ŽIVOT JE JEDAN ODLUČI SAM
Život je nešto u čemu logike nema,jer,
To je sasvim druga tema.
Život je doživljaj pun radosti I saznanja,
A logika je proces računanja.
Zato su te dvije misterije,
Kao nebo I zemlja,
kao crno I bijelo.
Tako bi se reći smijelo.
Život poštuj,jer je život,
taj nepoznati konjanik iz magle
sa ogrtačem I nagnutim šeširom,
TVOJA MAJKA.
Ali kakva se to tuga krije
U zapuštenim, mračnim uglovima,
U kojima nema magičnog majčinog zagrljaja,
Ni toplog doma?
U tom besmislenom I mračnom prostoru,
Gledano kroz iluziju tuge, vremena
Vidi se jedna pogrbljena,dugokosa
I u samoći ostavljena žena.
Ona svojom svjetlošću I ljubavlju
Tjera tugu daleko od sebe
U iluziju prostora.
Ona ustvari ne brani svoj jadni,uništeni život,
Jer,za nju je pijesak vremena već istekao,
Ona brani mali,
Nevini život koji drži u rukama,
BEBU.
Kada je slaba svjetlost majčine svijeće
Duboko u duši ugašena,
Beba je ostala sama
Sve dok je neke čudne ruke
Nisu primjetile I odnjele.
Vrijeme je letjelo
Tražeci zanimljive dogadjaje
Koje će da ispovjeda Bogu.
Poslije dugačke portage vratilo se
Ka toj maloj bespomoćnoj bebi
Koja je tokom ekskurzije vremena odrasla.
Vrijeme sjede na granu,
Zaustavi se gledajući
Tu tužnu priču koju nam
Sada priča.
I ako ikada u životu
Budete pitali Boga
Žbog čega je ovo dopustio,
Sjetite se da je zbog toga
Stvorio VAS.
Jer vi ste u ovom slučaju Bog,
U vašim rukama je
Više nevinih života
Koji u mračnim uglovima,
Velikih ulica,
Čekaju na vašu pomoć.
Zato ne bacajte živote
U najbližu lokvu koju primjetite,
Sa očekivanjem da će neko drugi
Da preuzme taj zadatak.
JER BOG JE JEDAN !
Biće, koje je u početku ove priče
Bila beba,
Odraslo je u velikog I
Krupnog čovijeka.
On je imao svoje prijatelje,
Zabavljali su se na račun drugih
Ali njihove duše su bile zagadjene,
Zagadjene neizlječivim otrovom droge.
Taj otrov je ulazio sve više I više
U njihove duše
kao jedna mala mrlja
koja je bila opasnija od velike bakterije.
I kada je ta mrlja odrasla
U tijelima tih nevinih života,
Oni su zaspali u nepovrat.
Samo je naš heroj
Ostao živ I sam.
Budeći se ,jednog vlažnog jutra,
Pogled mu je bio zamućen.
Išao je,bez da vidi pravac
I cilj svog putovanja
Ispod mostova I kroz šumice
Padajući ,bez očekivanja
Da će ikad ponovo ustati.
Pred sami kraj svoje izdržljivosti,
Pravac divljine koju je pratio
Doveo ga je do
Velike gvozdene ograde.
Kroz ogradu je mogao da primjeti
Djecu sa osmjehom na licu,
Ljude sa srećom u duši.
To mu je dalo nove nade.
On ustade
I jedva održavajuci svoj razum,
Predje preko ograde
I primjeti fudbalski teren.
Bacivsi svoj zadnji pogled
Na ovome svijetu
Na djecu koja su,
Sa osmjehom na licu
Igrali puni zdravlja I radosti,
Pade u nepovrat.
Ali njegova duša,
Pored otrova droge ,
Nije bila zagadjena.
Droga otpade u pakao a on,
Zajedno sa svojom majkom,
Koja ga je čekala
Ode u raj.
Mislim ,da je Bog bio ponosan na njih.
