Poznati ljudi i naš odraz u mislima poznatih Umetnost

Ruke

''Postoje ruke. Nevidljive. A male i velike. I meke i prozračne. Ruke postavljaju putokaze. Putokazi od svetlosti u beskraju. Vode nas do druge polovine našeg raspolućenog bića. Vode nas do drugog, davno izgubljenog komada duše.''

Letić Jovica

Ivo Andric - Lica

Zvjezdanog neba i ljudskog lica nikad se covjek nece moci nagledati. Gledas i gledas, i sve je vidjeno a neznano, poznato a novo. Lice, to je cvijet na toj biljci koja se zove covjek. Cvijet koji se krece, mijenja izraz od smijeha, zanosa, ili zamisljenosti do beslovjesne tuposti ili do nepomicnosti mrtve prirode.

Od kako znam za sebe, covjekovo lice je za mene najjace osvjetljeni i najprivlacniji djelic koji me okruzuje. Pamtim predjele i gradove, i mogu da ih izazovem u sjecanju kad hocu i zadrzim pred sobom koliko hocu, ali ljudska lica, koja sam gledao na javi i u snu, javljaju se sama od sebe i ostaju pod mojim pogledom mucno dugo ili bolno kratko, zive pored mene ili nestaju cutljivo i trajno, da ih vise nikakav napor sjecanja izazvati ne moze. Biva da naidje jedno jedino i lebdi preda mnom dugo i zaklanja cio vidljiv svijet, a biva da navale stotine, hiljade lica, kao bujica, koja prijeti da poplavi i odnese moj svijet.

I dok gradove i predjele gledam kroz svoj dozivljaj i kao dio sebe, moj razgovor i obracun sa ljudskim licima nema kraja. U njima su za mene ucrtani svi putevi svijeta, sve pomisli i sva djela, sve zelje i potrebe ljudske, sve mogucnosti covjekove, sve sto ga drzi, i sve sto ga truje i ubija; sve ono o cemu covjek masta, a sto rijetko biva ili nikad nece biti, dobija u njima, najposlje, svoj oblik, ime i glas.

Pojedinacno ili u povorkama, ljudska lica se javljaju preda mnom. Neka iskrsavaju nijema, sama od sebe ili meni nepoznatim povodom, a neka se javljaju, kao na ugovoren znak, na rijec ili recenicu koja ih prati.

Grijeh - Mustafa Smajlović

Griješio sam, možda, u uzmicanju, ali sigurno više u čekanju. Nisam smio čekati da moje stanje drugi mijenjaju. Hodeći suđenim drumom kroz tamni bosanski vilajet, sa vjerom u Svevišnjeg, koja mi je bila jedino svjetlo, gledao sam da nogom ne povrijedim zemlju, da rukom ne odgurnem drugog, da oštrim riječima ne porežem čovjeka...

Uzmicao sam od onih koji su me gurali. Čekao sam da me prođu oni koji su bili laki u sjenci tuđih leđa. Sklanjao sam se ukraj da kome ne zasmetam i udisao sam zrak sa strepnjom da ne udišem tuđi...

Glas opomene nisam slušao, a taj glas Meleka je kazivao ovo:
Grijeh je povrijediti i sebe! Taj dobri glas je stizao odnekad i odnekud, a stizao je, nije prije ni kasnije, već tačno u minutu kada su se u meni poklapale kazaljke srca i razuma.

Ivo Andrić - Znakovi pored puta

Kad počnemo da se pitamo šta ćemo sa svojim životom (kod nekih se to pitanje postavlja i u mlađim godinama, a kod većine sa prvim pojavama starenja), to je znak da silazimo sa pravog puta i da život ne zna šta će sa nama. Jer, ne živimo mi život, kao što u svojoj slepoj egocentričnosti mislimo, nego život upotrebljava nas, upravlja nama i odbacuje nas kad više ne možemo da poslužimo njegovim nama nepoznatim ciljevima.

Posle toga mi još „živimo“ neko vreme, ali samo po inerciji, krećući se sopstvenim pogonskim sredstvima, dok nas taj život ne skloni sa piste kao smetnju svom živom saobraćaju.

Dešava se, naročito na putovanjima i kad ostanem duže sam, da izgubim račun o vremenu i o sebi u njemu, da mi posve nestane utvrđeno osećanje vremena, kao što čoveku nestaje daha, da gubim brzinu i padam kao mrtav predmet, sopstvenom težinom. Tada se gubi najpre sećanje, pa svest o sebi i svojim dimenzijama, planovima, dužnostima i potrebama, naglo slabi volja i odliva se snaga od nas.

U tom stanju, kad bi potrajalo, ne bi se moglo živeti ni onoliko koliko čovek može izdržati bez vode ili bez hrane, jer od njega postaje živo ništa koje se gubi u opštem, bezimenom postojanju.

Zoe - Momo Kapor

Sta da radim...

"- Stvarno, nikada ne pitaš šta radim kada nisam sa tobom? - rekla je razbacujući odeću na sve strane.

Klekla je nad gramofon i počela da namešta jednu na drugu čitav svežanj ploča. Billie Holiday za buđenje ljubavi, Charles Aznavour za maženje. Dawn Summer kao uvod u erotiku. I neizbežni, Mocartov Koncert za flautu i orkestar, kao očišćenje.

- Ne - reče - kad si samnom, samnom si!
- Volim te što nisi posednik! - kazala je - Volim što ne polažeš nikakvo pravo na mene. A u isto vreme mi je i krivo zbog toga! Šta da radim..."

Ljubav

Veliki je cilj ljudskog bića shvatiti potpunu ljubav. Ljubav nije u drugome nego u nama; mi je budimo. No za to buđenje potreban nam je drugi. Svijet ima smisla samo ako imamo s kim podijeliti svoje osjećaje.

Paulo Coelho, Jedanaest minuta

Blago cara Radovana - Jovan Ducic

U ljubavi se oseca vise nego sto treba, pati vise nego sto misli, sanja vise nego sto se zivi, i kaze i ono u sta ni sami ne verujemo. Zaljubljeni se danas ocajno vole, kao sto sutra mogu da se ocajno omrznu bez stvarnog povoda, kao sto su se i zavoleli bez stvarnog povoda.

Zaljubljeni covek misli da uvek voli prvi put, iako je pre toga sto puta voleo; a dogadja se cak da veruje kako je odista samo ovaj put istinski voleo. Ljubav je nacesce jedno veliko mastanje, jer smo izmislili sve vrline kod zene koju volimo, i uobrazili da su sve srece mogucne, i zakljucili da su sve prepone sitne i neznatne.

Ljubav je ozbiljna i sveta stvar, ali su zaljubljenici - zacudo, - uvek smesni za sve ostale ljude. Dovoljno je da vam neko ispovedi da je zaljubljen, pa da mu u vasim ocima padne cena.

Zene ne zna da postuje, nego da voli. Zene ne traze ni da vi njih postujete, nego da ih volite. Postovanje za njih znaci odsustvo svake ljubavi, nesto hladno i iz glave, a ne nesto preosecajno i iz duse. One veruju da nekog treba najpre voleti, kako bi ga zatim isitnski postovale, a ljudi misle obratno. Zene misle: gde je mnogo postovanja, tu je malo ljubavi. Zene imaju stalnu potrebu da budu voljene, i kad one same ne vole, i zato se cesto predaju i ljudima koji su im inace fizicki nemili. Sve zene vole bogatase, jer je zena uvek siromah. Pametnih se boje...

Zene pocnu da ljube samo onda kad su voljene, ili bar kad misle da su vec voljene. Inicijativa ljubavi uvek dolazi od coveka. Zena hoce vise da bude voljena, nego da sama voli; i vise da je zele, nego da je vole. Ona ne samo da prva ne voli, nego prva i ne bira. Covek joj se moze naoko i da dopada, ali je retko da ga prva zavoli.

Govoriti o ljubavi, to je vec pomalo voleti. Nikad zena ne govori o ljubavi s nekim koji joj se ne svidja kao covek, i kojeg nikad ne bi mogla voleti ili pozeleti. Prvi znak ljubavi jedne zene, to je kad zeli da se osami i izdvoji
iz sveta. Zena koja odmah ne napusti svoje dotadasnje navike, vara
i sebe i coveka o svojoj ljubavi. Jedan dokaz zenine ljubavi, to
je kult svakog vaseg momenta, svake vase navike, svakog vaseg predmeta.
Istinski zaljubljena zena postaje fetisist. Ona, kao svraka, cuva sve sto je covek imao u rukama: njegov cvetic, sliku, olovku, dugme, cigaretu, neupaljenu ili upola ispusenu. Ona u svemu vidi njega, i sve pobozno prinosi k ustima.

Ako ljubav zavisi od nase slobodne volje, zasto ne prestanu da vole oni koji bi hteli da prestanu; naprotiv, placu od bola i robuju ljubavi, cak i oni ponosni ljudi koji inace smatraju ropstvo za najvece zlo; i rado se lisavaju zbog ljubavi neceg cega se inace nikada nisu hteli odreci; i nose svoju ljubav kao bolest ili okov; i zive u strahu da ne izgube samo onog kog vole.

Khalil Gibran - Moja me dusa poucavala

I
Moja me dusa poucavala te me naucila da ljubim ono sto drugi mrze, naucila me iskrenosti koju drugi nemaju te mi je objasnila da ljubav nije odlika onoga ko voli, vec voljenoga. Prije nego sto me dusa tome naucila, ljubav za mene bjese tanana nit razapeta izmedju dva bliza kolcica, a sada je ona za mene oreol bez pocetka i kraja, koji obuhvaca sve sto postoji i koji se lagano siri da bi obuhvatio sve sto ce biti.

III
Moja me dusa poucavala te me naucila da osluskujem glasove koji ne dolaze sa jezika, niti u vidu krika iz grla. Prije nego sto me dusa tome naucila, cula mi bjehu zakrzljala i cuo sam samo buku i galamu. Sada se tisinom nasladjujem, cujem kako njena dubina pjeva himne vremenu, hvalospjeve sveMIRu i kako objavljuje tajne onostranog.

IV
Moja me dusa poucavala te me naucila da pijem ono sto se ne cijedi, niti u case toci, sto se rukama ne podize, niti usnama dotice. Prije nego sto me dusa tome naucila, moja zedj bjese poput slabe iskre na vrhu brijega od pepela; gasio sam je vodom iz rjecice, ili gutljajima soka. Sada mi je ceznja postala casa, silna zelja pice, osamljenost pijanstvo. Jos nisam i nikada necu svoju zedj ugasiti. U toj neugasivoj zedji ipak ima vjecite radosti.

V
Moja me dusa poucavala te me naucila da doticem ono sto nije ni tjelesno ni kristalno, i objasnila mi da je ono sto se culima opaza samo polovina pojamnoga, da je ono sto imamo samo dio onoga sto zelimo. Prije nego sto me dusa tome naucila, trazio sam toplinu kada mi je bilo hladno, hladnocu kada mi je bilo toplo, i oboje kada sam bio klonuo. Sada su se moji skriveni pipci pretvorili u tananu maglu koja obuhvaca sve vidljivo na svijetu da bi se izmijesala sa onim sto se ne vidi.

VI
Moja me dusa poucavala te me naucila da udisem ono cime ne mirise aromaticno bilje, niti se siri iz kadionica. Prije nego sto me dusa tome naucila, tragah za mirisima po vrtovima i kadionicama. Sada udisem ono sto se ne moze zapaliti, niti ga voda moze potopiti. Punim grudi mirisnim dahom sto dolazi iz vrtova ovoga svijeta, ali ga ne nosi ni jedan lahor ovoga zraka.

VII
Moja me dusa poucavala te me naucila da uzvikujem: “Evo me ponizan pred tobom” kada me doziva Nepoznato i Neizvjesno. Prije nego sto me dusa tome naucila reagirao sam samo kada me poznati glas doziva i isao sam samo poznatim, utabanim stazama. Sada mi poznato sluzi samo kao jahaca zivotinja koja me nosi ka Nepoznatome; ono sto je lako koristim kao ljestve da bih dosegao Neizvjesno.

VIII
Moja me dusa poucavala te me naucila da vrijeme ne mjerim rijecima: Ovo bjese jucer, ono ce biti sutra. Prije nego sto me dusa tome naucila, proslost zamisljah kao nepovratno vrijeme, a buducnost kao doba do kojeg necu stici. Sada znam da je u trenu sadasnjosti svo vrijeme, sa svime sto nosi i sto ce donijeti.

IX
Moja me dusa poucavala te me naucila da ne ogranicavam prostor rijecima: Ovdje, tu i tamo. Prije nego sto me dusa tome naucila, kada bih se nasao na jednom mjestu na Zemlji, mislio sam da sam daleko od svakog drugog mjesta. Sada znam da mjesto koje zauzimam obuhvaca sva druga mjesta, da prostor u kome sam sadrzi sve druge prostore.

XI
Moja me dusa poucavala te me naucila da me ne uzbudjuju hvalospijevi i da ne budem netrpeljiv prema pokudama. Prije nego sto me dusa tome naucila, stajao sam, podozriv, na brijegu svoga djelanja sve dok vrijeme ne posalje nekog ko ce ga pohvaliti ili pokuditi. Sada znam da drvece cvjeta u proljece, plodove daje u ljeto, a da pri tom ne mari za pohvalu; znam da drvece rasipa lisce ujesen i da je golo zimi, a da se pri tom ne plasi prijekora.

Faust Vrančić - Priljubljenici

Postoje pravila kojih se priljubljenici pridržavaju.
Uvijek, istog dana u tjednu, u isto jutarnje vrijeme, dolaze ljubavnici. Malenim automobilom iz centra grada u sporednu uličicu predgrađa dolazi ona gdje već čeka on: malenim automobilom parkiranim ukoso, pola nadignut na pločniku tako da sjedi nakrivljen za volanom.

Ona, nasmiješi mu se. Produži uz njega. Čini krug. Vraća se. Parkira tik pred njim (nakoso) tako da im se blatobrani automobila priljubljuju.

Ona, koja uvijek dolazi poslije njega, čini ono što je on već prije učinio. Isključuje motor, zateže ručnu kočnicu, poskakuje glavom dok okreće ručicu kojom staklo prozora do kraja spušta te otvara vrata. Rukom, zovne ga u automobil. Uvijek.

On, izlazi sporo, ali lagano. U dijelovima. Noga pa noga, ruka na vrata. Podiže se potpuno tek u hodu. Čitav se uspravlja baš u trenutku kada se počinje saginjati, otvarajući vrata njenog automobila. Sjeda do nje.
Gledaju se. Sjede tako da im tijela ostaju nepomična, a samo im se glave klimaju.
Onda ona govori. Dugo. On odgovori. Kratko.
Onda on govori. Dugo. Ona odgovara. Kratko.

Postoje i dopuštene iznimke, čak su i poželjene.
Ponekad ona nešto kaže: on ne odgovori. Samo spusti glavu na naslon sjedala kao kod zubara. Tada ga ona gleda. Potom i ona sjedne na isti način.
Ponekad tiho svira glazba s radija. Ipak se, ili on ili ona nagnu isključiti je.
Ponekad je ili on, ili ona, isključuju polako tražeći gumb kao da je radio tek ugrađen u automobil pa se još s njim ne snalaze.
Ponekad se poljube. Ili on ostavi otvorene oči. Ili ona.
Ponekad i izlaze iz automobila. U dijelovima tijela: noga pa noga, ruka na vrata i tako dalje.
Ponekad šute, otvorenih očiju. Svaki gleda pred sebe.
Ni potpuno van, a ni potpuno u strop automobila.
Ponekad su im oči zatvorene. Tada se gubi uživljavanje u njihov položaj.
Ponekad, kada izađu, ili on, ili ona okrenu se da vide jesu li zamahnuli vrata do kraja.

Postoje opet pravila na koja se vraćaju, tu i tamo ih neznatno mijenjajući.
U šetnju kreću jedan uz drugog. Rukavi, priljubljuju im se.
Vraćajući se, šute.
Šute, rekoh!
Potom se rastavljaju. Svatko staje kod vratâ vlastitog automobila. Ona se nasmiješi. On joj dugo trepće očima.
Ona prva kreće, i čim sjedne u automobil više ne uzvrati pogled. On je zabavljen vezanjem pojasa i umetanjem ključa u bravu motora.

No, zakon im je uvijek isti.
Odlaze zasebno. Naglo ulazeći u brzinu.
Kao da tek sada imaju odlučan cilj.

Priča iz knjige "Nebeska semantika".

Paulo Koeljo - Alhemicar

"Kada covek dublje zagleda u dusu sveta lako shvati da na svetu uvek postoji jedna osoba koja ceka onu drugu, bilo to nasred neke pustinje ili nasred nekog velikog grada...

I kada se te osobe sretnu i njihovi pogledi se ukrste, sva proslost i sva buducnost gube svaki znacaj... i samo postoji taj trenutak"

Miljenko Jergovic

Kutija je bila lagana, tako da je postalo jasno kako u njoj nije boca. A i bilo bi glupo. Unutra je bilo nesto, lijepo umotano u bijeli papir. Prstima me je upozoravala da otvaram sto pazljivije. U minijaturnoj loncanici bio je isto tako minijaturni kaktus. Ne veci od palca tek rodjenog djeteta.

Nikada joj nisam rekao da mrzim biljke u sobama. One traze paznju i urednost, traze da mislis na njih, a ja nisam znao kako treba misliti ni o ljudima koje volim. Kad je baka umrla, sve biljke u mojoj sobi osusile su se. Bilo mi je tuzno mada ih nisam podnosio.

Nasmijao sam se, poljubio je i izgovorio par rijeci odusevljenja. Kad je povjerovala da su iskrene, izvukao sam Chanel 5 (kupovao sam ga, naravno misleci na Marilyn) i Eseje o fotografiji Susan Sontag. Nikad joj nisam poklanjao samo knjigu jer je, vjerojatno ispravno, smatrala kako knjige poklanjam misleci na sebe, a ne na nju.

Kaktus sam smjestio na polusuncano mjesto svoje sobe, do gipsane statuete svetog Vlaha i oblutka s rupom na sredini koji donosi srecu. Poslije nekoliko mjeseci poceo je rat u Hrvatskoj, Spegeljov film, Plitvice, Borovo Selo....

Uredno sam ga zalijevao svakih pet dana i pazio da ga ne pomicem. Nekada davno baka mi je rekla kako se kaktusi ne smiju premjestati. Oni mogu biti samo na jednom mjestu. Nije narocito vazno kakvo to mjesto i je li najljepse, vazno je da je njihovo. Vodio sam racuna o tom kaktusu i samom sam se sebi cudio kako to da ne grijesim prema njemu.

I umjesto da ugine, kako vec ugibaju svi ti simpaticni pokloncici koje trgovci namjenski iznesu pred praznike, on je poceo rasti. Sirio je bodlje, njezne kao u sasvim malog jeza, debljao se i blago povijao za suncem. Vise nije bio kao djecji palac. Kad bi dosla u sobu, ona je bila sretna sto se kaktus nije utopio u mome nemaru.

- Pocinje sliciti tebi.
- Kaktus ?
- Zapravo ne tebi, nego jednom dijelu tvoga tijela.

Ja takvo sto, priznajem to, nisam primjetio, ali nakon sto mi je rekla poceo sam ga gledati takvim. Kaktus je postao mala vesela pojedinost u nasem zivotu, ona pojedinost kroz koju sve ljubavi izlaze iz zadanog okvira i postaju vrijedne za uspomenjivanje.

Onih dana kad je unisten Vukovar osjetio sam nesto kao ledeni dah za vratom. Zivot je postajao jako ozbiljna stvar, razlicita od svega sto sam o njemu znao. Svaka greska mogla je biti sudbinska, osjecao sam to, mada mi jos uvijek nije bilo jasno ni kako ni zasto.

Posljednjih dana ozujka 1992. ona je otisla iz grada. Cinilo se da odlazi onako kako se odlazilo na ekskurziju. Bez rastanka.

Prvih dana travnja preselio sam se u podrum. U krosnju jabuke pala je minobacacka granata. Prozori su popucali, a geler ne veci od zrna rize razbio je staro austrijsko ogledalo na psihi pokraj ormara. Staklo je ciknulo s pravilnoscu meridijana na zemljopisnoj karti. Telefoni su jos uvijek radili i pokusao sam joj to ispricati. Nije razumjela. Vjerojatno je mislila da sam ja malo ciknuo u glavi.

Svakih pet dana isao sam na kat i zalijevao kaktus. Sada je bio izvijen prema cetnickom polozajima. Plasljivo sam pogledavao prema suncu i svakoga trenutka ocekivao metak. Dolje je bilo toplo, vlazno i prisno. Vonjao je truli krumpir, ugljena prasina grizla je za oci. Vjerojatno ni u uterusu nije ljepse.

Ona je povjerovala da smrt postoji samo u Sarajevu. Postala je pateticna i sasvim daleka. Pitala me je hocu li da idemo u Novi Zeland. Odgovorio sam joj da sam u podrumu, da je ta zemlja jako daleko i da ne mislim kako bih u njoj bio osobito sretan. Za kaktus nikada nije pitala. Ja ga nisam htio spominjati.

Ljude se mijenjaju kada su sami u mraku. To se dogadja neosjetno. Znam za pricu o covjeku koji je sasvim uredno legao u krevet i ujutro se probudio potpuno sijed. Nikome nije znao reci sto je to sanjao. Tih dana zivio sam u ocajnickom strahu od zime.

Jednog jutra, onog petog dana, sva voda u stanu bila je sledjena. Tek tada mi je palo na pamet da kaktus ne podnosi zimu. Uzeo sam ga i odnio dolje, u podrum, nasuprot peci u kojoj smo lozili ugljenu prasinu. Ni preblizu ni predaleko. Upravo onako kako sam mislio da odgovara i kaktusima i ljudima.

Sutradan on je lezao preko ruba loncanice. Kako lezao? Pa lijepo, vrhom nadolje, kao da je sunce negdje ispod. Zalio sam ga posljednji put, mada mi je bilo jasno da je to kraj.

Rat me je naucio vjestackom smirivanju osjecaja i zivaca. Kada pocnete pricati o nekim stvarima koje bi me mogle narocito potresti, negdje unutra mi se upali crvena lampica, kao ona sto otklanja sumove s magnetofonske vrpce, i ja vise ne osjecam nista.

No kad pomislim na taj kaktus, nista ne pomaze. On je kao neki sitni derivat tuge, naizgled bezopasan, kao gorki badem cijankalija. Neke je ljude nekada davno rastuzivao sto konji umiru stojecki, a mene rastuzuje sto kaktusi klonu poput djecaka u onoj Goetheovoj pjesmi.

Ta stvar i nije tako vazna, osim kao upozorenje da se u zivotu treba cuvati detalja.
I niceg drugog.

Anamaria Rabatte - Za života brate, za života

Želiš li usrećiti nekoga kome želiš mnogo dobra... učini to danas za života, brate, za života...
Želiš li darovati cvijet? Daruj ga danas s ljubavlju... za života, brate, za života...
Želiš li reći "volim te" svojim ukućanima, prijatelju bliskom ili dalekom, reci to za života, brate, za života...
Ne čekaj da ljudi umru da im očituješ dobrotu i da osjete tvoju ljubav: za života, brate, za života... to učini.
Bit ćeš veoma sretan naučiš li dijeliti sreću svima koje poznaješ za života, brate, za života...
Umjesto da posjećuješ groblja, umjesto da puniš grobove cvijećem, ispuni srca ljubavlju za života, brate, za života...