Stijegovima moje rijeci

Pjesma koja Ona se zove

apprivoiser — Mon, 28 Mar 2016 21:52:14 +0200

Poslao: 28.03.2016 21:52

Dodje to vrijeme kada usunja se u mene
ljubavi niti i beskrajne tisine noci,
Kada udahnem zivot kroz ruke mi snene
kada vrisnem tiho,tiho u samoci.

Dodje to vrijeme kada sjene se bude
misli gdje bjeze po dlanovima od srece,
kada slova i rijeci po tijelu polude
onda kada od mene,mene postoji vece.

Dodje to vrijeme iznenada bez cilja,
kada se rodi,prohoda i biva.

Dodje to vrijeme kada pjesma nastaje
poslednja pjesma koja ostaje da dise,
pjesma satkana da nikada ne prestaje
da bude vjecno,vjecno da se pise.

Dodje to vrijeme kada se jednom rodi
osjecaj koji ruke samo za sebe steze,
slobodan od svega da beskrajem hodi
u tijelo jedno,jedno da se veze.

Dodje to vrijeme gdje volim da dajem,
gdje vjecno pozelim da trajem i traje.

Dodje to vrijeme koje dalje ne tece
sve sto uzima i zeli ime samo svoje,
vrijeme u sumrak,jutro u noc i vece
ime zelje moje,moje i zelje tvoje.

Dodje to vrijeme kad prestajem da pisem
Zamisljam i crtam po zemlji i nebu
da trazim sebe kroz druge gledam i disem,
dodje vrijeme,vrijeme koje je sve u svemu.

Dodje to vrijeme da srce mi prosi,
da se izgubim u njoj,zapetljam u kosi
da donese srecu da otjera gdje bolim
vrijeme koje ostaje,vrijeme koje volim.

Kataleja

apprivoiser — Sun, 08 Mar 2015 15:25:15 +0100

Autor: apprivoiser

Poslao: 08.03.2015 16:25

Na tebe ce se sliti sva moj sila
od ljubavi i ceznje,bez imalo blazi
u sivilu Marta ti oduvijek si bila
moja svjetlost sto vijekovima trazih.

Kroz sve staze zapletenih aleja
u oblacima boja,mirisnih orhideja
crveno bijelu tebe,zelim Kataleja.

01:27

apprivoiser — Sat, 07 Mar 2015 20:16:46 +0100

Autor: apprivoiser

Poslao: 07.03.2015 21:16

Na horizontu gledam,upaljene zarulje
svijetle kao odaje,djetinstvo u saci
bit je daleko,samo korak od spoznaje
tesko ju je smisllt,a jos teze taci.

Usamljena ostrva,posuta po moru
nazavrsena rijec,tinta s pera
zaobidi rijeku pak preskoci goru
odan sam,kao sama nevjera.

Prodi pored,prospi hladno inje
nasmijesi se i reci,zdravo i tebi
ogrni me krilom,povuci u visine
vec je hladno,sunce polako me ledi.

Iskopaj rupu pa me pohrani
korov se iz korova suzbija,
razliju me noci,procvatu me dani
zaljeva me suza ili me pup ubija.

U nemarnom satu,ponavljaj mi ime
sklapaj tackice,plave,bijele,zute ..
Puhni u posudu izazivaj plime
sati kao decenije,dani kao minute.

Iz besmislenog u smisao izvrti
krug se krece,na tocku od dana
isto sve je,iz zivota do smrti
samo poenta da se stvori rana.

I sjene se plase,ne pokazuju lice
skucene su pored,tu negdje u bunilu
umrljano nebo,bez zvuka bez ptice
vlastiti mi zivot u tudem ludilu.

I da priznam sve,pokorim se njima
odvojim tijelo,iscupam iz snova sam
i da se predam,poklonim se svima
o,sve bi bio,no nebi samo ja.

Jos uvijek svijetli,tacka iza daljine
sve je bliza,toplota me mami
kao uz sapat,spominje mi ime
samo cekam bljesak da me zivog spali.

Izgubljen

apprivoiser — Mon, 21 Jan 2013 02:37:51 +0100

Autor: apprivoiser

Poslao: 21.01.2013 03:37

I hope and pray that I will find,
the love that I have left behind ;
For as I hear the madness gloat,
a frightened scream rips from my throat ;
A deep love,with blind ambition,
against my panicked admonition;
Into the heart of evil's lair,
I battle on,without dispair ;
and search and wonder as I might,
I see no ending to my plight ;
There is no point in searching more,
for I'm the one,that love searching for.

Conflagration

apprivoiser — Mon, 14 Jan 2013 06:58:06 +0100

Autor: apprivoiser

Poslao: 14.01.2013 07:58

Epilog

Pocetak nije bio jednostavan,trebalo je proci kroz mnogo toga da bi se ostvario konacan san o miru i sreci,da se pronade spokoj i balans.

On je ostavio sve iza sebe da bi napravio prvi korak i krenuo od nicega da stvara jedan mali svijet, virtuelan za mnoge od nas, nesto dugo vremena sanjano, nesto iscekivano steoljecima, nesto za sto se gradio sve do tog dana.. Ostavio je sve i uzeo nju, sto je znacila mnogo vise od tog svega.

Ona, uvijek je djelovala izgubljena, mnogo plasiljiva i osjecajna.
Nije imala poseban zivot, nije imala ostvarene snove niti je ceznula za necim velikim, tek jednostavnosti da pronade svoj mali kutak i rame uz koje ce da zivi, umire i ostavlja neki drugi zivot, sasvim prirodno, sasvim skormno.. Dok jednog dana nije upoznala njega, sve je dobilo smisao.

Proslost

Godine su prolazile, sve je islo i vise od onog predpostavljenog, islo je iznad snova i svih ocekivanja, jednostavno nisu bili uskraceni za bilo koju stvar, ona je ulijevala duh i snagu, on nije posustao nikada, niti u jednom smislu niti u jednom obliku, prilici, snu i okrutnoj stvarnosti.

Djecu nisu imali, cekali su neki veci kutak gdje konacan san moze da ima prostranstvo i gdje ima dovoljno prostora da svako za sebe pronade dio mira kada bi mu to bilo potrebno, malo su cekali malo su jos bili uplaseni za buduci korak. No, to nije ometalo niti nju niti njega da ostaju ambiciozni i da dalje grade i koracaju prema naprijed, uz ludu srecu uz nesto neopisivo, nesto van ovog univerzuma, nikada nije bilo jasno kako sve uspijeva da ide i da nikada, nikada se ne obrusi u bilo cemu.

Medutim, par dana prije nego je trebao da se desi veliki korak, konacno kada u izgradili svoje snove i oblikovali svoj zamak i postavili stijeg vjecnosti na njeg, desilo se nesto neshvatljivo i vise no samo ovo sto je sreca bila naklonjena njima uvijek, nesto sto je ostavilo trag koji nikada nece moci biti izbrisan, nesto sto je ostavilo sve, nesto sto je nsrusilo sve..

Neko je uvijek posmatrao sa strane, neko van ovog svijeta, ime koje se ne pominje glasno, ime koje nosi samo lose stvari za sobom.. Shvativsi da nema nacina da pristupi ovoj ljudskosti jednostavno je postavio vid zaraze koji se zove: Trebam vise, sve je ovo malo, mnogo vise, mnogo vise.

Naime, pored svega sto su imali i sto vise nista nije bilo potrebno, on je usvojio taj dio u sebe, preuzeo je potpuno ojscaj da je malo, ne grleci nista sto je sve bilo, on je htio mnogo vise, cime je sve postojano pretvarao u nista i sve planirano odbijao, govoreci da nije dovoljno, treba jos, treba jos mnogo vise. Ona nije bila dovoljno snazna, niti je mogla prepoznati njega vise, nije vidjela ono sto joj je pruzalo mir, nije znala da je pokleknuo necemu sto je mnogo vise iznad njega, nije znala da postoji ime, koje se tiho izgovara, koje nije moglo ostati po strani i tek s jednom obicnom besmislicom pocelo je unistavati sve. Vrijeme je uzimalo njegov um, srce i sve ono sto ga je covjekom cinilo, vrijeme je odmicalo..

Sadasnjost

Prosle su godine, tamo u onoj skomnosti i ljubavi, gdje je bilo dovoljno da se u jutro probude zajedno, sve je ostalo do dana danasnjeg. Sada, sada su imali toliko da vise nisu znali sto dalje uciniti i od svega toga on je postao sklon drugim zenama, ona drugim muskarcima, od svega sto je nastalo, nista vise nije bilo. Sve do jedne noci, gdje je sve i prestalo, kao da nicega nije bilo.

Sjedili su jedno naspram drugog, cuteci i svom svijetu, kao da je sama i kao da je sam, kao da nisu ono sto je bilo jedno nekada. Na vratima je neko pokucao par puta, on je ustao mrzovoljno i otvorio.

Tren je trajalo, pokriven crnom svilom, kao tecan mrak, odisuci na hladnocu i vjecan studen, samo je jednom rukom dotakao njegovo rame i uzeo ga sa sobom, na mjesto gdje povratka nema i ostala su samo vrata otvorena i neki tuzan vjetar prolazio je do njih, kroz prostor do njenih ruku.

Cekajuci, ona je ostala zovnusi ga imenom ali odgovora nije bilo, ponovila je ali i dalje odgovora nije bilo. Danima se molila za njega, cekala ga svaku neprospavanu noc, nadajuci se da ce biti oprosteno sve ono sto su izgubili i da ce se povratiti makar jedan dio, makar komadic nade. Medutim, ime koje se ne pominje, jednostavno je uzivalo bol i ptanju i nije moglo da odoli i ne ode da ukaze da povratka nema i da je bol vjecna.

Pokazao se u jednoj noci kao i uobicajeno, neprospavanoj njoj i pitao:

- Zasto cekas kada si vec davno odbacila ga, mnogo ranije nego je on tebe?

Ona sva u strahu od pojave u kojoj je samo strah mogla prepoznati, nista nije rekla sem jedne rijeci: Zasto?

- Zasto? Zasto sta? - odgovorio je.

- Zasto si ga uzeo?

Nasmijao se, bez vidljivog osjecaja.

- Cak i najcisce bice i dusa moze biti zavedena i razvracena, odgovorio je.
On nije vise covjek, kojeg si nekada poznavala.

- Ali ti, ti si mu to uradio, ti si razvratio i zaveo njegovo srce, - odgovorila je.

- Ja nemam direktno ucesce u covjecanstvo zbog milion i jedne stvari.
Ja sam samo tu da predstavim grijeh. Covjek je onaj koji se siri poput kuge, uzgaja je i cini je sposobnom.

- Ne, to nije njegova greska, nije nasa greska. Covjek je dobar,covjek zna da prasta, on zasluzuje bolje, raj i mir! I ja to zasluzujem, sve smo dali! - odgovorila je ona.

Samo je posmatrao i uzivao jer je po to i dosao, okrenuo se otvorivsi vrata i rekao:

- Ne, ti ne razumijes. Zemlja je samo jedna forma pakla, a ljudi, ljudi su njeni demoni..

Postojati

apprivoiser — Sat, 24 Nov 2012 00:34:58 +0100

Autor: apprivoiser

Poslao: 24.11.2012 01:34

Ljepota nije u licu,
ljepota je svjetlost u srcu.
Savrsenstvo nije
u onih koji su cista srca,
vrline moze biti i u grijehu.

Padam, dizem se,
ucim, zahvaljujem,
i idem dalje po stepenicama.

Nikada

apprivoiser — Thu, 26 Apr 2012 23:05:41 +0200

Autor: apprivoiser

Poslao: 26.04.2012 23:05

Trazim po sebi, unutra,
kosti netaknute violine,
usne koje sanjaju usne,
ruke koje sanjaju ptice...

Uvijek sam volio prisustvo rijeci, nikada.
Uvijek me tjerala da unutrasnje stanje mjenjam u minutama i gledam na to nikada... Koliko je nikada i kako izgleda to nikada i da li je
nikada samo onda, kada i zelis nikada?

Kada bi pristao na nikada koliko bi sebe imao u cjelosti?
Ako je nikada sama ona moja bit svega sto zelim samo,
nebitno je i da je sasvim malena, najmanja sitnica u vremenu...
Da li bi ikada mogao da zelim, da zivim za nesto, za samo to?
Ne vjerujem u nikada sem onog, sto je jace od zivota.

Nikada necu pristati na nikada i nikada nece postojati nikada.
Cak i u najvecem iscekivanju svega pod lomovima i stanjem kada
samo zelis da jedna rijec bude podjeljena uzivo i jedan kontakt bude
ostvaren fizicki i kada mislis da nema i da ne postoji i da te tjera
da budes sto ne zelis biti tada, ne postoji nikada u svemu tome.
Ako poznajes i zelis svoj san i svoju bit zivljenja, nikada ne pristani na nikada...

Sve ceka u drugom razdoblju tvojih, mojih godina i koliko god da zelim
izbjeci pisanje o samoj ljubavi u svakom napisanom mom tekstu uvijek
je spominjem indirektno jer ona je zapravo jedina iskreno direktna stvar
sto dolazi iz mene na vidjelo ovog svijeta, vas ljudi i svega ostalog...
Ljubav zivjeti, voljeti i zivjeti...

Trag nekog davnog vremena

apprivoiser — Thu, 26 Apr 2012 22:38:19 +0200

Autor: apprivoiser

Poslao: 26.04.2012 22:38

Zapalim cigaretu,pa zamislim kako je bilo kada sam je prvi put izmislio u predgradu svog tijela.

Imala je smisao zanesen vjetrom i pogled kao od vrela svijeta skrivenih u dolinama neopipljivim za nas smrtnike.

Mirisala je na jesenje kise, nosena dahom sjevernom vjetra sto je poigravao po ravnim podlogama mog ludila kao kap po kap slijevao se u dubine natapajuci me dok sam se sirio kao hljeb umocen u vino...

Mrvila me i bacala s svakim korakom, bio sam poput cestica unosiv u svako tijelo, dok su se okretali iza mene govoreci; Hej, nestajes, nestajes...

A da, nestajao sam ili nisam nikada ni postojao, nije mi bilo vazno sto sutra svice novi dan, za mene nije postojala druga minuta, sve je bilo kao u vosak umoceno, topljivo i nijemo, s pomalo topline da pokrene ritam naprijed.

Dizala je jarbole dok su se jedra sirila po poljima uzimajuci svaki mir u drhtaj, da poremeti koncetracije davno uspavanih stvari i opali im samar za svaku uspavanost.

Pokusao sam uhvatiti svaki pramen kose joj kao da je spusten konopac s nebeskih visina koji pruza ruku da bi se popeo u kraljevstvo gdje bi bio kralj, a ona moja kraljica.

Kao malo dijete poigravao sam se s rijecima, gubeci svaku da zavrsim jer nisam znao kako zapoceti bilo koju, a toliko pricam i imam ih na prodaju, da one sto ne umiju ponudim i propricam sve.

Sve su bile providne i jeftine da bi joj rekao onu pravu,dok je cekala kao da je govorila u sebi; Hajde, reci mi bilo sto, bilo sto...

Ja nisam znao ni bilo sto, sto je to bilo sto za nju bilo, kako da ga izgovorim, nisam znao.

Smijesila se i gledala, znam da je sve osjetila i nikada prije nisam bio otvoren kao tada, svi su mi listovi bili na vidjelu,dok je ona listala i listala jedan po jedan a kraja nije postojalo,jer ja sam nedovrsen slucaj u njenom prisustvu.

Imao sam knjigu sebe koja je imala par godina zapisanih listova do momenta kada sam joj procitao prvu rijec s usana, dobio sam jos milione godina i listova za svoju knjigu koji su bivali pisani svakim njenim novim dodirom.

Knjiga bez kraja sam bio.

Zaviorio sam zastave svog umovanja dok je ona podizala i davno one zaboravljene u visine, sve spustene za svaku bol predenu i svaki korak nedefinisan.

Podizala me i viorila me u sto bespuca kojima nisam poznavao imena, navike ni osobine. Bio je to novi svijet za mene.

Probudila je sve nemire u meni koje sam rukama trpao nazad u tijelo i sve osjecaje koje sam udisao prije nego ih izdahnem, nisam dopustao da mi promakne niti jedan, nisam dopustao da bilo tko uzme kartu za novi svijet.

I svakim novim danom, ja sam je gledao i disao sve pozude, zbunjen i nemocan kao nikada sto nisam bio, sto necu biti nikada...

Pomislim.

No, nijedna prica nije bez kraja, i cigareta izgori a proslo je svega par sekundi da nisam ni pepeo otresao s nje, sam je padao i razbijao se od patos, bas kao i moja kraljica sto se razbila u daljinama gdje su joj ostale samo stope izbrusene na cesti, koje bi i sada mogao obiljeziti kredom, hodati po njima gdje je ona krocila...

Zasto nikada nisam pustio rijeci, zasto nisam rekao zdravo, bilo sto sto je ona cekala i bacala mi sve rijeci, kao gumicom da ih brise...

Da bar tisina moze progovoriti nekada kada mi je potreban rijec, da makar samo moze reci zdravo...

Gasim cigaretu, pepeljara je puna cikova, a sve je jedna cigareta bila i jedna rijec u meni;

Cudo moje, na koje ostavljam tri tacke nadajuci se da cu pronaci u drugom obliku sutra, u drugom tijelu za koje cu imati rijeci i bez pitanja da kazem.

Daj okreni, taj ringispil u mojoj glavi
To ne zna nitko,samo ti...
Bez tebe drveni konjici,
Tuzno stoje...
Jer, dodji, iz plave boce se pojavi,
Bar jednu zelju mi ispuni...
I dodaj svetu malo boje,
Cudo moje...

Brod

apprivoiser — Thu, 12 Apr 2012 23:49:57 +0200

Autor: apprivoiser

Poslao: 12.04.2012 23:49

Bilo je to davno,
tacno prije sto ljeta,
potonuo je jedan brod
sa ovoga svijeta.

Klise

apprivoiser — Mon, 09 Apr 2012 17:31:21 +0200

Autor: apprivoiser

Poslao: 09.04.2012 17:31

Jer zivot i smrt i tuga i sreca
cine cjelinu i lice na san,
plamte i izgore kao svijeca,
ko svako kad jednom ostane sam.

Eho

apprivoiser — Thu, 22 Dec 2011 00:36:10 +0100

Autor: apprivoiser

Poslao: 22.12.2011 01:36

U cetiri zida sobe stoji neko,
umotan sjenom,talasavom,mekom.
U cetiri zida sobe stoji neko,
podsjeca na mene,negdje daleko.

U oblacju dima ispisuje se neko,
nesto bi rekao,no odlazi daleko.
Kao eho,kao eho ...

Momenat 2

apprivoiser — Mon, 25 Jul 2011 21:01:49 +0200

Autor: apprivoiser

Poslao: 25.07.2011 21:01

Jedan stari gospodin i njegova ljepsa strana,kasno ljeto vec.
Par golubova i bista Amalije Lebenicnik u centru pod krosnjama
visokih kestenova,mir i tisina,sklad i harmonija.
Zagledao sam se negdje kao u daljinu cini mi se,tek mi paznju
skrenu pokret ruke kada je starac postavio svoju na ruku ljepse
strane,njegovog zivota.
Ne,to ne mozes nikada kupiti,pomislio sam ...

Udahnem duboko,dok dusa mi drhti
sve je to samo moment,kao losi dani.
Na izgled gore i od same smrti
to je samo vrijeme,kada covjek stari.

Vratim se sebi i nastavim u daljinu,trazeci ruku gdje da svoju spustim ...

Momenat

apprivoiser — Mon, 25 Jul 2011 18:37:23 +0200

Autor: apprivoiser

Poslao: 25.07.2011 18:37

Koza sumi zbog tebe,soba suha uzdise
opija se prostor,tlo u tami nestaje.
Sve sto biva zivo u istom trenu ponire
sve sto mrtvo dise,opet naglo prestaje.

Znam drhtis osjecam,dusa krije ne kazuje
ja sam bolan znam i ti bolna od mene.
Svaka nada kaze :
U srcu cuvam i krijem te ...
Smrt je zivot nekada,kada kazes volim te.

Nista prazno ne bude,mir se snom pokrije
svaku rijeku zedu usna srkom ispije.
Dusa tecna rasuta svud po sobi skuplja te
i sve biva jedno,kazes kazes volim te.

Razlog vjecan ukopan,ne da da se skrivljuje
budim se za nas i zbog tebe umirem.
Svaki novi dodir dusu plamti,smiruje.
Sve je kako treba :
Samo sebe plasim se ...

Ne plasim se ponora,crnih dubina i onoga
sto mi zivot krije,sto mi zivot nosi.
Plasim se samo da se vise nikada,
ne zapetljam prstima u njenoj dugoj kosi.

Med i so

apprivoiser — Sat, 30 Oct 2010 01:18:22 +0200

Autor: apprivoiser

Poslao: 30.10.2010 01:18

Mađioničarski šešir, je li?
Igra za fine ljude?
Misliš, tu ti pomaže
ako si vešt sa kartama
ili sa kockicama?
Misliš, pomaže i to
što umeš da sipaš pošalice,
da budes drugarčina,
da ostavljaš utisak?
Uopšte, kada se sreću
mladić i devojka -
šta tu pomaže?

Sve to pomaže.
Budi opušten, ali ne preterano;
budi uzdržan i tajanstven, ali samo donekle;
a onda zaboravi sve što si ikada čuo o ljubavi,
jer to je samo preplanulost od letnjeg sunca
ili rumenilo od zimskog vetra,
a ona dolazi kao promena vremena, i ti tu ne možeš ništa,
dolazi kao što ti je došlo to tvoje lice, kao što su ti došle noge,
ili to kako hodaš, kako govoriš, kako držiš glavu i ruke -
tu se ništa ne može učiniti – samo se moliš, i čekaš.

Ima li načina da se izmeri ljubav?
Ima, ali tek mnogo kasnije,
kad otkucaji tvog srca odu
miljama daleko, čak u velike brojke.

Da li je ključ za ljubav – strast, mudrost, ili tananost?
Sve troje – uz mesečinu, ruže, i sitne kupovine,
uz ono što se daje i ono što se prašta, uz ono što se dobija i što se zaboravlja,
uz uspomene i račune za sobu
uz biserje sećanja i uz jaja sa šunkom.

Može li ljubav da se zaključa i čuva sakrivena?
Može, a onda skuplja prašinu i plesan
pa se smežurava u polumraku,
sem ako shvati da joj mogu pomoći
sunce i kiša oluje,
ptice u svojim jednosobnim porodičnim gnezdima
šibanim surovim, mahnitim vetrovima.
Sve to pomaže, i zato
ne zaključavaj svoju ljubav, ne skrivaj je.

Kako se javlja prvi znak ljubavi?
U drhtaju, u grašci znoja,
u onom ti-i-ja, mi, nas dvoje,
u paru odgovora,
u ljubičastoj sumaglici na vidiku,
u nizu rezervisanih plesova,
u isprepletanim urezanim inicijalima,
u pet svežih ljubičica izgubljenih u morskoj soli,
u pticama što u velikim, jedinstvenim trenucima
uleću u hiljade prozora i izleću iz njih,
u srebrnom prstenu, u bronzanom odjeku,
u zlatnom gongu gonnngu onngggu,
u ružičastim dverima što se zatvaraju jedna po jedna
pred sumračnim pesmama duž zapada,
u rukunicama i ručkama zvezda,
u prevojima zavesa mesečine,
u klupčanju i raspetljavanju magle.

Koliko ljubav traje?
Koliko i stakleni mehuri ako se na njih pazi,
ili dve orhideje iz staklene bašte na mećavi,
ili jedan čvrsti i nepokretni čelični nakovanj
neumoljivo zavaren -
a opet, ljubav može da traje
kao šest pahuljica, šest šestougaonih pahulja,
šest šestougaonih ljuspi snega što lebde,
ili kao zakletve kiseonika i vodonika u čaši izvorske vode,
ili kao pogled jelena ili srne,
ili kao dve želje što jašu na leđima jutarnjeg zimskog vetra,
ili kao kutak drevnog oltara
što se kao svetinja čuva za prisne molitve,
ili kao prah, da, kao dostojanstvena hrpa prašine
kojom se poigrava nepostojani lahor.
Ima tih svetohranilišta
gde se čuvaju med i so.
A ima i onih koji sve to
prosipaju i traće.
Ima i onih koji to traze i štede.
Ljubav može da bude i potraga
ćutnjom i smirenošću.

Možeš li kupovati ljubav?
Naravno. Svakog dana – novcem, odećom, šećerlemom,
obećanjima, cvećem, krupnim rečima,
smehom, tepanjem i lažima
svakoga dana ljudi i žene kupuju ljubav
i odnose je, pa se nešto dešava,
o njoj se razmišlja,
ali što se više u nju gleda,
to je sve manje ona ljubav koja je bila kupljena:
takva je ljubav samo krivotvorina pod garancijom.

Možeš li prodavati ljubav?
Da, možeš je prodati po svakoj ceni,
pa ćeš da porazmisliš,
da opet zaviriš u cenu,
pa da zaplačeš, da zaplačeš u sebi,
i da se upitaš ko je i šta je to prodavao, i zašto.
Odsjaji večernjih popevki što lebde nad tamnim vodama,
plitak morski rukavac gde se zvezde brčkaju u kadifenim prisencima,
veliki olujni rzaj belih vodenih konja -
za te trenutke nema cene.

Nezvana ili zvana? Kako dolazi ljubav?
I zvana i nezvana, kao uljez i sen,
zora što zasenjuje prag,
kao traka svetlosti u plavičastoj magli,
polagano žmirkanje dveju crvenih svetiljki u rečnoj izmaglici,
ili kao gusti dim što se vije nad grbom neke planine,
a onda se taj dim uvlači u nabore tvoje odeće,
pa ti se upliće i u hod, u tvoje šake, u tvoje lice i oči.

Karl Sandberg

Najljepsa pjesma

apprivoiser — Tue, 19 Oct 2010 23:13:09 +0200

Autor: apprivoiser

Poslao: 19.10.2010 23:13

Najljepsa pjesma nikada nece biti
napisana kroz zivot, nasoj minuti.
Najljepsa pjesma uvijek ce se kriti
na mjestu u tebi, gdje je srce cuti.

Najljepsa pjesma nikada nece reci
carobne rijeci da ih ruka stvara
Najljepsa pjesma se ne moze steci
davno nedostizna, poput zaborava.

Najljepsa pjesma ima stihove koje,
zivotom pise samo jedno srce;
Srce moje i tvoje.
Srce tvoje i moje.

Cekajuci

apprivoiser — Mon, 18 Oct 2010 21:26:18 +0200

Autor: apprivoiser

Poslao: 18.10.2010 21:26

Kada nacujem rijeci,kroz tisinu kad krocim
zastanem dok me vode,srce na trag mi sluti,
kroz tamna prostranstva ti otvoris mi oci
gdje mi zelja zapjeva i sva bol zacuti.

Udahnem u sebe miris njenog duha
spreman da poletim,stvarnost je nijema,
pocinjem ga gubim,osjet dodira i sluha
slamam barijere,godina i vremena.

Zaplovim pod mjesecom da kidam dio sunca
gdje kraj ne postoji,za tebe dok trajem,
ispunjeno snagom srce,vece od vrhunca
zbog tebe se komada za tebe se daje.

Zatreperi zvijezda,jacu daje radost
sto sklizne me nebom,gdje mljecni su puti,
da izgubim godine pronadem si mladost
dok si tijelu blize gdje te duh moj sluti.

Prolomi me more na planine dize
gdje je nebo meko,dodir tvoje koze,
podmladi me magla,obraze mi lize
ja svemoguc sam,oprosti mi Boze.

Gore se lome,podrhtavaju vrelo
oziljak od koraka ja od zudnje risem,
sve sto um nakani,srce prije htjelo
i kamen i zeljezo od tebe bi da dise.

Prolije se rijeka,ponesu me mlazi
od zlatila boje koritima sto jure,
sve oplodeno zivim,plovim u ekstazi,
niz potoke zuborne i klisure sure.

Tvoja snaga svega,djeluje mi vjecna
ja ni smrti nemam i kada bilo je tise,
kroz mene prohodna,neograniceno tecna
dok upijam te vjecno ti se dajes vise.

Isplices se kozom,pletes se u ruhu
krpis mi pore, prstima od svile,
utopljena u tijelo,smisao u duhu
zelja si mi vjecna sve ostale su bile.

Po pustinjama suhim,ja biljan krstarim
podizem oaze pod palmama sjenim,
mrtvo ozivljavam, ja podizem stvari
vodopade spustam i okeane pjenim.

Poklanjas mi melodiju,ozivljavas zvuke
osvijetlis mi noci poklonis im sjaja,
u bunilu gdje lutam pruzis mi ruke,
povlacis iz rupe,gdje smisao je kraja.

Na zedi me pojis, ambrozijom moci
ojacavas zid protoka i zila,
na osami tisine u najdubljoj samoci
dajes mi pero, ti stvaras mi krila.

Sve ka vjecnosti krene,da procvatno lista
pod stiskom od dlana ti me kroz njeg vodis,
svaka radost kao u kristalu blista
sve ledeno sto plamti,ti u njemu goris.

Sve mrtve svijeta,sto zive su bile juce
od prolaza ti njeznog zatrepere smjele,
iza tebe prosapcu, sve od trena huce
i da ponovo zive,sve bi one htjele.

Sve moguce biva,ja u dahu stajem
pod strahom svjestan da me tako snivas,
neopisivio rijecju sve u meni traje,
koliko si iluzija,ti stvarna bivas.

Tada tren se rusi,nestaje u noci
i dalje se trudim da to tebe stizem,
i kada ne slutim ti ces opet doci
a ja cu biti,sve blize ti i blize.

Sve dok si dio,nemir u javi
koji me ceka, i dusu mi smiri,
ja cu te traziti,za tebe da starim
zbog tebe ja disem,ja za tebe zivim.

Opto

apprivoiser — Mon, 18 Oct 2010 00:07:38 +0200

Autor: apprivoiser

Poslao: 18.10.2010 00:07

Danas budi ovdje, budi samo tren
danas samo budi beskonacna.
Ja u biti dio, ja cu biti sve.

Danas biraj dodir, samo pogled nijem
danas budi sav moj kraj.
Ja cu biti dio, ja cu biti sve.

Danas pusti vijeme,sve prolaznice te
danas budi samo osmijeh.
Ja cu biti dio, ja cu biti sve.

Danas me zivi, samo tada ne mrem
danas budi beskraj.
Ja cu biti dio, ja cu biti sve.

Danas me podsjeti, na oblake na sne
danas budi samo rijec.
Ja cu biti dio, ja cu biti sve.

Danas kreni plakati, ja cuvat cu te
danas budi kisa.
Ja cu biti dio, ja cu biti sve.

Danas budi istina, volio bi te.
Danas budi, mozda sutra...
Ja cu budem dio, ja cu budem sve.

Nada

apprivoiser — Sun, 17 Oct 2010 01:14:18 +0200

Autor: apprivoiser

Poslao: 17.10.2010 01:14

Poznajem samoce, igubljene sate
i bespuca nijema hodnike od straha,
poznajem tisine u jecaju kad pate
i prazinu srca, sve gorcine daha.

Poznajem sjecanja,rijec kada je veca
i prazne korice gdje godine su duge,
poznajem bdenje, mirise od svijeca
i izgorjele fitilje od srece od tuge.

Poznajem mostove, preduboke rijeke
i visine slavne kratke kao slovo,
poznajem vesla, sve obale daleke
i spustena sidra usidrena bolom.

Poznajem obecanja,misao kada krivuda
i istinu nevinu, prognanstvo i lazi,
poznajem covjeka na okolo i svuda
no, ne poznajem sebe;
Njega jos uvijek trazim.

Srce i Mozak

apprivoiser — Sat, 16 Oct 2010 01:05:47 +0200

Autor: apprivoiser

Poslao: 16.10.2010 01:05

Zaboravljam.
Gledajuci prolaze me trnci
i umoran sam od nagona.
Spava mi se.

Ne, nikada nisam bio agresivan.
Samo sam agitator.
Podrzavajuci sve sto osjeca,
neposredno, direktno.
Kao signal bez suma, bez bruma.

I niti su opipljivi tudi prsti,
niti lica nose simbolike daha.
Medu strane rijeci zapetljan,
maternji jezik, koji nikada nisam imao.

Da li naslucujes prijatelju?
Ne razumijem ali da, naslucujem.
Odgovaram s da i klimam glavom,
potvrdujuci sto me i pita za sto
odgovor ne znam... ne znam...

Zagusljivo je i jedva podnosim.
Uprkos tome, zapalit cu da izvucem,
poslednji dio solicituda i pljunem
nad prostorijom svoje intimno, drago...
Psihologicko stanje.

Umoran sam, nista vise, nista vise.
Nista licno, zaista.

Ne podnosim pritisak kroz kidanje
poslednjih tragova slobode pod kojom,
hodam ne gurajuci nikoga po strani.
Treba mi samo malo, mali prostor i zasto
zasto mi ne dopustite... Zasto?

Ubrizgavaju me.
Doziraju svaki dio dinamicno s oprezom,
da ne prevagne i proguta me ali
dovoljno da stimulantima podsjete tacku
psihomotoricke agitacije koja izraste
poput tumora, na svaki dodir koji ne podnosim.

Hronicni tok simptoma koji dolaze
sa godinama, usvajam jer kada se pogledam,
nikada i nisam ziv za vas bio.
Moja kost je, tvrdava moja a igla je granica
preko koje me nikada, necete prevesti.

Stanje.
Prelazno.

Zazmirim i otvorim oci konacno.
Gdje pustim osmijeh na sva blijedo
umorna lica koja polukruznim pogledom,
traze smisao da izvuku profit iz uglova
koji su i njima, momentalno strani.
Zalosno,nasmijem se.

Pararelan svijet.

Sretan sam sto indirektno pogledom
dodirnem svijet kojem ne pripadam,
i osjetim sve sto nikada necu biti
potrpan u monotoni tok zivota
usvajajuci sve sto mi se nalaze direktno
s prijestolja na kojem samo prvo veliko
slovo ima manipulaciju nad ostalim mali
jedva citanim,sitnim slovima.
Struktura vam je ocajna.

I neka me, neka kasnim decenijama za koracima
svim mogucih stvari koje nazivaju dobra sutra,
i neka me da cucim u svom bescutnom svemiru
gdje mi je jedini mlijecni put kojeg pratim
trag njenog dlana kojeg ostavlja na meni.
I jedini dolaz svijetlosti osmijeh kojeg vidim
s osmijehom mojim u reflekciji njenih ociju,
dok se zadovoljstvo mjenja prema zadovoljstvima
pozitivnog osjecaja kao sto mjesec uzme sunce,
kao sto plima povuce oseku naprijed i oseka plimu ;
Nazad.

I nikada necu pregaziti da je ljubav sve
sto pokrece i najteze stvari koje ljudi,da
upravo ljudi s ocima, rukama i licem ovim
zatrpaju pod tabane gazeci svaki dio njenog
postojanja i uzimajuci samo stvar iz kojeg
je dobit prvobitna.
Infrapopulacija nad jedinkom uz jata i jata
sicusnih komaraca...
Glupani.

Umoran sam i htio sam samo reci
da tvoje odsustvo mi nudi osjecaj,
u kojem kazem nedoreceno sve si mi;
Takt koji ne posustaje.

Stotine godina, ni jave niti sna

apprivoiser — Thu, 14 Oct 2010 23:02:11 +0200

Autor: apprivoiser

Poslao: 14.10.2010 23:02

Odlezao sam usamljenost godina u krevetu od snova
gdje se otvarala zelja da se svakim novim jutrom budim,
sluteci novu nadu sto ce dokoracati iz nedodije do dlanova
gdje cu je uzeti i zavuci pod oblake moga jastuka...

Pozivam svjetlost da dopre do mog prozora, otvaram joj se
kao svaki mladolik san na borama od godina i ceznje da umirim,
poglede uprete u nebeski svod i da pronadem svoj sjaj
u udaljenosti izmedu polarne svjetlosti i dalekog istoka.

Kao prolaznik u vanvremenu koracajuci od kraja ka pocetku
stvaranja novih stupova gdje viorim kao zastava na cik jutra,
razapeta u nadanju da ce smjer biti jednom ispravan i da ce dah
novog prolaznika zastati i pronaci svoje divljenje, u meni i ja u njemu.

Dok iz neprocjenjive ceznje nastaje ovo djelovanje prema tebi
gdje cijenim i prilazim i dajem sve na nepovrat godinama nadanja,
ja sam slobodan u sebi kroz tebe,da ne trazim vise niti bolje
od samog onog sto mi tvoja rijec moze reci i tvoje srce predati.

Nemocan sam na svu snagu muskarca pod tvojim dlanovima
gdje lomis sve jacine na koje bi se hrabro borio s suparnikom,
tvoja ruka nosi kormilo mog broda i lomi valove i burne noci
ploveci prema zvijezdi sto je moja vodilja, za starost i godine vjecne.

Mogao sam i nestati i zavuci se pod kamenje i crnu zemlju
nikada ne znajuci da ovo postoji u dahu zivota jednog, ovog barem,
mogao sam ziv umrijeti i ostati osakacen za jednu ljubav i trajanje
gdje nikada ne bi imao povod da budem, znajuci da ces biti vjecna.

Jesam li stigao na konacno odrediste svih potrosenih godina
gdje ce mi tijelo da dobije boju i pogled vedrinom da obaspe,
sva polja i listopadne sume koje ce zelenilo da sire pupoljcima
rajskih cvjetova dok ih dodirujes,sasvim njezno u prolazu...

Zapisujem ovaj momenat sto nema simboliku momenata
kao vjecno konaciste mog tijela po prasnjavim cestama,
gdje ce moj mir i san da podlegne na tvom plisanom jastuku
znajuci da je nasao svoj mir da bude spokojan do spokojnosti same.

Ovdje ostajem da dovrsim spoznaju o dobroti i grijehu samom
gradeci se zajedno uz tebe dok nam minute otimaju trajanje,
samo povrsno da bi se uklopili pod rijec da smo i mi ljudi kao i svi
dok u nama je dubina koja nema kraja i koja nema vremena.

Zapecati me usnama i dovrsi ovaj pakt o nama zauvijek
i neka nasi potomci ostanu odraz naseg postojanja i zivljenja,
ja bez tebe ne umijem da postojim ljubavi moja u ovom zivotu
budi moja ja cu biti tvoje, sve to pozelis... Dok postojimo.

Odavdje vidim i najdalje svjetlo, ovaj tron je moj Bog.
Ovo je moje, Ona je moja ,ovo sam ja...

Jer je ljubav najveca.
Jer je ljubav najveca...

Dugo vec te cutim

apprivoiser — Thu, 14 Oct 2010 12:52:56 +0200

Autor: apprivoiser

Poslao: 14.10.2010 12:52

Stojao je gore pod krilima neba
ogrnut tisinom izgubljenih noci,
izlomljene naravi osloboden od svega
cekao je vjeru drhtav u samoci.

Rijeci tisine obnavljao je cesto
grcaj i cemer izdvajao zbog nade,
nesvrstan u smisao trazio je mjesto
gdje mu korak teski bespomocan stade.

Sjecanja sto bude precutane dane
na momenat vatra topli uzglav plota,
konac nije vjecan da krpio bi rane
sto krvare na dodir smisao zivota.

Obnavlja se tuga kroz dane se sije
svaki novi zavez prestane da dise,
sve dok sunce plovi srce ce da bije
u nizu novi slom ali moze on i vise.

Isparava u vjeri odvlaci ga rijeka
pruza ruke slijepo izbjegli su rti,
samo eho hladan praznina je i jeka
lakse od zivota teze i od smrti.

Polomljeni pogled slamao je odraz
purpurne su boje plavile mu oci
sama cutnja njegova bijese veci poraz
nego prazna teznja koja nece proci.

Znam da neces doci zborio je tiho
umirem s razlogom mozda i bez njeg,
kormilo si pustam okoncan s stihom
ja sam sopstven poraz, vjecno si mi sve.

Prosuo je sebe po tamnilu neba
gdje ga vjecno cuteh u samoci gleda,
sklopi oci bolno na usnama tisina
proguta praznina zadnji moment mira.

I dalje se vide otisci od praha
gdje krocili su cesto uskladeni sati,
umrljan u tintu ljubavi i straha
gdje nestade covjek, niko nece znati.

Za spokoj samo

apprivoiser — Wed, 13 Oct 2010 20:03:39 +0200

Autor: apprivoiser

Poslao: 13.10.2010 20:03

Preskoci razloge kao stepenice
baci mi nadu zalijepi za oko,
obgrli svijetove pokazi recenice
sve sto gradis nepomicno je i duboko.

Podigni strah prospi ga po meni
samo vjecnost smrti se ne boji,
suvise se nosi predugo u tebi
kao orden na srcu mi stoji.

Razmakni okove godine su dani
vremena nemam da te vjecno grlim,
raspukle su korice kao knjiga starim
izblijedjela starost lagano me mrvi.

Pusti se u toku korak naprijed kreni
ja cekam na dodir decenija za rec malo,
i duh mi biva pocinje da vileni
sve sto mir mi nosi ti posjedujes samo.

Protresi prasinu istirkaj me njezno
prazna saka jada dusevni ostatci moji,
kao decembar u noc, sve postaje snjezno
iscrtaj me mislima pa me na zid spoji.

Podigni obraz, progovori samo
sto je vjecno a koliko je malo?

Kis Napraforgo

apprivoiser — Wed, 13 Oct 2010 17:46:19 +0200

Autor: apprivoiser

Poslao: 13.10.2010 17:46

U svjetlosti se razbija Galaksija.
Vasione mirisu na prasine stoljeca,
skrivene u pogledu zutih uspomena.
Dok se sistem prema Suncu otvara.

Razbacani osjecaji kao zrnevlje.
Kameni drobe se na dlanovima,
vjetar dok ih razabire sapatom.
Opijeni u njemu se stapaju.

Tvari koje koza upija hladna.
Ulja i zuto-smeda boja sutona,
Van Gogh i Apsint pred svitanje.
Odgriz razuma skriven iza slike.

Reflekcija bezlicnosti u vrisku.
Buka siromasnih trava talasa,
razgovori zastali na granicama.
Odpao je poslednji list Topole.

Akordi kao plamen podsvijesti.
Strast duhana u venama dogorijeva,
atomi zivota se cijepaju u dimu.
Ogorcen sklapam oci kako bi vidio.

Beskonacno velik prostor.
Beskonacno mali prostor.
Beskonacno velik osjecaj.
Beskonacno mali osjecaj.
Beskonacno i ja u njemu
I jedan mali Suncokret.

Fortis

apprivoiser — Tue, 12 Oct 2010 18:44:53 +0200

Autor: apprivoiser

Poslao: 12.10.2010 18:44

Ja sam mali.
Maleni, malecki, najmanji.
Ja mogu da se medju prste zavucem
i izmedju palca i malog prsta,
stvaram cijelo nepregledno mjesto
i da gradim slobodu i stvaram cjelinu
neranjivosti, gdje sanjas i dises.

Ja mogu da hodam po dlanovima.
Stvaram putanje i raskrsnice bez znaka,
gdje ce utabane staze da vode na drugo
mjesto uvijek, noseci kompas da se nikada
ne izgubis van prostora dok slijedis
svaku liniju, ljubavi i zivota.

Ja mogu da budem gluhonijem.
Da pogledom otvorim prozore zakovane
i na svakoj jagodici tvojoj ostavim mjesto,
gdje ce moj dah da neprestalnim tokom
da dolazi do tebe i smiruje svaki tvoj
strah u kojem trebas, vazduh i slobodu.

Ljubav.

Ja postojim jer postojan zelim
da budem za san koji davno sanja,
gdje je sve sto imam za volju da dijelim
sa srcem od tijela, bez razuma bez znanja.

Ja sam nisam, bio u toku kroz vrijeme
trazeci se u cesti sto smjer nema tada,
prateci vijuge i sve putokaze nijeme
na kojima zeleci mnogo puta strada.

Slusao sam za period, sumove i zvuke
trazeci tisinu gdje rijeci necu reci,
i na samom kraju na dohvatu ruke
ublazenim trenom i tijelo ce mi leci.

Zdravo kaze, zdravo i tebi.
Dugo vec se znamo, godinama traga
i mnogo toga ti zelim reci sada,
dok vrijeme trpam u sekunde same
od straha da ne gubim ove dane.

Ne brini kaze niti rijeci da zborim
dok utrobu para kao groznica mori,
stvarajuci osmijeh potapajuci boli
nemam pravo, da znas da te volim, volim.

Vodi me slutim i osjecaj pratim
krenuo sam po tebe da uvijek se vratim,
prije nego odem ja vec sam tu stojim
dugo te zelim da te smatram mojim.

Ja sam mali, maleni, najmanje najmanji.
Od zelje moje, da se takav vjecno zatvorim;
U srce tvoje.