Florentino je Ariza tako nedužno počeo svoj tajni život usamljenog lovca. Od sedam sati ujutro sjedio bi sam na najneupadljivijoj klupčici u perivoju, pretvarajući se da, u sjeni badema, čita knjigu stihova, sve dok ne bi vidio kako prolazi nemoguća djeva u odori na modre pruge, u dokoljenkama stegnutim gumicom, u muškim cipelama prekriženih vezica, a jedna joj je jedina debela pletenica, vezana pri dnu mašnom, padala sve do struka. Kretala se prirođeno ponosno, uzdignute glave, netremična pogleda, brzim korakom, šiljasta nosa, torbu knjiga prekriženim je rukama privijala na prsa, a kretala se košutinim hodom, kojim kao da je prkosila sili teže. Uz nju je jedva držala korak teta u smeđoj halji, opasana užetom svetoga Franje, a nije davala ni najmanju priliku za približavanje. Florentino ih je Ariza gledao pri odlasku i povratku, četiri puta na dan, i jedan put nedjeljom, na izlazu s pjevane mise, a bilo mu je posve dovoljno vidjeti djevojčicu.
Malo-pomalo ju je idealizirao, pripisivao joj nevjerojatne vrline i zamišljene osjećaje, a već nakon dva tjedna mislio je samo na nju. Odlučio joj je poslati jednostavno ljubavno pismo, ispisano na objema stranama njegovim prelijepim pisarskim rukopisom. No nekoliko ga je dana nosio u džepu, razmišljajući kako bi joj ga predao, a dok je razmišljao, napisao je još nekoliko listova prije nego što bi legao, tako da se prvotno pismo pretvaralo u rječnik udvornih riječi, nadahnutih knjigama koje je naučio napamet tijekom dugoga čekanja u perivoju. (…)
Isprva je mislio da je sat štiva ispod badema slučajna promjena, možda zbog beskonačnih radova u kući, ali je sljedećih dana shvatio da će Fermina Daza biti ondje, dostupna mu pogledom, svakog popodneva u isto vrijeme, tijekom tromjesečnih praznika, a ta mu je sigurnost ulijevala novu nadu. Nije imao dojam da je viđen, nije uočio nikakav znak zanimanja ili odbijanja, ali je u njezinoj ravnodušnosti bio neki drukčiji žar, koji ga je naveo da ustraje. Odjednom je, jednog popodneva potkraj siječnja, tetka odložila na stolicu vezivo i ispred ulaza ostavila nećakinju samu, na sagu žutoga lišća, popadalog s badema. Potaknut nenadanom pretpostavkom da je to smišljena prilika, Florentino Ariza prijeđe ulicu i stane ispred Fermine Daze, tako joj je bio blizu da je osjećao dašak njezina disanja i cvjetni miomiris koji će s njom poistovjećivati ostatak života. Obratio joj se uzdignute glave, odlučnošću koju će smoći tek nakon pola stoljeća, zbog istoga razloga. - Molim od vas samo da primite moje pismo - rekao joj je.
Fermina Daza nije očekivala da ima takav glas: zvučan i samouvjeren, nije imao veze s njegovom čeznutljivošću. Ne dižući pogled s veziva, odgovorila mu je: “Ne smijem ga primiti bez očeva dopuštenja.” Florentino je Ariza protrnuo od topline toga glasa, čiju prigušenu glazbu neće zaboraviti dok je živ. No ostao je čvrst i odmah odgovorio: “Postignite dopuštenje!” Na to je zapovijed ublažio molbom: “Pitanje je života ili smrti.” Fermina ga Daza nije pogledala i nije prestala vesti, ali njezina je odlučnost odškrinula vrata kroz koja je mogao ući cijeli svijet. - Vratite se svakog popodneva i čekajte dok promijenim mjesto - rekla mu je.
Florentino je Ariza tek sljedećega ponedjeljka shvatio, kad je s perivojske klupeice vidio uobičajeni prizor, s jednom jedinom promjenom: kad je teta Escolástica ušla u kuću, Fermina Daza je ustala i sjela na njezinu stolicu. Florentino je Ariza, s bijelom kamelijom u zapučku kaputa, prešao ulicu i zaustavio se ispred nje. “Ovo je najuzvišeniji trenutak u mom životu”, rekao je. Fermina ga Daza nije pogledala, samo je obuhvatila pogledom okolicu i vidjela puste ulice u dubokoj sparini suše, vrtlog otpalog lišća koji je nosio vjetar. - Dajte mi ga - reče.
Florentino joj je Ariza htio predati onih sedamdeset listova, koje je već znao napamet, toliko ih je puta pročitao, ali se uto odlučio za ono trijezno i jasno ljubavno pismo na pola stranice, u kojemu joj je obećavao samo najvažnije: svoju neugasnu vjernost i vječnu ljubav. Izvadio ga je iz unutarnjega džepa i prinio očima smetene vezilje, koja ga se još nije usuđivala pogledati. Vidjela je modru omotnicu, uzdrhtalu u ruci okamenjenoj od užasa, digla je okvir veza kako bi na nj spustio pismo, ali nije mogla priznati da je vidjela kako mu dršću prsti. Tad se to dogodilo: prhnula je ptica iz bademove krošnje, a njezin je izmet pao na vezivo. Fermina Daza odmakne okvir, skrije ga iza stolice kako on ne bi video što se dogodilo i prvi ga put pogleda, sva zajapurena u licu. Florentino Ariza, mrtav-hladan, držeći pismo u ruci, reče: “Za sreću.” Zahvalila mu je svojim prvim osmijehom, gotovo mu je istrgnula pismo, presavila ga i skrila u prsluk. Tad joj je pružio kameliju koju je imao u zapučku. Odbila ju je: “Cvijet je to obveze.”
Tad se, svjesna da je vrijeme isteklo, povukla u svoju staloženost.
- Sad idite i ne vraćajte se dok vam ne poručim. (…)
Bila je to godina vatrene ljubavi. Ni on ni ona nisu živjeli ni za što drugo osim zato da misle jedno na drugo, da sanjaju jedno o drugome, da iščekuju pismo podjednako tjeskobno kao što su na njih otpisivali. Nikada tog bunovnoga proljeća, a ni sljedeće godine, nisu imali prilike izmijeniti usmeno koju riječ. Dapače, otkako su se prvi put vidjeli pa sve dok joj - pola stoljeća poslije - nije ponovio svoju odluku, nikad nisu imali ni jedne prilike da se vide u četiri oka ni da govore o svojoj ljubavi. No u prva tri mjeseca nije prošao dan, a da jedno drugomu nisu pisali, katkad i dva puta na dan, sve dok se teta Escolástica nije prestrašila proždrljivosti lomače koju je i ona pomogla upaliti.
Od prvoga pisma, koje je u poštu odnijela potaknuta žeravicom osvete zbog svoje sudbine, dopustila je gotovo svakodnevnu razmjenu poruka tijekom uličnih susreta, koji su se doimali slučajnima, ali nije imala hrabrosti kumovati njihovu razgovoru, ma kako banalan i kratak bio. No nakon tri je mjeseca shvatila da se nećakinja nije prepustila mladenačkomu hiru, kao što joj se isprva činilo, a ljubavni požar prijeti i njezinu životu. Escolástica Daza nije imala drugog izvora za život osim bratove milosti, a znala je da joj taj silnik nikad ne bi oprostio sličnu zlorabu povjerenja. No u vrijeme završne odluke nije imala srca zadati nećakinji istu nepopravljivu nesreću koja je nju svrdlala još od mladosti pa joj je dopustila da se posluži varkom koja se doimala posve bezazleno. Nadasve jednostavna metoda: Fermina bi Daza ostavila pismo u nekom skrovištu, na svakodnevnom potezu između kuće i škole, a u tom bi pismu označila Florentinu Arizi gdje očekuje odgovor. I Florentino je Ariza isto tako postupao. Tako su ostatak godine grizodušje tete Escolástice preuzele krstionice u crkvama, duplje drveća, pukotine trošnih kolonijalnih utvrda. Katkad bi našli pokisla i zablaćena pisma, oštećena prirodnim protivštinama, a neka su se, iz raznih razloga, zagubila, ali uvijek bi našli načina da opet uspostave vezu.
Florentino je Ariza svake noći pisao, bez milosti za sebe, trujući se, od slova do slova, dimom svjetiljaka na palmino ulje u prostoriji iza sitničarske prodavaonice, a pisma su mu postajala sve dulja i luđa što se više trudio oponašati svoje omiljene pjesnike iz Pučke biblioteke, koja je u to doba već stigla do osamdesetoga sveska. Majka, koja ga je tako gorljivo poticala da u mukama uživa, počela se zabrinjavati za njegovo zdravlje. “Iskapit ćeš mozak!”, vikala mu je iz spavaće sobe kad bi čula prve pijetlove. “Nema žene koja bi to zaslužila.” Nije se sjećala da je poznavala ikoga u takvu stanju zaluđenosti. Nije je slušao.
Katkad bi došao u poštu nakon neprospavane noći, kose buntovne od ljubavi, nakon što bi ostavio pismo u dogovorenom skrovištu, kako bi ga Fermina Daza uzela na putu u školu. Ona je, zbog očeve budnosti i iskvarene redovničke sumnjičavosti, jedva stigla ispuniti pola lista iz svoje školske bilježnice, zatvorena u kupaonici ili pretvarajući se da bilježi na satu. No ne samo zbog žurbe i straha da je ne otkriju, nego i zbog njezine naravi, njezina su pisma izbjegavala bilo kakvu sentimentalnu pogibelj i svodila su se na iznošenje zgoda iz njezine svakodnevice, marljivim stilom brodskoga dnevnika. Zapravo su to bila pisma zavaravanja, namijenjena održavanju žeravice, ali ruku u vatru nije gurala, dok je Florentino Ariza izgarao u svakom retku. Želeći je zaraziti svojim ludilom, slao joj je ministihove, urezane brošem na kamelijinim laticama. On je, a ne ona, smogao hrabrosti pa u jedno pismo stavio pramen svoje kose, ali nije primio željkovani odgovor, to jest cijeli pramen iz pletenice Fermine Daze. Ipak ju je gurnuo korak dalje, jer otad mu je počela slati sasušene listove iz rječnika, leptirova krila, perje čarobnih ptica, a za rođendan mu je darovala četvorni centimetar habita svetoga Petra Klavera, koje su u to doba tajno prodavali po cijenama nedostupnim učenici poput nje.
Jedne se noći Fermina Daza neočekivano probudila, preplašena violinskom serenadom i vječito istim valcerom. Protrnula je, shvativši da je svaka nota zahvala na laticama iz njezina herbarija, na vremenu koje je otela aritmetici kako bi mu pisala, na strahu pred ispitima, jer je više mislila na njega nego na prirodopis, ali nije se usudila povjerovati da je Florentino Ariza sposoban za sličnu nerazboritost. (…)
Florentino je Ariza, u svom pismu od toga dana, potvrdio da je on svirao serenadu, sam je skladao valcer i dao mu ime kojim je u srcu nazivao Ferminu Dazu: Okrunjena božica. Više ga nije svirao u perivoju, nego na mjesečini, na probranim mjestima, kako bi ga ona, u spavaćoj sobi, bez straha slušala. Jedno je od njemu najmilijih mjesta bilo sirotinjsko groblje, izloženo suncu i kiši na ubogom brežuljku, na kojemu su spavali lešinari, a gdje je glazba natprirodno odjekivala. Poslije je naučio raspoznavati u kojem smjeru puše vjetar pa je tako bio siguran da njegov glas dopire onamo dokle i treba.
Internet Content
www.inter.rs is
Klub ljubitelja