nje izlaze
bar za milimetar ludji.

A, ti, ti si zvijezda
zaspala na mom dlanu
i ja te cuvam i ne dam
i nemoj da se bojis,
a ako vec budes bodez
i napravis nekakvu ranu
i tad cu da budem sretan
sto jos uvijek negde postojis.

Grešio sam mnogo, i sad mi je žao
i što nisam više, i što nisam luđe
jer, samo će gresi, kada budem pao
biti samo moji - sve je drugo tuđe.

Grešio sam mnogo, učio da stradam
leteo sam iznad vaše mere stroge
grešio sam, jesam, i još ću, bar se nadam
svojim divnim greshom da usrećim mnoge.

Grešio sam, priznajem, nisam bio cveće
grešio i za vas, koji niste smeli,
pa sad deo moga greha niko neće
a ne bih ga dao - ni kad biste hteli.

Pokajnička - Zorica Simeunović

Mnogo govorila
Premalo ćutala,
još manje tvorila.
Preblagi, praštaj
sva ta tumaranja,
od nerada duga odmaranja
praštaj sijaset.
Preoštrih sudova,
retko na njivu iznetih plugova,
žednom da l dadoh vode pitke.

Zaorah samo brazde plitke,
nešto mi šapuće: Mućni kefalo,
Al dosta veka
protrčalo
za ono što mi preostaje
valjda bih morala da se pokajem
i to mi, vazda,
muku stvara,
al doteralo do duvara.
Šta ćeš guknuti u onom času
kad zapitaju:
Gde si bila,
ti umna gospo,
sta si cinila,
u sta si vreme protraćila?

Zureć u neku na krpi šaru,
kraj telefona,
na bazaru
trošeći reči,
to divno seme,
na neke vrlo bitne teme,
kol’ko si puta,
gospo mila,
nožicom nežnom
zakoračila na put podviga,
na stazu spasa,
a rekli su ti gde se belasa kroz tamu veka,
kroz oblak dima,
znala si dobro da je ima,
znala si, mila.

I da sve drugo zanosi čula,
ne traje dugo,
i zašto ona,
kruno stvaranja,
izabra sitna slatka kajanja?
Zrno svetosti,
zar ti zafali one svetosti
koja svakome ljudskom stvoru
nežno treperi na obzoru?
Pogledaj one tihe i smerne
radosti njine neizmerne,
pa se ugledaj i zastidi
A sve to onaj ko treba vidi,
ne brini za sve što je bilo,
ima ko će ti
razviti krila,
da i ti podješ
u susred sjaju što obitava...
gospo mila...

Kako da te imenujem,
moje blisko nebo,
moja dobra ruko,
moja tiha ulico,
zasuta tamom.

Kako da te imenujem
vatro mojih snova,
ladjo u zelenom pristanistu,
noci, okruzena jelama,
moja mala skrita zeljo.

Kako da te imenujem,
moje drvece u oluji,
moj cisti svileni rupcicu, sav bijel,
moja zvijezdo nepoznata u oceanu,
kako da te imenujem
sad,
kad je grad okrenut u mrak
i priblizava se prosinac.

Obletao je oko mene za vreme mnogih meseca dana i časova i stavio je najzad svoju ruku na moje grudi nazivajući me svojim malim srcem. Istrgao mi je obećanje kao što se istrže cvet iz zemlje i zadržao ga u svom sećanju kao što se čuva cvet u zimskoj bašti. A ja, zaboravila sam na svoje obećanje i cvet je brzo svenuo. Oči su mu se iskolačile pogledao me je popreko i uvredio teško. A drugi je došao, i nije mi ništa tražio ali me je celu obuhvatio pogledom u času za njega sam bila naga od glave do pete. I kad me je svukao dopustila sam da od mene čini šta hoće a nisam znala ni ko je on.

Drhtim...
Drhtim kad ugledam žar u očima tvojih
što k'o iskra sja,
što k'o oganj gori...

Drhtim kada prođeš pokraj mene i mirišeš k'o ruža
i smiješ se k'o sunce,
što nam život pruža...

Drhtim kad sretnem pogled tvoj, što nježno razdire dušu
i nikad nije moj...

Sreo sam te mnogo puta...
Znaš... i nikad ti nisam rek'o...
(mislio sam da si ljuta)
da te volim... da te grlim i ljubim...
Oh, oprosti molim.

Ljubav... tajna koju vječno krijem.
Oprosti što kažem sada kad odlazim zauvjek...
I sa tajnom mrijem...

Kad ideš - idi.
Idi... i svima kaži
da prava ljubav
ne leži u lažima...

Drhtim kad ugledam žar u očima tvojih
što k'o iskra sja,
što k'o oganj gori...

Drhtim...
Drhtim kada prođeš pokraj mene
i mirišeš k'o ruža
i smiješ se k'o sunce, što nam život pruža...

Drhtim kad sretnem pogled tvoj,
što nježno razdire dušu
i nikad nije moj...

Da li si mogla da zaboravis
da je tvoja ruka nekad u mojoj lezala,
i da se neizmerna radost
iz tvoje ruke u moju,
sa mojih usana na tvoje prelila,
i da je tvoja kosa plava,
citavo jedno kratko prolece
ogrtac srece mojoj ljubavi bila,
i da je ovaj svet, nekad mirisan i raspevan,
sad siv i umoran,
bez ljubavnih oluja
i nasih malih ludosti?

Zlo koje jedno drugom nanosimo
vreme brise i srce zaboravlja;
ali casovi srece ostaju,
njihov sjaj je u nama.

Potrebno mi je, s vremena na vreme,
da verujem kako nekog volim,
na cesti, neku blagu ženu po hodu prepoznajem,
i trpim, kao, zbog nje.

Pa kada legne noć u moju sobu, na sto i postelju -
zamišljam: ona će ujutru stići,
mehko ključ u tužnoj bravi okrenuti,
nad postelju mi se nadnijeti,
kao majka - čist oprez u brižnom kretu,
čednost u živoj ruci, pod kojom oči otvaram,
i dodirujem je, govoreći:
"Potrebno mi je, dušo, s vremena na vrijeme,
da vjerujem kako nekog volim, i ljubim,
u jutrima ovim, punim strave, a pustim..."

Napisat cu ti pjesmu,
kakvu jos nije culo ljudsko uho,
napisat cu ti
da te ljubim, ljubim, ljubim!...
(O, to sunce sto izlazi,
O, to sunce sto zalazi.)

Napisat cu ti pjesmu
koja ce zvucati poput carobnjacke svirale,
s tisucu rodjenja u jednom samom trenu;
pogledaj: beskonacno dijete sijat ce u tvojim ocima,
i beskonacna duga bojit ce tvoje usne.

Napisat cu ti pjesmu
koja ce odzvanjati poput svih mora ovoga svijeta
(kisa ce zasipati tvoje grudi,
gluho nebo poludjet ce u crvenom svitanju),
napisat cu ti rijec,
uz koju se slome svi otpori i tame,
uz koju usahnu sve mrznje,
napisat cu ti pjesmu,
prokletu od ljubavi, zeljnu ljubavi,
utonulu u sanje, daleku, predanu ljubavi, divlju,
ludu, ludu, ludu...

Zelim ti napisati jos samo pjesmu,
potom nek umrem, sam i napusten,
sa sjajem umuklih gitara na rukama
vratit cu se tuzi,
maternici svega zivog,
istini, kojoj ne vidim ni dna ni imena.

Dodi u moj cardak!… Samu mi je zima…
Svi duseci moji za te su prostrti…
Hocu poljubaca u kojima ima
I vatre, i sunca, zivota i smrti!…

Tvoji zagrljaji neka budu zmije,
Neka stezu divlje uz vihore zara!
U njima da umrem, Serifa, sto prije,
Mirisuci baste, tvojijeh njedara…

Zedan sam ljepote, i zenskoga stasa,
Grceva i slasti, smijeha i vriska,
Pomame i ognja, i miloste tajne…

Hodi! Neka ti se sva dusa zatrese,
I po mojoj sobi, ko procvale rese,
Svog proljeca prospe pahuljice sjajne

Napisat cu ti pjesmu
U kojoj ce biti
Sunce, vjetar i ti.

Vrijeme ce mirisati pred kisu.
Zito ce snivati Van Goga.
Poljem ce svirati rijeka
Iz roga zelenoga.

Odjenut cu te u haljine tanke
Tek tijelo da ti se sluti.
U jednom ce stihu lipa
Svu pjesmu zapuhnuti.

Hodit ces sva izvan sebe
Od uzvisene neke slobode,
Nedjeljiva od svega sto vidis:
Od zraka, od zemlje, od vode.

Jablani dizat ce glave.
Ruzama dah ce stati.
Za vitkom pojavom tvojom
Sve ce se okretati.

I sume, i brda, i ljudi,
I suncokreti daleki zuti.
Ucinit cu da cijeli se svijet
Oko tvog lika zavrti.

I u tom, svemira verglu,
Gdje prste u prostor boje,
Ti ocima sibat ces pejzaz
Svjesna ljepote svoje.

Vjetar odoljet nece,
Za kosu ce te scepat.
Ti ovlas ces ustrgnut klas
I kosu u rep ces vezat.

"Moja si", siktat ce vjetar
Za vratom studeni zubi.
Dobacit cu ti maramu kradom
Da vrat zastitis dugi.

"Ne bjezi", bjesnit ce vjetar,
"Neces se oteti lako!"
I zaskocit cete pod suknju -
Pűt bijela bljesnut ce zrakom.

Ti zgrabit ces vjetar za gusu
I koljenima ga stiskati glatkim
Sve dok trzaji vjetra
Ne postanu posve mlaki.

A zatim cu, tiho, u pjesmi,
Otskrinuti oblake lake,
I ti ces prosuti kose
U zlatne suncane zrake.

Tisuce svjetlosnih strijela
Kroz srce ce ti sinut.
Od noznog palca do cela
Nevidljiva vatra ce liznut.

Osjetit ces u svakoj pori
Svjetla svilene lasi,
Vrh tvojih stidljivih dojki
Dvije maline divlje ce rasti.

Osjetit ces pod caskom pupka
Sve ukrug slatku toplinu,
I kao kad dijete kamencic
Baci u vodu mirnu;

Krug za krugom topline
Krv ce siriti vrela -
Sve dok ne dodirnes sebe
Izvan granica tijela.

Zavrsila se igra:
vatra pocetka,
slast i tajanstvo tvog prvog grijeha,
gotovo je...
To nije vise ni veselje ni slatka dosada.
Ti, mala moja,
zenska sa zura, dzepna damo,
nasmijana i onesvijestena ljubavnice,
moje dijete i moja majko -
Postala si neizreciva, a
pocelo je bezznacajno...
Zatekao sam se kako ti telefoniram
u ljepoti vecernje kise,
koja je samo provalija nada mnom...
... potreba da te dotaknem,
tvoja usta...
Pokucstvo, topli namjestaj mojih starih ljubavi
osipa se...
Zatekao sam se u njeznosti koja je vec spavala,
u rijecima koje su mi pripadale,
ali me nisu mogle naci.
Ti si postala moja odbrana,
dobrovoljno progonstvo,
pobjeda nada mnom, moja muka,
ljubomora na zivot,
moja mrtva sestra uspavana u velikim ruzama,
nemoguca zemlja, potrebno tijelo,
moja ruka i glava.
I zagrljaj u kojem sam se jucer igrao
sada me obuhvaca, ovdje, daleko i zauvijek -
u svim uglovima zivota.
Postajes bezimena,
nepoznata i smrtnonosna,
moj zivot i spas od zivota -
Moja Ljubav!

XIV

Igraš se svakog dana svetlošću svemira.
Posetiteljice nežna, stižeš u cvetu i vodi.
Više si nego ta bela glava koju stežem
rukama, poput grozđa, svakog dana.

Nikome nisi slična otkako te volim.
Dopusti da te prostrem između žutih venaca.
Ko piše tvoje ime slovima od dima između
južnih zvezda?
Ah, pusti me da se setim kakva si bila tada
kada još nisi postojala.

Odjednom vetar urla i udara o moj zatvoren prozor.
Nebo je mreža skamenjena od senovitih riba.
Ovde zamiru svi vetrovi, svi.
I svlaći se kiša.
Ptice bežeći prolaze.
Vetar. Vetar.
Mogu se boriti samo protiv ljudske snage.
Nevreme skuplja tamno lišće
i odvezuje sve barke vezane noćas o nebo.

Ti si ovde. Ah ti ne bežiš.
Odgovaraćeš mi sve do poslednjeg krika.
Privij se uza me, kao da se plašiš.
Ipak ti ponekad čudna sena dira oči.

Sada i sada, malena, donosiš mi kozju krv
i grudi su ti mirisne kao i ona.

Dok tužan vetar juri ubijajuće leptire
ljubim te i moja radost grize ti usta od šljive.
Mora da te je bolelo da se na me privikneš,
na dušu mi divlju i samotnu,
na ime od koga svi beže.
Toliko smo puta videli zvezdu kako gori
ljubeći nam oči i sumrak što se nad nama gubi
u lepezi što se vrti.

Milujući te kišile su na te moje reči.
Odavno voleh tvoje telo od osunčanog sedefa.
Čak verujem da si vladarica svemira.
Doneću ti copihue, radosno cveće s planina,
tamne lešnike i šumske košare celova.

Hteo bih s tobom učiniti sto proleće čini sa trešnjama.