Poezija - najlepsi stihovi

Primećuješ li da poprimam
Oreol sveca?
Poziraću ti za ikonu.
A ti ćeš, opijena mesecom,
Pevati o ljubavi.

Biću orahova ljuska
Na reci tvoje
Nabujale mladosti.

Svetac na kolenima
A nad njim
Boginja ljubavi
Šara noktima.

Kako je lako biti pesnik
U tvojoj blizini.

U ovom prostoru
omedjanom stablima mog razuma,
u ovom prostoru bez sredista svjetla,
bez okusa, bez glasova,
u ovom sjecanju,
zatvorenom u tamni obruc tijela,
u ovoj boli
u ljubavi nepravednoj,
u ljubavi
ja dozivam lice
koje sam posjedovala jucer,
ja dozivam noc.
U ovaj sat neponovljen,
u ovaj dan neotrovan
blizinom vremena,
u strahu prisutnom medju oblicima,
u ovaj moj plac
neka iz mahovine izidju sve kosute
i poloze moje tijelo
na zle i visoke borove,
danas,
na dan neprolazne osvete,
neka umorne zene
svezu moja stopala
i zapale sve ladje,
snene pod lukom mog vrata.

Ja zovem.

Neka dodje velika tisina,
neka dodje velika tisina,
neka se rijeke udalje od obala
i tijelo neka napusti
dubinu vlastite krvi,
jer ja vise ne poznajem
granicu svog krika,
ne vidim vise daljinu izmedju dva neba,
ne osjecam krv.

U ovaj suton
sastavljen od dva oblika patnje,
u ovu plahost
koju nose stupovi
lagani od nevinosti ljeta,
u ovaj san
ja dozivam rijeci
nage i bez uspomena,
ja dozivam agoniju
hladniju od snijega.
U disanju moje koze,
u ove plohe tuge,
u ovu tamu,
ja zovem vjetar
koji brise obrise gorkih planina,
vjetar zaborava
ja dozivam pcele,
da lancima bez zvukova
zarobe tu travu
taj plamen
na tvom imenu.

Ja zovem.

Neka se mora preliju
u presusen izvor zemlje
i zaustave krv
koja me napusta,
neka se moja zaljubljenost
pretvori u osamljene perivoje,
moj osmijeh otudji od sunca,
neka ostrice izrasle u dodiru nase sutnje
prodru kroz ovaj plemenit okus smrti.

Nadjite me,
vezite me,
spalite moje sjecanje,
zakopajte moje sunce
u jezgro najtamnijeg korijenja,
otvorite moje dlanove od soli
i oduzmite mi taj lik
koji i sljunak pretvara u ljubav.

Čula si za mene dok još nisi spavala u spavačici mjesečine,
ali dalek bijah snom, nisam imao božansku narav disanja,
već sam srcu tvom samo nagovijestio mirise svoga dolaska,
i nekim čudom doletjeh na tvoje lice hrabrošću maštanja,
pa osmislih kako usred rijeke sna probuditi u tebi čežnju.

Sad sam tu, mila, zeleni lipanj u tvojim godinama čekanja,
iskren i tih, preko tvojih probdjevenih noći ispuštam uzdah,
a one iste noći u kojima si sanjala obrise ovog našeg lipnja
kao vjetar slažem na ramena i ne dopuštam im postojanje,
jer plodovi tihe usamljenosti ne uživaju razigranost leptira.

Zaputi se vrhom očiju slobodno u beskraj vječnih zvijezda,
niz nevidljivu putanju gdje počiva slava izgubljenog sunca,
prepusti nježnost usana jasnom drhtanju prisutnog ljeta,
i svoju osamljenu dušu prisloni uz mene u melem oblaka,
preći ću u tebe svim svojim nadanjima, tijelo tvoje postati.

Imaju trave pravo kad u pogledu rose ispijaju suncokrete,
jer dodirnuta mekoćom vlati, tišina svjetlosni biser postaje,
i zato u zagrljaju neba kao dvije nerazdvojne sunčeve kapi
zatvorimo izvore sjećanja, zaputimo se na sanjive ravnice,
tamo će naši obrazi postati rumeni od bezbrojnih poljubaca.

Knjižnica, kao što i treba,
bješe smještena u centru grada.
Knjižničar, kao što i treba –
gospodin u najboljim godinama,
ali pošto radi u sjenci
izgleda nešto sveo.
Tu je i gospođa Cecilija,
dama – sve na svom mjestu,
police pune knjiga
i to je na svom mjestu
i možete birati primjerak,
po želji,
gospodin strpljenja ima –
skromno ponudi nešto.
Kao što biva u priči
na stranicama romana,
prvo je ušetao miris,
zatim je ušla dama
i knjižničar se brecno
i nestalo mu zraka,
počeo je osluškivati srce
radi provjere tlaka:
- Gdje su mi oči bile,-
ukorio je sebe,
iz ruke mu je ispala knjiga,
zalomio je olovki špic,
a gospođa Cecilija se nasmijala
(jer bješe ona to)
i rekla sanjivo mazno:
-Oh, kakav krasan dan.

Knjižničar, onako smeten,
(sličio je lutkarskom kazalištu)
htio je uslužan biti,
ali izdale su ga noge
i izdale su ga ruke
i prvi put je sjeo
kad dođe jedna dama.
-Oprostite,-rekla je opet ona,
on zatreptao je samo
i oborio oči.
Ona je pričala živo,
jer, imala je na umu
uzeti enciklopediju gljiva,
zatim – potražiti šumu.
Knjižničar ustade čilo,
(više se nije dao smest)
-Odmah, gospođo Cecilija,
primjerak u uvezu tvrdom
i oslikan u boji,
bit ćete zadovoljni
i mir po vašoj volji:
te knjige ne dajemo vani,
ali, tu, po strani,
imamo prostor topao
jedan svjetlosni kutak
za čitatelje pomne,
evo, dajem vam ključ,
samo uđite lijevo
i okrenite dva puta
da vam ne uđe netko.
Ja sam u službi mira
i kao da me nema.
-Oh, -gospođa Cecilija će na to,
uze ključ i ode lijevo –
a ne zaključa vrata.

Poslije je dolazila češće,
uzimala ključ u ruke,
(već znala je gdje što stoji)
obično ne bi rekla ništa,
proklizila bi sitneći bočno,
knjižničar bi živnuo, postao bodar,
više se nije dao smest,
na vrata je stavljao obavijest:
-SUTRA RADIMO CIJELI DAN-
i odlazio do nje sjest.

Jel možeš bar na j***** sekundu prestat čitat
Te j***** novine i pogledat me dok ti ovo govorim

Govorila je mirno dok je stan bio klinički čist
Spreman na posljednju autopsiju davno mrtvog
Čovjeka

Evo samo malo; samo da dovršim ovaj članak do kraja;
Zanimljiv je;
Priča o nekom novinaru koji je dobio po p****;
Zasluženo; nadodam

HAAAAAAAAAAAALOOOOOOOOOOOO!!!!!!!!!!!

Kao udar groma u to mirno subotnje poslijepodne,
Saslušaj me dok tri pričam u k****;
Imaj bar malo pristojnosti

Odložio sam novine;
Markirao gdje sam stao i uperio jedno oko u nju
A drugim sam tražio upaljač

Ovo više ne ide tako;
Nemaš posao,
Nemaš auto;
Nemaš ništa;
I još si neuredan ko svinja;
A ja želim normalan život;
Znaš da je onaj moj bio
J***** g****

Znam; odgovorim

Želim klinca do tridesete; rekla je;
A to je blizu;
Oktobar je tu; još jedna godina više;
Još su mi samo dvije preostale da imamo klinca;
E da; i želim crkveno vjenčanje

Podignem noge na stol;
Pogledom i dalje tražim upaljač; ona nastavlja
Dosta mi je; vidiš i sam da sam razj*****
A i ti si baš pravo muško;
Uvijek spremno za ševu; nikada za ljubav
(i uvijek spremno za pijaču; da nadodam)
Uvijek spreman za nesanicu; ali ne sa mnom;
Znaš; naposlijetku; ti si nikakav čovjek

Znam; sve to stoji;
No; šta radiš onda tu; pitao sam je;
Ne znam ni sama;
Bojim se samoće; mraka; i velikog kreveta;

Dušo; to se zove trpljenje i navika; ne ljubav

Imaš pravo; odgovorila je
I skidaj te j***** noge sa stola

Zar je važno više gdje su mi noge
Kad ja sam ne znam gdje mi je srce
Zar je to to;
Mislim ono zbog čega odlaziš

Između ostaloga i to; odgovorila je
Podigla kosu u rep;
Okrenula se

Ostalo vrijeme je šutjela;
Tjedan dana poslije
Stan je bio i dalje čist;
Ja sam čitao novine;
I nje nije bilo
A ni mene da budem iskren

Kamo umre ljubav
Kada jednom zaista umre
Pitao sam se dok je sunce
Udaralo posred moga čela
Tu nepodnošljivu lakoću očaja…

Na svom lošem engleskom, pokušavam jednom
turisti objasniti ulogu ulice Alekse Šantića.

Kao pravi stranac, on ne razumije šta se ovdje dogodilo.
Za njega je Mostar balkanski Disneyland – veselo
klikće svojim Olimpusom i okularom lovi izmasakriranu
arhitekturu grada.

Rat je j***** užas, zaključio je najzad moj prosijedi
evropski prijatelj, valjda inspirisan slikom globalne
destrukcije.
Shvatam koliko se njegovo poimanje rata
razlikuje od mog:
u iskopini granate on je vidio sigurnost
svijeta iz kojeg dolazi –

ja, još krhku, samoniklu,
Vlat trave.

godine su me ispekle
na tihoj vatri
naučile me da više iz kurtoazije
ne radim ništa besplatno
i obratno
sve ima svoju cijenu
zakon tržišta nije ubožnica
ponuda i potražnja diktira
cirkulaciju proizvoda
znaš kako je
j*****
ljudi kao mi su rijekost:
nešto kao penzionerski osmijeh prosutih zuba
osjetila prostituke
ili medvjeđa motivacija za svako sljedeće buđenje
ljudi kao mi
ne daju se svakome konzumirati
godine kurtoazije su prošlost
mjerljiva mon€tama
mene nećeš naći u čoporu dekodiranih osjetila
kemijskih vikenda
i lažnih osmijeha
dodir moje ruke nije slučajan
mene nećeš naći na kragni tuđih muževa
ni u kandžama brđanina dođoša
devalvacija današnjice kao da mi kaže:
na dobrom si putu
dovoljno različita
da sa strane skeniraš ljudske živote
i tek ponekad kroz zube opsuješ
pokoju pjesmu

riječ, nazad na kost, tjeraj ponovo
na baštu, bez muke, nek se muči đavo
s njom, tjeraj riječ na nešto drugo,
reci ono što (ni) u snu (ne) misliš; spavaj,
drugim riječima, ispavaj se u bašti,
tjeraj riječ u snu na kozu,
koja stoji na jednom sportskom terenu, sama,
vezana za stub gola; oslovi je
sad, tjeraj riječ na zvuk zvona,
il je gurni nazad u njezin bezdan,
još prije zvonjave; ili je samo šutni u
rebra. Hajde, tjeraj riječ na stado.

(posvećeno zaljubljenima i ljubavnicima)

Nikad nemoj draga ostavit me sama,
za mjeseca puna u proljetnoj noći.
Neka druga žena, makar noćna dama,
prikrasti se može, u snove mi doći.

Dok priroda cijela ponovo se budi
i sve živo titra najnježnije zvuke,
a ljubavne čežnje traže srodne luke,
ti mi ljubav svoju još jednom ponudi.

Nemoj nikad draga od mene otići,
ostavit me sama u vlastitoj mašti.
Nepoznata žena sigurno će prići,
ljubav što te čeka druga će ukrasti.

Sagorimo zato u žaru i strasti,
dok putenost našu obasjava luna,
a sve zvijezde s neba po nama će pasti,
u proljetnoj noći za mjeseca puna.

( SPARK, Valentinovo 2008.)

Pobacaj noćas sve svoje hartije
odloži pero
pusti da ti prsti pišu po mom telu,
neka je prazna stranica,
neka je reč,
jedna rečenica,
napiši pesmu.

Ako mi tvoja gramatika povredi kožu,
ako uzdahnem, ako jauknem,
neka ti zagrljaj bude još jači,
i ako tvoji prsti stanu da mucaju
umoči ih u noć
i počni iznova.

Popuni moje margine,
uguši me jezičkim pravilima,
ispravi slovne greške ovog ludila
koje stvaraš,
usnama izbriši sve čemu tu nije mesto.

Pod tvojim prstima nastaje
štivo koje me čita,
napisano ima uvid
u stranice mog života
oživele
tvojim dodirom
ove noći.

Rani hollywoodski filmovi
Dobrog starog Bogarta
I nepobjedive Bacall
Mi kao djeca
Vjerovali tim pričama
Kako je ljubav
Svjetla mrlja
Na tamnom pokrovu
Svijeta

Znala si ozariti tu sobu
Samo kada bi se kretala
Prema balkonu
Da postaviš
Servis za kavu
I očistiš stol
Kako se novine
Ne bi ljepile

Podigla bi noge na moje noge
I pričala o tome
Što sljedeće trebamo
Sanjati
Dok je
Negdje u pozadini
Svirao jazz
Koji je Bogie
Upotpunio svojim licem

To je glazba
Koja mi od tih dana
Ima tvoj miris
I koja
Se zauvijek vezala
Za jedan grad na moru

Naše subote ujutro
Sa mirisom nove
Posteljine na krevetu
Koji je bio
Prepun mrvica od tvoje
Noćne gladi

Vjerovao sam
Kako je to smisao
Postojanja
Žena
Muškarac
I samoća
Danas
Na televiziji samo
Skupi filmovi
Bez imalo smisla
Neki novi grad
Koji polako
Privikavam na sebe
Te izgubljena
Navika tih
Subota
Kada je tvoja
Glazba
Pjevala moje pjesme

Ja dobro znam
Da se ljudi rastaju
I da su umrle
I ljubavi veće od naše
Ali k vragu
Na kraju svakog tog filma
Na kraju svake te scene
Poljupca pisalo je the end

Već smo tad trebali znati
Kamo sve to vodi

Šta se ovo čuje pita on mene
Ništa kažem utakmica
stadion je preko puta
Znam a ko igra pita on
Hajduk ko će
Ma ne to nego protiv koga
Protiv Inkera iz Zaprešića
E jest vam liga smije se on
da je Zvezda bio bi pun Poljud
znaš li ti kaže da sam ja
prije dvadeset godina bio
ovdje u vojsci baš u Lori
i na Poljudu sam tada bio
ono kad je Tito umro 1:1
je bilo kad ste svi plakali
Ajde baš lijepo kažem ja
a vi u Lori niste plakali
Nisam ja bogami smije se on
ja sam zbog Tita proplakao
tek noćas
Dobar je bio Drago
zamisli Hrvat a četnik
otišao poslije na razmjenu
u Pakovo Selo al nikad do
Pakova Sela nije došao.