Poezija - najlepsi stihovi Umetnost

Ne umara mene - Leon Felipe

Ne umara mene
ovaj sadašnji put.
Ne umara
jedan jedini zaokret.
Umara kad cio dan,
sat za satom,
i dan za danom, godinu,
i godinu za godinom, čitav život,
okrećeš vitao.

enzensberger

Moderator

Nikad - Vesna Parun

Ne znam gdje počinje praznina mora.
Ali slutim što je taknuo u tebi ili meni glas koji je blizu negdje rekao: nikad.
To je rijeka koja se više ne vraća u svoj izvor,
jer su joj obale dogovorene s nekim nepoznatim koji čeka u daljini.
To je cvijet koji ne silazi više u svoj korijen jer se ondje naselila budućnost.
Nikad. Šumna trava neizgaženih visoravni, snijeg na planinama ljubičastim.
Osvrni se za sobom i gledaj svoje Nikad u travi sluha i vida naraslo u sjeni ruku sustalih, u sjaju želje neugasle.
Obazri se, prepoznaj svoje Nikad po iščezlim nizinama prostrto. I teška misao koju si zanjihao postat će blaga, jer je kraj nje čovjek nerazumljiv u svojoj samoći.
A kad se on pomakne u Noć i u veliki uspavani prostor,
ispružit ćeš za njim svoje ruke i viknuti: ne odlazi!

http://www.odlican.com/d/1539-7/Sumrak+nad+jezerom.JPG

Mikica

Site Admin

Ljubavna pjesma - Elio Pagliarani

Imala si noge od kobile ždrebne
a kosu od kučine, tvoje oblike
stolarske proizvodnje tukao sam
siguran u popravak, zamišljajući
- kada bih ti zubima natezao cicke -
jedno nabreklo obilje. Dobro ti je stajala
marinerica, bijela i modra.

Borio sam se na pržini da te otvorim
i da te riješim jedne sumnje, podsuknjo
narodnih vlakova.
Sam Bog zna
što sam vjerovao da vidim, u njezinim nemirnim
očima.
Da je u tome grijeh! idemo
tlapnjo dobi, koja ostavlja znak
i laž: proglasivši odraslim
život, evo me gdje grbim šiju
da kažem: čudna stvar, čudna stvar, kao guska.

Uviđam da sam da ne utonem
upotrijebio tebe kao pojas za spasavanje

Ovdje, gdje je more prepuklo, nema više
sjećanja, i ako me obuze izdaja
dubine, to je samo noć, jasnoća
brak mora i mjeseca u ovim zemljama
niskim, to je samo Villa Serena tako gola,
tišina, zbunjenost pred prijetnjama
zore.

enzensberger

Moderator

Proljeće - Edna Millay

Zašto se zapravo, travnju, iznova vraćaš?
Ne valjda samo zbog ljepote.
Ne možeš me više smiriti rumenilom
latica što se ljepljivo otvaraju.
Ono što znam, znam.
Sunce mi peče zatiljak dok motrim
Pupoljke šafrana.
Dobar je miris zemlje.
Očito je da smrti nema.
Ali što sve to znači?
Ne napadaju crvi ljudski mozak
samo pod zemljom.
Sam po sebi
život nije ništa.
Prazna posuda, niz nepokrivenih stepenica,
i nije dovoljno da svake godine niz ovaj brijeg
travanj
silazi kao mlada luda, i blebeće i prosipa cvijeće.

enzensberger

Moderator

Rođendan - Alvaro de Campos

U vrijeme kad se slavio moj rođendan,
bio sam sretan i nitko nije bio mrtav.
U staroj kući proslava mojeg rođendana bijaše nešto poput vjekovne predaje,
i radost sviju, i moja, bila je stanovita kao neka religija.

U vrijeme kad se slavio moj rođendan,
imao sam potpuno zdravlje što se sastojalo u tomu da ništa ne pojmim
da za obiteljski krug budem uman,
i da nemam nada koje su drugi imali za mene.
Kad dođe vrijeme da imam nade, ja ih više ne znadoh imati.
Kad dođe čas da gledam život, bijah izgubio smisao života.

Da, ono što bijah od pretpostavljenoga u pogledu sebe,
ono što bijah po srcu i rodbini,
ono što bijah u polupokrajinskim predvečerjima,
ono što bijah u ljubavi drugih i kao dijete,
ono što bijah - o, dragi Bože, ono što samo danas znam što bijah...

u kojoj je razdaljini!...
(Ne nahodim...)
Vrijeme kad se slavio moj rođendan!

Ono što sam danas poput vlage je u hodniku u dnu kuće,
što rađa plijesan po zidovima...
ono što sam danas
(i kuća onih što me ljubljahu trese se cijela od mojih suza ),
ono što sam danas, to je činjenica da su prodali kuću,
i da su svi mrtvi,
i da sam preživio sebe kao hladna šibica.

U vrijeme kad se slavio moj rođendan...
Kako sam to ljubio, kao osobu, ono vrijeme!
Tjelesna žudnja duše da se opet tamo nađe
u jednom putovanju metafizičkom i ćutilnom,
s dvojnošću mojega ja...
Jesti prošlost kao kruh izgladnjelog, bez okusa maslaca među zubima!

Vidim nekadašnje s jasnoćom što me osljepljuje za sve ono što je ovdje...
Prostrt stol s više stolnjaka, s boljim crtežima na posuđu, s više čaša,
kredenac s mnoštvom stvari - slatkišima, voćem i ostalim u sjeni namještaja-
stare tetke, razni rođaci, i sve to radi mene,
u vrijeme kad se slavio moj rođendan...

Zaustavi se srce!
Ne misli! Pusti glavu da misli!
O, moj Bože, moj Bože, moj Bože.
Danas više nemam rođendana.
Trajem.
Moji se dani zbrajaju.
Bit ću star kad to budem bio.
Ništa više.
Bijes što nisam ponio u džepu ukradenu prošlost!...

Vrijeme kad se slavio moj rođendan!...

enzensberger

Moderator

Margaret - Carl Sandburg

Mnoštvo ptica i zamasi krila
Odjekuju šumom nehaja
U ranom jutru na stijenama
Iznad plavog jezera
Gdje sive sjene polagano plove.

U tvojim plavim očima, ti bezbrižno dijete,
Danas sam vidio puno malih divljih želja,
Nestrpljivih poput velikog jutra.

enzensberger

Moderator

Please Hear What I'm Not Saying - Charles C. Finn

Molim te, poslusaj ono što ne kažem
Nemoj da te zavara izraz moga lica.
Jer, nosim masku, hiljade maski,
maske koje se bojim skinuti,
a nijedna od njih nisam ja.
U pretvaranju sam pravi majstor,
ali ne daj se zavarati.
Za ime Bozje, ne daj se zavarati.
Pretvaram se da sam sigurna
da je sve med i mleko u meni
i oko mene
da mi je ime samouverenost a smirenost moja igra
da je sve mirno i da sve kontroliram
i da mi ne treba niko.
Ali, ne veruj mi.
Možda se čini da sam smirena, ali
moja smirenost je maska
uvek promenjiva i koja sakriva.
Ispod nje nema spokoja.
Ispod nje je zbrka, strah i samoca.
Ali, ja to sakrivam.
Ne želim da iko zna.
Hvata me panika na pomisao o mojoj slabosti
i da će me otkriti.
Zato freneticno kreiram masku da bi iza nje sakrila
nonsalantno, sofisticirano procelje,
da mi pomogne da se pretvaram,
da me zastiti od pogleda koji zna.
Ali bas takav pogled je moje spasenje.
Moja jedina nada i ja to znam.
Dakako, ako iza njega sledi prihvatanje.
Ako sledi Ijubav.
To je jedina stvar koja me može osloboditi od mene same,
od zatvora sto sam ga sama sagradila,
od prepreka sto ih sama tako bolno podizem.
To je jedino sto će me uveriti u ono u što ne mogu uveriti sama sebe,
da zaista nešto vredim.
Ali ja ti ovo ne kažem. Ne usudujem se. Bojim se.
Bojim se da iza tvoga pogleda neće uslediti prihvatanje,
da neće uslediti Ijubav.
Bojim se da ćeš me manje ceniti, da ćeš se smejati,
a tvoj bi me smeh ubio.
Bojim se da duboko negdje nisam ništa, da ne vredim,
i da ćeš ti to vidjeti i odbiti me.
Zato igram svoju igru, svoju očajnu igru pretvaranja
sa sigurnim proceljem spolja
i uplasenim detetom unutra.
Tako pocinje svetlucava ali prazna parada maski,
a moj zivot postaje bojiste.
Dokono cavrljam s tobom uctivim tonovima povrsnog razgovora.
Kažem ti sve, a zapravo ništa,
i ništa o onome sto je sve,
i sto place u meni.
Zato kad sam u kolotecini,
neka te ne zavara to što govorim.
Molim te pazljivo slusaj i pokusaj cuti ono što ne kažem.
Sto bih volela da mogu reci,
sto zbog opstanka moram reci,
ali sto reci ne mogu.
Ne volim ništa kriti,
Ne volim igrati umjetne, lazne igre,
želim prestati s igrama.
želim biti iskrena i spontana te biti ja,
ali mi ti moras pomoći.
Moras pruziti ruku
čak i kada se čini da je to posljednje sto želim.
Samo ti možeš iz mojih ociju ukloniti prazan pogled zivog mrtvaca.
Samo me ti možeš prizvati u zivot.
Svaki put kad si Ijubazan, nježan i kad me hrabris,
svaki put kad pokusas razumjeti jer zaista brines,
moje srce dobije krila,
vrlo mala krila,
vrlo slaba krila,
ali krila!
Sa svojom moći da me ozivis možeš udahnuti zivot u mene.
Želim da to znaš.
Želim da znaš koliko si mi važan,
kako možeš biti stvoritelj - do Boga pravedan stvoritelj - moje osobe
ako tako izaberes.
Samo ti možeš srusiti zidove iza kojih drhtim,
samo ti možeš ukloniti moju masku,
samo ti me možeš osloboditi moga senovitog sveta panike,
i nesigurnosti, iz mojega usamljenog zatvora,
ako tako odlucis.
Molim te odluci. Ne mimoilazi me.
Neće ti biti lako.
Dugotrajno uvjerenje o bezvrednosti gradi snažne zidove.
Sto mi blize prides
to naglije mogu uzvratiti.
To je nerazumno, ali uprkos tome sto o covjeku kažu knjige,
ja sam često nerazumna.
Borim se bas protiv one stvari za kojom ceznem.
Ali rekose mi da je Ijubav jača od snaznih zidova,
i tu lezi moja nada.
Molim te pokusaj pobediti zidove
cvrstom rukom
jer dete je vrlo osetljivo.
Ko sam, možda se pitas?
Ja sam ona koju znaš vrlo dobro.
Jer ja sam svaki covek na koga naides
i ja sam svaka žena na koju naides.

Nisam siguran da postojim - Jorge Luis Borges

Nisam siguran da postojim,
u stvari. Ja sam svi pisci
koje sam poznavao,
svi ljudi koje sam sreo,
sve žene koje sam volio;
svi gradovi koje sam posjetio...
Nisam ni u šta siguran,
ne znam ništa...
Možeš li zamisliti da čak ne znam
ni datum svoje smrti?

enzensberger

Moderator

Raspinju me - Jorge Luis Borges

Raspinju me
a ja moram biti križ i čavli.
Varaju me a ja moram biti laž.
Pale me a ja moram biti pakao.
Moja su hrana sve stvari,
Točna težina svemira,
poniženje, klicanje.
Moram opravdati
ono što me ranjava.
Nije važna moja sreća
ili moja nesreća.
Ja sam pjesnik.

enzensberger

Moderator

Prostrano sagorijevanje - Josip Sever

u vode u oazi
ulaze sjene rijeka
u maštalačkoj aziji
širi se jeka vjetra.

iza i prije mene
umorna pusta ravnica.
osjećam srušeno vrijeme
i razvaline lica,

i onda pun tišine
bježim od sebe u dim.
a kad oganj umre
od pepela poludim.

enzensberger

Moderator

Žena - Desanka Maksimović

Srce mi je milosti izvor;
moje reči se uz rane previjaju
kao listovi lekovitog bilja,
koraci mi umeju da vode
i one što lutaju bez cilja.

Mene privlače oči nesrećnika
i čela samoubica
nesanicom ispijena.
Sa mog čita se lica
da sam deset puta sestra
pa jednom žena.

Ne bih mogla voleti bez tuge.
Rodjena sam da na krilu nišem
bolove čije dok ih ne ublažim,
rodjena nad čijim snovima
nemirnim da uplašeno dišem.

Ne bih mogla voleti bez tuge
ni radosna priviti na nedra.
Ne bih mogla pružiti ruku
onom kom laka su jutra,
a uzglavlja vedra.

Rodjena sam da živim za drugog.
Preliva se samilost srcu preko rubova.
Na dlanima mi piše da umeju da vidaju,
u očima da umeju da greju,
na usnama da gorčinu skidaju.

http://img65.imageshack.us/img65/383/ruke.jpg

majra 

Site Admin

Starost - Anne Sexton

Plašim se igli.
I umorna sam od gumiranih plahti i epruveta.
Umorna od nepoznatih lica
i sad već mislim kako smrt dolazi.
Smrt koja počinje kao san
puna kojekakvih predmeta i smijeha moje sestre.
Mlade smo i šetamo
berući divlje kupine
cijelim putem do Damariscotte.
Oh Susan, vrisnula je,
uprljala si novu bluzu.
Usta su mi bila puna
tako lijepog sladora
i ljupka tamnomodra tinta cijedila se iz njih
cijelim putem do Damriscotte.
Ali što mi to radite? Pustite me!
Zar ne vidite da sanjam?
U snu ti nikad nije osamdeset godina.

enzensberger

Moderator