Sarajevo - Bosna i Hercegovina. Razglednica sa Miljacke.

Dario Džamonja (18. januara 1955 - 15. oktobra 2001) sigurno je jedan od najvećih bosanskohercegovačkih pripovjedača. Prepoznatljiv po jedinstvenom i neponovljivom stilu, začetnik jedne nove vrste književnog stvaranja: do bola realističnog, gorko-komičnog i što je najvažnije sasma istinitog. Daco jeste ono što jeste upravo zato što ga je Sarajevo oblikovalo; jedini grad koji je bio i ostao njegova vječita hrana i fascinacija.

Cjelokupnu atmosferu grada i vremena u kojem je živio znao je tako jasno oslikati riječima. Toliko precizno da čitajući njegove priče tačno osjetite miris drveća u ulici kojom prolazi, ustajali vazduh malenih kafana u koje zalazi, zvuk grebanja gramofonske igle sa ploča koje se lagano vrte u polutami sobe. Svaki korak, svaka riječ stavljena u njegovo pero, kao i svaki suspregnuti uzdah prava su oda jednom gradu i jednom vremenu. Sarajevo, dok postoji neće moći iskazati u dovoljnoj mjeri niti postupcima niti riječima sve ono što duguje ovom Velikom Pripovjedaču, i nadasve Sjajnom Čovjeku.

Nisu njegove priče prosto autobiografske, te su priče mnogo više od toga: one su istiniti tragovi uklesani u sjećanja sarajevske raje, cijela jedna biografija Sarajeva slikana srcem čovjeka koji je sarajevskoj raji pripadao, ne „ko fol“, već svim svojim bićem. Daco je neko ko je samo u Sarajevu mogao disati, i samo se po sarajevskom vazduhu mjerilo njegovo trajanje.

Uspijevao je pripovijedajući stvarati kolaže od sna, želja, htijenja; kolaže od ljubavi, životnog iskustva, sitnica koje su mu djeca podarila; kolaže od pustošenja, bola i ljudskog jada koji je gasio u svakoj ispušenoj cigareti.

Priče koje je dijelio s nama nalik su otvorenom Dnevniku, koji samo prijatelji dijele jedan s drugim, i to samo ponekad. Daco je to dijelio, s kim drugim, no sa svojom „rajom“. I kad se uzdizao do zvjezdanog neba, i kad je padao u bezdan, i kad je dobivao i kad je gubio, bio je samo Sarajlija, ništa više. Nikakva druga niti drugačija kvalifikacija njemu nije trebala. Tvorac „svoje“ ideologije jednog novog reda, borac za istinu do posljednjeg dima cigarete, zaljubljenik u svoj grad i ispisivanje svog i njegovog trajanja i istrajavanja – to je naš Daco.

Urbana sarajevska svakodnevnica prerasta u svojevrsni mit. Dacine su pripovjetke činjenice uzidane u temelje Sarajeva, Dacine su riječi zalog za vječnost grada na obalama Miljacke.

Istinski sarajevski duh koji nam je utisnuo u svoje redove, poput poruke u boci plovi ulicama Saraja; ispliva često u skritom uglu sobe, u samoći, među četiri zida… tu je, uvijek i zauvijek.

U jednoj svojoj priči, Daco je napisao: „Svima nama, kadli-tadli, valja krenuti na "finalno putovanje", u Dženet ili Džehenem, Raj ili Pakao, svejedno. Gdje ću ja završiti nije mi dostupno znati, ali znam jedno: poći ću iz Sarajeva.“ Što bi rekla sarajevska raja, to je samo jedna od potvrda o kakvoj se „gromadi“ od čovjeka radi.

Stoga, mišljenja sam da s posebnim pijetetom, Dario Džamonja, treba da ima svoje počasno mjesto u svakoj priči o Sarajevu.

U nastavku slijedi jedna Dacina pripovijetka.

Tice u glavi – leptiri u gnijezdu

Kad sam tek počeo raditi u jednoj fabrici u Americi, na prsa su mi prikačili (kao i drugim radnicima) karticu s imenom - tako se ne gubi koja sekunda na upoznavanju, a izbjegava se i to da zaboravite nečije ime.

Zato je Tim samo ponosno, kao da je Shakespeare, lupno sebe po prsima, a prvu šansu sam imao progovoriti s njim na "lunch-pauzi" - meni je to vrijeme, bezbeli, koristilo da sažmarim što više cigareta, a svim ostalim da u sebe potrpaju hranu koju su donosili od kuće, jer i to je itekakva ušteda.

Prvo pitanje, koje mi je Tim postavio nije bilo "odakle sam", "kako je u Bosni", nego jedno koje sam najmanje očekivao:

"Zašto leptiri ne pjevaju k'o ptice?"

"I beg your pardon?"

"Zašto ne pjevaju kao ptice - isto su šareni?"

Tražio sam pomoć sa strane, ali, ostali su žvakali svoje sendviče i nisu vadili čepove za uši - svi smo bili obavezni da ih nosimo da ne bismo oštetili sluh i tužili fabriku za hipten dolara.

(Nikad se nisam mogao naviknuti da mi nešto viri iz ušiju, kao što se nikad nisam navikao ni na vilicu, jer se uvijek osjećam kao da mi je neko strpao đon u usta.)

Slegnuo sam ramenima:

"Valjda zato što nemaju kljun. Ni glasnice, pa mogu samo mahati krilima."

Vrlo brzo sam se sprijateljio s njim, jer, osim što je imao pticu - ma, ne pticu, nego kondora u glavi, Tim je bio obrazovan i načitan čovjek i nikad nismo pričali o tome šta ga je skrenulo na put rezanja kragni u fabrici, dok je njegova žena mašinski inžinjer u istoj fabrici, a djeca su im u hemijskoj industriji...

Pošto je osmi smrtni grijeh u Americi pitati, makar i najboljeg prijatelja ili rođeno dijete za platu, ne znam koliko je zarađivao, ali, s obzirom da smo radili isti posao - to mora da je bila crkavica.

A, i što jest - jest, vazda su me "pasle" budale.

Ako je tramvaj s Ilidže pun k'o šibica, naći će se neki sumatnik, koji će stati baš pored mene i cijelim putem do grada mi se derati u uho "šta mu se desilo na poslu, da to ne može više tako", itd., itd.

Ako sam se vraćao kući, pretrpan kesama s pijace (pošto moja žena to ne zna raditi, ja to radim bolje od nje), kod Vječne vatre bi mi obavezno prišao papak da me pita koliko je sati...

Na Rembrant trgu u Amsterdamu, u ljetnjoj sezoni je svaki dan bukvalno milion ljudi, a ja vidim kako se nekakav "hipi", kao kobac ustremio pravo na mene i, ne znam djeluje li ovo uvjerljivo, pita me za pet guldena - na našem...

U New Yorku je to sasvim neuobičajeno, jer nema raskrsnice da vam ne priđu neki klepećući konzervom i, ako vam je, kojim slučajem prozor bio otvoren, brzo ga spuštajte, jer znaju biti ljuti, vrlo ljuti, ako nisu dobili onoliko koliko su smatrali da je "fer".

U Americi je prošenje zabranjeno - ali sve dok gledaš svoje, k'o džoja prodaješ neke češljeve i značke, nisi agresivan - to prolazi.

Sjećam se jedne bakice iz Madisona - zvali su je Angel, što je i bila, koja bi svako jutro napunila torbicu novčića istresajući parking aparate kad bi im istekao rok.

Strpali su je u ludnicu ili starački, jer šta ona ima raditi nečiji tuđi posao (to jest - državni).

U Sarajevu je živa legenda Aba, koji nikad nije pružio ruku, ali je zato uvijek bio "k'o lampa".

Njegovu funkciju je sad preuzeo Miki, legenda FIS-a; on i njegova čuvena rečenica:
"Miki, jesi li vidio Pimpeka u "Kvarneru"?"
"Jesam."
"Sta radi?"
"Pije vino."
"S kim?"
"S kiselom."

U Beogradu je svoj sistem razvio Brana Petrović.

U Francuskoj, kod Ive, prišlepao bi se kojem od imućnijih pisaca, popio pića kao hala, a onda Vidosavu Stevanoviću, Momi Kaporu, Rajku Nogi, Danilu Kišu, Mirku Kovaču... tražio "pozajmicu", i to redovno upisao u neki blokčić.

"Danilo Kiš - milion", "Vidosav Stevanović - milion," i tako redom...

Otišao bi tad na željezničku stanicu, pitao šta će pojesti i popiti (malu meku i solo pasulj, što je sve ukupno koštalo dvije banke), vadio onu sveščiću iz džepa i samo križao ljude kojima je dužan: "Sad više nisam dužan Danilu."

Zeli Ćerimagiću je samo trebala povratna karta do Trebinja, a onda je kod Ibre i Fadile (vino, loza, janjetina, duhan - sve domaće) prodao usput još i neku sliku u Dubrovniku...

Sve više tica u glavama, sve više leptira u tuđim gnijezdima, sve više prosjaka, a sve manje onih koji bi im udijelili...“
****************

O Džamonji će svakako bolje pričati priče koje nam je divanio, no sve ono što ja ikad pokušam ili uzmognem reći. Ali, evo za sami kraj jedna skica iz njegova života: osim priče, bio je zaljubljenik i muzike, i to naravno, prvenstveno, čaršijske, one sarajevske. Indexe, za koje je rekao jednom zgodom da su u „Sarajevu više nego Beatles-i“, uvijek je rado slušao i hvalio. Uz Indexe je mnogo uživao, ali, iz samo njemu znanih razloga, prepričavaju oni s kojima se družio, oči su mu znale zasuziti pri slušanju njihove Balade…

„...kad ne bude mene, kada dođu drugi dječaci ko ja…“

I… doći će drugi dječaci. Tačno.
Mada... ne ko ti, dragi Daco.
rip

Sarajevo Film Festival, ove godine petnaesti po redu, u periodu od 12. do 20. augusta, donosi 232 filma iz 53 zemlje, koji su rasporedjeni u 13 programa. Kao i svake godine, filmovi se prikazuju na više lokacija, počevši već od prijepodnevnih sati, a projekcije završavaju muzičkim dogadjajima koji traju do duboko u noć. Ovogodišnji Festival specifičan je i po velikom broju akreditiranih gostiju, te predstavnika medija iz 35 zemalja svijeta.

Što se tiče gostiju koje privlače posebnu pažnju, organizatori SFF-a su potvrdili dolazak slavnog holivudskog glumca Mickeyja Rourkea. Za posljednju noć festivala planirana je projekcija filma "Hrvač", a tom prilikom će se glumac predstaviti festivalskoj publici. Zajedno s njim dolazi i režiser ovog filma Darren Aronofosky.

Uz Mickeyja Rourkea u Sarajevu će se pojaviti i Kerry Fox, koja je glumila u filmu "Dobrodošli u Sarajevo" iz 1997. godine, a ovaj put ćemo je gledati u ostvarenju "Nevrijeme" režisera Hans-Christana Schmida u kojem su uloge ostvarili mnogi bh i glumci iz regije.

Kao jedan od posebnih gostiju dolazi i Stellan Skarsgard (poznat po ulozi u TV seriji "Bombi Bitt Och Jag", 1968), glumac koji će ove godine imati “ulogu” kustosa Fondacije Katrin Cartlidge. On će u okviru gala večeri Katrin Cartlidge Fondacije predstaviti ovogodišnju dobitnicu stipendije Juanitu Wilson. Katrin Cartlidge britanska je glumica koja je preminula iznenada ubrzo nakon okončanja Osmog Sarajevo Film Festivala, pa je u znak sjećanja na život i djelo ove renomirane glumice osnovana Katrin Cartlidge Fondacija, koja za cilj ima ohrabrivanje mladih umjetnika na njihovom stvaralačkom putu. Zadatak fondacije je da u vidu jednogodišnje stipendije podrži rad umjetnika potičući njihovu nezavisnost, jedinstvenost i integritet duha koje je Katrin Cartlidge tako snažno izražavala cijelog svog života. Kustos ima ulogu da godinu dana traga za novim talentom, osobom kojoj će biti dodijeljena ova stipendija.

Gillian Anderson, američka glumica predavač je na 3. Sarajevo Talent Campusu. Sjajna glumica svjetsku slavu stekla je ulogom Dane Scully u kultnoj TV seriji DOSJEI X, koja joj je donijela mnoštvo nagrada i priznanja, među kojima su Zlatni globus, nagrade Emy i Screen Actor Guild, ali i titulu jedne od najpoznatijih glumica današnjice.

SFF ugostiće i Andreu Arnold, dobitnicu Oskara, koja će publici u okviru programa Heineken Open Air predstaviti svoj film "Akvarij", koji je premijeru doživio na proteklom Filmskom festivalu u Cannesu, gdje je osvojio nagradu žirija.

Takmičarski dio programa za igrani film

Svake godine tradicionalno najveću pažnju privuče Takmičarski dio programa za igrani film, u okviru kojeg će ove godine biti prikazano deset filmova, od kojih su šest rediteljski prvijenci, a ostvarenje koje će otvoriti ovaj program je film "Kenjac“ Antonija Nuića, bosanskohercegovačkog reditelja. Takmičarski program igranog filma ovogodišnjeg Sarajevo Film Festivala ponudit će dvije svjetske, četiri međunarodne i četiri regionalne premijere.

Kroz ovaj program filmski se autori takmiče za prestižnu nagradu Srce Sarajeva, koja je dosadašnjim laureatima otvorila vrata u svijet filmske umjetnosti. Tome sigurno doprinosi i sastav žirija, koji okuplja eminentna imena i profesionalce iz svijeta filma. U ulozi predsjednice žirija ove godine naći ćemo Mirjanu Karanović, srpsku glumicu, koja je publici poklonila mnoštvo nezaboravnih uloga, kako kroz film, tako i kroz pozorište.

Ostali članovi žirija su: Benedek Fliegauf, reditelj iz Mađarske, jedan od vodećih mađarskih filmskih stvaralaca novije generacije; Christian Jeune, direktor filmskog odjela Cannes Film Festivala iz Francuske, svoje bogato iskustvo i stručnost stekao je radeći godinama za vodeći filmski festival u svijetu, Cannes Film Festival; Anamaria Marinca, glumica iz Rumunije, pažnju publike i kritike skrenula je ulogom u britanskoj TV seriji "Sex Traffic" Davida Yatesa, za koju je osvojila nagradu BAFTA za najbolju glumicu 2005.god. i Wieland Speck, direktor programa Panorama Internacionalnog filmskog festivala u Berlinu od 1992. godine.

Vodič kroz Sarajevo Film Festival, kao i Program dostupan je na oficijelnoj stranici SFF-a.

Muzička dešavanja tokom SFF-a

Nakon što se završe projekcije filmova, idemo dalje. Kuda? To zavisi od muzičkog ukusa i trenutnog raspoloženja... Na primjer, možete otići na neki od slijedećih muzičkih dešavanja:
*Dom Mladih, u okviru Heineken Music Stagea:
- 12.08. - Cubismo
- 13.08. - Aleksandra Radović
- 14.08. - Colonia
- 15.08. - Dubioza kolektiv i Dvadesetorica
- 16.08. - Prljavo kazalište
- 17.08. - Bombaj štampa
- 18.08. - Darko Rundek & Cargo Orchestra
- 19.08. - Tbf i Zoster
- 20.08. - Ljiljana Butler i Sar e roma.

*Klub Tito, Festival elektronske muzike "United Moves Festival":
- 13.08. - Umf Opening Night
Richard Grey (UK)/Swag Records, Wiggle
ARI/Prodavnica Zvuka, dFk Hughes
Srleone/Prodavnica Zvuka, dFk Hughes
Bonjasy/B-Booking
E.D. Regga/The Club

- 14.08. - Recon Warrior Meets Queens Of Minimal Techno
Marko Nastić (SRB)/Recon Warrior, Jesus Loved You
QUEENS OF MINIMAL TECHNO:
Victoria Rebeka (SLO)/Underground Connections
Miss Sunshine (CRO)/Manual Music, Stolen Moments
Alex Monster (SRB)/Punkt Von Stricht, Traffica
Borgie/Adriatiko Recordings

- 15.08. - Breakin’ Night With Drum & Bass Master
Borgie/Oscilator, Adriatiko Recordings
Zlijay/Oscilator, te inostrani drum & bass DJ (T.B.C)

*Klub Sloga:
-14.08. - House party "Back 2 House" - Marshall Jefferson/MN2S
Vanja S-Cream/DISC-TEC
DJ Nino/DISC-TEC
DJ Woodie/DISC-TEC
Kee Boo/DISC-TEC
Focho/Dom Mladih Resident

- 15.08. - Vatra

*Coloseum:
- 14.08. - Marko i Boban Marković Orkestar

*Skenderija:
-15.08. - DJ Playa (Dejan Rakic)

Devet dana posvećenih filmu, kratkom, igranom, dokumentarnom, animiranom, dječijem… i tako redom; slažući kolaž od filmske projekcije, muzike, kafice, šetnje imate priliku malo drugačije uživati u augstovskim danima. A utisci? Pa…

Film jest – ili bi to barem trebao biti – sličniji muzici nego običnoj fikciji: stalna progresija stanja i osjećaja. Tema, ono što se krije iza tih emocija i njihovo značenje, sve to dolazi kasnije" - Stanley Kubrick

Simon piše pismo svojoj supruzi Barbari, inače Njemici... mada zna da to pismo nikad neće poslati; ono je, izgleda, potrebnije njemu samome, nego njoj... Nakon dvadesetpet godina Simon se vraća svojim korijenima, i nanovo proživljava svaku sitnu radost kojom nastoji izvući na površinu nekadašnjeg sretnog i nasmijanog sebe. Koliko će mu u tome pomoći i hrana, kao neodvojivi dio jedne kulture i, bez sumnje, nešto što "govori", jasno se vidi iz dijela Simonovog pisma:

Draga Barbara,

šteta što te ovdje ništa ne pamti. Da si bar jednom bila ovdje, sve bi te pamtilo i željelo, kao što te pamtim i želim ja, a tada bi mi bilo mnogo lakše jer ne bih više bio sam. U opštoj čežnji za tobom, moja izdvojenost i moja samoća bi se naprosto izbrisale i ja bih bio normalan dio svijeta koji te želi i čezne za tobom jer te pamti. (Je li moguće jedno bez drugoga? Tebe pamtiti, znači za tobom čeznuti i željeti te, zar ne?) Nemoj sada složiti lukavu facu i u sebi me nazvati dijalektičarom, kako činiš svaki put kad misliš da nešto mutim. Ne mutim, vraški te trebam. A osim toga, jeo sam maloprije sjecani burek.

Sigurno sam ti mnogo puta govorio o razlici izmedju sjecanog i običnog bureka, o tome koliko je ta razlika nama Bosancima važna i o tome da će svaki Bosanac nakon prvog zalogaja znati koji od dva moguća bureka jede. Ponekad mislim da je razlika izmedju sjecanog i običnog bureka za Bosance toliko važna da je usporediva s onim temeljnim razlikama na kojima počiva svijet, kao što su razlika izmedju dana i noći, ljeta i zime, muškog i ženskog. Naime, razlika izmedju običnog i sjecanog bureka je razlika izmedju puke hrane i gastronomske umjetnosti koja je istovremeno hrana i poruka kojom se može izražavati ljubav, nadahnuće, poštovanje, a u svakom slučaju je znak truda i poštovanja. Obični burek je održavanje života, sjecani je pokušaj da se životu doda smisao jer se sjecanim burekom govori. Sjecani burek se, naime, pravi za one koje se poštuje i voli, za koje se ne žali trud i vrijeme, za one kojima se to želi reći i pokazati.

Burek je kao što znaš, pita s mesom. Meso se pomiješa s crvenim lukom, a onda se rasporedi po jufki, zamota u jednu vrstu crijeva od tijesta, složi po tepsiji u formi spirale koja kao da se bezuspješno trudi da postane krug, pa se onda peče. U obični burek se stavlja faširano meso, u sjecani meso koje se sjeckalo rukom. Kad ti ovako objašnjavam, osjećam nelagodu jer znam da bez direktnog iskustva ne možeš shvatiti pa ni zamisliti kako je velika razlika izmedju ove dvije varijante jednog jela. (Uzgred rečeno, slično je s kromipirušom, drugom vrstom pite koja u bosanskoj gastronomskoj kulturi ima gotovo amblematsku vrijednost. Krompirušu s rendanim krompirom poslužujemo onima koji su nam ravnodušni, recimo ljudima koje ne poznajemo ili onima koje želimo samo nahraniti jer im više nemamo šta poručiti. A za one koje volimo, one kojima imamo šta reći i s kojima želimo komunicirati dodirom, trudom, emocijama, kao i za one koje posebno poštujemo, pravimo krompirušu za koju krompir sjeckamo rukom. Svojom rukom.) Kako je moguće da jedna nevažna tehnička pojedinost, kakva je obrada mesa, proizvodi tako ogromnu razliku? Za Bosance su, naime, obični i sjecani burek gotovo dva različita jela.

Pametni ljudi su našli jedno tehničko, dakle, razumu prihvatljivo, objašnjenje. Mašinska obrada mesa je naprosto suviše gruba za ovu namjenu, ona ocijedi iz mesa njegove sokove i tako mu oduzme karakter. Meso samljeveno u mašini je bez sokova i zato bez posebnosti, ono je nekakva uopštena namirnica od koje se može preživjeti ali ne može uživati, nešto što donosi korist ali ne može donijeti i radost. U sjecanom bureku je, naprotiv, meso koje je birala i u komadiće sjeckala ljudska ruka, i to ruka onog čovjeka koji nije žalio vremena i truda da izabere i pomiješa najbolje do čega je mogao doći. Ona ruka koja je čopkala najslasnije komadiće mesa uza samu kost i miješala ih sa skupim mesom iz buta, koja je to oplemenjivala začinima i umekšavala, miješala s lukom i mijesila, razvlačila jufku i rasporedjivala sve to po njoj – ta je ruka svojim burekom nešto poručila tebi koji burek upravo jedeš. Ona je uostalom nekako prisutna u bureku koji je za tebe napravila, ne možeš ti svojom rukom satima obradjivati nešto a da u tom ne ostane trag te ruke i nekakvo sjećanje na nju. Zna se kome se i kada pravi sjecani burek, zna se kada i kako se kazuje nekome da se mahsuz za njega napravio sjecani burek, zna se... Sve se zna, nije slučajno bosanska kultura proizvela čitav složeni sistem pravila koja odredjuju kada se, kome i kako pravi koje jelo.

Ali nisam htio o tome, htio sam ti govoriti o tome da svaki normalan Bosanac kod prvog zalogaja zna jede li obični ili sjecani burek, rendanu ili rezanu krompirušu. Zamisli kakvo se čulo okusa mora imati, da bi se to moglo! Kako jaka i kako organska mora biti veza izmedju čovjeka i njegove gastronomske kulture, da bi on mogao tako brzo i pouzdano prepoznavati razlike. O tome sam ti htio govoriti i o poštovanju koje osjećam za tako osjetljiva čula. Nema toga bez viševjekovne tradicije, bez intenzivnog dodira čovjekovog s tom svojom tradicijom, bez rafiniranosti koju stvara spoj ova dva uslova."

Poglavlje: Hljeba bez igara, str. 274.-277.

U periodu od 19. do 23. maja Beograd je domaćin četvrtom po redu festivalu Dani Sarajeva. Kao i do sada, festival organizuju Inicijativa mladih za ljudska prava i Agencija za saradnju sa NVO i evropsku harmonizaciju grada Beograda.

I ove godine organizatori su se potrudili da svako nadje ponešto za sebe; biće tu i scenskih kazivanja, prikazivanja filmova različitih žanrova, pozorišnih predstava i, naravno, nezaobilazni muzički dio u okviru kojeg je predvidjeno održavanje nekoliko koncerata. Osim umjetnika, koji su nosioci cijele manifestacije, svoje aktivno učešće uzeće i gradski zvaničnici, predstavnici medija, kao i mladi entuzijasti koji već tradicionalno prate festival.

Prošle godine, treće Dane Sarajeva posjetilo je oko 5.000 ljudi. Iz Sarajeva je na festival došlo više od 250 umjetnika. O manifestaciji je izvještavalo više od 20 medijskih kuća iz BiH, dva medija iz Zapadne Evrope i 20 medija iz Srbije. Medjutim, i Inter-caffe forum ima svoj zapis sa prošlogodišnjeg festivala, dakle, kamera na licu mjesta:

Program festivala 2010 godine

Maj 2010 godine, u okviru festivala, donosi pred beogradsku publiku pozorišne predstave “Kaligula”, “Bolest porodice M” i “Ovo je Jonesku, budalo”. U Okviru filmskih projekcija planirano je prikazivanje dokumentarnih, igranih, kratkih, dugometražnih, kao i animiranih filmova. Medju njima su i nagradjeni filmovi sa regionalnih i svjetskih festivala i diplomski radovi, kandidati i dobitnici nagrade za najbolji evropski kratki film.

Izložba “Objektiv No1” u organizaciji Umjetničke galerije BiH, predstavlja temu “Sarajevo kroz objektiv: Mjesta, ljudi, trenuci”. Tema kroz koju će duh grada biti predstavljen onako kako ga vide i doživljavaju mladi fotografi, ali i oni od već izgradjenog renomea.

Muzika je ono što je davno obilježilo Sarajevo; danas možda ne postoji bogata scena kakva je postojala nekada, medjutim, idalje postoje umjetnici koji svoju kreativnost i inspiraciju nalaze u Sarajevu. Moglo bi se reći da nova generacija muzičara gradi novu sliku Sarajeva, i svojim notama ostavlja trag u vremenu. Ove godine u Beogradu će se predstaviti zajedničkim nastupom pjevačica sevdalinki Amira Medunjanin i džez pijanista Bojan Zulfikarpašić (23. maj, Kolarac 20:00); svoj solo album objavljen u aprilu ove godine sa deset sevdalinki u novom aranžmanu promoviše Damir Imamović (20. maj, Kolarac, 21:00); tu su i elektro-gitarski dvojac Basheskia & Edward EQ (20. maj, KC Grad, 22:00), kao i rok sastavi Sikter i Skroz (21. maj, Akademija, 22:00).

Pored brojnih DJ-eva, posebno iznenadjenje festivala biće prvi sarajevski boy band Dvadesetorica, sačinjen od, kako njegovi članovi kažu „dvadeset mladića upitnog talenta“. Njihovi su nastupi uživo kompletan šou program, gdje mjesto nadju svakodnevni problemi običnog gradjanina, muzika, ironija, parodija, razne strane života ogoljene, naravno, kroz tipičan sarajevski humor... U svakom slučaju, Dvadesetorica su snažan izvor pozitivne energije; u okviru festivala nastupaju 19. maja, u Studentskom kulturnom centru (22:00).

Kompletan program Dani Sarajeva može se pregledati na oficijelnom sajtu festivala.

U Pivnici Sarajevo od 23. do 29. jula ove godine održat će se prvi Sarajevo Sevdah Fest. Radi se o festivalu koji će u potpunosti biti posvećen sevdahu i sevdalinci.

O tome šta je sevdah teško se može naći odgovarajuća riječ. Siromašan je jezik za cijeli jedan zaseban svemir kakav je sevdah. Ono što se uobičajeno čuje i zna jeste da je sevdalinka dobila ime po turskoj riječi “sevda” što znači ljubav. Turci su riječ sevda preuzeli od Arapa, a na našim prostorima je “sevda” dobila i slovo “h” na kraju, i tako postala sevdah.

Prema izvorima navedenim na BosnaFolk Sehari o nastanku sevdalinke ima više teorija. Tako npr. njemački slavist Gesseman tvrdi da je ona proizišla iz višeg sloja bh feudalstva. Drugi tvrde da je to pjesma sirotinje, naroda, "raje", koja je kroz radost i veselje, kroz muku i patnju davala oduška svojim osjećanjima. Treći opet kažu da je sevdalinka prvenstveno ženska pjesma, da su je spjevale patrijahalno vaspitane djevojke sjedeći iza mušebaka, vezući na djerdjefu na kome je svaka iglica pojačavala čežnju za dragim koji je putovao carskim drumovima, trgovao ili ratovao, dok su one čekale, sanjale, maštale i svoju čežnju pretvarale u pjesmu.

U svakoj ovoj teoriji ima nešto istine jer je nemoguće da svo stvaranje u narodnoj tradiciji potiče od jednog društvenog sloja, pa bio on viši ili niži. Ovakva pjesma mogla je da nastane kako na begovskim čardacima, tako i u sirotinjskim kućama - jer su svi živjeli u istom krugu i među istim prirodnim kulisama. S tim u vezi, postoji zapis:

Dodajem da nisam ove melodije niti ikoji njen trag našao u susjednim zemljama: ni u Crnoj Gori ni u Dalmaciji, ni u Hrvatsko, ni u Istri, ni u Slavoniji, niti u Srbiji. Mogu je, dakle, mirne duše proglasiti za čisto bosanskohercegovački specijalitet.

— Ludvig Kuba: Pjesme i napjev iz Bosne i Hercegovine, Glasnik Zemaljskog Muzeja, 1906

Sevdalinka tek postaje ono što jeste kad je zapjeva pravi pjevač; nju čini interpretacija. Ta interpretacija, bilo u izvornom, bilo u novom ruhu, zna da zapljusne srce, svojom čistotom, svojom snagom i sjajem. Tako sevdalinka traje - u drhtaju skrivenom od drugih ili u suzi što se nikad od oka ne otme... tako živi - jednako bitna onima koji se je stvarali, kao i onima koji je tek upoznaju.

Zbog svega toga, Sarajevo Sevdah Fest posebna je prilika za afirmaciju sevdalinke. Za vrijeme festivala će se održati sedam koncerata, kako organizatori navode, trenutno najkvalitetnijih i najpopularnijih izvođača sevdalinki koji sevdalinku kombinuju sa drugim muzičkim žanrovima, kao što su jazz, pop, blues, pa i elektronskom muzikom.

Za sve one kojima sevdah znači ljubav, i sve ono što samo ljubav može da izatka, vrata Sarajevo Sevdah Festa otvorena su. Dobro nam došli. : )

Program Sarajevo Sevdah Festa:

Subota, 23. juli - Sevdi Mustafa Band

Nedjelja, 24. juli - Sedef

Ponedjeljak, 25. juli - Nermin Alukić Čerkez

Utorak, 26. juli - The Old Bridge (Mišo i Sandi)

Srijeda, 27. juli - Amira Medunjanin

Četvrtak, 28. juli - Vanja Muhović & Divanhana

Petak, 29. juli - Aldijana Tuzlak.

Sarajevo je glavni grad sveta. Za sarajlije nisam siguran, ali Sarajevo može izdržati još deset ratova i Dejtona i koječega.

Nisam o tome hteo govoriti, takvo Sarajevo ja i ne znam. Sećam se onog iz 1980 i neke. Dodješ i ne smeš pomeneš Plavi orkestar, ajme, Loša je na lošem glasu, prodana duša, komercijalista. Ćut bolan nemoj ga pominjat. Dobro, reko, neću.

Odemo u kafanče jedno, ništa specijalno, al fino onako. Dole niz ogradu se vidi Miljacka. I čekamo društvo koje stiže polako. Stiže Bule, izbacio ga otac iz kuće sinoć. Bule je puštao muziku beše glasno i stari uleteo i počelo ono, reč po reč... I stari njemu veli, ja sam nosilac partizanske spomenice, ja sam ranjen u ratu, šta si ti?! Ti ranjen??? Pa ranjen si u ledja, tvoji su te upucali!!! Ijaoooo... leteo je glavom naglavačke... al eto ima priču.

Čekamo konobara koji nema nameru da dodje. Ne voli nas zbog toga što nas zna. Sa nama sedi Bula, i tu je i Vula. Vula je duša od čoveka. Kod Vule smo spavali. Ujutru za doručak, smazali paštetu jednu. Vula nema puno, ne može ni imati, al je duša od čoveka. Vula se zapleo u kupovinu tih nekih supstanci. Par godina posle toga, našli su ga na obali Miljacke. Poz Vula, hvala ti, ljudina si.

E da.

Sedimo tako i Bule priča za starog i čekamo konobara koji namerno neće da dodje jer nas zna, društvo bi da se zeza i šali i pita Bulu, jel jes ti ono guro juče fiću. Aj kakvo ludilo. Nekom od njihovih drugara se ugasio fića na sred Dalmatinske ulice. I kad se ugasilo, poče neka frka i reč po reč : ) i tako nasta legenda - tip izašao iz fiće i gurao ga da upali. Ali... to se desilo u Dalmatiskoj. Iznervirao se i za opkladu je gurao fiću da upali uz Dalmatisku.

Dole niz ogradu se vidi Miljacka. Pogledam gore, vidi se Dalmatinska, ajme.

Slika je "hotlinkovana" sa sajta mojaslikasarajeva.net

Linkovi:
http://mojaslikasarajeva.net/ba/photos/view/1636
http://mojaslikasarajeva.net/ba/profile/user/walter - autor slike

Hemon kaze Sarajevo je...

• Tandrkanje prvog jutarnjeg tramvaja koje odjekuje kroz prazne ulice grada;
• trenutak kad se, nakon što pukne ramazanski top koji označava zalazak sunca, s Jekovca vidi kako svjetla na svim minaretima Sarajeva istovremeno zaiskre;
• zvonjava crkvenih zvona u šest ujutro;
• hladnoća zgrada iz austrougarskih vremena i stepenica u njima, s rubovima izlizanim od đonova koji se već više od stoljeća njima pentraju;
• somun iz pekare na Kovačima;
• lopte koje se valjaju u plitkim virovima Miljacke;
• ljepota sarajevskih žena, koja uvijek u sebi nosi upisanu vlastitu prošlost i vlastitu budućnost, povijest prošlih i budućih mijena: u licima se mogu prepoznati kako žgoljave djevojčice, tako i zrele žene, kako djevojčuljci, tako i brižne starice;

Dodir svile

Liliana, Pozdrav iz srca Bascarsije

Vidiš, Sarajevo je srednjeg roda... Kao dete... Zaigrano... Prostodušno... Naivno...

Beograd je, recimo, Taj Beograd... Muškarčina... Švaca i galamdžija u raspasanoj beloj košulji, na hoklici pred prepadnutim svircima...

I Zagreb je Gospon Zagreb... Koketni geblovski brčići, prefrigani šmek preko jutarnje štampe... Najveću larmu podigne kad zvecne kašičicom o rub porcelanske šoljice...

Pa Gospođa Ljubljana... Snežna Kraljica... Uobražena, elegantna, racionalna...

A Sarajevo...
Lakoverno, detinjasto...
Zato ono prvo i pruža ruke...

Sarajevo ljubavi moja

Zajedno smo rasli grade ja i ti, isto plavo nebo poklonilo nam stih,
ispod Trebevica sanjali smo sne, ko ce brze rasti ko ce ljepsi biti.
Ti si bio velik a rodio se ja, s Igmana uz osmijeh slao si mi san
djecak koji raste zavolio te tad ostao je ovde vezan za svoj grad.

Bilo gdje da krenem o tebi sanjam putevi me svi tebi vode,
cekam s nekom ceznjom na svijetla tvoja Sarajevo ljubavi moja,
Pjesme svoje imas i ja ih pjevam, zelim da ti kazem sta sanjam
radosti su moje i sreca tvoja Sarajevo ljubavi moja.

Kada prodju zime i dodje lijepi maj, djevojke su ljepse ljubavi im daj
setaliste tamno uzdasima zri, neke oci plave neke rijeci njezne.
Sad je djecak covjek i zima pokri brijeg, park i kosa bijeli al otici ce snijeg
proljece i mladost ispunice tad, Sarajevo moje jedini moj grad

Čujem Zlaju kako u kupatilu pjeva i povraća u isto vrijeme. E, pa ni ja nisam znao da je to moguće, ali uvjerio sam se. Oči su mu kao dvije tegle paradajza: "Misliš li ti ustajati?" Pokrivam se jorganom po glavi i okrećem na drugu stranu:
"Daj, ne budali. Kakvo te ustajanje spopalo?"
"Zvao nas je komšija Miloš da dođemo u devet sati."
"Zaboravi na mene."
"Kako to da si prošle nedjelje mogao ići kod Mileta na Uskrs, a sad ne
možeš Milošu na Vaskrs?"
Potpuno sam zaboravio na to.

Kod Miloša već sjedi Šuhra, a na stolu je multietničko meze: jareća stelja, ovčetina, klempe, kajmak iz mijeha, jaja obojena korom luka... Naravno, tu je i boca štoka i boca broćanske loze - sudeći po startu, biće ovo težak dan.

Stiže i Mile. Njih četvoro su komšije već trideset i nešto godina, a sada ih Zlaja za**** da će svoj dio kuće prodati nekom Sandžakliji: "Ali, nekom finom", dodaje.

Na radiju je prenos Vaskrsa iz Pravoslavne crkve, a ja se čudim kako to da komentator nije Noka Bilić, jer nema toga šta on nije prenosio.

U dvorištu su probeharale višnje i ja se gubim među njima, razgovor do mene dopire samo kao glas, a smisao ne mogu da dokučim; Zlaja to primjećuje, pa me pita: "Je li ti to opet 'pišeš' priču?"

U jednu ruku je u pravu, jer je protekla sedmica bila prilično uzbudljiva (da ne kažem potresna) za mene: iz Engleske mi je stigla sestra (koju nisam vidio skoro četiri godine), iz Amerike Dana, Nešo i Indira (ni njih nisam vidio otprilike isto tako dugo), iz Ljubljane Dada i Pero (više i ne pamtim kad sam zadnji put vidio Dadu, ali bilo je to još prije rata), iz Austrije su tu Caki, Vesna, Zoran i Sanja (ne mogu da vjerujem da je Sanji dvadeset i šest godina - to znači da je nisam vidio već nekih devet godina...) Sve meni najdraža bića koja su mi preostala, ali ne mogu da se radujem jer mi sada, više nego ikad ranije, nedostaju moja djeca... Zato skrećem misli na nešto banalno da banalnije ne može biti: đevđir.

Trebam kupiti đevđir i obišao sam cijeli grad i svugdje imaju samo nekakve italijanske, njemačke, a koji koštaju kao "space shuttle". Idem na buvlju (zašto li ne kažem "buhlju", kad su me cijelog života ujedale "buhe", a ne "buve") pijacu kod Vaše Miskina.

Nema šta nema, ali razmišljam kome li je sve to što se prodaje potrebno i da li iko išta kupuje? Gomile rasparenih cipela po kojima se uhvatila buđ, kutije sa šarafima svih veličina, poderane gume za veš mašine, pokvareni usisivači i kasetofoni, foto-aparati, iskrivljene gramofonske ploče, stare razglednice, mlinovi za kafu kojima nedostaje ručka, olupani lonci i šerpe... sve, baš sve, ali nigdje nijednog đevđira.

Dok se probijam kroz taj krš i nesnosni vonj masnog bureka i ćevapa, naletim na brdo knjiga. Kao da su izvučene iz nekog memljivog podruma: korice i stranice su im izvitoperene, a, bezbeli, nabacane su bez ikakvog reda... Cijena za svaku je ista: pola marke. Tu su se u istom košu našli i Krleža i Andrić, Hemingvej i Gogolj, Dostojevski i Lav Tolstoj, Kafka i Žid, Golsvorti i Prust, Hamsun i Tomas Man, Šolohov i Solženjicin... i Prljavi veš Darija Džamonje.

"Knjižar", jedan starac koji nateže mlaku pivu, a čije mi se lice odnekud čini poznatim, prepoznavši moj lik na omotu, moje uzbuđenje, jer to je knjiga koju sam posvetio svojoj kćerci (Neveni, koja me rodila kao tatu), hladnokrvno podiže cijenu na petnaest maraka?! Sad se prisjećam odakle ga znam: bio je ložač u FIS-u, a ime mu je, ime mu je... Avdo - jeste Avdo!

"Daj, bolan, Avdo. Spusti to malo - mi smo stara raja iz FIS-a."
(Ali Avdo je oduvijek bio poznat po tome da zaboravlja stvari koje su se zaista desile, a sjeća se onih koje se nikad nisu i nisu mogle desiti. Tako nas je, djecu, na tribinama FIS-a uveseljavao svojim pričama o tome kako mu je Sava Kovačević umro na rukama:
"Avdo, jesi li to ti?"
"Jesam, druže komandante."
"E, sad mi je lakše. Čuvaj mi diviziju."

Ili kako je služio kao mornar na Galebu, pa jedne noći razvukao harmoniku: "Bosno moja...", a Tito izašao na palubu, suze mu potekle niz lice i zakitio ga "petakom".)

Avdo je neumoljiv; već je vidio svoju gajbu piva u mom džepu. Nevoljko vadim petnaest (zadnjih!) maraka, kupujem sam sebe.

Sve i da naletim na đevđir, nemam više para da ga kupim. Pješke se vraćam u grad i imam vremena napretek da razmišljam, da poredim sav svoj život sa tom buvljom pijacom: puno nepotrebnih stvari, otpad i smeće, knjiga koja trune u podrumu, cipela koja ne može naći svoj par, izgrebana, odrndana gramofonska ploča, farmerke bez rajferšlusa, foto-aparat koji ne može slikati, kasetofon bez tona, mlin za kafu koji ne može samljeti nijedno zrno, mlako pivo i užegli
sumnjivi burek... Sve to, a jedine stvari koju trebam - nema.

* * *

Počela je sipiti, a potom pljuštati kiša. Stavljam knjigu pod vind-jaknu, krupne kapi (a potom i grad) buše mi glavu, ali ta knjiga na mom srcu kao da me grije i ja već smišljam posvetu za svoju sljedeću knjigu, za moju drugu kćerku... Vesni, koja je... (Ima još vremena do izlaska knjige - smisliću već nešto.)

* * * * *
Na današnji dan, prije deset godina preminuo je Dario Džamonja, istaknuti bosanskohercegovački pisac, novinar i nosilac brojnih priznanju za djela iz savremene književnosti. U jednoj svojoj priči, Daco je napisao:

Svima nama, kadli-tadli, valja krenuti na "finalno putovanje", u Dženet ili Džehenem, Raj ili Pakao, svejedno. Gdje ću ja završiti nije mi dostupno znati, ali znam jedno: poći ću iz Sarajeva.

Neka je vječni pokoj i rahmet tvojoj čistoj i velikoj duši.

Slika Daria Džamonje rad je Armina Polutka.