Poezija - najlepsi stihovi Umetnost

Čovjek je pao na ulici od crvene kuge - Tomislav Bajsić

Ivana! sagradit ću ti kuću od pigmentiranog brazilskog drva
(to je drvo koje ne gubi borbu s vremenom)
kuću bez tvrdih kutova u jednoj staroj luci iz doba zlatne
groznice (u potrazi za zlatom sve je dozvoljeno)
to je mala kolonijalna luka sa tri crkve:
jedna je crkva crnih robova, druga slobodnih mulata a treća je
crkva bijelih zemljoposjednika –
ime te luke je Paratí!
ulazna vrata će biti takva da kroz njih ne prolazi prošlost
zidovi će biti obloženi knjigama: samo vrijednim knjigama,
tisućama knjiga

bit će to knjige Melvillea, Conrada, Stevensona i ostalih

okorjelih pustolova
sagradit ću ti kuću od drva kojeg ne može izgristi sol i otvrdnuti
sunce

to će biti kuća s dugačkim istočnim prozorima
koji će se otvarati na brda i šume i parni vlak koji vodi rudnicima
a sa zapadne strane durbinom ćeš vidjeti francusku utvrdu
napravljenu za obranu od pirata i prolaz kojim se ide između
otoka
jest ćemo velike ribe ulovljene u moru – jedan na jedan.
tvoj život će biti lak!
toliko lak da će ti oči postati bistri smaragdi koji umjesto
šumskih jagoda rastu pod humusom Mato Grossa
da, prozori će uvijek biti otvoreni i zastori će putovati
hodnicima
bijeli poput haljina starih bahianki koje šapuću:candomble.
a u stropu ću probiti staklenu rupu i djeca će sanjati duboke
snove pod tim južnim križem.

Upitan koje je -"porijeklo ljubavi"! - Lord Byr

"Porijeklo ljubavi"! Ah, mene
Zašto to pitaš, kad to dade
Saznati se iz mnoge zjene:
Videc' te Ijubav živjet stade!

Želiš znat kad ce kraj joj biti:
Srce mi sluti, strepnja zna,
Dugo ce ceznut, suze liti,
Al' živjet - sve dok živim ja.

Sva ljubavna pisma - Fernando Pessoa

Sva su ljubavna pisma
smiješna.
Ne bi bila ljubavna pisma da nisu
smiješna.

I ja sam svojedobno pisao ljubavna pisma,
kao i druga,
smiješna.

Ljubavna pisma, ako ima ljubavi,
moraju biti smiješna.

Ali, napokon,
samo su stvorenja što nigda ne pisahu
ljubavna pisma
smiješna.

Kamo sreće da opet dođe vrijeme kad pisah
nesvijesno
ljubavna pisma
smiješna.

Istina je da mi danas
ostaše samo uspomene
na ljubavna pisma
kako su bila
smiješna.

Svaka naglašena riječ
(kao i sva naglašena čuvstva)
naravno da je također
smiješna.

Jean Rousselot

Kada ti budem rekao da je tvoj trbuh
Sunce sa dna mora,

Kada ti budem rekao da se tvoje grudi
Otvaraju kao dva krila na snjegove djetinjstva,

Kada ti budem rekao da su tvoje oči
Čavli jedne nedostupne zastave,
Tvoja usta neistrošiva vatra staklenog plafona,
Tvoja stopala negacija tla,

I kada ti budem rekao da tvoja koljena otkrivaju
Taštinu oblutka
Nemoć vremena
I da tvoji nokti čine smiješnim ono što je korisno,

I kada ti budem rekao da me je pred tobom stid
Mojih mišića i mojih riječi,

I kada ti budem rekao da stiskajući te
Mislim na komore ratničke
U gomilama mlitavim,
Da tada sažaljevam tvoje tijelo na mukama
I da eksplodiram u tebi ko što se sudi,

I kada ti budem rekao da bjesnim
Što vidim tvoju vodu uvijek netaknutu
Kada se još jednom ogledam u tebi
Prije nego što odeš da žuboriš ne znam gdje,
Da ti ne opraštam
Što nisi slomljena, rasuta
Pomiješana s pjenom moje krvi,
Što si netko ko odlazi, ko pozdravlja i ko govori,
Ko gleda drveće i ko misli na smrt,
Neko, shvaćaš li, neko, napolju...

Kada ti budem sve ovo rekao
Ništa ti neće biti rečeno
Što ti netko drugi ne bi mogao reći,
I mi nećemo biti manje osamljeni,
Ti i ja,
Svaki u oklopu svog spola,
Naši bičevi zamršeni, naše lave pomiješane.

Čini mi se ipak da se smiješ u meni
Da ja plačem tvoje suze
Ja koji podižem danak ponosa na tvojoj legendi,
Čini mi se ipak da sam te izmislio
Tebe koja ne možeš da usniš ako nemaš na prstu
Prsten mog imena.

Susret - Dragana Konstantinović

Jedan se pogled iskrao kradom
iz plavog sna sa dna tišine,
zasjao iskrom, bljesnuo nadom
i zaživeo usred tmine.

I poput duge u kišnom danu
na tren tama poče da plamti
kad lagan dodir na mome dlanu
ostavi nešto što se pamti.

Prebrzo sve su prekrile sene,
i sjaj u oku, i to lice...
Ostaše reči nedorečene
za neke druge pozornice.

I ništa više. Sve što je bilo
začas se pokri velom ćutnje.
Sve sakri plavi san svojim krilom
i nesta svega osim slutnje.

Zimska nesanica - Raymond Carver

Um ne može spavati, može samo ležati budan
i daviti se, slušajući kako se snijeg okuplja
kao na posljednji juriš.

Priželjkuje da je ovdje Čehov i da mu
prepiše nešto - tri kapi valerijane, čašu
ružine vode - bilo što, nije važno.

Um bi volio otići odavde,
ravno na snijeg. Volio bi potrčati
s čoporom mršavih zvijeri, zubatih,

pod mjesečinom, preko snijega, ne ostavljajući
ni tragova ni brazdi, ništa za sobom.
Um je noćas bolan.

Nedeljivost - Enes Kišević

Osvajati tvoju ljubav,
Osvajati tvoju slobodu:
Isto je
sto i svijetlost razlamati.

Dijeliti mene od tebe,
i onda kad nas nema:
Isto je
sto i more razdvajati.

Cekam - Milan Rakic

Cekam u senci jednog starog duda
Da mesec zadje i, skrivena tamom,
Po uskoj stazi sto kroz noc krivuda,
Da sidjes k meni ceznjivom i samom.

Cekam, a lenjo prolaze minuti,
I sati biju na tornju daleko.
Vec zora svice, blede mlecni puti,
A ja jos cekam, - i vecno bih cek o!

O, sto je to sto mene veze sada
Za jednu put, za jedan oblik tela,
I sto mi dusa zatreperi cela,
I sva nemocna izdise i pada,
Kad me se takne jedna ruka bela!

I sav zasenjen pred cudesnim sjajem
Lepote tvoje, slab, bez jednog daha,
Kao da svakog casa zivot dajem,
Prilazim tebi pun poboznog straha,
Posrcem, klecam, dokle me privlace,
ko provalija tamna i duboka,
I dok strasnim prelivima mrace,
Tvoja dva crna neumitna oka...

Sarajevo - Izet Sarajlić

Sad nek spavaju svi nasi i besmrtni.
Pod mostom, kraj "Druge Zenske" nabujala Miljacka tece.
Sutra je nedelja. Uzmite prvi tramvaj za Ilidzu.
Naravno pod predpostavkom da ne pada kisa.
Dosadna duga sarajevska kisa.
Kako li je bilo Cabrinovicu bez nje u tamnici!
Mi je preklinjemo, psujemo, a ipak dok pada
zakazujemo ljubavne sastanke kao da smo u najmajskijem maju.
Mi je proklinjemo, psujemo, svjesni da od nje nikad
Miljacka nece postati ni Gvadalkivir ni Sena.
Pa sta? Zbog toga zar manje ce te voljeti
i muciti manje kroz stradanja?
Zbog toga zar manja bice moja glad
za tobom i manje moje gorko pravo
da ne spavam kad svijetu prete kuga ili rat
i kad jedine rijeci postaju "ne zaboravi" i "zbogom"?
Uostalom, mozda ovo i nije grad u kome cu umrijeti,
ali u svakom slucaju on je zasluzio jednog neuporedivo vedrijeg
mene,
ovaj grad u kome mozda i nisam bio najsrecniji,
ali u kome je sve moje i u kome uvijek mogu
naci barem nekog od vas koje volim
i reci vam da sam tuzan do ocajanja.
U Moskvi to bih isto mogao, ali Jesenjin je mrtav
a Jevtusenko siguno negde u Gruziji.
U Parizu kako da zovem hitnu pomoc
kad se ona nije odazvala ni na pozive Vijona?
Ovde zovnem li i tople svoje sugradjanke,
i one cak znace sta je to sto me boli.
Jer ovo je grad u kome mozda i nisam bio najsrecniji,
ali u kome i kisa kad pada nije prosto kisa.

Dva lista - Adrian Predrag Kezele

Najdraža moja, jutros sam gledao treptaj svjetlosti
između crvenog i žutog lista.
Gledao sam između i iznad njih,
tražeći prostor u koji bih mogao pobjeći
i zaboraviti Tebe.

Gledao sam njih, crveni list i žuti list;
svaki je pripadao svom drvetu,
a našli su se tako blizu,
okruženi komadićima neba i
bljeskovima svjetlosti.
Kad bi ih pokrenuo vjetar,
zamahnuli bi snažno jedan prema drugom.
Vidio sam jasno - bili su previše blizu
a da ne bi osjetili čežnju.

Najdraža moja, gledao sam ih jutros,
žuti list i crveni list.
Kako je čudna njihova sudbina!
Toliko su snažno željeli taj dodir
da su sustali i divlje mahali nošeni vjetrom.
Širili su svoje nevidljive ruke i tražili zagrljaj.
Zatim bi se umirili i predahnuli.
U tim se trenucima nad njima sažalilo sunce -
bljesnulo bi neobično, a njihovi bi vrhovi nestali,
stapajući se u bijelom plamenu.

Najdraža moja, jutros sam vidio dvije čežnje.
Usprotivilo im se prostranstvo
kojeg nisu mogli prijeći.
Gledao sam crveni list i gledao sam žuti list,
a vidio sam more beskraja izmedju njih
- ne veće od širine mojega palca.
A ipak, to je more koje će ih
zauvijek razdvajati.

Sreća - Desanka Maksimović

Ne merim više vreme na sate,
ni po sunčevom vrelom hodu;
dan mi je kad njegove se oči vrate,
a noć kad ponovo od mene odu.

Ne merim sreću smehom, ni time
da li je čežnja moja od njegove jača;
sreća je meni kad bolno ćutim s njime,
i kad nam srca biju ritmom plača.

Nije mi žao što če života vode
odneti i kaplju moga življenja;
sad neka mladost i sve neka ode;
on je stao kraj mene pun divljenja.

Nakon što sam spustio telefon - Tomica Bajsić

vidim te: otvaraš dvostruka vrata
koja vode na terasu i sjediš
u stolici okrenuta borovima
djeca slažu tvrđavu od kocki
na četvrtini deke
kling, dižeš šalicu s kavom

skoro je noć: zvijezde su vani
dječak ti trči u krilo i govori
“volio bih vidjeti što imamo tamo gore”
zajedno čekate da mu se smiri srce
puhnuo je vjetar i misliš o džemperu
taktak, muhe se zabijaju u lampu