Snovi... San. San je potreba svakog coveka da se opusti i odmori da bi mogao normalno da funkcionise. Koliko spavamo, da li i sta sanjamo, sve je individualno.
Od kada znam za sebe imala sam veliku potrebu za snom. I uvek sam sanjala. Sanjala i upecatljivo se secala svojih snova. Kao detetu, glavne uloge u mojim snovima pripadale su majci i baki. Cesto sam sanjala da mi odvode baku, da je rat... Vojnici nas opkolili, a ja se samo plasim za mamu i baku (uticaj ratnih filmova)!
U nekom kasnijem periodu, kada sam odrasla sanjala sam sve i svasta.
Obicno su mi snovi bili lepi i ispunjeni muzikom... Cesto sam sanjala muziku i neku predivnu pesmu. Nakon budjenja jos mi se melodija "vrtela u glavi", ali bih je odmah zaboravila. Sanjala sam da plesem... Plesem valcer (koji nikada nisam plesala).
Sada, skoro da i ne sanjam. Kasno lezem, premorena, mentalno i fizicki iscrpljena. Kada polazim na spavanje, skoro da mi se vrti u glavi od (ne)spavanja. Cim legnem, momentalno zaspim.
A snovi? Retko kada sanjam, ali kada sanjam, ne sanjam nista konkretno, mada me ispuni neko osecanje. Posle budjenja, shvatim da je sve samo san i ne osecam se dobro.