Poezija - najlepsi stihovi

Prospi mi kaznu po očima,
trnovim limitom, budućnost mrtvu,
zaključaj u krug svezane mašte,
pa stvori mene da glumim žrtvu.

Bolje da stvarnost kriju etui,
zar da zbog snova letiš i padaš,
bolje u senci da živiš kao odjek,
no da se boriš i večno nadaš.

A kada krupno, kovano Sunce
sruši i poslednji deo tvog hira,
moraćeš naći u tuđem svetu
zaključan, tih komad svog mira.

I sve je prazno... Još samo neki
uče da gube, uporno, stalno,
ne znajući da su sve, nekad svoje,
sluđeni maštom, izgubili davno.

A tvoji snovi, kao helenske ptice,
beli pioni što im pobeda treba,
uprkos voštanim krilima,
postadoše plen kritskoga neba...

Volio bi voljeti da volim.
Časak...Daj mi cigaretu
iz one tamo kutije na noćnom ormariću.
Nastavi...Govorio si
da se u razvoju metafizike
od Kanta do Hegela
nešto izgubilo.
Posve se slažem.
Čuh i shvatih.
"Nondum amabam et amare amabam" (Sveti Augustin).
Čudnovata li prijenosa misli!
Umoran sam da mislim ćutjeti nešto drugo.
Hvala. Pripali. Nastavi. Hegel...

Čujem,
Na trgovima se o meni priča da loše spavam,
Moji se neprijatelji, kažu, kuće,
Moje žene oblače svoje lepe haljine,
U mom predsoblju čekaju ljudi
Za koje se zna da su ljubazni prema nesrećnima.
Uskoro
Čuće se da više ništa ne jedem,
Ali da nosim nova odela,
A najgore je: i sam
Opažam da sam prema ljudima
Postao grublji.

Ja ću te oteti, od svih zemalja, o svih nebesa
Zato što mi je šuma - kolevka, a grob - grm potkresan
Zato što po zemlji na jednoj nozi šećem
Zato što o tebi pevam - kako niko neće
Ja ću te oteti od svih vremena i noći svih
Od svih zlatnih zastava, od mećeva svih
Ključeve ću baciti, pse oterati sa trema
Zato što sam u noći vernija od psa verna
Ja ću te oteti od svih žena - što da uvijam? -
Nećeš biti ničiji muž, ni ja žena ničija
I u poslednjem trenu, uzeću te - ne pričaj! -
Od onog s kojim Jakov u noći skita
Al dok ti ruke ne skrste na grudima -
O prokletstva! - u tebi još tvoje krvi ima:
Dva tvoja krila u etru traže lek
Tebi je svet - kolevka, a grob - svet

15 avgust 1916

Oca je na tom raskršću novembra 1969.
udario automobil
vukao ga za sobom
onako muški

Danas ga ponekad pred kišu
zabole kosti

Dvadeset tri novembra poslije
na istom raskršću
umjesto auta
mene je udario metak
probivši kožu
kao da je najlon

Pomislih samo
zar je ovo sve

Danas
kad koračam preko raskršća
tog ili nekog drugog
svejedno
ne mislim o bilo čemu
ne tragam za smislom
ne odgonetam

U tim trenucima

Moje misli ne letaju
kao muhe
od jedne do druge skupine nečega

Ja tada mislim vrlo određeno
kako je čovjek
u stvari
ranjivo biće

eto na primjer
moj stari i ja

Da ne pričam dalje.

Četiri godine prije mog rođenja Milosz
piše o dezeniranim ženskim haljinama
i konačnoj istini.

Dvadeset i šest godina kasnije
kroz detonacijom razbijen izlog prodavnice ženske trikotaže
na glavnoj ulici, dvije djevojke iznose šarene
ljetne materijale i
smiju se.

Zvijezde nebeske bi progledale
u mom srcu zatreperile latice usnulih cvjetova
pčele mojih očiju sisale bi med tvoje ljepote
porodile bi se laste u gnjezdima
i ta mladunčad manje bi čeznula za majkom

od mene, koja kao breza umirem za vjetrom kojeg volim.
To si ti.

Kad bi se vratio, dani bi počeli hodati,
a noći bi propričale
i sve bi me sjene pratile kao dobri anđeli.

Da se vratiš pa da nestanem sa ovog svijeta,
kao ostrvo, koga je more otkrilo i sebi uzelo,
nevidljivo i tajno, kao što ga je stvorilo.

Tajna je tvoj povratak kapetane.
Ja sam usamljeni pusti brod
koga vjetrovi obilaze i u daljini nestaju,
bez Tebe.

Da l' to moja glava sviće
na ramena tvoga ruži?
Ili ja to sebe sama
u rukama tvojim držim?

Da li se to moje srce
u dnu tvoga srca čuje,
il pod slapom kose tvoje
ježe pasom slatke struje?

Ustao bih, ali ne znam
kojom nogom?
Ko bršljan se uz tebe svijam
bijelim logom.

U prozoru zimsko sunce
kroz san sije,
zavlači se između nas
da se zgrije.

onda ne misliš na poeziju
ili na velika djela
ili na politiku
ne prkosiš Bogu
malen si kao zrno graška
dok čekaš da bol
prestane.

Kada te izbuše geleri
od minobacačke granate
onda ne razmišljaš o dojmu
koji ostavljaš na žene
ili o nacionalnoj himni
zavučeš se pod kamen
i čekaš da bol prestane.

Kada se za tobom zatvore
vrata istražnog zatvora
onda misliš o slobodi.

Tomica Bajsić

Dobro je kada more šumi posve u blizini.
Dobro je kada se brodovi dotiču okrupnjalih bokova.
Kada daždi i vjetar leti s kosom raspletenom –
tad i saman čovjek nasmije se nečem.
Uopće, treba više misliti na osamljene ljude.
Ne zvati ih po imenu – oni su toga lišeni –
nego im pružati utjehu svojom bezobzirnom
radošću –
ostavljati ih na cesti, ali rasvjetljavati
prozore.

Gle, vraćaju se; ah gle, kako krzmaju,
gle im spore i plašljive noge,
gle kako se spotiču, gle nesigurnog
vrludanja!

Gle, vraćaju se, jedan po jedan,
prestrašeni, kao napola budni;
ko da bi se snijeg skanjivao pasti
i mrmljao u vjetru,
spreman da se vrati.
To su oni što su se uzdizali
"na krilima strahopočitanja",
to su Nepovredivi!

Bogovi krilatih postola!
A s njima srebrni psi
što njuše zračni trag!

Haj! Haj!
Ti bjehu brzi na hajku;
ti bjehu oštroga njuha;
ti bjehu duša krvi.

Spori na vođici,
beskrvni vodiči!

(Prva, glavna igra)

Treba najprije dobro naoštriti nož,
nož se najbolje oštri na bratovu vratu,
zatim treba popiti čašu vina ili rakije,
nazdraviti ili ne nazdraviti ratu
svejedno, može i bez toga biti,
zatim treba pažljivo zaklati majku,
i nauzak je položiti i nauzak uz nju leći
i na njena njedra (svoju) glavu nasloniti,
zatim, oprezno, da se zglobovi ne povrijede,
lagano s prstiju sve (svoje) nokte snoktiti,
dobro prste, kako olovke, naoštriti,
zatim nekoliko čaša vina ili rakije popiti,
i dati suzama maha, za majkom plakati,
dugo, dugo, do sitosti,
zatim treba naoštrenim prstima
krv sa suzama pomiješati
i napraviti mnogo uzdužnih pruga po košulji
(košulja može biti bijela, crna ili šarena),
ostalo će zatim lako ići.