Poznati ljudi i naš odraz u mislima poznatih

J.P. Kamov

enzensberger — Tue, 08 May 2018 04:57:37 +0200

Autor: enzensberger

Poslao: 08.05.2018 04:57

Sve je brzina, momenat i nagon (...)
Moja je ćud – opozicija;
logika – nedisciplina;
filozofija – prevrat.

Tatjana Stupin - Kamov i Krleža

enzensberger — Tue, 08 May 2018 04:42:49 +0200

Autor: enzensberger

Poslao: 08.05.2018 04:42

Čemu Krležina »gromoglasna šutnja« o Kamovu koja je utjecala na formiranje slike hrvatske književnosti 20. stoljeća? Čemu Krležino apsurdno negiranje Kamovljeve osobnosti i književnosti dok se istovremeno okruživao Kamovljevim najboljim prijateljima? Čemu Krležino prešućivanje Kamovljeva prvenstva u pisanju drama po uzoru na Ibsena i Strindberga? Je li Krleža u dijelu svojih tekstova samo epigon Janka Polića Kamova?

To su najprovokativnija pitanja što ih u svojoj komparatističkoj studiji postavlja autorica polazeći od teze da je Kamov u mnogočemu anticipirao Krležu čime se ‒ bez upadanja u zamku pomodna degradiranja Krležinih moralnih postupaka ‒ otvaraju nove književno-povijesne stranice i potiču prevrednovanja nekih uvriježenih kanonskih vrijednosti hrvatske književnosti prošloga stoljeća.

Izvedena hermeneutičkom metodom i tematsko-stilskom usporedbom književnosti dvojice autora na odabranim primjerima njihovih novelističkih, dramskih i pjesničkih tekstova, autoričina se studija čita kao uzbudljiva priča o nedovoljno poznatoj trajnoj i znakovitoj svezi klasikâ hrvatske književnosti.

Čitajte Kamova

enzensberger — Tue, 08 May 2018 04:28:45 +0200

Autor: enzensberger

Poslao: 08.05.2018 04:28

"On je bio jedna od najinteresantnijih, najoriginalnijih, najkompliciranijih, najmodernijih i najsnažnijih ličnosti u cijelom našem životu i u cijeloj našoj književnosti", zapisao je 1913. Kamovljev biograf Vladimir Čerina. No, ni nakon stoljeća od smrti Janko Polić Kamov (1886-1910) ne prestaje izazivati nedoumice, jer njegovo osebujno i neponovljivo djelo, život obavijen velom tajnovitosti, kao i legende isprepletene oko njega predstavljaju jednu od najvećih i najintrigantnijih tema u hrvatskoj književnosti i umjetnosti.
Jer, Kamov je bio pisac ispred svog vremena; iako je umro ne navršivši ni dvadeset i četiri (24!) godine, taj je "klinac" ostavio za sobom zadivljujuće djelo iznimne umjetničke vrijednosti, zbog kojeg se danas smatra prvim hrvatskim avangardnim piscem i svakako jednim od najboljih koje smo imali!
U ovdje uvrštenom kompletnom opusu novela i "lakrdija", kako ih je nazvao, najbolje se vidi Kamovljeva veličina i hrabrost da beskompromisno prikaže istinu, ukaže na društvene laži, farizejstvo i filistarstvo, utkavši usput i plemenitu priču o tragediji svoje obitelji, o svojoj nesretnoj ljubavi, kao i priču o svojoj uistinu jedinstvenoj sudbini. Samosvojan, jedinstven i originalan, taj prokleti genij, veliki psovač, pjesnik dubokih mutnih slutnji, nagovještač rasula, već u dvadeset i prvoj godini napisao je oporuku: "Ako umrem, ostavljam svoje tijelo na raspolaganje liječnicima, da ga upotrebe za svoje pokuse; budući moja djela ne dopriješe izvan moje ladice, budući moj život ne posluži dovoljno znanosti – to joj ostavljam svoje tijelo i dajem joj svoju smrt. I hulja bio onaj, ko nada mnom pozove popa, pribije krst i donese vijence." Otišao je tri godine kasnije, bolno mlad, nikad prežaljen i nikad zaboravljen.

Hadrijanovi memoari - Marguerite Yourcenar

enzensberger — Tue, 08 May 2018 03:33:18 +0200

Autor: enzensberger

Poslao: 08.05.2018 03:33

tako iz svake vjestine kojom sam se nekad bavio crpem poznavanje koje mi djelomice nadoknadjuje izgubljene uzitke. mislio sam a i danas mislim kad sam dobro raspoložen, da bi se tako moglo sudjelovati u svačijem zivotu i da bi takvo suosjecanje moglo biti jedna od najneopozivijih vrsta besmrtnosti. bilo je trenutaka kad je to razumijevanje nastojalo premasiti ljudsko iskustvo ne bi li preslo s plivaca na valove. ali kako na tom podrucju nema niceg pouzdanog po cemu bi se ravnao, tu sam vec na granici preobrazbe i sna

Re: Gospon Židak - Aleksandar Holiga

galeksic — Mon, 07 May 2018 16:59:41 +0200

Autor: galeksic

Poslao: 07.05.2018 16:59

U moje lično ime mogu reći da se nema šta zameriti, a pritom si odabrao i odgovarajuću, prikladnu temu za svoj post.

pisanje je vrsta egzibicionizma

Da, ukratko rečeno.

Medjutim, bolji si (novinar, ili "žurnalist") u ovom nesavšenom svetu ako napišeš više nego što kažeš.

A nekima je to nasušna, gotovo fiziološka potreba. Uvjeren sam da je Židak spadao među takve.

Moguće.

Ima ljudi koji imaju šta da kažu i znaju da imaju šta da kažu.

Objektivnost je mit i ideal nedostižan čovjeku

Nije jedini. I "demokratija" je.

Problem zvani "šargarepa na udici i magarac".

U jezivo ispolitiziranom i licemjernom domaćem medijskom prostoru

Pogodak "u sridu", za malo.

Politiziranost i političarenje nije jedini kancer koji ubija naša bića i obesmišljava inicijative.

problem su bili (i jesu) njegovi nevješti imitatori

Ne deluje mi kao problem (tako kako si, ukratko, napisao), ali mogu predpostaviti o čemu se radi. Jasno je.

I baš zbog svega toga bio je velik

Vrlo je bitno i to koliko je ljudi prepoznalo veličinu, dok se ta veličina dogadjala.

premda se gotovo nikad nisam slagao

"Držim te na stolu, Gospode." -- Branimir Džoni Štulić.

Vidite, svijetu i nogometu potrebni su Židaci

Da. Ima puno ljudi koji pričaju (vidi gore, da ne ponavljam).

naša je nesreća da smo imali samo jednog

Možda smo ih imali više, ali ne i dovoljno?

Jedan od mojih junaka je rekao "Moja žena se uplašila bube, ja sam bubu uhvatio i pojeo, i moja žena se i dalje plaši buba, a ne plaši se mene!"

Nikad nisam pratio sport. I ako mi je verovati, ovo što napisah gore, ne potiče iz egzibicionizma i nadam se nema veze sa egom. Hteo sam samo da potvrdim da imam utisak da znam o čemu govoriš.

Gospon Židak - Aleksandar Holiga

enzensberger — Thu, 26 Apr 2018 06:46:22 +0200

Autor: enzensberger

Poslao: 26.04.2018 06:46

Možda će vam biti čudno to što na Telesportu čitate posvetu Tomislavu Židaku, čovjeku naizgled iz nekog drugog svijeta sportskog novinarstva, pa i iz neke druge životne aleje od onih kojima se ovdje uglavnom krećemo. Možda ćete zamjeriti i meni osobno što o njemu pišem sad kad je preminuo, jer znao sam se tijekom godina podrugljivo obrecnuti na neke njegove komentare i tvrdnje. Licemjerno bi sad bilo tvrditi da nije bilo tako ili da sam mislio drugačije, kao što je licemjeran i onaj moto: „o pokojniku sve najbolje“.

Možda će vam biti čudno i kad kažem da gospodina Židaka zapravo nisam poznavao. Radili smo godinu dana u istim novinama, ali viđao bih ga samo koji put u prolazu, bilo u blizini redakcije ili na rijetkim utakmicama koje sam gledao iz novinarske lože. Pričali smo samo jednom i nakratko, za šankom kavane u kazalištu Gavella, ali to je bilo još ranije i nisam siguran da je tad znao tko sam točno.

No, sve to nije bitno – svrha ovog uvoda samo je da priznam kako nemam objektivne podloge uzimati si za pravo da pišem o njemu. Ali ipak to činim, isključivo na temelju njegova kolumnističkog rada.

Vidite, pisanje je vrsta egzibicionizma i gotovo sva piskarala ovog svijeta žele, htjela to priznati ili ne, otkriti dio sebe čitateljima. Može to biti iz pukog narcizma i iluzije autora da je jako zanimljiv i pametan, može i iz iskrene ljubavi prema onome o čemu pišu i želje da je podjele sa svima.

A nekima je to nasušna, gotovo fiziološka potreba. Uvjeren sam da je Židak spadao među takve.

On je živio kroz svoje tekstove, vječno preko borbe demona koji su mu sjedili na jednom i anđela na drugom ramenu. Zato su bili tako životni, slikoviti, skandalozni, briljantni, britki, humoristični, samosvjesni, bedasti, suludi, mračni, cinični, eksplozivni. Ponekad možda malo i namjerno pokvareni, ali nikad stvarno zlobni. Zato su nas živcirali, provocirali, oduševljavali, sablažnjavali.

Objektivnost je mit i ideal nedostižan čovjeku, jer ljudi su subjekti, a ne objekti; Židak nikad nije pokušavao biti objektivan, pa čak ni nepristran, i nikad nije osjećao potrebu opravdavati se ili ispričavati zbog toga. U jezivo ispolitiziranom i licemjernom domaćem medijskom prostoru, Židak nikad nije skrivao svoje pravo lice i nikad nije bio problem; problem su bili (i jesu) njegovi nevješti imitatori. Bio je nimalo uglađen ili suptilan, ali nije se ni pretvarao da je nešto što nije. On je bio svoj do te mjere da nije mario ni za novinarske žanrove nego bi sve pisao na isti način, iz one prijeke potrebe, a politička ili profesionalna korektnost za njega je značila eventualno staviti u navodnike neku očito uvredljivu ili potencijalno opasnu frazu. Neke stvari nije kužio premda ih je vidio na tisuće puta, druge nije morao ni vidjeti da ih skuži bolje od drugih i da piše o onome o čemu se mnogi nisu usuđivali.

U svojem je magičnom realizmu uzdizao na pijedestal i bacao u blato, oplakivao i proklinjao, fantazirao i guštao, valjao plitke gluposti i duboke mudrosti jer, vidite, sve je to moralo izlaziti iz njega. I dolaziti do nas.

I baš zbog svega toga bio je velik. Baš zbog svega toga uzimam si pravo napisati ovih nekoliko redaka o njemu, jer riječ je o autoru kojega sam čitao od djetinjstva, jednom od onih koji su me potaknuli na pisanje o nogometu i čiji sam valjda svaki tekst čitao i sad, sve do njegove smrti, premda se gotovo nikad nisam slagao s njegovim osebujnim shvaćanjem nogometa i koječega drugoga. Zbog onog dijela sebe koji je ostavio u svojim kolumnama – a dojma sam da je ostavio ogromni dio – osjećam kao da sam ga poznavao.

Gospon Židak nije bio samo autor, niti samo komentator. Bio je akter i sastavni dio hrvatske nogometne kulture. S njim odlazi i dio nje, ali i još jedan dio onoga što je Dinamo činilo Dinamom, u dobru i u zlu. Odlazi i nezamjenjivi dio medijske scene, preplavljene mediokritetima i zlobom.

Vidite, svijetu i nogometu potrebni su Židaci; naša je nesreća da smo imali samo jednog.

Ulica Ivana Slamniga - Sinan Gudžević

enzensberger — Fri, 30 Mar 2018 01:31:01 +0200

Autor: enzensberger

Poslao: 30.03.2018 01:31

Sva četiri prozora našega stana u zagrebačkom kvartu Špansko gledaju na ulicu Antuna Šoljana. Taj dio ulice koji vidimo prolazi posred ledine i dijeli našu zgradu od zgrade osnovne škole i sjevernoga gola igrališta nogometnog kluba Špansko. Moja su djeca tri godine išla u vrtić i osam godina u školu prelazeći svaki dan bar dvaput preko Šoljanove ulice. Mi smo u ulici Dobriše Cesarića.

Ulica Antuna Šoljana je ukupno duga skoro tri kilometra, najduža je i najšira u Španskom (bogme ide u takve i u cijelom Zagrebu), a ima i dva ‘nelogična’ rukavca, jedan pri početku, drugi pri kraju, prvi je skoro paralelan sa ‘glavnom’ Šoljanovom ulicom (pravom kao strijela) a drugi je ortogonalan na nju, a oba se zovu Antuna Šoljana. Šoljan je umro 9. jula 1993.

Znao sam Antuna Šoljana. Da se pravo izrazim, bolje bi bilo reći da sam ga upoznao nego da sam ga baš znao. Mogao bih reći da sam ga i poznavao, ali to bi se više odnosilo na njegovo književno djelo, a manje na njega lično. Sa Šoljanom sam (a s nama je bio i Boris A. Novak) proveo u druženju i razgovoru tri cijela dana u Njemačkoj, negdje ovih datuma oktobra 1986, u Frankfurtu, Alsfeldu i Marburgu. Neka razmjena po pozivu društva pisaca pokrajine Hessen. U Marburgu, u biblioteci, prije čitanja, zabavljajući malo jednu Njemicu, ustao je i iz police među knjigama čarobnjački izvukao jednu svoju, na njemačkom: Der kurze Ausflug, Kratki izlet, izdao Hanser Verlag. Njemica je bila oduševljena, da ne reknem šta jače. Ni prije ni poslije susreta u Njemačkoj nisam ga više sreo. A Šoljan je za mene bio odavno važno ime. Bio je sastavljač ‘Antologije moderne lirike zapadnoga kruga’ koju je moje društvo, što se rekne, držalo pod jastucima. Čitali smo i njegove stihove, i sve antologije, američke, engleske, nordijske, prozu manje. Sve u svemu, bio je važan čovjek našeg književnog obrazovanja. A za mene je, i dok ga nisam sreo, bio nerazdvojiv od Ivana Slamniga. Slamnig – Šoljan, kao heksametar i pentametar. Kao Bobek i Zebec, kao Piola i Meazza.

I Slamnig je bio načinio knjigu sa ‘zapadnim krugom’ u naslovu. Napisao je ‘Svjetsku književnost zapadnoga kruga’. Meni je uvijek nekako (ne mnogo, ali nekako) smetalo ono ‘zapadnoga kruga’ u naslovima, i nikad me nije osvojilo. Jer mi je slika svjetske književnosti na krugove (o da, i Slamnig i Šoljan su bili još i krugovaši) bila, i danas mi je, nekako neuvjerljiva. Svjetska književnost nije na krugove, zapadnjaci su u svemu manji od istočnjaka, osim u zavisti što su veći (ovo je po Goetheu). No izvan toga kruga u naslovu, po sadržini, te su dvije knjige za mene i za ljude do čije osjetljivosti i osjećajnosti držim bile jako važne. Precizne, štedre, pune stihova, znanja o književnosti.

I Slamniga sam znao. Upoznali smo se i odmah smo probdjeli tri noći, u Vojvodini, za vrijeme pjesničkog festivala u Vrbasu, koji se onda zvao Titov Vrbas. Sa Slamnigom sam se, poslije toga, čuo i nekoliko puta telefonom, uvijek danju, a vidio sam ga još dvaput u Zagrebu, oba puta noću. A pročitao sam, ja mislim, sve što je objavio. Ivan Slamnig me je osvojio potpuno, nepovratno, za posvakad. Kao Goethe, kao Puškin, kao Prešeren. Kalimah, Katul, Owen, Joachim Du Bellay. U mojoj imaginarnoj kafani za 30 pjesnika ovoga svijeta, Slamnig bi uvijek imao stalno mjesto. Ne ide da ovdje nabrajam svih dvadeset i devet.

Ivan Slamnig je umro 3. jula 2001, prije petnaest godina. Nemam objašnjenja za to zašto nijedna ulica u Zagrebu nije nazvana njegovim imenom. Kod komisije za imenovanje ulica prošlo je ime Šoljanovo, a Slamnigovo nije prošlo. Možda Slamnigovo nije ni došlo. A Slamnig je baš pjesnik ulice, jezik mu je bogme i ličan i uličan, bogme i uličarski, a uvijek visok i nenametno uzvišen. A u Zagrebu da nema ulice Ivana Slamniga, aman! Ne samo u Zagrebu, nema je ni u cijeloj Hrvatskoj, nema je u Bosni, nema ni u Beogradu, nigdje na svijetu nema ulice Ivana Slamniga. Nešto kao što, primjera radi, nema ulice Žrtava otpuštanja s posla ili Ulice nezaposlenih. Provjerio sam, nema. Internet, telefoni, nema. Zvao ured za informacije o ulicama u Metkoviću, rodnom mjestu Ivana Slamniga, i evo kako sam saznao da u Metkoviću nema ulice za koju znam da bi dosta ljudi htjelo da je ima.

- Dobar dan, zovem iz Zagreba. Molim Vas za informaciju o tome da li u Metkoviću ima ulica Ivana Slamniga.

- Ulica Ivana, kako?

- Ivana Slamniga.

- Čekajte, da vidim u popisu ulica. Ivana Slavnika… Nema takve.

- Ne Slavnika, nego Slamniga!

- Nema ni toga Slamniga. A tko bi to bio?

- On Vam je rođenjem Metkovac, živio je u Zagrebu, pjesnik, profesor književnosti na sveučilištu bio.

- Ovdje ga kod mene nema. Uputite pismo ili zahtjev gradonačelnici i predložite joj to, možete načiniti i peticiju, vidite sami kako je najbolje da to sročite, pa će ovi iz geodetsko-katastarskog odjela odlučiti.

Iz nadležnih ureda Zagreba i Dubrovnika (ondje je živio pjesnik) isto kao iz Metkovića: nema ulice toga Slamniga, e gosparu, taj je Ivan bez ulice u Gradu.

Kad bih ja bio netko i nadležan bio samo jedan dan, e taj bih dan utrošio na to da se jedna ulica u Zagrebu nazove po Ivanu Slamnigu. Evo, na primjer, Plitvička. Zato što je Plitvička blizu Filozofskog fakulteta, na kojem je Slamnig predavao. Potom, zato što se u Plitvičkoj ulici, na broju 16, nalazi jedan dobar birc u koji bi Slamnig rado svraćao, znam da bi rado svraćao. A onda, u toj ulici, dugoj svega 228 metara, dakle s relativno malo stanovnika i stanara, broj onih koji bi se, možda, bunili što moraju zbog preadresiranja mijenjati svoje dokumente, ne bi bio velik. A ulica je na pola puta između Trešnjevke i Trnja, to bi se Slamnigu sviđalo. Da, onaj birc zove se Limb, a ‘Limb’ je i knjiga stihova Slamnigovih, objavljena godine 1968. Pa bismo, kad bih ja bio netko, na dan imenovanja ulice Ivana Slamniga, u Limbu na zid postavili njegovu pjesmu ‘Život u raju’:

Navodno ima raja
al tebi će biti pakō
jer i ja ću u njega ući
obučen u stari sako
i stalno ću te tupiti
da bi bilo bolje od raja
da si me htjela htjeti.
I tako bez konca i kraja.
Ali ja nisam taj netko, te ni ja niti oni, znani i neznani, koji smatraju Slamniga najvećim hrvatskim pjesnikom barem stoljeća dvadesetoga, nećemo preimenovati ni jednu ulicu u Slamnigovu. A i zašto bismo? Zaslužuje li današnja Hrvatska da ima ulicu Ivana Slamniga? Ulicu čovjeka uzvišena u svemu čime se bavio, nedostižnoga u riječi i u pismu, čovjeka neprofitnog, a blagog i dobrog, ha? Onoga koji sluša šta govoriš, a ne sumnjiči te i ne pita se u sebi, e šta li ovaj misli dok ovako zbori. Slamnig je bio svoj, ali u njemu su živjeli u slozi i Cecco Angiolieri i Puškin i Ady i Brana Petrović i Nichita Stanescu. Drugi neka imaju avenije, trgove i bulevare, a Slamnig će imati srca osjetljivih ljudi:

Muškarci kuhaju, žene debatiraju,
nešto nije u redu.
Siromasi plaćaju tvrdom valutom,
bogati piju na kredu.
Platit ću, draga, putne troškove,
ti daj umjeren polog.
Otiđimo, draga, na Jan Mayen,
budimo meteorolog.
Onjuškivat ćemo vjetrove,
mjeriti ljeto i zimu.
Zaželjet ćemo se Trešnjevke,
nećemo podnijeti klimu.
Pa će, kad ih malo primi huja, osjetljivi ljudi skresati svom unutrašnjem neprijatelju, sve sa Slamnigom:

Neki dan dok sam smireno
griskao Albert kekse,
ustanovih da mi to što sam Hrvat
nabija komplekse.
Što su Hrvati dali svijetu
da mi je samo znati?
Topi se, Hrvo, u brodetu,
visi o kravati.

Prošlu sam jesen - Daniil Harms

enzensberger — Tue, 27 Feb 2018 04:20:51 +0100

Autor: enzensberger

Poslao: 27.02.2018 05:20

Prošlu sam jesen proveo sasvim neuobičajeno. Dosadilo mi je iz godine u godinu, svako ljeto provoditi u ljetnikovcu Ribakovih, a ujesen ići do Krima na Crnome moru, piti krimska vina, udvarati sjevernjakinjama poludjelima od juznog sunca i s dolaskom zime opet se vraćati u svoj hladni gradski stan te se prihvaćati svojih svetih duznosti. Dosadila mi je ta jednoličnost. I tako sam prošle godine odlučio postupiti drugačije.
Ljeto sam, kao i uvijek, proveo kod Ribakovih, a ujesen sam, nikome ne rekavši svoje namjere, kupio dvocijevku, naprtnjaču, dalekozor, kompas i kabanicu. U naprtnjaču sam stavio čisto rublje, dva para čarapa, iglu i konac, kutiju cigareta, dva francuska peciva i pola koluta sira; na desno rame objesio sam dvocijevku, na lijevo prebacio kabanicu i, kad sam izišao iz grada, uputio se pješice kamo me noge nose.
Išao sam poljem. Jutro je bilo svjeze, jesenje. Počela je kiša i onda sam morao obući kabanicu.

(1937-38.)

Mali princ - Antoan de Sent Egziperi

majra — Mon, 14 Nov 2016 02:52:35 +0100

Autor: majra

Poslao: 14.11.2016 03:52

I sada, naravno, prošlo je šest godina... Još nikada nisam pričao ovu priču. Kada su me drugovi ponovo videli, bili su veoma zadovoljni što me vide živa. Bio sam tužan, ali sam im rekao: "To je od zamora..."

Sada sam se malo utešio. To jest... ne sasvim. Ali znam da se on vratio na svoju planetu, jer u zoru nisam pronašao njegovo telo. To nije bilo tako teško telo... A ja volim noću da slušam zvezde. Kao pet stotina miliona zvončića...

Ali evo, dogadja se nešto neobično. Na brnjicu, koju sam nacrtao za malog princa, zaboravio sam da stavim kožni kaiš! Nikada je neće moći da namesti svojoj ovci. I ja se pitam: "Šta li se dogodilo na njegovoj planeti? Možda je ipak ovca pojela ružu..."

Ponekad kažem sebi: "Naravno da nije! Mali princ zatvara svake noći svoju ružu pod stakleno zvono, i dobro pazi na svoju ovcu..." Tada sam srećan. I sve zvezde se smeju umiljato.

Ponekad opet kažem sebi: "Katkada je čovek rasejan i to je dovoljno! Jedno veče zaboravio je stakleno zvono, ili se možda jedne noći ovca iskrala nečujno..." Tada se svi zvončići pretvaraju u suze!...

Velika je to tajna. Za vas, koji isto tako volite malog princa, kao i za mene, nije nimalo svejedno da li je negde, bogzna gde, jedan ovca koju ne poznajemo, pojela ili nije, jednu ružu...

Pogledajte nebo. Zapitajte se: Da li je ovca pojela ružu ili nije? I videćete kako se sve menja...

I nijedna odrasla osoba neće nikada razumeti da to ima toliko značaja!

Put ljubavi - A. De Melo

majra — Thu, 07 Jul 2016 09:14:42 +0200

Autor: majra

Poslao: 07.07.2016 09:14

Razmislite o osećanju koje se javlja u vama kada vas hvale, obasipaju vas komplimentima, kada uvažavaju nešto što ste uradili, kada vas prihvataju kao ličnost. Mislite zatim, s druge tačke gledišta, na osećanja koja se bude u vama pri zalasku sunca ili u zoru, pred lepotom prirode uopšte, ili kada čitate neku knjigu ili gledate film kojima se potpuno prepuštate. Uporedite ta osećanja sa onim što ste osetili kada vas hvale - sa osećanjem koje, u suštini, potiče od "samoveličanja", od "samouzdizanja", što su tzv. "spoljašnja" osećanja, dok osećanja druge vrste potiču od "samoostvarenja" - to su osećanja duše.

Razmotrite sada vaša osećanja prilikom nekog uspeha, kada nešto postignete, pobedite u nekom takmičenju, dobijete neku opkladu ili se istaknete u nekoj diskusiji. Uporedite ova osećanja sa radošću koju osećate, na primer, kada ste zaista zadovoljni nečim što radite, radom koji vas potpuno ispunjava, kome se prepuštate svim svojim bićem. Prva osećanja dolaze spolja, a drugo iznutra, kao osećanje duše.

Još jedno poređenje: setite se šta ste osećali kada ste u rukama imali moć, kada ste bili naredbodavac i kada su drugi gledali u vas, spremni da vas poslušaju, kada ste bili popularni. Ovom osećaju suprostavite osećanje intimnosti, ispunjenosti koju ste osetili kada vam je bilo lepo u društvu nekog prijatelja ili na nekom bezbrižnom i veselom izletu.

Na ovoj tački, pokušajte da shvatite pravu suštinu osećanja koja dolaze spolja, ne iz samoostvarenja, već od samouzdizanja. To nisu prirodna osećanja - njih su stvorili vaše društvo i kultura, da bi vas učinili produktivnim i držali vas pod kontrolom. Ta osećanja ne daju vam nikad takvu ispunjenost i sreću kao kad vas zadivi priroda, kada uživate u društvu prijatelja, ili u radu kome se prepuštate. Osećanja koja vam je nametnulo društvo usmerena su na to da izazovu opijenost sobom i kao rezultat javlja se - praznina

Vaskrsenje - L. N. Tolstoj

majra — Tue, 26 Apr 2016 10:06:05 +0200

Autor: majra

Poslao: 26.04.2016 10:06

Stvar je u tome - razmišaljao je Nehljudov - što ovi ljudi priznaju za zakon ono što nije zakon, i ne priznaju za zakon ono što je večni, nepromenljivi, neodložni zakon koji je sam Bog ispisao u srcima ljudi.

Zato se i dogdja da mi je teško sa ovim ljudima - razmišljao je Nehljudov - Ja ih se jednostavno bojim. I zaista su ti ljudi strašni. Strašniji od razbojnika. Razbojnik ipak može da se sažali - ovi pak ljudi ne mogu da se sažale: oni su osigurani os sažaljenja kao ovo kamenje od rastinja. Upravo zato su i strašni. Kažu da su strašni Pugačovi, Razini.

Oni su hiljadu puta strašniji - nastavi on sa razmišljanjem - Ako bi se postavio psihološki zadatak: na koji način da se postigne da ljudi našeg vremena, hrušćani, humani, jednostavno dobri ljudi, vrše najstrašnije zločine ne osećajući da su krivi, onda je moguće samo jedno rešenje: potrebno je da baš bude ono što jeste, potrebno je da ti ljudi budu gubernatori, upravnici, oficiri, policajci, to jest da, prvo, budu uvereni da postoji takav posao koji se naziva državna služba, u kojem se može postupati sa ljudima kao sa stvarima, bez čovečnog, bratskog odnosa prema njima, a drugo, da ljudi budu toliko vezani za tu istu državnu službu, da odgovornost za posledice njihovog postupanja s ljudima ne pada ni na kog posebno. Izvan tih uslova u naše vreme nema mogućnosti da se vrše tako strašna dela koja sam upravo danas video. Stvar je u tome što ljudi misle da postoje situacije u kojima se prema čoveku može postupati bez ljubavi, a takvih situacija nema.

Sa stvarima se može postupati bez ljubavi, obarati drveće, praviti cigla, kovati gvožđe: ali sa ljudima se ne sme postupati bez ljubavi, kao što se sa pčelama ne sme postupati bez opreznosti. Takvo je svojstvo pčela. Ako se sa njima ne postupa bez opreznosti, naškodićeš i njima i sebi. Isto je i sa ljudima. I to ne može da bude drugačije, jer je uzajamna ljubav medju ljudima osnovni zakon ljudskog života.

Misli - Milorad Pavic

Alana — Mon, 11 Apr 2016 22:06:43 +0200

Autor: Alana

Poslao: 11.04.2016 22:06

Čovek sa srcem punim ćutanja
i čovek sa srcem punim tišine ne mogu biti isti!

Oskar Vajld

coka — Mon, 11 Apr 2016 12:17:52 +0200

Autor: coka

Poslao: 11.04.2016 12:17

" Mozda nisu svi dobri, ali u svakome ima nesto dobro.
Nemoj nikome suditi, jer i svetac ima svoju proslost,
a gresnik ima svoju buducnost."

Sastanak by Coka M, sur Flickr

Ivo Andric "Znakovi pored puta"

coka — Sun, 13 Mar 2016 23:34:58 +0100

Autor: coka

Poslao: 14.03.2016 00:34

U najgorim svojim casovima nalazio sam neobicnu i neocekivanu utehu u tome
sto sam zamisljao jedan drugi zivot, isti kao moj po datumima, imenima i dogadjajima, ali prav, svetao, cist; mucan, naravno,
koliko svaki zivot na zemlji moze da bude, ali bez icega mracnog i ruznog u toj muci;
zivot koji pocinje sa blagoslovom i gubi se u visinama i gasi u svetlosti.

I stojeci zamisljen nad likom toga svoga dvojnika, kao sto drvo stoji nad svojom slikom u mirnoj vodi, ja sam, trazeci spasenje u nesecanju, zaboravljao za trenutak svoj stvarni zivot, dok je on drhtao od mog bola.

(27.IX 1939)
Ave Maria by Coka M, sur Flickr

Buddhism Is Not What You Think - Steve Hagen

majra — Sun, 06 Mar 2016 21:13:30 +0100

Autor: majra

Poslao: 06.03.2016 22:13

Ako u Japanu posetite neki budistički hram, verovatno ćete naići na dva ogromna, zastrašujuća kipa, nalik demonima, kako stoje sa obe strane kapije. Oni se nazivaju čuvarima Istine i njihova imena su Paradoks i Konfuzija. Dok se nisam sa njima sreo, nikada mi nije padalo na pamet da su Istini potrebni čuvari - ili zapravo, da je njoj potrebno čuvanje. A da mi je to i palo na pamet, pretpostavljam da bih zamišljao nekakve lepe, anđeoske čuvare.

Zašto su onda ovi kipovi toliko zastrašujući i preteći? I zašto su predstavljeni čuvari Istine, a ne Istina sama? Malo pomalo, počeo sam da shvatam implikacije svega ovoga. Ne može postojati slika istine. Istinu ne možemo zarobiti u nekakvu sliku, rečenicu ili reč. Ona ne može biti spakovana u teoriju, dijagram ili knjigu. Kakve god da imamo pojmove o Istini, oni nisu u stanju da nas do nje dovedu. Tako, pokušavajući da uhvatimo Istinu, prirodno je da se susrećemo sa paradoksom i konfuzijom.

Cela stvar ide ovako: iako Stvarnost doživljavamo neposredno, mi to ignorišemo. Umesto toga, pokušavamo da je objasnimo ili zarobimo putem ideja, modela, verovanja i priča. I upravo zato što te stvari nisu Stvarnost, naša objašnjanja se naravno nikada ne poklapaju sa stvarnim iskustvom. U raskoraku između Stvarnosti i naših objašnjenja prirodno je da se jave paradoks i konfuzija...

I tako nam Istina izmiče. A i kako bi drugačije moglo biti? A potrebno je jedino da vidimo kako Istina i Stvarnost svetlucaju iza tog začaranog kruga paradoksa. Jednostavno, ako ne bismo pokušavali da prikujemo Stvarnost, konfuzija nas više ne bi vrtela u krug. Ipak, ono što možemo da uradimo jeste da pažljivo motrimo na ono što se zaista događa oko nas -- i uočavamo da naša formulisana uverenja, pojmovi i priče nikada do kraja ne objašnjavaju ono što se odigrava. Naše oči moraju ostati otvorene dovoljno dugo kako bismo iznenada bili preplavljeni novim iskustvom - novom svesnosšću - koja razbija u paramparčad naše stereotipne misli i dobro poznate priče.

Sebe možemo osloboditi paradoksa i konfuzije samo kada sebe stavimo u jedan otvoren i istraživački mentalni okvir, u isto vreme pazeći da ne insistiramo na nekom pojedinačnom verovanju, bez obzira koliko ono izgledalo opravdano. Ako tragamo za Istinom, otkrićemo da ne možemo poći od bilo kakvih pretpostavki ili kocepata. Umesto toga, moramo svetu prići sa golom, ogoljenom pažnjom, videći ga bez ikakvih predubeđenja - bez koncepata, verovanja, pretpostavki, planova i očekivanja.

(637. Paradoks i konfuzija)

Mesa Selimovic

coka — Wed, 27 Jan 2016 09:06:38 +0100

Autor: coka

Poslao: 27.01.2016 10:06

Nemoj svoj duševni mir narušavati tako što ćeš razmišljati o nedostacima drugih. Ako te neko povredi, pređi preko toga.
I budi kao ruža koja daje miris svima,a ne samo dobrima, ili drvo koje daje hlad i onome koji želi da ga saseče..

U ime ljubavi- Ivana Kuzmanovic

coka — Sat, 16 Jan 2016 22:13:36 +0100

Autor: coka

Poslao: 16.01.2016 23:13

¨Ponekad, kada nam se ucini da nam je nesto vazno i drago oduzeto i da se ceo univerzum zaverio protiv nas, ustvari se otvara prostor za neku novu, vecu dobit.
Ali mi nikada nismo u stanju da sagledamo kako trava raste, niti smo u mogucnosti da osetimo da je zemlja zasita okrugla. nedostaje nam citava jedna perspektiva, misao nam je skucena u ove tri dimenzije postojanja. Zato j svaka granicna situacija prilika da iskoracimo i krenemo u susret drugacijim saznanjima i iskustvima koja otvaraju savim nove horizonte. ¨

Izlazak sunca by Coka M, sur Flickr

Znakovi pored puta- Ivo Andric

coka — Sat, 09 Jan 2016 09:17:03 +0100

Autor: coka

Poslao: 09.01.2016 10:17

Verovatno cete se nasmejati mojim racionalnim i celomudrenim sudovima.
A na kraju, zasto da se ne nasmejete. Nije to rdjavo.
Smeh je zdrav i lekovit. Iskren ljudski smeh pomaze nam
da jasnije vidimo i bolje i blize sudimo ono sto nismo mi.
Smeh procisti i osvetli atmosveru. A to je dobro.
Tako se mnogi nesporazumi objasne i mnoge suprotnosti priblize
na najprirodniji moguci nacin.

Sourure by Coka M, sur Flickr

Fransesk Miljares

coka — Mon, 28 Dec 2015 07:07:15 +0100

Autor: coka

Poslao: 28.12.2015 08:07

Prikladno je ono sto je suprotno.
Kad god osecas bes prema nekome, ti se seti ove maksime.
Treba uraditi suprotno onome sto ti telo trazi.
Veruj mi- cini cuda.

"for the strength of the Pack is the Wolf, and the strength of the Wolf is the Pack" rudyard kipling by meegan, sur Flickr

Otkrivanje samoće - Pol Oster

majra — Sun, 20 Dec 2015 02:58:31 +0100

Autor: majra

Poslao: 20.12.2015 03:58

Svaka knjiga je prizor tišine. Ona je opipljiv predmet koji se može podići, spustiti, otvoriti i zatvoriti, a reči u njoj predstavljaju mnoge mesece, ako ne i mnoge godine, samoće jednog čoveka, tako da bi se moglo reći da se čovek, sa svakom pročitanom rečju u knjizi, suočava s jednim delićem te samoće.

Čovek sedi sam u sobi i piše. Bez obzira na to govori li knjiga o usamljenosti ili o druženju, ona je nužno proizvod samoće.

Kad O. sedi u sobi i prevodi tudju knjigu, to je kao da ulazi u samoću tog čoveka i prisvaja je za sebe. No to je, naravno, nemoguće. Jer kad se samoća jednom naruši, kad je prisvoji neko drugi, to više nije samoća, već neka vrsta druženja. Čak i ako je u sobi samo jedan čovek, ipak su tu dvojica.

O. zamišlja sebe kao neku vrstu tog drugog čoveka, koji i jeste i nije tu, i čija knjiga i jeste i nije indentična onoj koju on prevodi. Zato je, kaže sebi, moguće u istom trenutku i biti sam i ne biti sam.

Rumi

coka — Wed, 09 Dec 2015 15:25:23 +0100

Autor: coka

Poslao: 09.12.2015 16:25

„Čak i suza ima svoju dužnost.
Njena dužnost je da čisti teren
za osmeh koji dolazi nakon nje.”

Cekaj me by Coka M, on Flickr

Rukopis otkriven u Akri - Paulo Koeljo

majra — Fri, 04 Dec 2015 00:46:35 +0100

Autor: majra

Poslao: 04.12.2015 01:46

Poraženi su oni koji ne znaju za neuspjeh.

Poraz čini da izgubimo bitku ili rat. Neuspjeh nam ne dozvoljava da se borimo.
Poraz dolazi onda kada ne uspijemo u nečemu što mnogo želimo. Neuspjeh nam ne dozvoljava da sanjamo. Njegov moto je: "Nemoj ništa poželjeti i nikada nećeš patiti."

Porazu dođe kraj onda kada uđemo u novu bitku.
Neuspjeh nema kraja: to je životni izbor.
Poraz je za one koji, mada uplašeni, žive sa oduševljenjem i vjerom.

Poraz je za hrabre. Samo oni mogu osjetiti čast zbog gubitka i radost zbog pobjede.
Nisam ovjde kako bih vam rekao da je poraz dio života; to svi mi znamo. Samo poraženi poznaju Ljubav. Jer u kraljevstvu ljubavi smo svi vodili prve bitke – i uglavnom gubili.
Ovdje sam da vam kažem kako postoje ljudi koji nikada nisu bili poraženi.
To su oni koji se nikada nisu borili.

Uspjeli su da izbjegnu ožiljke, poniženja, osjećaj nezaštićenosti i one trenutke u kojima ratnici sumnjaju u Božje postojanje.

Ti ljudi mogu s ponosom reći: "Nikada nisam izgubio nijednu bitku."Međutim, nikada neće moći da kažu:"Dobio sam jednu bitku."

No njima to nije važno. Žive u svijetu u kojem vjeruju da su zaštićeni, zatvaraju oči pred nepravdom i patnjom, osjećaju se sigurno jer ne moraju da se bore sa svakodnevnim izazovima onih koji se izlazu rizicima što prevazilaze njihove mogućnosti.

Nikada neće čuti:"Zbogom" niti "Evo me, vratio sam se. Zagrli me onako kako grli onaj ko me je izgubio i ponovo pronašao."

Oni koji nikada nisu bili bili poraženi izgledaju veselo i nadmoćno, vlasnici istine za koju nisu ni prstom mrdnuli. Uvijek su na strani jačega. Poput hijena su, koji jedu samo otpatke lavova.

Uče svoju djecu: "Ne ulazite u sukobe, samo možete da izgubite. Zadržite svoje sumnje za sebe i nikada nećete imati problema. Ako vas neko napadne, ne budite uvrijeđeni i ne ponižavajte se pokušavajući da se svetite. U životu ima drugih stvari o kojima treba brinuti"

U tišini noći vode svoje zamišljene bitke: neostvareni snovi, nepravde za koje su se pretvarali da ih ne primjećuju, trenuci kukavičluka koje su uspeli da sakriju od svih – osim od sebe – i ljubav koja im je prešla put blistavih očiju, ona koju im je Božja ruka namijenila bali kojoj nisu imali hrabrosti da priđu.

I obećavaju:”Sutra će biti drugačije."

Ali dolazi sutra a sa njim i pitanje koje ih parališe:
"A šta ako sve krene naopako?"
Zato ne preduzimaju ništa.

Teško onima koji nikada nisu bili pobijeđeni! Nikada u ovom životu neće biti ni pobjednici!

Divni stranac I - Vesna Krmpotić

majra — Sun, 01 Nov 2015 13:22:06 +0100

Autor: majra

Poslao: 01.11.2015 14:22

Bio jednom jedan smiješak

Bio jednom jedan smiješak, koji je dugo, dugo lepršao svijetom, tražeći usta, na koja bi se spustio. On je želio zauvjek ostati smješak. Ali nijedna ljudska usna nije mu to mogla zajamčiti. Svaka bi mu razložno objasnila:"To ovisi o... to jeste, ne ovisi o meni."

Smiješak je poletio nad visoka prašumska stabla, tražeči neovisnost o... No svugdje je nešto ovisilo o nečemu, ovo nije moglo bez onoga, ono je pak njegovalo tajne veze s nečim trećim i četvrtim, i mreža sve gušćega prijepleta posezala je za leptir-smiješkom.

"Zar se ne možete odvezati jedni od drugih?" gotovo se snuždio smiješak. Prijetila je opasnost da uvene.

"Odakle dolaziš?" pitalo ga je lišće, pitali ga mirisi, vjetrići, boje. "Čiji si?"

"Ja?" Začudio se smiješak."Ja sam naprosto tu, vaš. Ne znam odakle dolazim, ako iodakle. Tražim nekoga tko bi jednako tako... ne dolazio, ne odlazio, tko bi mogao biti, kao i ja, tu... uvijek."

Grane su sjetno i samilosno zašumjele.

"Otkad je svijeta i vijeka", započeše provjereno. Popostaše, ušutješe, nastaviše:
"Nikada nije bilo da nije bilo... mijene i tijeka, sunca i kiše, rodjenja i smrti. Uzmi, eto, vijetar. Rijeku. Čovjeka. Pogledaj rijeku na izvoru – je li nalik toj izvornoj sebi tamo na uviru? A tek čovijek – pogledaj ga kakav je kad se rodi, a kakav je kad umre! Tko bi ga prepoznao u starosti, kad starac ne bi nosio ime i broj onoga novorodjenčeta, koje je bio? Tko bi pomislio da se radi o istom stvoru? Pa i zvijezde slijede isti takav put, samo što im je vijek nešto duži."

I prekratiše razlaganje odlučnim šumom:"Takvoga nekoga izuzetnika ovdje nećeš naći."

"Zar neću?" povika smiješak. "Zar neću? Ako ga neću naći, onda ću ga morati stvoriti. Nekoga poput sebe. Kladim se, stvorit ću ga."

Ogleda se nebom i zemljom. Stajao je u sredini velike arene. Uokolo se zastaklio obzor. Bio je sam. Njegovo očekivanje bilo je ogromno. Borio se da ga zadrži kao dah, unutar staklene ukočenosti stvari. Borio se da ne popusti željom. Da se ne ukoči i on, da ne postane neživa grimasa. On, vilin-konjic slučaja, izazov zakonu. Svom je snagom htio, htio, htio razbiti kristal prostora svojim visokim titrajem, ući negdje, gdje se sve može...

A potom shvati da se sve oko njega ukočilo, jer sve napeto čeka ishod oklade. Jer se sve oko njega zarazilo vjerom u čudo – sve je ipak čekalo to nešto, čega nema.
To nešto pojavilo se u obliku prašumske orhideje, jedne naročite vrste, koja lomi debla i vrijeme.

Iz vrha krošnje izvila se put neba, bijela, gola. Ludo, bezobzirno, i munjevito sinula uvis, naslonjena na svoj neuhvatljiv miris, na bijelu boju, na plavi vidik. Ne poštujući postupnost rasta. Gledala strahovito netremično samo u nebo. Takva je bila ta netremičnost da je sila teža ustuknula pred tom silinom i ustupila joj sobom netaknuti prostor, velik kao dlan. Takav je bio taj prostor, da ga je vrijeme zaobilazilo. Duboko dolje, u zemlji, korijen nije o tome ništa znao, tako ništa nije znao, da joj i nije bio korijen.

"Nisam ni sanjao da ćeš ti biti cvijet", prošapće smiješak, spuštajući se na orhidejina usta.

"Nisam ja cvijet", progovori orhideja zanosno bijelim glasom. "Ja sam takodjer smiješak, samo imam latice. Odvezana sam od zemlje, ali sam uberiva."
Orhideja je postala sanjarija lovaca na visokometne samoće i eliksire mladosti. Tko ju uspije dohvatiti, ne može se ne nasmiješiti.

Igra očiju - Elias Canetti

majra — Tue, 08 Sep 2015 14:13:01 +0200

Autor: majra

Poslao: 08.09.2015 14:13

Ima ljudi o kojima tako rado i željno slušam da bi se moglo pomisliti da o njima naposletku znam više nego što oni sami znaju – ali zazirem od njihovih slika i klonim se svake vizuelne predstave o njima, baš kao da postoji posebna i opravdana zabrana da upoznam njihov lik.

Isto tako, ima ljudi koje godinama susrećem na istom mestu, o kojima razmišljam, koji mi izgledaju kao zagonetke koje upravo ja treba da odgonetnem, a ipak im se nikad ne obraćam. Prolazim ćutke mimo njih kao što oni prolaze mimo mene, samo se upitno gledamo držeći usta čvrsto zatvorena. Zamišljam kako bi tekao naš prvi razgovor i uzbuđujem se pri pomisli koliko bih neočekivanih stvari tada doznao.

I najposle, ima ljudi koje godinama volim a da oni o tome pojma nemaju.
Ja starim i malo - pomalo postaje sve ispraznija iluzija da ću im to ikada kazati, premda večito zamišljam taj prekrasni trenutak. Ne bih mogao da živim bez tih temeljnih priprema za buduće događaje i, kad dobro promislim, čini mi se da su mi te pripreme isto toliko važne koliko i ona iznenađenja koja me pogode kao grom iz vedra neba tako da stanem kao ukopan.