Poezija - najlepsi stihovi Umetnost

Chopin je popio moje vino - Milan Fošner

u zadnje vrijeme rijetko spavam kod kuće
najčešće sam negdje i najčešće sam
najizdržljiviji u tome i to je razumljivo:
svi su jučer radili i svi će sutra raditi,
rad će ubiti sve te drage ljude.

kad me ostave samog, kopam po frižideru
i nalazim bocu bijelog vina – pinot bianco,
zemlja porijekla Italija: u dva ujutro
to je prava premija za tipa kao što sam ja.
kopam dalje i biram glazbu i izbor je odličan:
stavljam Chopina, čovjek je stvarno znao svirati
i to je razumljivo: uz onakvu ženu
nije mu ostajalo ništa drugo
nego da po cijele dane i noći svira klavir,
umjetnost je uvijek nastajala zbog patnje;
nije bilo televizije nije bilo novinara
nije bilo mobitela nije bilo radija
nije bilo ni turneja ni snimanja u studiju
samo svirka: po cijeli dan i noć
Frederic Chopin i njegov klavir
i njegova luda žena koja kuca na vrata,
umjetnost je uvijek nastajala zbog patnje.

palim 3 svijeće u čast moćnoj glazbi
i dobro se osjećam u tuđem stanu
dok pijem tuđe vino i to je razumljivo:
nema ljudi
nema svečane večere
nema ničega
nema ničega osim
rijetkog prometa tu na Pešćenici.

oči su mi vlažne od suza
Chopin je popio moje vino,
i ja ću sutra platiti račun:
neće me više zvati ovdje.

Pjesma jednom brijegu - Antun Branko Šimić

Taj brijeg na kojem često miruje moj pogled
dok sjedim sam u sobi! Pust je: tu ne raste ništa
Tek kamenje se golo plavi.

Mi gledamo se nijemo. Brijeg i čovjek.
Ja nikad neću znati gdje se
sastaje naš različiti smisao

Pod brijegom voda teče. I ljudi se muče radom.
Brijeg stoji, plav i visok, susjed neba.

U noći ga ne vidim. Svi smo duboko u noći
Al znadem: on je tu! Ko ćutanje je težak.

Mi rastat ćemo se tuđi jedan drugom.
Ja umrijet ću. Brijeg se neće maći,
ta plava skamenjena vječnost.

Tetovaža - Tatjana Gromača

Stol do moga
ta žena. Velike nemirne oči.
Grudi kao i da nema.
J**** gradove, kaže
svi se prave pristojni a ne znaju reć ni dobar dan.
Bus čeka do ujutro.
S trinaest preplivala Dunav do Iloka, stopirala do
Šida.
U Šidu sjela na vlak do Popovače, pješačila do
Gornje Jelenske.
Išla kod čovjeka svog života.
Dvadeset dvije godine braka.
Još je luda za njim.
Rodila petero djece.
Njihova musava lica, klempave uši.
Jedan u heavy metal majici.
Svi poslagani na drveni krevet.
Njeno lice na fotografiji tu je preda mnom.
Nije se promijenila.
Iako nezgrapno odjevena, krutih muških pokreta
mislim da je lijepa.
Nadlanica istetovirana.
Njeno ime i ime njene sestre.
Joke i Živs.
Da se nikad ne razdvajaju.

Zahvalnost - Wisława Szymborska

Mnogo zahvaljujem
onima koje ne volim.
Olakšanje s kojim se mirim
što su bliži nekom drugom.

Radost što ja nisam
vuk njihovih ovčica.

Mir mi s njima
i sloboda mi s njima,
a to ljubav ne može dati,
niti oduzeti.

Ne čekam na njih
od prozora do vrata.
Strpljiva
gotovo kao sunčev časovnik,
razumem ono
što ljubav ne razume,
praštam ono
što ljubav nikad oprostila ne bi.

Od susreta do pisma
protiče ne večnost,
već prosto nekoliko dana ili nedelja.

Putovanja s njima uvek su uspešna,
koncerti slušani,
hramovi posećeni,
predeli izraziti.

A kad nas deli
sedam gora i reka,
to su gore i reke
dobro poznate s mape.

Njihova je zasluga
ako živim u trima dimenzijama,
u prostoru neliričnom i neretoričkom,
sa horizontom pravim, jer je pokretljiv.

Sami ne znaju
koliko nose u praznim rukama.

"Ništa im nisam kriva" -
rekla bi ljubav
na tu otvorenu temu.

Pojedoh dvije banane i osjetih se zadovoljnom

Pojedoh dvije banane i osjetih se zadovoljnom

Jednu onako, s nogu, u par zalogaja.
Drugu zgnječih u zdjelici,
pomješah s mlijekom
i žličicom meda.

Izvana zvuk tramvaja, automobila,
to okrutno utrkivalište života.
Ništa me od tog ne privlači.

Bez posla sam. Uplašena.
Stara dvadeset i osam godina.
Novaca imam još malo.

Upravo se vratila s tržnice.
Ono što sad mogu je:
skuhati ručak.

Ili još bolje:
ne raditi ništa.
Od mene se ništa ne očekuje.

Koliko vremena na pretek!
Koliko divnog prostora da se ne misli ninašto!
Jedino što želim jest da ovo potraje.

Ne zovem nikog telefonom.
Niti mene nitko ne treba.
Susjedi u lift u hitro odgovorih na pitanje.
Toliko od razgovora za danas.

Ne želim na ulicu.
Ne među ljude!
Kako je malo potrebno da izađete iz života.
Kako je malo potrebno da sasvim izgubite taj osjećaj.

Tatjana Gromača

Soba - Dalibor Cvitan

Vodim potpuno ispravan život - živim u svojoj sobi.

Ležim i gledam. Četiri su to zida.
I to bi bilo zapravo sve. Nikoga se ne tiče
kako živim, što radim.

Ja sam u svojoj sobi.

Jer ja zapravo i nisam nikad mogao nešto drugo.
Drugi su putovali, drugi su ljubili.
Drugi su ženu i djecu.
A ja sam vrlo častan čovjek. Na svom mjestu.
U sobi.

Kao onaj za kojeg kažu: on je u svojoj sobi,
što znači: možete ga tamo naći, ali nemojte
jer on tamo ima svoje poslove
da ih nema
bio bi sada među nama.

Ukratko: zauzet je.
Zauzet sam.
Ako me netko traži: ja sam u svojoj sobi
a to znači: neka me ne traži.

Neka se, dakle, zna gdje sam, ali nek se ne zna tko
sam
nek se ne zna što sam
i dok se svuda vrlo živi ja sam u svojoj sobi
broj osam.

U nedostatku činjenica - Noémi László

Ne ide mi spavanje.

Iako sam pospana

bezočna i najela sam se.

Pamćenje mi je mjestimice nedostatno.

Pa u nedostatku činjenica nabrajam:

na koliko strana u meni tumara ljutnja.

Nadam se da ću razumjeti: smetam li ja drugima

ili oni smetaju meni.

Jer potpuno je nemoguće to dočekati,

gledam druge kako spavaju

i skrivam se među interpunkcijama,

jer tamo mogu podnositi nesanicu,

i smirena sam, kad se ne trudim.

Leptir - Prvoslav Vujčić

Senka tiho mrzne, trulim kolenima,
Voštanica kaplje, nezarasle dane,
Grudi režu zapis, zrelim korenima,
Vrela krv sa dlana, diže se iz rane.

Ja bih, tvoje mleko, na hleb oslikao,
Kajanjem da gutam: Gde sam prosipao.

S druge strane vrata, bez carske odore,
Žeđ za cvetnim poljem, zaiskriti mora,
Usne s čela skidam, milujući zore,
Buđenje se, naše, zove Teodora.

Ja bih, tvoje oči, ispod sjajnih noći,
Dahom da umivam: U san ću ti doći.

Kada trošna krila, precima uzlete,
Na opelu prhne, moje golo ime,
Larve na obrazu, neka te podsete,
Čime se grejasmo, beogradske zime.

Ja bih, i pakao, gromom oplakao,
Samo za nas, nebom: Pesmu izatkao.

Neka zrno plavo, proklija u tebi,
Dok u snu ti, pitke, prinosim stihove,
Ko da nikad ne bih, krio te u sebi,
Željom presečenom, na ljudske plikove.

Ja bih, lavljom rikom, i kad srce boli,
Nežno da šapucem: Hej, hoće da voli.

Tri koraka - Tomica Bajsić

...
Crtati slovima, pisati zvukom
u oku kamere zaustaviti pokret
čak i naslovi poglavlja romana
koje nećemo nikada napisati
mogu biti poezija.

Proždiračica vremena - Sonja Manojlović

Mislim da ću te baš ja pripitomiti

na prstima

sve dalje

kroz svjetlosni šapat krzna,

i kroz tvoje savršeno oko

vidjeti

rasvijetljenu sobu,

i kroz tvoje savršeno uho

čuti

običnu naredbu

kojom počinje sve

Paul McNeely – Edgar Lee Masters

Draga Jane? Draga i slatka Jane!
Kako si se samo uvukla u sobu (gdje sam ležao
bolestan),
u bolničkoj kapici i s bijelim manšetama,
uhvatila me za ruku i rekla nasmiješena:
„Nisi ozbiljno bolestan, uskoro ćeš ozdraviti“,
i kako su tvoje jasne i zamišljene oči
utonule u moje, kao rosa
u srce cvijeta.
Draga Jane! Ni cijelim imetkom McNeelyjevih
ne bi se mogla kupiti tvoja briga za mene,
danju i noću, noću i danju,
ni platiti tvoj osmijeh, toplina tvoga srca
u malim tvojim rukama na mome čelu.
Jane, sve dok se nije ugasio plamen života
u tami ispod svoda noći,
vjerovao sam da ću ozdraviti, želio sam
nasloniti glavu na tvoje male grudi
i stegnuti te čvrsto u nježnom zagrljaju.
Je li se moj otac pobrinuo za te prije svoje smrti,
Jane, draga Jane?

Vrijeme - Karl Krolow

Vrijeme: nešto
od čega su džepovi
vlažni od krvi.

Iz otvorenih tijela
kiši život.

Dani i
njihov tihi posao
s ljudima koji
propadaju.

Jedan mjesec
drugom crta sliku
u pijesku,
bez srodnosti
s onim što dolazi.

Nijedno lijepo vrijeme
ne mijenja karcinom.

Sređeni papiri
spaljuju godinu za godinom.