Poezija - najlepsi stihovi

Topli dlan na mome celu

znak je opasnosti
i znak je neke prerane ljubavi
koja se mora
koja se zeli

znak je tebe
i svih onih koji su te htjeli
i samo da znas kako su te mamili u krevet
za stol
za pune case

samo da znas kako je vjetar ludovao
a kisa ljubavna padala na ulice
trgove i krovove

topli dlan na mome celu

ti nesretnice krasna
za sve jasna a za mene strana
kako su pogledi plamtjeli
po cijelom tijelu
pa oni bi u tom casu sve dali
za dasak s tvoje usne
oni bi na koljena pali pred tobom
i onda meni se odjednom
sve to pretvori u nesto
nestvarno i ludo

samo da znas pomamnice

sto su s tobom htjeli
zaboravili na sve
s nocnog praga rugali se jutru
u tvojim zjenama
dovraga mi znak na celu
ja bih opet na tvom tijelu
zaspao i snio
ja bih bio
prvi od zadnjih
ili prvi u sredini
tko bi to znao
kod tebe nema nikakvog reda

inspiracijo moja
njeznosti moja
nisi mi zvijezda i rijec ti je lazna
nisi mi ljubav
al’ si mozda snazna u srcu u oku
na ruci i svugdje
i nigdje te jos nema

tvoj dlan na celu mome

znak opasnosti drijema
znak ljubavi koje nema
prerane ljubavi i skitnje kroz noc
samo da znas
ja sam te od drugih sacuvao tijelom
i mene su ubili umjesto tebe

zvijezdonocnice moja
cuvarice privatnih neba
ti dajes svakome koliko mu treba

a na mom celu dlan me topli pece
do boli me
do voli me

i jos dalje u ponor mracni bez volje

do ljubi me

do kraja me

i tako vec nestajem i bit ce mi bolje

Teško je dijelit pjesmu I pjevače:
suza pripada oku koje plače,

bol pripada usni, rijeka moru nekom,
I lišće oluji. Ona je daleko.

Sanjam da me sanja. Noć je. Izgubljena
I prazna je ruka, ako nije njena.

Nož pripada rani, uže svome vratu,
Raširene ruke – kazaljke na satu.

Izgubljena ptica,
pripada li jatu?

Muziku, poznatu čujem,
Miris, glas, poznat,
Kroz glavu mi prolaze,
Iz tvojih očiju muziku, opet čujem
Déjà vu je to.

Iza ogledala misli
Od sećanja te sklapam
Da iščezneš ne dam
I budan te sanjam
Baby, I wanna see you again…

Lutao sam dugo svetom
Živeo za tren na granici smrti,
Tragao za životom iz snova anđela,
Lepo je još lepše kad i dalje živiš,
Lepo je najlepše kad ga budan sanjaš,
San je najlepši kad ga s nekim deliš.

You may say I’m a dreamer
But I’m not the only one.

K’o lovac na potezu
Druge boje nesvestan,
Dok pešak na kraju
Neko drugi bude
Ja igram svoju rolu, davno napisanu
Kroz špalir figura do cilja stići
Susret na istoj boji u nepoznatom času.

I wanna contact the living.
Not sure I understand,
This role I’ve been given…

Na ovom nebu,
Ne prepoznajem ništa
Da jedrim dalje, termiku tražim…
You not like the other girls
Jamais vu,
You are so different
Jamais vu,
I thinking about approach
I ponirem, vreme ističe,
Final approach ka nepoznatoj pisti,
Jamais vu…

Through the snow, through the rain
I’m flying my plane
To meet you...
My Lady…

Kada mi upadne u sobu
I unese sneg na trepavicama
I miriše na napolje.

Kada kupi psa pa ovaj
Hteo, ne hteo ubrzo
Počne da liči na nju.

Kad se setim da je bila fetus
I takvu je volim
U stadijumu punoglavca

Na fotografijama iz detinjstva
Kao bebironu sa loknicama
A najvolim zato što se ona
Od tih fotki do danas
Uopšte ne menja

Kad noću piše
Baterijom po vazduhu
Šalje poruke vanzemaljcima

Kad me na Rilkeove
Stihove pita
- A je l’ ti se svidja
Moja nova tašna?

Kada usisava tepih u ’aljinčetu
I kada je uštinem otpozadi
A ona vrisne –
Jesi li normalan
Mogla sam tako da poginem ovde

Kad slušamo muziku
A ona podigne kažiprst
Slušaj sad ovaj prelaz
Kako je dobar
Ram-tara-ram-tira-tam

Kad je pogledam na neko mesto
A ona stavi ruke preko tog mesta
Kaže – što si pokvaren,
Marš tamo!

Kada donese ćumur
Na poslužavniku
Evo, malo su mi
Izgorele kiflice – kaže

Dok čita ove beleške
Pa se iznervira
Što lažeš, za one kiflice!

Kada mi kaže
Bože, koliki ti je nos!
To je zato što me lažeš
Pa ti stalno raste
K’o Pinokiju…

Kad kaže
Ja bih te nešto pitala
Ako obećaš da
Nećeš da se smeješ

Kad izadje iz kupatila i
Kad joj kosa liči
Na dečiji crtež

Kad šmrca na ljubavni film
I kada opazi da se jedva
Uzdržavam da
Ne prasnem u smeh
Pa stane da me gadja
Korama od pomorandže

Kad mi kaže –
Ti mene kad bi ostavio
Ja bih samo legla
Na patos
I umrla…

Pala je zvijezda
i mrak je odjednom pao u zjene
ako me volis
ako me volis
daj da skinemo te teske sjene
da ne mogu vise nista tuzno reci
da ne budu kise
da ne bude nista
a da ljubav bude...
Ako me volis
reci mi pjesmu koje rijeke znaju
reci mi ljubav najvecu
jos vecu od vece
da mi traju te usne na usni
da mi tijelo trne i usahnu suze.
Ako me volis
reci mi lijepo
neka mi bude jutro na tijelu
da me ne prevare ponocna bdijenja
jer pala je zvijezda u moje zjene.
Ako me volis
ako me volis
da skinemo skupa te teske sjene
da mi pjesme polude
da ne bude nista
a da ljubav bude...

Luna stize kovacnici
u smiljevoj svojoj halji.
Dete u nju gleda, gleda.
Dete samo lunu snatri.
Luna pruza svoje ruke
kroz vazduh uskomesani
i dve dojke staniolske
nudi, cista, sva u vatri.

Bezi luno, luno, luno!
Ako dodju Cigani
od tvog srca prstenje ce
i kolajne iskovati.
Dete, pusti me da plesem!
Kad se vrate tu Cigani
s oba oka sklopljena ce
uz nakovanj tebe naci.

Bijuci o dobos polja
primice se brz konjanik.
A u kovacnici dete
sklopljenih ociju snatri.

Maslinjakom na proplanku,
san i bronza, vec Cigani.
Glave su im uzdignute
i pogledi uspavani.

Kako peva sovuljaga,
kako peva sad na grani!
Preko neba luna luta
i za ruku dete mami.

A u kovacnici placu,
i naricu, vec Cigani.
Vetar lunu cuva, cuva.
Vetar samo lunu pazi.

Prije mnogo i mnogo ljeta
u kraljevstvu na obali
zivljase djeva znana sred svijeta
pod imenom Anabela Li,
I zivljase sred briga i radosnih sjeta
da me voli i da se volimo mi.

Bio sam dijete i bila je dijete
u kraljevstvu, sto placu valovi,
no ljubavlju vecom od ljubavi svete
ljubi smo se ja i Li,
te nam na ljubavi nebeske cete
zavidjahu , andjeli svi.

I tako prije ljeta i ljeta
u kraljevstvu, sto placu valovi,
vjetar iz oblaka skrsi poput cvijeta
moju lijepu Anabelu Li,
i tako njoj brata zalost dopa,
da je ponese daleko od mene,
da u kamenom grobu zakopa,
sto jaci od umorne pjene.

Andjeli nesrecni i u raju
zavidjahu njoj i meni
i zato svi ljudi znaju
u kraljevstvu sto ga more mi
u noci iz magle zaduhaju
vjetri i ubiju moju Anabelu Li.

No nasa je ljubav jaca od one
njih, sto bijehu stariji no mi,
njih, sto jesu umniji no mi,
pa ni andjeli s vrha vasione,
pa ni bijesovi, sto pod morem rone,
duse nemogu rastaviti: duse ni
od duse lijepe Anabele Li.

Kad mjesec sine, nosi mi sanje
o lijepoj Anabeli Li
kad zvijezde izadju, sinu oci danje
prelepe Anabele Li.
I tako nocu za noci ja sjedim
i drugu, moju ljubav i moj zivot gledim,
tamo u grobnici na valu
u njenom grobu na zvucnom zalu.

Čuješ li kako traže stvarnost,
rasčupane, divlje,
one, sene, što ih nas dvoje stvaramo
u ovom neizmernom krevetu udaljenosti?
Već umorne od beskraja, od vremena
bez mere, u anonimnosti,
ranjene golemom čežnjom materije,
hoće imena, granice, dane.
Više ne mogu
živeti tako: na rubu
gdje umiru sene, a to je ništavilo.
Pritrči, podji sa mnom.
Pruži ruke, pruži im svoje telo.
Potražit ćemo za njih
boju, datum, grudi, sunce.
Neka otpočinu u tebi, budi njihova put.
Smirit će se njihova velika, nemirna pomama,
dok ih grčevito stišćemo
medju našim telima,
gdje će naći hranu i spokoj.
Konačno će usnuti u našem snu
zagrljenom, zagrljene. I tako,
kad se odelimo, kad se budemo hranili
samo senama, izdaleka,
one,
konačno će imati sećanja, i prošlost
od mesa i kosti,
vreme njihova života u nama.
I njihov tjeskobni san
sena ponovno će značiti povratak
u ovu telesnost, smrtnu i ružičastu,
gdje ljubav stvara svoju beskonačnost.

Pijemo viski s ledom
i kavu s okusom tebe
i meni se tako pricini odjednom
kako me tvoje koljeno dodiruje
i to mi je dovoljan razlog
da zaboravim knjige
iz kojih sam dosta naucio
dvije fotelje nama su u tom trenutku
kao dva svemirska broda
i letimo daleko
iza nas ostaje jutro
ostaje rijeka i ova soba
nas dvoje mijenjamo doba
i mijenjamo sve obicne stvari
odlazimo nekud gdje se ljubi i nikad
ne stari
sad smo ljubavno sretni
svoj svemir imamo
i imamo sve
pijemo viski
pristaje nam i lijepo nam je
njezne su ti usne
tako njezne kad me poljube
ti znas tako lijepo zatvoriti oci
i otkrila si tajnu zatvorenog pogleda
zoves me da dodjem
pa tvoja hrabrost nema granica
puna si ljubavi
njezna si
dok pijemo viski pusimo i prebiremo
po proslosti
gramofon svira u nedogled
i to je divno
nas dvoje smo prvi ako nisi znala
prvi smo u dusu sagledali
i zaplakali od srece
od cvijeta si njeznija
od trave meksa
i tesko nam je nebo oblacno
drzati na obrazima
pijemo viski s ledom
i kavu s okusom tebe
dosta nam je svega sto nije kao ovo
da nam je zauvijek tako
od ljepote bi mozda umrli
kao zvijezde

Oprosti, slučaju, što te nazivam sudbinom.
Oprosti, sudbino, ako se možda varam.
Nek se ne ljuti sreća što je za sebe prisvajam.
Nek mi ne zamere mrtvi što jedva svetlucaju u mom sećanju.
Oprosti, vreme, za sijaset nezapaženog sveta u trenutku.
Oprosti, stara ljubavi, što novu smatram prvom.
Oprostite mi, daleki ratovi, što cveće nosim kući.
Oprostite, otvorene rane, što se bodem po prstu.
Oprostite, očajnici, za ploču sa menuetom.
Oprosti, narode na stanici, za moj san do pet ujutru.
Praštaj mi uvredu, nado, što se ponekad nasmejem.
Praštajte, pustinje, što s kašičicom vode ne potrčah,
I ti jastrebe, već godinama isti, u istom kavezu,
Nepomičan, zagledan uvek u istu tačku,
Praštaj, pa čak i da si punjena ptica.
Oprosti, posečeno drvo, za četiri noge od stola.
Oprosti, veliko pitanje, za male odgovore.
Istino, ne obraćaj na mene preveliku pažnju.
Veličino, ukaži mi velikodušnost.
Otrpi, tajno postojanja, što čupam niti iz tvog lamenta.

Ne osuđuj me, dušo, što te retko imam.
Izvinjavam se svemu što ne mogu biti svuda.
Izvinjavam se svima što ne mogu biti svaki i svaka.
Znam da me ništa opravdati neće dokle god živim
Jer samoj sebi stojim na putu.
Ne uzmi mi za zlo, besedo, što pozajmljujem patetične reči
A onda ulažem napor da ih učinim, tobože, lakim.

Strpljiv je mag, sto sare zvezda
i tajnu broja primio je.
Ti gledas, pada mracni bezdan
na zarke, teske oci tvoje.

Godine lete... I kao sante
planete prazni vali gone.
Vremena, prostori... Tvoj san
te dize nad pustos vasione.

Vazduh je prasnjav. Nigde kapi.
No, pored tvojih, plamte oci
odane sove... Pogled zjapi
u rasuti dijamant noci.

Secas se, privukla te zvezda,
i ti, kroz haos, kroz dubine,
saze se, dok je stenjo bezdan,
ti stajase u velu tmine.

Za zivotnim si pragom svetu
zborio glasno tajnu kobi.
I boru, tugom zlom prozetu,
strog izraz tvojih usta dobi.

Lebdi, o ti sto kroz sva doba
mracni svet gledas, taj ples vecni,
i nek te kao plast iz groba
odene svetski haos mlecni.

Tvoj put je staza luciferska,
ne put ka mirnom nekom kraju.
O, prividjenje bledo, nestaj
u mahnitome kovitlaju!

Ti znas da udes sto se kroji,
i svet i vreme u svom letu,
prazni su ples iz snova tvojih,
no ti si - sam - u tome svetu.

I nista bas da zagreje te
u snu tvom sto od tebe sinu...
Dok jure vreme i planete
kroz tvoju nesrecnu dubinu.

S jeseni zeleni tuga u meni,
s jeseni, kad dozru dunje i regruti
i djevojke kad se zanevjeste,
s jeseni, nekud me zovu ceste...
Nekud gdje lišcce nikad ne žuti
i gdje su ljudi vječiti regruti
a djevojke vječite nevjeste...
S jeseni - tako su lažljive ceste.