Kada umrem vidjet ću obrub svijeta.
Drugu stranu, iza ptice, planine, zalaska sunca.
Istinito značenje, spremno za dekodiranje.
Što nikada nije nadodano prikupit će se,
Što je bilo nerazumljivo bit će razumljivo.
- A ako svijetu nema obruba?
Ako drozd na grančici nije znak,
Već samo drozd na grančici? Ako noć i dan
Prate jedno drugo bez smisla?
I na ovoj Zemlji nema ničega osim ove Zemlje?
- I da je tako, ostat će
Riječ razbuđena od usana koje nestaju,
Neumorni teklić koji trči i trči
Među zvjezdanim poljima, unutar zviježđa u okretu,
I zove, buni se, viče.
U Veljači 2000, u podnevnoj stanci u čitaonici na sveučilištu Berkeley, Czeslaw Milosz je pred prepunim auditorijem pročitao na Engleskom i Poljskom kratki zapis: «Pri kraju svog života pjesnik misli: bio sam urinut u toliko opsesija i glupih ideja moje epohe! Bilo bi neophodno staviti me u kadu i prati sve dok sva ta prljavština ne nestane. Pa ipak, zbog sve te prljavštine mogao sam biti pjesnikom XX-og stoljeća; možda je tako dobri Bog želio, kako bi mu bio od koristi.»
Svaki je čovjek dom mnogih osobnosti koje potencijalno u njemu prebivaju a koje se možda nikada ne realiziraju, govorio je Milosz, jer samo jedna od njih pojavljuje se na površini pod maskom kakva je prihvaćena od ostalih; a svaka forma, govorio je Baudelaire, čak i ona kreirana od čovjeka, besmrtna je. Czeslaw Milosz je svojom poezijom gradio brodove kao umjetnik neobične energije, brodove vrhunske građe i sam ih je vodio, a svojim je knjigama, esejima, nastavom na sveučilištu u Californiji, predavanjima na Harvardu pod nazivom SVJEDOK POEZIJE , opsežnim prijevodima poljske i svjetske poezije i antologijama poput ove o kojoj je bilo riječi na početku, pružao luke poetskom naslijeđu svijeta. A ipak, knjige :
A knjige će ipak ostati na policama, odvojena bića,
Jednom stvorena, još mokra
Poput lješnjaka zablistalih pod drvom u jesen,
I dodirivane, otvorene, počele živjeti
Unatoč vatrama na horizontu, dvorcima raznesenim,
Plemenima u pokretu, planetima u kretanju.
«Mi jesmo,» one govore,
Čak i kada im istrgnu stranice, ili im plamen
oliže slova.
Toliko izdržljivije
Nego što smo to mi, čija krhka toplina
Hladi se u sjećanju, rasprši se, nestaje.
Zamišljam zemlju kada mene više neće biti:
Ništa se ne događa, nema gubitka, još uvijek je čudna parada,
Ženske haljine, orošeni ljiljani, pjesma u dolini,
Pa ipak knjige će biti na policama,
Dobro pristigle, nastale od ljudi ali isto i od zračenja, visina.