Nova vremena - sve izgubljeno je nadjeno

Nježnost

Mon, 26 Dec 2016 18:38:10 +0100

Autor: Wind

Poslao: 26.12.2016 19:38

Ja imam dvije čaše - jedna se puni radošću, druga gorčinom. Kada je ova druga puna gorčine ponekad je jednostavno prospem...to nije uvijek moguće...i tako sam prisiljena da je popijem.

To ostavlja gorak ukus i potrebno je nekoliko dana da prođe.

Danas je netko htio podjeliti tu čašu samnom i ja nisam mogla...ja bih da djelim samo radost.

Tako samujem i spašavam se muzikom dok opet ne ustanem.

Ne mogu da objasnim nekome da sam došla iz svijeta knjiga i nikada se nisam prilagodila.

Jedino znam da su obe čaše prozirne i lako je vidjeti kroz njih.

"Ja ću ti pomoći" - reče on.

"Biću ja dobro" - rekoh ja.

Domišljam se kako da mi se to više ne dogodi. Možda je čaša prevelika, da nabavim manju? Ili da je bacim? To bi bilo dobro, ostala bi mi samo čaša za radost.

Izgleda veoma lijepo, svjetlost izbija iz nje.

Baciću drugu, trebala sam to davno učiniti. Ne znam kako sam zakomplicirala nešto tako jednostavno.

Previše grešim, previše i prečesto. Toliko gorčine...a sve u ime ljubaznosti, pristojnosti i čovjekoljublja.

Šešir

Thu, 17 Nov 2016 09:50:38 +0100

Autor: Wind

Poslao: 17.11.2016 10:50

Prošli tjedan sam bila...opustošena je prava riječ. To je pomalo čudna riječ, odmah možete osjetiti sve što predstavlja ali ako je više puta ponavljate počinje gubiti svoju sliku.

I tako sam išla na spavanje praznog uma, ustajala prazna, sve beše nestalo usprkos naizgled normalnom životu.

Muka samnom je što ja u svemu vidim poeziju. Zato mi je pala na um ona Preverova pjesma "Doručak". Sjećam se da sam je pročitala veoma davno, samo jednom, to beše sasvim dovoljno da se ureže u mene. Ponekad je vidim negde, samo početak, i onda mislim "ovo nije dobar prevod, kuda je nestao onaj pravi koga se ja sjećam".

... ja se sjećam neke bjedne sobice (takva je bila u mojoj glavi), čiste i sa vrlo malo stvari i žene koja sjedi za stolom dok on pije kavu, puši i odlazi. Zaboravih šešir ali on ovdje nije važan.

Ona je sjedila za stolom i imala neku bluzicu ili haljinicu, nisam mogla nazreti dobro ali ruke joj behu duge i gole...kosa joj je bila srednje dužine, svjetla, labavo povezana nečim pozadi i sjedela je uspravno sve dok on nije izašao.

Imala je dugi vrat i nešto nesalomljivo u tom vratu je podsjećalo na eukaliptuse Valensije. Onda je on izašao i opustošenost je ušla.

Tako se ja osjećam. Niko neće izaći jer niko nije ni ušao ali sjedim uspravno, slušam opustošenost i nedam da me slomi. Ionako je prolazno, doći će neka druga pjesma i drugi osjećaj.

Ne plačem godinama, ako zaplačem biće to potpuni gubitak svega što me sačinjava ili možda oslobođenje. Ne znam. Ima raznih suza.

Zbog nekih čuda...

Sun, 23 Oct 2016 21:54:52 +0200

Autor: Wind

Poslao: 23.10.2016 21:54

Čudno je zbog čega volimo neke ljude...

Zbog glasa.

Načina na koji se smješe. Načina na koji hodaju. Smijeha. Smješka. Očiju.

Zbog strpljivosti. Ljubaznosti. Zbog nečega neobjašnjivog što izaziva bolećivost u nama.

Zbog duše koju osjećamo. Razumjevanja. Saosjećanja. Života koji izvire. Svjetlosti koju isijavaju.

Zbog toga što se možemo iskreno smijati sa njima.

Ponekad je to samo iluzija i sve što ostaje je samo gorak okus.

Ali ponekad, kada imate loš dan, jedan od onih kada pomislite da više ne možete dalje i osjećate da vas negdje duboko počinju zapljuskivati suze u očima postoji neko zbog koga u trenu oživite i potom se smješite satima.

Ne treba uvijek tražiti razlog, dovoljno je saznanje i postojanje.

Vatromet

Mon, 17 Oct 2016 21:00:12 +0200

Autor: Wind

Poslao: 17.10.2016 21:00

Neko mi je jednom rekao "Kada se završi sa duhovnošću ostaju samo tjela". Bila sam nekako zatečena, pomislila "Zar se ikada može završiti sa duhovnošću i zar sve završava sa tjelom?"

Pošteno govoreći ni sada ne znam istinu. Zatim, sazdana sam od iluzija i kako sada da spustim lestvicu i da odustanem?

Ako se može onda bih htjela sve. Bez kompromisa. Kompromisi su dosadni.

Hoću i trube i vatromet.

Šta se može, nisam skromna, hoću sve. I dobiću sve. Ja sam toliko naporna i dosadna kada nešto želim tako da ispadne da je puno lakše dati mi ono što želim.

Stvar je u tome da neću da mi život prođe, propadne, prohuji, proleti i ostavi me a da nikada ni živjela nisam.

Zato ću imati i trube i vatromet.

Treba mi nešto poput blage kiše usred vrućeg ljetnog dana...ili nešto kao blagoslovljen jesenji dan. Tako zovem one dane kada je svjetlost nježna, osjeća se ugodna toplina, tada podižem lice ka nebu.

Takvi dani bi me mogli zauvjek grijati.

Zatišje

Sun, 28 Feb 2016 19:43:26 +0100

Autor: Wind

Poslao: 28.02.2016 20:43

Neke riječi koristimo lako... obično su beznačajne.

Neke riječi koristimo retko ili nikada... da sačuvamo ponos ili dostojanstvo ili nešto umišljeno i izmišljeno...

Posve je nezamislivo da ih kažemo, moglo bi se nebo srušiti na zemlju...

Nikako da vidimo koliko smo sićušni pod tim istim nebom. I nikako da vidimo koliko bi veliki bili kada bi nešto rekli.

Kada pogledamo unazad, kada pogledamo sve sitne gorčine zbog malih istina... ne vidim zašto ne bismo osjetili radost zbog neke velike istine.

Treba joj samo pogledati u oči. Samo podići svoj pogled, biće sasvim dovoljno.

Prvi put, drugi put

Mon, 08 Feb 2016 20:24:54 +0100

Autor: Wind

Poslao: 08.02.2016 21:24

Ako uzmemo u obzir potražnju i ponudu onda to ide ovako...

Moraš biti moj dom. Ono sigurno mjesto, svjetlo i čisto... I morao bi me voljeti kroz sve živote... I morao bi mi peći kestenje. I svu poeziju prostirati kroz kuću.

Ja znam da se smijem i očaravam, dobar sam slušalac. To je sve, nemam više ništa. I voljela bih te prosto zato što postojiš i što si rođen za mene.

Pa ti sad vidi.

Noć, - 12°

Fri, 22 Jan 2016 04:13:32 +0100

Autor: Wind

Poslao: 22.01.2016 05:13

Budim se na zvuk tvojih koraka. Stanje nesvesnog i slušanje. Jutro je daleko ali sat se vrti i moraću ga pustiti da stigne.

U ogledalu je lice za koje znam da je moje, trebalo bi ga dati nekome ko će stvoriti oblik.

Sjedam za stol sa koga me gleda ptica, naginjem glavu. Ispred mene su lekcije iz metafizike i stihovi. Ruka uzima stihove.

Ruka sluša volju.

Do jutra i stvarnosti imam još vremena da mislim o svetlosti i gledam prema njoj.

Trebalo bi da plešemo kao japanski ždralovi.

Otvoreni put

Tue, 19 Jan 2016 08:07:43 +0100

Autor: Wind

Poslao: 19.01.2016 09:07

... Nedavno je neko došao i rekao da bi volio samnom ostariti...

Tako nešto može se prihvatiti ili ne prihvatiti. Prihvatanje za ovako nešto za mene je dug put.

Svakako, to je divno čuti... Kao i osjetiti da je to istina. Zatim počinje moje analiziranje, sklona sam tome i uvijek naopako radim kada ne treba.

Pomislim - ali meni se još ne stari, i otkuda se baš sada pojavio, taman sam rešila da više nikoga ne čekam, tako dobro sam se ubedila u to, neka ode, mene to uznemirava i plašim se.

Pomislim - ali zašto sam odustala, kako sada da se vratim, čega se plašim, nije li to ono što sam htjela.

Pomislim - pa ja sam htjela nemoguće i vjerovala u čuda, zašto sada pokušavam da pobjegnem.

Grozničavih par mjeseci ispunjenih strahom i čekanje da se moje misli prestanu razilaziti na sve strane i poprime svoj oblik.

Ama ovo predugo traje, govorim sebi, izgubiću duševni mir, koješta, već sam ga izgubila.

Ali ne znam šta ću, govorim sebi, šta ako nestanu moja vjerovanja. Koja vjerovanja, pa ono djete u meni, eto koja.

Juče su misli konačno poprimile svoj oblik.

Ja nikada nisam ni odrasla. Krenula sam od kraja umjesto od početka.

Sada mi valja samo malo odrasti. Za starenje ću još vidjeti, stići ću, dug je put odrastanja.

Premda, kada pogledam u njegovom pravcu, izgleda kao siguran put a nije li to najvažnije...

Moraću naučiti hodati i govoriti.

I ostaviti dio onog djeteta u sebi, prosto zato što je puno bezazlenosti i povjerenja.

Čaj za dvoje

Fri, 01 Jan 2016 09:05:50 +0100

Autor: Wind

Poslao: 01.01.2016 10:05

Juče sam srela jednu ženu

Siromašna žena u godinama, niko ne mari za nju jer živi sa ludakom koji je tuče

Policija joj nije mogla pomoći premda su dolazili stotinu puta

Dolazili su jer su ih zvali susjedi, smetala im je buka

Uvijek je pozdravim pa tako i juče

A ona priđe meni i reče

Reče "Ja sam samo htjela nekoga ko bi mi skuhao čaj kada se razbolim i kome bih ja pomogla kada zatreba

Samo to sam htjela a pogledaj kuda me to odvelo, ne znam šta ću sada i kako da se spasim"

Meni kroz glavu prođe moja pričica o starenju i čaju

I gleda ona u mene ne očekujući ništa

Prišla je jer je osjetila da ću razumjeti

Zalud je čaj ako nema razumevanja

Sledeći put kada je počne tući ja ću otići tamo

Ja nemam fizičku snagu, mene nema puno

Ali ponekad kada stanem pred ljude da dignem glas

Tada zaboravim da ih nekoliko stotina stoji ispred mene sve zaboravim

Ako mogu to onda mogu stati i pred njega

Svi će ljudi biti braća i slično

I takvi tipovi koji tuku jednu ženu u njenoj kući pod njenim krovom

I onda mislim šta ako dođe neko i ja to isto doživim

Hoće li biti nekoga na putu da mu to ispričam

Ili ću umrijeti odmah jer će umrijeti i moja vjerovanja

Zato ću otići tamo neko mora

Whisper

Sun, 20 Dec 2015 14:14:55 +0100

Autor: Wind

Poslao: 20.12.2015 15:14

... Ovo je trebala biti priča o mojoj baki. Ja sam neka mješavina nje, mame i dede. Baka je bila spontana i živahna, mama je oličenje pristojnosti i stabilnosti a dedu je krasila čast.

Bila je to divna priča, napisala sam je u glavi neki dan. Onda su me omele druge stvari.

Jedan moj znanac me svaki dan pita kakav mi je bio taj dan, šta sam radila. Ništa, šta ću raditi. Ničim se značajnim ne bavim, slušam ljude i dva pacijenta mjesečno su mi dovoljna. I tako razmišljam pa mu kažem istinu tj. da sam se bavila kojekakvim mislima. Kakvim mislima? Otkuda da znam, moje misli lutaju i poslije nekog vremena se nađu i sve dođe na svoje mjesto.

A neki dan sam nabasala na sveštenika, on je veoma smiren i odmjeren, i spopala sam ga svojim razmišljanjima. Ja sam smatrala da Bog jednako voli i krštene i nekrštene.

Stvar je u tome da ja nisam krštena...

Zatim, krštena ili nekrštena ja ću pred Boga stati skrušeno jer nisam uradila ama baš ništa da bih opravdala život koji mi je dan. To što sam uvijek pomagala drugima ili branila slabije ili stavljala sve druge ispred sebe i nije nešto posebno, samo onako kako se meni činilo da treba biti. Doduše, nešto u meni još nije odustalo, možda ću opravdati svoju svrhu.

... Ljudi vremenom, stareći, počinju imati neke svoje stavove i ne odstupaju od njih. Ja ću se rado pokloniti onome ko zastupa ljudsku stranu ali neću da se poklonim nikome ko navodno zastupa takav stav ali po svojoj potrebi - danas ćemo ovako a sutra ćemo onako. A prekosutra nećemo nikako. To su već tri izgubljena dana.

Ja za takva tri izgubljena dana mogu izgubiti dva kilograma, može mi skočiti tlak i budiću se u tri ujutro... i pitaću se šta da radim, da li da dignem svoj mač ili da šutim...

Zato je ovo trebala biti priča o mojoj baki...

Jednom je bila negdje u gostima i, naravno, vidjela sve. Kažu mi da je nakon dva dana ležala popodne u dnevnom boravku i odjednom skočila i rekla "Ma šta ja radim ovde", spakovala se za pet minuta i otišla. Domaćini su bili zaprepašteni, potom krenuli u potragu... na željezničkoj stanici im rekoše da je kupila kartu, da joj vlak kreće kasno uveče i da je prtljagu smjestila u garderobu
Na kraju su je našli negdje u gradu i jedine njene riječi su bile da im je grad strašno prljav i neka idu svojoj kući..

Meni se svideo njen postupak... a bilo je i smješno... i nešto mislim... ja se isto mogu spakovati za pet minuta, gdje god bila. Mene, uprkos spontanosti drži osjećaj pristojnosti, dužnosti... Tu je mama kriva. Za čast i mač je kriv deda.

Ali mene vuče ta njena strana.

Niko nije savršen i niko nije nedodirljiv...

Tako nastaju bure. Tako nastaju nesporazumi. Tako čovjek bira odlazak.

Ponekad da bi sebe oslobodio a ponekad da bi oslobodio druge od sebe.

Glasovi

Tue, 17 Nov 2015 16:41:04 +0100

Autor: Wind

Poslao: 17.11.2015 17:41

Svaki put kada se pomjera sat u proljeće i jesen pogledam koji će film prikazivati u to vrijeme. Zabavlja me dužina filma.

Ove jeseni su davali "Titanik" i kada sam to vidjela više mi nije bilo zabavno. Predamnom je bila ona scena kada on nju još uvijek čeka ispod sata.

Ima tako nekih filmova gdje su uspjeli da čitavu ljubav čovjekovog života sabiju u nekoliko dana a ostatak života žive od toga. Pitam se hoću li ja imati tako nešto što će trajati dan ili tri, možda pet, a potom će mi to osvetljavati sve buduće dane.

Ako budem imala to nešto, ako budem imala ljubav, hoće li i mene neko čekati ispod sata ili bilo gdje? Ispružiti pouzdanu ruku, hoće li?

Proganja me to od trenutka kada sam vidjela naslov filma. Jesen je, trebalo bi da mi neko peče kestenje i mogli bi onda šaputati poeziju i smijati se, mogli bi biti živi na neki drugačiji način.

Hoće li me netko čekati negdje?

Odgovor

Sat, 03 Oct 2015 12:41:53 +0200

Autor: Wind

Poslao: 03.10.2015 12:41

Hoćeš li da pričamo još malo? Pitaću te šta ti misliš o licemerju.

Neobična riječ, kada je ponoviš nekoliko puta zvuči isto a kada je napišeš ponovo i ponovo onda postaje sve ružnija.

Postoji li muško i žensko licemerje ili su isti? Možda je samo način drugačiji ali svrha i cilj su isti. Vjerovatno je tako, mučno mi se upuštati u to. Sigurno i za to treba sposobnost.

Nije li to kao kada si na sastanku nekog odbora a ti si tamo tek tako jer drugi su već doneli odluku i pred tvojim očima je umotavaju u razne papire. Tebi se nijedan ne sviđa i ne shvataš zašto to rade.

Ako je to okrugli sto da li bih ja tada mogla da budem vitez? I kada izvučem mač šta bih rekla? Mogla bih reći "U ime pravde i istine..." Mač bi trebao biti blistav tako da ih svjetlost zasljepi.

Licemerje se druži sa podlošću, podlost je niskost. Onaj ko sa time leže i ustaje ne zna za istinu i ne zna za čast. Jedino zna da takav ne može postati i stoga se služi svojim sredstvima.

Ali sada znam da ja oduvjek, otkada znam za sebe, imam u rukama taj mač i on će uvijek blistati.

Svjetlost u meni putokaz je za tebe.

Jedan Petak

Mon, 21 Sep 2015 10:02:02 +0200

Autor: Wind

Poslao: 21.09.2015 10:02

Većina ljudi je tako sazdana da će onoga trenutka kada spaze mogućnost da poboljšaju svoje materijalno stanje učiniti sve da se toga domognu.

Isto tako, ako pomisle da ste bolja osoba od njih, ili takvi kakvi bi oni željeli postati, pokušaće da to prisvoje, silom ili bilo kojim načinom. Kada shvate da se to ne stiče silom onda će pokušati da vas pretvore u nešto drugo, baciće vas u blato da bi oni postali čistiji.

Možda ni ja nisam bolja i moguće je da bih popalila sve mostove iza sebe kada bih znala da će nešto izmjeniti moju Sudbinu.

Astrolozi su mi rekli da ću ove godine imati nevjerovatan uspjeh u karijeri i da će se pojaviti čovjek koji mi je predodređen Sudbinom. Neki dan mi saopštiše da je to vrijeme stiglo. Petak je trebao biti moj uspješan, veliki dan.

Najprije sam otišla u banku, to je mjesto gdje podignem novac i odmah im pola ostavim za račune. Na svim šalterima redovi su se protezali do vrata i tu ne bi nekog uspjeha. Zatim sam išla ovjeriti zdravstvenu knjižicu, da budem spremna ako me nešto zaboli. Opet red do vrata. Odem da platim kredit, ponovo red.

Konačno stignem do zubara i tamo ne bi nikoga ali ne beše ni mog zubara već neko nepoznat. Pa dobro.

Dok se bavio mojim zubom odjednom se pojavi bol. Pričekam trenutak ali bol ne prestaje i počinjem mahati rukama, ma kako on ne vidi da me boli, neka prestane, odmah, neizdrživo je.

On se uvredi i počne tvrditi da je nemoguće da me boli, mene zapljuskuju suze, ne vidim ga dobro ali znam da boli. Želim li anesteziju? Mogao se ranije sjetiti, kasno je sada, ne želim više ništa. Bol ne prestaje i on tek tada shvati da je to istina. Neka odmah stavim hladan oblog, veli mi. Valjda on to treba da uradi, otkuda meni oblog, sigurno ima nešto u ordinaciji. Nema, namočio je papirnatu maramicu i rekao da će sve proći za jednu minutu.

Nije prošlo, bilo je lakše ali prošlo nije. Još sam morala i platiti za sav taj jad. Potom odem kući da se bavim svojim mislima. U pet popodne sam bila iscrpljena od gladi i mršavija za pola kilograma, ne znam ko će mi to vratiti. Ja se mogu udebljati samo kada sam radosna.

Veče je prošlo loše, gledala sam film koji je trebao biti komedija, nešto za smijanje; ispade da se radi o dvoje ljudi koji se ne razumiju i to bi gubljenje vremena.

I tako sam zaspala i probudila se u tri ujutro, što i nije loše jer sam donela par zaključaka i odluka. Za života više neću otići zubaru. Ne trebam više nikome vjerovati, astrologiju moram sama naučiti jer svakako ništa ne radim pa imam vremena.

Ako ikada stigne princ na bijelom konju sigurno je da nije zubar. A upitno je da li je uopće princ.

Naravoučenije: svako može imati bijelog konja.

Filipid

Fri, 11 Sep 2015 19:41:16 +0200

Autor: Wind

Poslao: 11.09.2015 19:41

Dugo već hodam prema tebi.
Iznad mene povremeno preleću ptice.
Gledam u jednu i pitam se da li ću tamo
u svjetlosti koja čeka
zaplakati.

Jednostavnost

Sat, 18 Jul 2015 14:33:39 +0200

Autor: Wind

Poslao: 18.07.2015 14:33

Dok sam nešto čekala silom prilika sam slušala razgovor dvoje ljudi pored mene. Muškarac i žena, isprazni razgovor i pokušaj da se nešto pokaže, nešto kao inteligencija, osjećaj i razumjevanje.

Mogla sam otići, naravno, ali ja sam i dalje čekala to svoje nešto.

Bila je sparina, kao i sada, možda sparina tako djeluje na mene. Možda zato sebi dajem pravo da kritikujem.

Riječ "kritika" asocira malo na "kriterijum" a meni su upravo juče pričali o tome kako treba imati kriterijume. Tu sam se zapetljala, jer ako se to ima onda su često uključeni i apstraktni pojmovi. I puno stranih riječi, to je obavezno, to je dokaz nečega.

Ukratko, bila sam zbunjena i pustila tu priču a danas me je sustigla. Ja imam malo mjerila, ne znam čak ni da ih nabrojim, znam ih tek kada dođe do određene situacije.

Nevolja je u tome što nisam uvijek gospodar situacije, previše osluškujem druge i tako pogriješim.

Prosto me jad hvata koliko griješim.

Meni se ne sviđa da neko kaže "Ispunio sam svoje kriterijume i ponosan sam zbog toga". To jeste lijepo i neka je ali ja bih više voljela da čujem "Jako sam nešto želio da uradim i radujem se što sam to učinio".

Onda bih se i ja radovala, volim se radovati s drugima.

Postoji mogućnost da nešto kod mene nije kako valja. Nije po kriterijumima, tako se kaže.

Možda trebam izbjegavati bilo kakav razgovor ili otići u pustinjake.

Ne znam kako ću ni gdje ću, ja pustinjake zamišljam kako žive u nekoj pećini, hrane se korjenjem i plodovima, možda obrađuju malčice zemlje.

Pećine su mračne i straše me, korjenje ne bih znala izabrati, za razne plodove ne bih bila sigurna da li valjaju a ni zemlju ne znam obrađivati. Ništa ne znam. I bojim se buba, svega što zuji ili gmiže ili ispušta čudne zvukove.

S druge strane, tako je i sa ljudima, neki samo zuje, neki gmižu a neki ispuštaju čudne zvukove.

Jeste, ima i dobrih, znam to.

Sve skupa kada pogledam nema mi druge nego ostati gdje jesam.

Malčice sam tužna zbog toga.

Ne znam hoće li me to proći i kada. Ne vrijedi biti jednostavan, neko naiđe i sve zakomplicira. I to nepozvan. Tako to ide.

Pipinova pjesma

Sat, 20 Jun 2015 14:28:33 +0200

Autor: Wind

Poslao: 20.06.2015 14:28

Ljudi puno lažu. Toliko da im je to prešlo u naviku.

Ja tada ne znam šta da radim - da klimam glavom kao da je sve to istina ili da otvoreno kažem šta mislim.

Onda se zatvorim u kuću što uopće nije zdravo i šutim. Moja mama je stigla dotle da jedino prilikom jutarnje kupovine nešto progovori. Onda joj lječnik na kontroli veli da je promukla, pita ima li temperaturu i hoće da joj slika pluća.

Ona veli da je promukla jer prođe pet, šest dana da s nikim ne progovori i, naravno, odvikne se pa zvuči promuklo. Ili nazove mene i priča, dugo priča, objašnjava i to i kaže "Neću valjda sama sa sobom pričati". Ja nemam ništa protiv, zašto da ne.

Znam čovjeka koji tako radi, nezgodno je što uglavnom samo psuje i kada se desi da s nekim započne razgovor ne zna sastaviti nijednu rečenicu bez psovke.

Ja imam mačka pa s njim razgovaram, pitam ga uobičajene stvari a on cvrkuće kao ptičica,nikada ne mjauče, objašnjava mi nešto. Zatim mu govorim kako je najpametniji, najljepši i najbolji a on počinje da prede. Ima veoma izražen ego, onog trena kada čuje da je lijep odmah prede od zadovoljstva.

Ali sada je lijepo vrijeme i on provodi dosta vremena napolju; većinom ništa ne radi, spava u travnjaku.

Znam da me voli ali koristoljubiv je i ja sam došla do tačke na kojoj je i običan mačak u stanju da me iskoristi.

Ne znam šta me je spopalo, subota je i treba da je pretvorim u nedjelju, poštar je bio i nisam trebala pogledati račun, mogla sam ga otvoriti u ponedjeljak, svejedno je.

Brine me gdje su nestali moji Rohanski jahači, moji Rohirimi, gdje su iščezli moji pjesnici i ratnici, moj svijet očuvan i sačuvan i neuprljan...šta se desilo sa razumjevanjem i dobrotom, sa rječima...sa svjetlošću u očima...

Ima nešto što me zagušuje i ne pušta da spavam, nešto me krade i pokušava pretvoriti u posve obično biće.

Neću ja to. Neću.

Na putu ka nečemu

Sun, 14 Jun 2015 11:18:52 +0200

Autor: Wind

Poslao: 14.06.2015 11:18

Malo sam razmišljala o svojim prošlim životima. Neću da se upuštam u dokaze niti da upotrebim bilo koji stručni navod ili objašnjenje. Pričaću o svojim mislima.

Malčice sam guglala poredbe radi, ima smješnih stvari a to uopće nije loše.

Prvo sam ispunjavala neki test, koju boju volim, u čemu sam najuspješnija, plašim li se vode ili sam klaustrofobična...To je bilo nezgodno jer jesam klaustrofobična, odmalena.

Jednom smo mama i ja išle ulicom, beše mi četiri godine i mama je zbog nekog mog razbojništva rekla "Kad nisam u zemlju propala od stida". Preko puta su radnici nešto popravljali, šaht je bio otvoren i dole beše mračno i duboko. Zagledala sam se u to sa užasom i tako je ostalo do danas.

Kada gledam neki film u kome zatvorenici iskopaju tunel da bi se dokopali slobode uvijek okrenem glavu kada počnu puzati kroz njega; ja bih pustila da svi odu i čekala stražare sa puškama, bolje da me tako ubiju nego da se od straha ugušim.

I tako ja rješim prvi test i onda vele da sam bila pjevačica ili plesačica ili glumica u Latinskoj Americi. Uopće mi se to nije svidjelo pa sam tražila dalje. Ispalo je da sam bila lječnik u Južnoj Africi, advokat u Burmi a jednom čuveni fotograf.

Kao fotograf jedan dan sam otišla na plažu da slikam valove, dan lijep, ugodan i odjednom se podigla strašna oluja i ti isti valovi me povukoše za sobom. Zatim se pojavila ajkula i jurila me, sve u svemu vrlo ružan događaj.

Nisam bila zadovoljna ni tom pričom. Htjela sam da potvrdim jednu iz doba djetinjstva kada sam iznašla da sam bila lihvar negdje na dalekom istoku, muškarac, naravno. Mogla sam sebe vidjeti kako čučim u pjesku pored nekog sirotog stvora i prevrćem po njegovim stvarima koje nudi, nokti su mi bili dugi i prljavi, ma kandže a ne nokti.

Nisam to mogla naći, odustala sam. Ali kada se sve sabere klaustrofobična jesam, bojim se duboke vode, sva se užasnem kada je vidim i imam neku fiks-ideju da mi nokti uvijek moraju biti uredno podrezani i čisti. I nikad nemam para, to mi je kazna za lihvarenje.

A bojim se i ajkula i ne podnosim vrućinu.

Unatoč tome ili baš zbog toga ne znam ni ko sam sada, tu je samo osjećaj da sam prolaznik kroz vrijeme. To ima svojih prednosti, donosi ljude i mjesta koja odnekud znam.

Kažu da čovjek treba prvo sebe upoznati, mene to nekako odbija. Jer, navodno, kada sebe upoznaš onda znaš i šta treba i šta želiš. Ja ne želim ništa, možda je u tome muka.

Ako su u pravu onda to ispada manipuliranje svojom ličnošću. A zašto to treba da radim? Pa za svoje dobro. A koje je to dobro? Pa da znam gdje ću i kako ću i šta ću od trena kada ujutro otvorim oči.

Ali ja baš neću tako, meni se sviđa kada se probudim u blaženstvu i neznanju, to su dobri trenuci kada stvarnost još nije stigla da me napadne.

Ima lijepih stvarnosti i kada to desi vjerojatno ću se buditi sa tim saznanjem. Ali dok se ne desi, neka me ovako, čekaću pored puta. Sve te živote nešto sam čekala - nešto što se zove dom.

U oči me pogledaj

Thu, 21 May 2015 09:31:37 +0200

Autor: Wind

Poslao: 21.05.2015 09:31

Jutros sam razmišljala o poštovanju.

Poštujem neke ljude koji su postigli veliko naučno otkriće. To opet može biti upitno i morala bih to obrazložiti nekome ako bi me slučajno upitao jer i otkrića ima raznih i kako da poštujem nekoga ko je izumio nešto što se može zloupotrebiti protiv čovječanstva.

Onda je naišao problem u razmišljanju da li poštujem neke pisce. Ispalo je da to mješam sa svojom naklonošću prema njima i sve se zapetljalo, ja ih jednostavno volim. Volim ono što su napisali. Vjerovatno treba poštovati nečiju hrabrost da nešto kaže ili napiše ali nisam sigurna - meni se to čini posve normalnim.

Zatim sam se mučila oko ljudi koji traže da ih se poštuje. I onda mislim, ako taj neko zaslužuje moje poštovanje kao čovjek valjda to i osjeća. Ako ne osjeća onda mu i ne treba, bolje rečeno meni sve to ne treba, ne marim za ljude koji ne osjećaju.

Ma nekako čudno pišem, ne ličim na sebe. Nisam sigurna na šta ličim.

Poslije je došlo na red razmišljanje o poštovanju i ljubavi a tu treba imati iskustvo i našla sam se u slijepoj ulici. Ako me neko bude volio da li treba i da me poštuje i ima li to veze sa ljubavlju ili ću ja biti na nekakvom pijedestalu? Možda mi ne bi bilo ugodno u tom položaju i sumnjam da bih osjećala bliskost, nekako to ne povezujem s ljubavlju, bar kako je ja zamišljam. Ne znam kako je zamišljam, doduše.

A možda je to nešto što se podrazumjeva u tom slučaju pa se ja previše brinem.

Mislim da sam se opet upustila u nešto o čemu ništa ne znam. Pa zato, ako me neko bude volio i ako ja nekoga budem voljela, ako to zaista bude ljubav onda ću da objasnim, ovako je to bez smisla. Nazirem poštovanje u tome ali ga ne znam objasniti.

Ma baš čudno pišem. Ne ličim na sebe. Ja sam ona koja bi rekla "Baš me briga da li me neko poštuje ili ne". A možda i nisam, možda i ja imam neke kriterije za koje ne znam.

Ako to sve okrenem naopako ispada da se poštovanje iskazuje pristojnošću, prihvatanjem, podrškom. Ovo već bolje zvuči i malo mi je laknulo.

S druge strane, zar se to ne podrazumjeva?

Kakvo zaludno jutro.

I po suncu...

Sat, 09 May 2015 16:25:56 +0200

Autor: Wind

Poslao: 09.05.2015 16:25

Volim nedjelje. Tada ne dolazi poštar ili netko iz Elektre i sličnih mjesta, ne zovu sa ponudama za besplatni ručak ili večeru za koji sam izabrana "slucajnim odabirom" i slično. To su neugodni pozivi, ljudi rade svoj posao a ja ih odbijem, oni se čude, prvi put ih netko odbija.

Moja mama ima jednu te istu rečenicu kada joj tako nešto ponude, ona počne "Ja sam penzioner..." i ne stigne ni završiti, već su prekinuli.

Prije sam voljela i subote, sve dok mi poštar jednom nije banuo na vrata u tri popodne. Padala je kiša i puhao jak vjetar, netko zvoni, ja otvorim i velim "I po snijegu i po kiši" i propade mi rečenica jer on nije gledao film. Moj poštar nije gledao film Poštar, šteta, mogli smo se zajedno smijati.

Sada je subotnje popodne, četiri su sata i mogu da odahnem jer on neće više doći. Lijepo sam mu rekla da dođe samo kada donosi pare ali ne vrijedi.

Zato moje nedjelje počinju subotom poslijepodne. Meni se tako sviđa.

Svjesno ili nesvjesno, svejedno

Fri, 27 Mar 2015 10:44:56 +0100

Autor: Wind

Poslao: 27.03.2015 11:44

Jutros sam se bezrazložno probudila u tri sata. Pila kavu i gledala neki film, ne bih znala reći koji ali trajao je do šest sati. Lutala mislima, ne bih znala reći gdje, do sedam sati. Pokušavala da opet zaspim do osam sati. U devet sati se sjetila da trebam nešto obaviti na pošti pa odjurila tamo.

Usput navratila u trgovinu i kupila nešto, ne bih znala reći šta.

Vjetar me pratio čitavo vrijeme.

A sada je blizu jedanaest, sjedim i ne znam šta mi je.

Možda mi treba neko, prosto da me voli, i možda ja trebam nekoga, prosto da ga volim.

Možda zato što postojimo.

Obasjavanje

Tue, 17 Feb 2015 21:04:16 +0100

Autor: Wind

Poslao: 17.02.2015 22:04

Na kratki, besvjesni tren zaboravim da postojiš
(zbog bavljenja svakodnevnim običnim stvarima)
A onda ti začujem korake
(ostavljam sve nedovršeno)
i opet dišem
(od svakodnevnice ne znam disati)

Tvoji me koraci obasjavaju
(kao što ja obasjavam tebe)

Možda je to početak života
(postoji ih više)

Postajemo bestjelesni
(da bi bolje čuli)

Polako pretvaramo čekanje u osluškivanje

Vjerovanje

Sat, 31 Jan 2015 13:09:00 +0100

Autor: Wind

Poslao: 31.01.2015 14:09

Ništa se ne dešava. Dani prolaze u obavljanju istih ovozemaljskih poslova, ovi iznad mene i dalje lupaju i skaču, sve je isto.

Kada smo već kod njih, čitam neki dan kako u jednom gradu vlasnik mora zatvoriti psa u osam uveče i pustiti ga tek u osam ujutro - takvu je odluku donio sud jer pas laje. Prosto neshvatljivo i suludo. Proguglam i nađem još takvih slučajeva, nije za vjerovati.

Pse osuđuju a ove iznad mene (ne mogu ih nazvati ljudima a neću da vrijeđam životinje) puštaju da teroriziraju druge. Guglala sam i o tome i bome ima puno ljudi koji više ne znaju šta će a mnogi i psihički stradaju. Ali nema suda za takve stvari. I, znate, iznađem da mnogi većinu dana nose u ušima čepiće protiv buke jer ne mogu da izdrže. Kupila sam ih skoro, nisu se pokazali djelotvornima. Sada se bavim mišlju da odnekud smognem pare i obložim plafon u dnevnom boravku nečim, ne znam čime ali valjda nešto postoji.

Dakle, kao što rekoh, sve je isto.

Treba imati nešto. Nekoga. Nešto samo vaše, nešto što nosi radost i možda je baš zato stvoreno. Nekoga ko hoda uz vas, čije korake uvijek čujete. Kada okrenete lice ka njemu da nestane sva nametnuta ludost ovoga svijeta.

Treba imati vjerovanje.

Ruka

Thu, 08 Jan 2015 20:27:33 +0100

Autor: Wind

Poslao: 08.01.2015 21:27

Moji snovi se djele na lucidne i paranormalne. Lucidni snovi i nisu nešto, kada vam se ne sviđa kažete "Neću više ovo da sanjam" okrenete se na drugu stranu i prelazite na slijedeći san. Sve se doima poput igre koju uvijek možete prekinuti ili joj promjeniti sadržaj.

Paranormalne obično zaboravim a onda dođe trenutak kada prepoznajete scenu i znate ko će šta u kom trenutku da kaže i šta će se desiti, ljudi, krajolici - sve znate.

Da, i ima jedan san koji se ponavlja svake dve do tri godine. Neko mi prilazi, naginje se prema meni i dotakne mi ruku. Ne znam ko je to, ne vidim lice ali dodir je poznat, blizak, ima nešto pouzdano i prisno u toj ruci.

Ali ne sanjam to već nekoliko godina i počinjem se plašiti - šta se desilo tom nekom, zašto više ne dolazi? A možda se i pojavio a ja to nisam shvatila? A možda nikada neće doći?

Jako mi nedostaje moj san. To je bilo nešto sigurno, toplo i vedro i taj neko se činio sve bližim.

Ah, dalek je to put.

Izvještaj

Sat, 08 Nov 2014 21:45:51 +0100

Autor: Wind

Poslao: 08.11.2014 22:45

Događaji u zadnjih nekoliko mjeseci:

- Upoznala doktora Hausa. Postoji! Rekla sam mu :"Možda ste vi moj doktor Haus" a
on je rekao "Možda". Ispalo je da jeste.

- Izvadila novu ličnu kartu. Trebala sam se našminkati, nekako sam blijeda. Moja
komšinica se našminkala i izgleda bolje nego u prirodi.

- A i za pasoš se nisam našminkala. Kada razmislim, trošim puno para na šminku koju
ne koristim ili je poklanjam.

Ne mogu se sjetiti šta je još bilo, pusto tavorenje istih dana i čekanje da ova godina prođe, to zato što mi ove godine feng shui uopće ne valja, uzdam se da će iduća biti bolja.

Ne funkcioniram baš najbolje, ovi iznad mene svaki dan postavljaju nove rekorde u lupanju vratima i skakanju. Razmišljala sam o kupovini nove kuće ali nemam ništa od vrijednosti. Ušteđevine nikada nemam a kada pogledam po kući meni se jedino vrijednim čine knjige a to ne mogu prodati. Imam starinski mesingani avan star sto pedeset godina ali sumnjam da za njega mogu dobiti kuću.

Zapravo, uopće nisam mislila pisati o ovome dosada.

Mislila sam nešto drugo. Znate, moj tata beše vojno lice, veoma krut i strog čovjek. Kao mala, jako sam željela imati tatu (on je bio uvijek odsutan), pa sam tragala za nekim ko bi mi to bio. Jednoga dana on ostavi vojsku i vrati se kući i ispade da to i nije ono što sam zamišljala. Nismo znali šta bi jedno s drugim i iznenađivali bismo se kada se sretnemo u kući.

Jedino zajedničko nam bi grčka mitologija i potrošili smo je. Jedno vrijeme sam mislila da imam noge na njega i malčice se brinula a onda se ispostavilo da mi fali samo kilogram da se noge pretvore u mamine pa je i ta sličnost otpala.

Htio je da budem njegov vojnik a ja sam htjela biti vojnik, treba mi discipline, ali ne njegov vojnik. Ovako je to izgledalo: "Razumeš, da si došla kući do deset, razumeš". Kako u deset, u deset se tek svi okupljaju, ali rekla bih "Razumem" i otišla. I došla u jedan pa do pola dva stajala pred vratima i zamišljala sve moguće scenarije razgovora koji slijedi, u pola dva bih se užasnula što sam protraćila pola sata i do dva mislila šta sada da radim. U dva bi mi se prispavalo od umora pa bih tiho pokucala, bolje je to nego zvoniti.

Onda bi izjurila mama jer je tata spavao, rekla sa olakšanjem "Razbojniče" i ja bih sva sretna otišla u svoju sobu.

A sada mama polako odlazi i ja ne znam da je pustim a ne mogu da je zadržim.