Zasto ljubimo? Zasto volimo?

Ljepotu cijelog svijeta kriju u sebi moji poljupci!
(odnosno ljubav)

Dok volimo smijemo se i plachemo, svadjamo i mirimo
''gazimo se pojupcima i psovkama milovanja budimo iz sna''
i dok volimo sve je ljepshe i sve ima smisao.
(ili bar tako vjerujem)
ja sam nedavno zavrshila jednu ljubavnu prichu, ali..

''u ovom chasu samoce i nishtavila ja mogu pokazati na svoju chezhnju kao na jedno veliko, istinito i lijepo u svom zhivotu.''

i tako sve ima vishe smisla:)

To pitanje nisam nikad postavjao ni sebi, ni drugom. Nemam ja vremena da filozofiram oko poljupca kao pojave, niti da mudrujem na tu temu. Ja samo ljubim, ljubim, ljubim...

dakle, još malo duboke filozofije.

Postoji jedna stara prica o covjeku, o ljubavi,

Prica o zamku, u zemlji plodnoj, plodnoj od srece i sjecanja. Zamak koji je prevazisao vrijeme, i, covijek koji je prevazisao ljubav.
Zamak pun starih dusa i mudraca, princeva, i batlera.

Ali ne ostaje sve zauvijek. Poslije toliko godina mira i ljubavi, dosla je sila koja je koruptirala zemlju, gradeci centar svoje energije u tom dvorcu. Sve je zauijek nestalo... Zemlja je postala kanjon sa svojim lesinarima i vranama koje su svoja krvava gnijezda gradila u mracnim tornjevima nekada bozanstvenog dijela arhitekture...

Covijek koji je pokusao da pobijedi ludilo unutar sebe, ali nije uspio. Sam zamak je postao centar srusenog grada, koji su nekada posjecivali i druga bica, trazeci svoju ljubav. Zamak je postao prolaz u drugu dimenziju, a njegovi gosti i sva ziva bia su zajedno s njim zauvijek zaboravljena ostala u svom domu, u svom zatvoru. Samo je ostalo sijecanje, sijecanje na jednog covijeka, koji je vjerovao, koji je volio, ali koji je izgubio sve, osim svoga sijecanja. I zato je sila koja je koruptirala zemlju nasla dom u sjecanju na ljubav, i stara vremena.

Shvativsi da je sjecanje jedino sto vezuje tu silu za njega i zamak, dosao je do svoje odluke. Postao je dio sijenke, postao je sav zaborav te nekada tako voljene zemlje. I zajedno sa tom ljubavlju, on je zaboravio sve, zaboravio sebe.... Sila i korupcija su nestali, a ostalo je nista... Ostao je zamak, bez sjecanja i proslosti, ostale su duse u njemu, bez ljubavi i sjecanja i dalje vodeci svoje gozbe i plesove, dok njihovi zvukovi i dalje odjekuju tom zemljom, bez zaborava,ali zaboravljeni.

Cak iako zaustavimo korupciju, ne mozemo da izlecimo rane nanijete... To je bio kraj legende, zaboravljene u mrtvoj zemlji, bez proslosti, bez sijecanja, dok vrane i dalje kruze zemljom, koja je pala, zajeno sa silom koja ju je koruptirala.

Poljubaca ima raznih: roditeljskih, djecijih, prijateljskih i rodbinskih, ali hajde da se pozabavimo samo poljupcem izmedju muskarca i zene, izmedju zaljubljenog para, koji poljupcima daju ne samo eroticno vec i simbolicno znacenje.

Sta danas znaci poljubac izmjenjen izmedju muskarca i zene? Neki kazu da poljubac znaci mnogo. Cesto je on samo uvod u brak, cesto pocetak neke ljubavne idile, a cesto ima i sudbonosne posljedice, ali ipak danas on nema onaj znacaj koji je nekada imao. Danas poljubac moze i nista da ne znaci, jer ga mnogi ljudi daju bez uvazavanja, zanosa i iskrene odanosti, vise iz obzira prema drugoj licnosti ili mozda uz skrivenu zelju da se na taj nacin nesto lakse postigne. Danas se sa poljupcem cesto i glumi.

Da li su ljudi modernog doba u pravu kad cesto degradiraju poljubac do beznacajnosti i glume, ali ne, o tome ne zelim da raspravljam. Savremeno doba donjelo je i savremene poglede na zivot i o poljupcu svaki covjek ima svoje individualno misljenje, diktirano licnim ukusom i nahodjenjem.
Ali ranije, u starom i srednjem vijeku, poljubac je imao daleko vece znacenje i vrijednost nego danas. Njemu se pripisivalo simbolicko duboko znacenje, i zbog poljupca su cak u nekim zemljama donoseni zakoni, ljudi kaznjavani i zatvarani.

O tome govore mnogi istoriski zapisi. Tako se u velikoj pravnoj zbirci cara Justinijana nalazi zakon obiljezen kao "Pravo poljupca". Taj zakon zanimljivo govori o obicajima starog vijeka, o obicajima za vrijeme prosidbe kao i o darovanju i vracanju darova u slucaju da u medjuvremenu dodje do smrti vjerenika ili vjerenice. U tom "Pravu poljupca" predvidjeno je sve do odredjenih sitnica.

Prilikom darivanja od strane mladozenje, mlada je u znak pristanka i ljubavi mogla da poljubi mladozenju; i to je bilo mjerodavno za njihov kasniji medjusobni pravni odnos. Tako, na primjer, ako je prilikom primanja darova nevjesta poljubila mladozenju, pa se desilo da je on prije vjencanja umro, polovinu darova je morala vratiti a drugu polovinu je mogla zadrzati.

U zakonu se svuda vidjela tendencija da se pravo vjerenice vise stiti od prava vjerenika. To je i razumljivo za ono doba u kome se djevojacka cednost cijenila iznad svega. U znak postovanja te cednosti i cestitosti, vjerenik je trebao da daruje svoju vjerenicu, priznajuci time da je on uvjeren da je ona cedna i cestita.

Ako bi se poslije toga utvrdilo da je vjerenica u pogledu cednosti omanula, vjerenik je imao pravo ne samo da raskine vjeridbu i uzme poklone nazad, vec je mogao da trazi i materijalnu odstetu.

Zakon je bio veoma strog za one djevojke koje su prije udaje suvise raskosno djelile poljupce muskarcima. Ako je to bilo poznato o nekoj djevojci, iz starog vijeka, ona se nije mogla vjencati kao ostale djevojke niti je smjela stavljati nevjestinjski vjenac na glavu.

Po Justinijanovom zakonu poljubac je uistinu bio simbol tjelesne zajednice, dakle nosio je obavezu koja se malo razlikovala od bracne, i vrijedjela je koliko i sam cin vjencanja.

Slican zakon imali su i rimski carevi u Rimu. Oni su takodje propisali poseban zakon o poljupcu izmedju muskarca i zene. I po tom zakonu poljubac je bio neposredna preteca vjencanja i zalog da ce se obecano vjencanje odrzati.

Neki pisani zakoni o poljupcu otisli su jos dalje. Tako su neki zabranjivali muzu da poljubi svoju suprugu u prisustvu djece., a u srednjem vijeku ljubljenje pred drugim licima bilo je najstrozije zabranjeno, i takvi prestupi bili su strogo kaznjavani.

Kako se sve to izmjenilo danas! ...

Kada shvatis da volis nekoga toliko dugo, a on ti je uvek bio prijatelj, nisi siguran da znas sta treba da radis.Mislis, nema tu strasti to je platonska ljubav.Ali onda kada je pored mene pozelim da ga zagrlim.Kakav bi bio prvi poljubac nisam sigurna.Znam samo da ne volim francuske poljubce, vec one sasvim nezne. Vecu vaznost pridajem dodirima.Najvise od svega zelim da mi greje hladne ruke, drzeci ih u svojim rukama.

Siromasan je zivot bez Ljubavi.
Siromasna je usna bez poljupca i ruka bez neznog dodira.
Sve zivo na ovom svetu, zeli biti voljeno!
Primati-davati,smisao zivota,meni bar!

Nevena je u pravu, svi pominju bol, patnju tugu, neku vrst nesrece, a ljubav je sve to. Hvala Bogu znam koliko ljubav boli i razara osobu. U ljubavi nikad ne znas, izgubljen si u vremenu i prostoru. Mnogi nikad ne upoznaju pravu dusu svoje duse kako bi se reklo, a oni poput mene koji to upoznaju opet ne mogu da budu s tom osobom jer zivot je valjda takav, svi zaljubljenici treba da pate, jest sretni smo, ali malo naspram onoga sto krvarimo.

Poljubac može biti izraz ljubavi, strasti, a poslužiće i kao pozdrav ili znak poštovanja. Sam postupak dodirivanja nekoga svojim usnama nežno ili strastveno, kako se u rečnicima najčešće definiše ljubljenje, nije fenomen modernog doba. Poljupci imaju dugu i živopisnu istoriju.

Bilo da poljubac ima romantično značenje, ili je sinonim za pozdrav, to je običaj poznat gotovo svim kulturama. Načini na koji se razmenjuju ovi znaci nežnosti razlikuju se. Kada je u pitanju poljubac u obraz, kod nas, kao i u Rusiji i Egiptu, obično se razmene tri, Amerikanci se ljube samo jedanput, dok je u Skandinaviji ljubljenje u javnosti retko. Na Galapagosu se žene ljube isključivo u desni obraz, a u Omanu nije neobično da se posle rukovanja muškarci poljube u nos.

Eskimski poljubac je naziv za neerotski pozdrav, sličan rukovanju gde se osobe dodiruju nosevima želeći da osete miris onog drugog, kao što to rade životinje. Svima omiljeni „francuski“ poljubac stimuliše usne, jezik i usta, područja veoma osetljiva na dodir. Ovaj duboki poljubac ili poljubac jezikom, smatra se izuzetno intimnim i prijatnim.

Ljubljenje je nezaobilazno prilikom proslava i praznika. Uobičajeno je da sklapanje braka mladenci zapečate poljupcem, što u hrišćanstvu simbolizuje razmenu duša između mlade i mladoženje, potvrđujući da „dvoje postaju jedno“. Simpatična novogodišnja tradicija u mnogim zemljama je ljubljenje pod imelom. Vodi poreklo iz Engleske i kada se dvoje nađu ispod ove grančice od njih se očekuje da se poljube. U nekim kulturama postoji običaj da se tačno u ponoć u novogodišnjoj noći dobije poljubac. Sujeverni smatraju da onoga ko ostane bez njega čeka godina usamljenosti. Nadamo se da toga neće doći . Od mene jedna pesma o poljupcima za vas :

Kad usne zaplesu

Poljupci, to
ljubavno oruzje,
bez bontona,
strogih pravila,

Kada nase usne
pocnu
da plesu zajedno
ritmom
igre neznosti,
golicave strasti.

Kada ruke tvoje
drze lice moje,.
To nije igra,
to je oruzje
za koje stit ne
postoji.

Secas se one ponoci,
kada smo poceli
svoje poljupce ..
Da!
Umesto bezbroj reci
desise
se poljupci.

Ono sto poljupci
kazu,
oseca se…
Samo istina, ljubav
zelja.

Sve ono sto smo
zeleli reci a ,
u moci
reci nije..

Reci ponekad fale,
nekada i nepostoje,
a neke jos nismo ni nasli.

Umesto bezbroj reci,
oruzje, protiv koga stit
ne postoji.
Samo su poljupci.
Ljubavnika, prijatelja
kraljreva, prosjaka.

Sve jedno ciji ili kakavi
poljupci su
mnogo vise.

Radmila Stanković ( iz zbirke pesama Mudroljubljenija )