Poezija - najlepsi stihovi

Ne čitaj ode, sine, već redove vožnje:
oni su točniji. Razmotaj pomorske karte,
dok nije prekasno. Budi budan, ne pjevaj.
Dolazi dan kad će opet pribiti liste
na vrata i oporbenjacima na grudi naslikati
znak. Uči hodati neprepoznat, nauči više nego ja:
mijenjati četvrt, pasoš, lice.
Upoznaj se s malom izdajom,
svakodnevnim prljavim spasom. Enciklike
su korisne za potpaljivanje vatre,
manifesti: da se umota maslac i sol
za bespomoćne. Treba bijesa i strpljenja
da se u pluća moći upuše
fini smrtonosni prah, samljeven
od onih koji su mnogo naučili,
koji su točni, samljeven od tebe.

Iza usnica
čeka ono neizrecivo
poteže pupčane vrpce
riječi

Mučenička smrt slova
u urni usta
duhovno uzašašće
iz reske boli -

Ali dah unutrašnjeg govora
kroz zračni zid plača
izdiše ispovijed lišenu tajni
tone u azil
rane svjetova
i u propasti
osluškuje Boga -

Oboje su uvjereni
da ih je povezao iznenadan osjećaj.
Lijepa je takva sigurnost,
ali nesigurnost je ljepša.

Drže, budući da se prije nisu poznavali,
da među njima nikad ništa nije bilo.
A što bi na to ulice, stube, hodnici
na kojima su se mogli davno mimoilaziti?

Htjela bih ih zapitati
ne sjećaju li se –
možda u kružnim vratima
nekoć licem u lice?
neko «oprostite» u gužvi?
glas «pogrešno» u slušalici?
- ali znam njihov odgovor.
Ne, ne sjećaju se.

Jako bi ih začudilo
da se već dulje vrijeme
poigrava s njima slučaj.

Još ne posve spreman
da se za njih prometne u sudbu,
približavao ih je i udaljavao,
presretao ih je na putu
i prigušivši hihot
odskakivao u stranu.

Bilo je znakova, signala,
pa što ako nečitkih.
Možda prije tri godine
ili u prošli utorak
neki je listić prelepršao
s ramena na rame?
Nešto se izgubilo i podiglo.
Tko zna, možda već lopta
u zelenilu djetinjstva.

Bile su kvake i zvonca
na kojima se preuranjeno
dodir stavljao na dodir.
Kovčezi jedan uz drugi u garderobi.
Možda je neke noći bio isti san,
odmah poslije buđenja izbrisan.

Ta svaki je početak
samo neki nastavak,
a knjiga događaja
uvijek otvorena po sredini.

Sreli smo se
negdje
između svjetova
u malom prolazu
gdje
sudbine se ukrštaju
u vremenu
kada svemir utihne
da se
šapati duša čuti mogu...

Igraš se svakoga dana svjetlošću svemira.
Profinjena uzvanice, stižeš u cvijetu i vodi.
Više si no ova bijela glavica koju stežem
svakoga dana poput grozda.
Ne sličiš nikome otkako ja te volim.
Dopusti da te položim među žute vijence.
Tko ti zapisuje ime dimnim slovima među južnim
zvijezdama?
Ah, daj da se sjetim kakva si nekoć bila, kad još nisi
postojala.
Iznenada, vjetar zavija i udara u moj prozor zatvoreni.
Nebo je mreža ispunjena mračnim ribama.
Ovamo svi vjetrovi neba stižu, svi.
Kiša halju odbacuje.
Prolijeću ptice.
Vjetar. Vjetar.
Ja se mogu boriti protiv ljudske sile.
Oluja tamo lišće kovitla
i odvezuje sve barke što su ih sinoć vezali za nebo.
Ti si ovdje. Ali ti ne bježiš.
Do posljednjeg krika ti ćeš mi odgovoriti.
Kao da te strah, sklupčaj se uz mene.
Pa ipak, ponekad ti je neka čudna sjena očima prohujala.
Sada, također sada, malena, cvijetak mi kozje krvi pružaš,
i čak ti grudi njima odišu.
Dok žalobni vjetar huji ubijajući leptire,
ja te ljubim, i radost moja grize ti šljivu usta.
Nije ti bilo lako priviknuti se na mene,
na dušu moju usamljenu i divlju, na ime moje koje svi
izbjegavaju.
Toliko puta vidjesmo kako zornjača plamti dok smo se
ljubili u oči
i dok su se nad našim glavama sumraci rasplitali u
razigrane lepeze.

Moje su te riječi zasipale, milovale.
Odavna sam volio tvoje tijelo od blistavog sedefa.
Za mene ti si vladarka svemira.
Cvijeće ću radosno, naš copihue, s planine donijeti,
lješnjake zagasite i košare šumskih poljubaca.
Želio bih učiniti s tobom
ono što proljeće s trešnjama čini.

Guslara sretoh. Bio je slijep.
Al' rece: "Sinko, zivot je lijep!"
Zbunih se malko; "Zar zbilja lijep?!"
"Vidjeces, sinko, kad budes slijep!"

Gledaj samo svoju loptu
Ne krajičkom oka nego cijelim vidom
Sve drugo neka se ugasi
Kuće koje tonu ili lete u nebo
Jutarnja vika rasrđenih žena
Jurnjava muškaraca s trubama, zvoncima

Lopta je tvoja nova zemlja
I pažljivo je udaraj dlanom
Točno po sredini da se skupi sva u jedno
I poleti prema tlu točno po tvom nalogu
Zatim se osmjehne prepoznajući igru
I vrati prema ispruženoj ruci

Ne misli o udarcu, on je već u tebi
Čeka da ga probude dva upaljena oka
Da ga uzdigne iz krpa sluh
Pa da očvrsne u ruci i sleti loptu
Prividno uvijek okomito a ipak centimetar dalje
Odmotavajući srebrnkasti prostor

Ne slušaj glasove oko sebe
To u njima bruji tvoje kolebanje
Samo jedan pogrešan udarac: prejak ili preslab
Samo jedan udarac sa strane
I tvoj će se planet ugasiti
U nekoj mlaki, na nekom žalosnom gnojištu

Ova lopta to si ti sam, svoj svijet
Ovo ti odskačeš, ovo se ti vraćaš
Skidajući paukove niti granica
Ovo se ti produžuješ, ovo se ti množiš
U igri koja nema druge svrhe
Osim da sebe odigraš do kraja

Mnoge smo i mnogo voljeli
na ovoj šarenoj cesti, al tek usput, na cesti.
Ravnodušne, po dvoje, u ciničnoj postelji
Stizale su nas mučne radio-vijesti.

Brojeći poene, u sportu, u piću i ljubavi,
Za volju časka spiskali smo snagu.
Ne brini, Vlado, tim se više nitko ne bavi,
Sad, kada sve ide manje više k vragu.

Nama su se objavljivala nebesa
Tek kroz rastrežnjena usta sumnjivih dama.
Na zabavama pučkim, između dva plesa,
Kroz prozor bi nas dotaknula tama.

Za razliku od svjetla tama je bila prava,
Najgore su vijesti bile najtočnije.
Dubok je san. Prokope, a plitka je java.
Mirno spavaj, Slobodane! Sve je noćnije.

I prije nas, doduše, mnogi su se tješili
Da je vrijeme na njih bilo suviše kivno.
Na postavljajuć pitanje, Slavko, divno smo ga riješili,
Živjeli smo kratko, umiruć intenzivno.

Najljepse pjesme ispjevase ptice
Taj nevidljiv eho prirodinih cari
Nase sledjene oslabjele vilice
Saputahu pricu o spoznaji stvari

Prisivace nam opet vojnicke palete
Dok budemo mastali o nekakvom raju
I na kraju svega ostace kokete
Da nam svoju ljubav iskreno prodaju

Po potrebi nekoj kidace nam prste
Raznjezeni dzelat koji doma nema
Jer mi smo kao neke zasticene vrste
Kao posljednja strofa novog rekvijema

Volim taj osjecaj sivila i tame
Zaljubljeni razum izgubi se tada
I ostanu suze prevarene same
Kao hiljadu puta nasa ljudska nada

Nstrpljiva dosada na vratima kuca
Kidajuci staro ordenje i lente
A ta vatra sto tiho svjetluca
To ja palim svoje testamente

Domovina se brani rekom
I ribom u vodi
I visokom tankom smrekom
Što raste u slobodi
Domovina se brani cvetom
I pčelom na svetu
Makom i suncokretom
I pticom u letu

Domovina se brani knjigom
I pesmom o nebu
Sestrinom suzom majčinom brigom
I onim brašnom u hlebu

Domovina se brani lepotom
I čašću i znanjem
Domovina se brani životom
I lepim vaspitanjem

Darujem se noćas
kroz ustreptale misli zvijezdama
Poljupcima noći prekrivam sve staze
do užarenih visina strasti
Uzavrela krv struji
kroz nabacane riječi
kojima me želiš slomiti
Ne dam se vjetrovima ljutnje
što teku sa usana
I ne marim što me zapljuskuju
kapi ledene kiše sa trepavica
Ne bole me ni tragovi tuđih koraka
što gaze mi po uspomenama
Samo ponekad osjetim
u dubini srca
dah tvojih misli
I iznova se slomim
u čežnji za tobom.

Prvi je o tebi, ali nedorečen.
Ono čega nema ostaje i peče.

Drugi je o tebi. Jabuka i voda
drhte u daljini dok uza me hodaš.

Treći je o tebi. Ne poznam ga više.
Samo svijetlo munje, vjedro crne kiše.

Četvrti o tebi. Ne vidim ti oči.
Tragovi u blatu, koraci u noći.

Peti je o tebi, a ti si daleko -
do mrtvog mora otišla si rijekom.

Šesti je o tebi, kao da te ima,
kao da si ovdje. Veče je. I zima.

Sedmi je o tebi, jedva da ga čujem.
Pod grlom u mesu skriva se. I ruje.

Osmi je o tebi. Govori i šuti.
Ponavlja ga ptica. Ti ga nećeš čuti.

Već je na dnu ladje i već sa njom tone.
Spuštena su jedra. Samo zvona zvone.