Filmovi koje pamtimo

Muzika jeste uvek bila u sluzbi filma, njom se lako docaraju tanane vibracije duse, snaga jednog pogleda, strepnja, dodir ruke, atmosfera. Ekranizovano Pasternakovo delo "Dr. Zivago" jedan je od najlepsih ljubavnih filmova svih vremena. Velikan ruske knjizevnosti Boris Pasternak gonjen burom zivota u rezimskom sistemu, uraganom ljubavi ka Ivanjskoj bukvalno zivi mucnu sudbinu svoga glavnog lika lekara i pesnik Jurija Zivaga. I Olga Ivanjska poput Zivagove Lare ga svojim emocijama vodi kroz ruske snegove u emotivni beskraj.

Knjizevna i filmska Lara, kojoj je Boris Pasternak tepao Leljusa je bila slika njegove Olge – nezna, krhka zena, zlataste kose, krupnih plavih ociju, neznog glasa u pocetku odusevljena revolucijom i jednim od njenih mladih sledbenika Pasom, srece doktora Zivaga i samog donekle ponetog vizijom novog drustva i zaljubljuje se. Ljubav tka zivot.

Ljubav kao saucesnik

Mozda bi prica imala ukus uobicajenosti da njegova stvarna Ljeljusa (Ivanskaja) ne svedoci o glogoti kojoj biva izlozena jer se usudila da voli van moralnih normi i to coveka koji nije bio podoban tadasnjem rezimu. Hapse je, osudjuju i odvode u gulag u nekoliko navrata i tek krajem osamdesetih godina proslog veka biva rehabilitovana.

Jedina krivica Ivinskaje za njena stradanja je bilo njeno "saucesnistvo" u nastanku velikog romana. Ostatak zivota provela je u borbi sa zvanicnim vlastima da joj vrate ljubavna pisma i stihove, koje joj je pisao Pasternak. Roman “Doktor Zivago” cija ga je tematika trideset godina smestala van okvira knjizenosti je bio povod za Nobelovu nagradu za knjizevnost (1958) koju je B. L. Pasternak dobio, ali bio primoran da je se pod pritiskom sovjetskih vlasti (koje su nagradu Pasternaku i njegovom romanu shvatile kao provokaciju Zapada) odrekne.

I kao u zadnjoj sceni filma gde Jurij iz tramvaja vidi u gomili, zenu umotanu u sal kako promice sneznim trotoarom i cini mu se da je to njegova Lara, iskace iz voza i u pokusaju da je dozove vecnost ga hvata u svoj zagrljaj; tako i Pasternaku posthumno biva vracena prestizna nagrada. Postoji i karikatura, nagradjena Pulicerovom nagradom Bila Moldina iz vremena kada su Pasternaka primorali da odbije Nobelovu nagradu. U potpisu karikature pisac kaze svom sapatniku: "Ja sam dobio Nobelovu nagradu za knjizevnost, a kakav je tvoj zlocin?”

Rahmanjinov Preludij u G-mollu muzicka je potka fantasticnog filma "Doktor Zivago" . Inace je originalnu muziku radio Maurice Jarre, i time zasluzio jedan od pet Oskara koje je dobio ovaj film.

Muzika je zaista obogatila film, ali nastavila je i da zivi odvojeno. “Larina pesma” je postala muzika duse diljem sveta, a vekovna ljubav promice u razlicitim pojavnim oblicima i usudila bih se reci reinkarnira cak i kroz nove glasove kao sto je Lara Fabian po kojoj je umetnica i dobila ime. Kada mine zanos koji spoji dva bica ili kad’ ne bira srce neko pamet – ostane ljubav, ljubav prema recenom, cuvenom, vidjenom a to se neda promenuti vise nikada.

Volim te
kao lopov
kao vojnik
kao junak filma...
Volim te
kao vuk, kao kralj
kao covek koji nisam
vidis, bas tako te volim

Režija: Taylor Hackford
Producenti: Anne Kopelson, Arnold Kopelson i Arnon Milchan
Scenario: Andrew Neiderman, Jonathan Lemkin i Tony Gilroy
Glavne uloge: Keanu Reeves, Al Pacino, Charlize Theron
Muzika: James Newton Howard
Po noveli: Andrew Niederman

Warner Bros Pictures je 1997.godine predstavio svoj novi triler (odnosno horor film, kako ga radije karakterišu mnogi) – Djavolji advokat. Film znači nije novijeg datuma, no ja sam ga tek nedavno odgledala. I moram priznati, nisam ljubitelj horor filmova, niti ičega što ima predznak „djavoljih poslova“, ali me se ovaj film i te kako dojmio.

Glavni likovi su Kevin Lomax (Keanu Reeves), John Milton (Al Pacino) i Mary Ann (Charlize Theron). Kevin je mladi uspješni advokat oženjen Mary Ann. Svoju advokatsku karijeru i reputaciju odličnog advokata stiče u malom gradu Gainsville na Floridi. Bije ga glas advokata koji nikad nije izgubio niti jedan jedini slučaj. I onda kad sve ukazuje na to da je njegov klijent kriv, on neće da prihvati tu činjenicu, već se vraća u sudnicu kako bi uništio svakog svjedoka tužilaštva u cilju postizanja oslobadjajuće presude za svog klijenta.

Tako biva upravo i u prvoj sceni filma, u kojoj Kevin na užasavajući način ruši kredibilitet svjedokinje. Prosto je strast za uspjehom na prvom mjestu u njegovom životu, i zarad tog osjećaja pobjede i renomea profesionalca koji svoje slučajeve uvijek uspješno završava - on ne preza ni od čega.

Nakon tog slučaja, Kevin prima nestvarno dobru poslovnu ponudu jedne advokatske kuće iz New Yorka; ponuda uključuje zanimljive pravne predmete, stan, apsolutni komoditet života u New Yorku, ogromnu sumu novca za koju bi Kevin radio. Takva se poslovna ponuda Mary Ann ne dopada. No, nakon izvjesnog vremena, i ona pristaje, za ljubav svog muža, preseliti se u New York.

Tamo se sreću sa starijim gospodinom Miltonom, koji je vlasnik advokatske kuće za koju će Kevin da radi. Milton čini sve da Kevinu i Mary Ann obezbijedi svaku moguću ugodnost, kako bi se što prije naviknuli na New York. Medjutim, prvobitni zanos polako počinje da se gubi. Materijalna sigurnost nije bila ono što je Mary Ann htjela od života i od svog muža. Ona želi dijete. Osjeća se usamljenom, nepoželjnom, Kevin s njom provodi jako malo vremena, zbog posla i količine obaveza sve ju više zapostavlja. Mary Ann počinje da se guši u apartmanu u kojem žive. Počinje da halucinira da neće moći imati djecu, osjeća veliku tjeskobu i nemir dok se nalazi u stanu. U svakoj osobi koju upozna vidi sve ono što ostali ne primjećuju, postaje jako uznemirena prostorom i ljudima oko sebe. Njen muž, za svo to vrijeme, brine isključivo o poslu, smatrajući da je Mary Ann samo umorna, nenaspavana i da joj se pričinjava.

Upravo preseljenjem u New York jedan se brak polako urušava, dvoje mladih ljudi propadaju u ništavilo koje može nametnuti samo tolika potreba za materijalnim bogatstvom, potreba za konstantnim pobjedjivanjem, strah od mogućeg gubitka, od eventualnog narušavanja renomea. No, Kevin ne poduzima ništa da se život Mary Ann promijeni kako bi njoj bilo bolje i kako bi je učinio sretnom. Njihov se život pretvorio u pravi pakao, a Milton je nevidljivi krojač kompletne njihove drame. Njegova su djela za javnost jedno, dio teatra u kojem on uživa, dok u pozadini vuče konce onako kako on to želi, saplićući Kevina i Mary Ann u zamku. Dok Mary Ann postaje ozbiljno duševno bolesna, Milton savjetuje Kevinu da joj se posveti, da se odmakne od sudnice kako bi vrijeme provodio sa njom; no, Kevin ne čuje te savjete.

Do kraja filma će se mnogo toga izdešavati; koga će sve Kevin braniti od vrlo teških krivičnih optužbi, šta će Milton uraditi sa Mary Ann i na koji će način zapečatiti njenu sudbinu, kakve je prirode Miltonov odnos sa Kevinovom majkom, zašto je Milton uopšte ponudio posao Kevinu, ko je ustvari John Milton?… Gledajući film shvatite da ovo nije samo drama dvoje mladih ljudi, koji su na početku svog zajedničkog života zaglavljeni u slijepoj ulici; ovo je priča o sujeti, poštenju i nepoštenju, ljudskosti i njenom srozavanju, strasti, pobjedi, strahu i običnim ljudskim kompleksima koji na koncu donesu samo razarajuću bol.

I dok Kevin „spašava svijet“, ubijedjen da je „baš on“ taj koji je tom svijetu potreban, ne vidi, ne čuje, niti osjeti da gubi one koji su ga voljeli i koji ga trebaju više no bilo ko. Jer – njega kroz život vodi sujeta, za koju Milton kaže: „Sujeta… je moj omiljeni grijeh!“

Ostatak dešavanja i rasplet filma neću prepričavati. Ako se odlučite pogledati film, budite uvjereni da će vam držati pažnju do posljednje sekunde. Al Pacino u ulozi Johna Miltona je jedna posebna priča; fenomenalna uloga, odlične scene i dijalozi, šarm i karizma kojom zrači ovaj glumac je nešto što zaista ostavlja jak utisak. Sve u svemu, kako za cjelokupnu glumačku postavu, tako za kompletan film – moja ocjena bi bila: pet!

Dolazi nam jos jedna prica o ljubavi na Novom Beogradu. Film “Ljubav i drugi zlocini” reditelja Stefana Arsenijevica doziveo je premijeru na Medjunarodnom filmskom fetivalu u Berlinu, a prvu domacu na na festivalu Cinemacity (Novi Sad). Od tada Arsenijevic je za Ljubav… dobio brojne nagrade kako za reziju tako i one srcu drage od publike.

Fim je zasnovan na istinitoj prici o zeni koja odlucuje da napusti zemlju, a inspirisan je cini se nezaustavljivim trendom odlaska mladih ljudi sa ovih prostora. Glavna junakinja koju glumi Anica Dobra odlucuje da napusti zemlju a fim prati njen poslednji dan uoci odlaska kada se oprasta sa svima koji su cinili njen zivot. Daruje im sitnice a ujedno nastoji da im saopsti sve sto do tada nije mogla. Ipak poslednji dan se pojavljuje mladic (Vuk Kostic) koji joj izjavljuje ljubav, sve se brzo razvija ali odluka se mora doneti do kraja veceri.

Ovo je melodrama kroz koju se prelama situacija u Srbiji, film se bavi emigracijom jer je ovu zemlju napustilo prema nekim informacijama oko 500.000 hiljada ljudi u protekloj deceniji. Nazalost ovim filmom se od svih nas oprostila i Semka Sokolovic-Bertok jedna od deset najgledanijih hrvatskih glumica svih vremena. Svako ima nekoga ko je otisao

Semka Sokolovic-Bertok

Umjetnost nema granice, a pogotovo ne ove jadne, balkanske.

Biografska drama u režiji Rona Howarda, a po priči Cliffa Hollingswortha snimljena je 2005.godine. U glavim ulogama su: Russell Crowe kao Jim Braddock, Renée Zellweger kao Mae Braddock, zatim Paul Giamatti, Paddy Considine i dr.

Priča jednog čovjeka o neoubičajenoj borbi za porodicu koja mu je sve u životu. Cijelu dramu dodatno boji industrijska i finansijska kriza tridesetih godina 20. vijeka. James Braddock je bivši bokser, sa sjajnom karijerom iza sebe, ali slava u godinama krize neće tek tako, sama po sebi, sačuvati od gladi njegovu djecu i suprugu.

Duh sumorne, teške finansijske krize lebdi nad Amerikom; biti otac troje male djece u takvim vremenima nije uloga u kojoj se ijedan muškarac može lako snaći. Fizički poslovi su bili jedino što se moglo posrećiti samo nekolicini probranih, nadnice plaćane u centima trebale su prehraniti čitave porodice. Zima, neimaština, glad… I nakon nekoliko lomova ruke i svijesti da više nije tako mlad ni jak, James Braddock se ipak, u očaju, odlučuje ponovo vratiti bokserskoj karijeri, ubjedjujući, prvo sebe, a onda i svoju suprugu da se vraća na samo jednu borbu. Samo jednu! – kako bi zaradio pristojan novac za svoju porodicu, kako bi sačuvao djecu od odlaska na drugi kraj Amerike, gdje socijalna slika nije bila tako crna. Mae Braddock, Jamesova supruga ne želi čuti za njegov povratak u ring. No… kao što to može samo žena koja toliko voli, i ona će ipak duboko u sebi podržavati odluke svoga supruga, bez obzira što je konstantno živjela u strahu od gubitka.

Film nosi u sebi izvrsne dijaloge, odlično izrežirane boksačke scene, ponekad čak jezivo žive slike ekonomske krize tridesetih godina, ali isto tako i vrlo dirljive prizore koji pokazuju neraskidivu snagu osjećaja koji povezuju Mae i Jamesa, te posebno odnosa izmedju Jamesa i njegove djece.

Ja moram priznati da prateći filmsku kritiku u par magazina, nisam naišla na neke komentare koji bi film opisali sa puno pozitivnih atributa. Zašto je to tako, nisam kompetentna da sudim. Ovo je očito jedan od onih filmova koji nekako ostanu na margini, nezasluženo ne dobiju mjesto koje im pripada. Čijom voljom ili odlukom – nikad nećemo saznati. Ali, bez obzira na to ja mogu da stojim iza tvrdnje da je film više nego dobar i da je Russell Crowe definitivno podario publici jednu veličanstvenu ulogu. Ulogu za pamćenje.

Film je nagradjivan nekolicinom nagrada tokom 2005. i 2006.godine u više kategorija, od kojih su sigurno najznačajnije nagrade za najbolju glavnu mušku ulogu, te nagrada za najbolju sporednu mušku ulogu.

Šta znači dobiti drugu šansu u životu, šta znači preuzeti rizik borbe, šta znači slijediti svoj cilj – saznaćete u tih dva sata i dvadesetak minuta. Život nije ravna linija, život je igra uspona i padova, ali - krajnji rezultat uvijek odredjujemo mi.

Žanr: triler
Trajanje: 125 min.
Originalni naziv: Duplicity
Glavne uloge: Julia Roberts, Clive Owen, Tom Wilkinson, Paul Giamatti

Scenario: Tony Gilroy
Režija: Tony Gilroy
2009

Dvoličnost je jedan od filmova novije proizvodnje. Tokom aprila mjeseca je promovisan i u našim kinima. Juliu Roberts ovdje gledamo u ulozi Kler Stenvik (operativka CIA-e) dok se u ulozi njenog filmskog partnera Reja Kovala, agenta MI6 nalazi Clive Owen. Na prvi pogled kombinacija koja će izroditi obiljem komplikacija. Oboje profesionalci u svom poslu, osobe koje ne vjeruju nikom, i koje su spremne na sve zarad dobro obavljenog posla. Međutim, od njihovog prvog susreta u vazduhu lebdi nešto, čemu se ne usuđuju dati ime.

Cijela se priča filma plete oko jedne sigurnosne formule za proizvod koji može donijeti pravo bogatstvo firmi koja ga prva patentira na tržište. Kler i Rej napuštaju svoje vladine službe i svjesno se upliću u hladni rat dvaju rivalskih kompanija, na čijem se čelu nalaze strašno beskrupulozni ljudi. Taktiziranje, strahovi, raznorazni rizici, nepovjerenje, testovi, misterija oko specijalne formule, napetost i stresovi su nešto što boji kompletan film. No, u atmosferi u kojoj svako u svakoga sumnja, dešava se nešto nepredviđeno. Slabosti i privlačnost koje postoje između Kler i Reja, sve se više produbljuju. Koliko god se trude zadržati se isključivo u poslovnom svijetu, sačuvati svoju profesionalnost, toliko im, s druge strane, zvone teška zvona usamljenosti; usamljenosti koja ih je nužno pratila zbog prirode rizičnih, počesto i vrlo prljavih poslova koje su radili. Oboje se potpuno gube u raznim pokušajima da dovedu u ravnotežu svoj posao i ljubavnu vezu.

U sumanutoj trci dvoje ljudi da opravdaju povjerenje svojih šefova, gdje svako svakog zavitlava, gdje ništa nije onako kako izgleda, ljubav se pojavila kao stihija, poput vode koja nadolazi i u stanju je srušiti sve.

Radnja filma je rasuta na više lokacija, od Njujorka preko Dubaija, Rima, Londona do Majamija, Klivlenda i Ciriha, a suparničke kompanije "Burkett & Randle" i "Equikrom" smještene su u srcu Njujorka.

Možda film u cjelosti nije ništa spektakularno, ali postoje sigurno segmenti čiji se kvalitet ne može osporiti. Ono što je mene najviše dojmilo jeste slijed radnji. Režiser se potrudio da gledaoca održi budnim u svakom trenu. Sve radnje koje čine priču filma daleko su od hronološkog reda. Sve je pretumbano, skupljeno u jedan prsten od vremena, koji će vas voditi kroz razna mjesta i periode do samog kraja kada se krug priče zatvara. Drugo, što je također specifičnost Dvoličnosti, jeste muzika filma - od uvodne kompozicije, do dionica koje prate svaku pojedinu scenu; muzika je nešto što cijelom projektu daje određenu dinamiku. Kad smo već kod muzike da napomenem i ko je glavni "krivac". Autor je James Newton Howard, koji je i sam ovim filmom napravio određeni iskorak u odnosu na ono što je do sada radio (poznatiji je po muzici rađenoj za psihološke trilere i sl.).

Priča je zabavna, dinamična, filovana nepredviđenim situacijama, sa sjajnim ulogama glavnih glumaca, zanimljivom muzičkom podlogom. I što je još važnije, režiser filma pokazao nam je ipak da nijedna prevara i laž nisu duga vijeka, da bilo kakva kalkulacija prosto nije, niti može biti formula održivosti kvalitetnog i postojanog odnosa među ljudima, kako poslovnog, tako ni privatnog.

Glavne uloge: Gerard Butler, Hilary Swank, Lisa Kudrow, Harry Connick Jr., Gina Gershon, Kathy Bates, Jeffrey Dean Morgan
Scenario: Richard LaGravenese, Steven Rogers, Cecelia Ahern (roman)
Režija: Richard LaGravenese

Holly Kennedy (Hilary Swank) mlada i lijepa žena udata je za muškarca, koji je sva njena ljubav. On je strastven i izuzetno zabavan. Irac. Po imenu Gerry (Gerard Butler). Snaga odnosa koji su gradili punih deset godina bila je ono u šta su ulagali, oboje, dajući se nesebično. Međutim, bolest, ne bira vrijeme, ni lik. Zamaskirana, stigla je kako bi narušila jedan svijet idile. U pratnji smrti, kradomice, uzela je Gerryjev život. I tu je za Holly bio kraj. Konac svega. Ona gubi oslonac, nestaje kormilo koje ju vodilo kroz život. Nema više onoga ko ju je razumio i kad ćuti, i kad se smije, i kad plače. Ali, znajući koliko će joj biti potreban i nakon smrti, pobrinuo se ostaviti joj svoja kratka pisma, tačnije poruke, tragom kojih će ona dalje, u nepoznato.

Period žalovanja za Holly je bio vrlo težak, međutim, stvari počinju da se mijenjaju kad ona shvati da prima signale od svog supruga. Pogotovo kad odluči slijediti te signale. Kritikovana od pojedinaca, od prijatelja podržavana – ipak kreće novim stazama, vođena dalje jednostavnom porukom, kojom Gerry završava svoja pisma: “PS: Volim te!”. Njena majka, pa i neke prijateljice ubijeđene su da će Holly sve dublje da se zakopava u prošlost. Ali – ne biva tako. Već suprotno, svako novo pismo čini da Holly ide korak dalje, i dalje… Ustvari, korača u svoju novu budućnost.

To bi ukratko bila radnja filma. Iskreno, dugo sam se premišljala da li ovaj film svrstati u ovu temu. Razloga za to ima više. Neki od njih leže u činjenici da se, po mom skromnom sudu, ipak ne radi o filmu produkcijski jakom, obogaćenom filmskim efektima dozirano, tamo gdje treba, štaviše možda su i izostali u scenama u kojima su bili nužni… Što se tiče muzike, u nekim dijelovima sam poželjela čuti neki drugi zvuk… Pojedini dijalozi su, po meni, suvišni. Drugi su opet počeli dobro, ali skončali prosječno. Priču će mnogi svrstati u patetičnu. Dobro, to i nije neki prigovor. Patetika može biti upakovana u jedan omot, koji vam može zaista ponuditi ponekad i istinsko iznenađenje. Film se svrstava u romantičnu komediju, što nije baš sretna kategorizacija; jer tema ipak nosi duboku ljudsku emociju natopljenu tugom. Simpatičnih scena na granici humora ima, ali ne toliko da se filmu podmetne pripadanje grupi komedije. O ovome, i još ponečemu dalo bi se diskutovati.

Na koncu, ipak postoji razlog zbog kojeg se film ureže u sjećanje. Pažljivim praćenjem radnje, cijeloj priči uočavate težinu. Kratke sekvence o prijateljstvu, i o raznim vrstama ljubavi koje tražimo i koje nas prate tokom života, te tzv. sporedne scene koje prate glavnu temu: odnos između žene i muškarca, ipak nose određenu poruku. Sama tema filma može se tumačiti na više načina, kritike za film mogu se kretati od patetike (ako ste baš toliko zlonamjerni) do bajke, kakva više ne postoji. Ja bih se radije oslonila na jedan intuitivni osjećaj. A on mi govori da je srž u nečemu drugom: treba da se osvrnemo oko sebe, nama dragim ljudima, svima onima kojima ne stižemo pokloniti dovoljno pažnje… ali isto tako da naučimo cijeniti, dijeliti, uživati, nositi kao ordenje sve ono što imamo. Zaboravimo se mi počesto...

Život ima svoj tok, obale između kojih se ulio, sviđalo se nama ili ne, ali sadržaj, boja, intenzitet, krajnja tačka putovanja zavisi od naših koraka. Hoćete li ostati nijemi posmatrač svojih obala? Ili ste spremni kročiti na brod budućnosti s jedrima od nepredvidljivosti, iznenađenja i sitnih radosti?

Kako je Carli postao vitez

Carli i njegov brat Sidnej su sa pet godina ostali bez roditelja. Posle kraceg vremena provedenog u domu za nezbrinutu decu, Carli je postao clan muzicke pozorisne trupe. Tu su ga primetili ljudi iz jedne cuvene filmske kuce u kojoj ce poceti da glumi malu skitnicu, tuznog klovna u prevelikim cipelama pantalonama sa ispalim kolenima, premalenim sakoom i smesnim sesirom.

I kada je iz Engleske otisao u Ameriku, nastavio je da glumi lik beskucnika koji se ne snalazi u svetu kakav jeste. On je bio izuzetno nadaren za glumu i pantomimu ( umetnost prikazivanja misli i osecanja izrazima lica i pokretima). U pocetku su filmovi bili nemi, bez zvukova. Pri kraju njegovog zivota engleska kraljica Elizabeta ga je proglasila vitezom.

Kako je Carli postao div

U svojim filmovima, Carli je zasmejavao ljude do suza cak i u najtezim trenutcima, na primer kad pokusava da jede cipelu jer je ogladneo, a pritom od toga pravi svecanost zamisljajuci da je pred njim gozba. Zivot pun bola on je prikazivao smesnim.

Tako je postao div. Cak i kada je plakao ljudi su se smejali. I jos nesto : on se salio, uglavnom, na svoj racun. Svi su se smejali njegovom smesnom hodu i oblacenju ( odelo i cipele suvise veliki za njega i nezaobilazni stap i sesir ), kao i njegovim smesnim postupcima.

Fotografija iz filma "Malisan" u kome se skitnica ( Carli ) brine o decaku iz sirotinjskog doma.

Ovaj tekst je namenjen danasnjoj decici koja jos nisu upoznala Carlija ( skitnicu ).

Izvor
citanka za drugi razred osnovne skole

Caplin

Ni sitnijeg stvora,
ni krupnijeg dzina.
Od besmrtnog klovna
Carlija Caplina.

Znao je da smeh je
i od hleba preci,
jer tuga ubija,
a smejanje leci.

Nikad mu nije
ponestalo muza
da svet prepun bola
nasmeje do suza.

A da bi se takav
nasmejao jace,
nije se libio
da sam nekad place.

Jer zivot je jedan
i kada je gorak,
kao sto od smeha
do suza je korak.

Dragomir Djordjevic

Originalni naslov filma je El secreto de sus ojos. Radi se o argentinsko-španskom filmu koji je 2009.godine dobio Oskara za najbolji strani film, odnosno film van engleskog govornog područja.

Ako bi se trebali odrediti o žanru, moglo bi se reći da je riječ o drami ili krimi trileru, ali u svakom slučaju filmu koji ostavlja vama sve moguće kvalifikacije (i emocije), koji vas uzdrma koliko smijehom toliko i tugama. U izvrsnoj režiji Juan José Campanelle, film je u 2010.godini premašio sve moguće rekorde gledanosti u Argentini.

U glavim ulogama se pojavljuju: Ricardo Darín, Soledad Villamil, Guillermo Francella, Pablo Rago, Javier Godino, José Luis Gioia, a “krivci” za scenario su Eduardo Sacheri i Juan José Campanella.

Film je nastao temeljem romana Eduarda Sacherija “La pregunta de sus ojos”.

Benjamin Esposito, čiju je sjajnu ulogu odigrao Richardo Darín, je penzioner, nekadašnji uposlenik krivičnog odjela na sudu, koji odluči svoje penzionerske dane posvetiti pisanju romana. U samoj ideji nema ničeg spornog. Medjutim, čudjenje okoline počinje kada on objavi da želi pisati o jednom krivičnom predmetu starom 25 godina. Slučaj Morales, slučaj koji se nikad ne završava, svoje je prave obrise poprimio tek u peru Benjamina Espositoa, i tek više od dvije decenije nakon samog dešavanja. Ubistvo mlade djevojke Lilian, pod čudnim okolnostima, za mnoge uposlenike suda bio je još jedan slučaj u nizu; za Benjamina je bio nešto sasvim, sasvim drugo.

Potraga počinje listanjem albuma ubijene djevojke; intuicija, iskustvo, znanje, upornost, drčnost, hrabrost, emocija, prijateljstvo, ljubav, potraga, potraga, potraga… Mnoštvo pitanja koja se nameću, mnoštvo pitanja za kojima se traga…

Svoju potrebu da dogadjanja iz 1974. godine stavi na papir, Benjamin povjerava nikad prežaljenoj ljubavi, sutkinji Irene, upravo onoj koja je bila uključena u istragu na predmetu ubijene Lilian.

Muzika, fotografija, dinamičan scenario, odlične uloge pažljivo odabrane glumačke postave, doza humora koja vas razoružava, profesionalnost, izazov, misterija ljubavi, usud strasti, osveta i pravda – ruku pod ruku našle su se u ovom filmu; način na koji se režiser nosi sa svima njima ostaje bezmalo upečatljiv; on hrabro žonglira - tražeći balans - i pri tome vas uvjerava zašto ova priča jeste vrijedna Oskara i pažnje publike.

"Sjaj u travi" – Splendor in the Grass (1961) ljubavna drama u kojoj se Dini, tinejdžerka iz Kanzasa zaljubljuje u Bada, momka koji potiče iz najuglednije porodice u gradu. Različito porodično vaspitanje, stvara duboki jaz izmedju dvoje mladih koji se povinuju ambicijama i predrasudama porodica i lome svoje duše...

Ono što se generacijam iz ovog filma prenosi su reči ljubavi, poeme William-a Wordsworth-a (1770-1850):

"Though nothing can bring back the hour
Of splendor in the grass, of glory in the flower
We will grieve not, but rather find
Strength in what remains behind. " - to je sve sto Natalie Wood kaze na kraju filma.

Uloge: Natalie Wood, Warren Beatty, Pat Hingle, Audrey Christie, Barbara Loden, Zohra Lampert, Fred Stewar.

Režija: Elia Kazan, scenario: William Inge.

Sjaj u travi

Sada,
kada ništa na svetu ne može
vratiti dane prohujalog leta
naš sjaj u travi i blještavost sveta,
ne treba tugovati, već tražiti snage
u onom što je ostalo i s tim živeti.

Zaboravimo,
ne radi nas, ne radi zaborava
zaboravimo da smo se voleli,
da smo se svadjali i
da smo bili krivi.

Požurimo,
s danima i danima što će doći,
požurimo sa shvatanjem,
sa svim što me odvaja od tebe.

Jednom,
ćeš se vratiti i ubrati cvetove
koje smo zajedno mirisali, gazili...
Ali, tvoje ruke bit' će prekratke,
a noge premorene da se vratiš.

Bit' će kasno,
možda ćemo se naći jedanput
na malom vrhu života i neizrečene tajne
hteti jedno drugome da kažemo
al' proći ćemo jedno kraj drugog kao stranci.
Jedan skrenuti pogled bit' će sve
što ćemo jedno drugome moći dati...
Nestaće sjaja u travi.
Nestaće veličanstvenosti sveta.
Ostaće samo bleda slika
onoga što je prošlo.

Ne može se ostati ravnodušan kada ljubav govori, "Sjaj u travi" sija i kroz reči koje plene moje emocije:

I kada se više nikada ne bude mogla vratiti lepota sjaja u travi
i raskoš jednom procvalom cvetu,
nećemo tugovati...

Smoći ćemo snage za ono što je ostalo,
i ne tražimo ono što ne možemo naći.

Sa prvim sumrakom, zatvoriću oči i neću gledati u zvezde...
Preboleću tvoje ideale i tvoje oči...

I, možda ćemo se nekada sresti
na uskom valu života,
i jedan pogled biće ono što ćemo reći,
ali nikada nećemo moći da kažemo
da jedno drugom nismo značili...

film Bolivud produkcije u slobodnom prevodu "doba srece,doba tuge"negde ga prevode i sa "kroz suze i kroz smeh'.film traje nesto vise od tri sata ali posto o ukusima ne treba raspravljati ko zeli neka spremi rolnu toalet papira za suze i pusti "play"
ukratko fil je protkan snaznim emocijama,govori o kulturi,obicajima indijskog naroda,odnosu majke-sina-oca...cele porodice,film sa predivnom muzikom,divnom temom i prelepom glumicom Kajol
http://www.youtube.com/watch?v=eHZn85RsrCE
ako bih krenula da prepricavam film izgubio bi tu draz da nekog ubedim da isti odgleda..zaista fenomenalan film za sva vremena
http://www.youtube.com/watch?v=A9HJE5N586M&feature=related