Poznati ljudi i naš odraz u mislima poznatih Umetnost

Misli - Milorad Pavic

Čovek sa srcem punim ćutanja
i čovek sa srcem punim tišine ne mogu biti isti!

Vaskrsenje - L. N. Tolstoj

Stvar je u tome - razmišaljao je Nehljudov - što ovi ljudi priznaju za zakon ono što nije zakon, i ne priznaju za zakon ono što je večni, nepromenljivi, neodložni zakon koji je sam Bog ispisao u srcima ljudi.

Zato se i dogdja da mi je teško sa ovim ljudima - razmišljao je Nehljudov - Ja ih se jednostavno bojim. I zaista su ti ljudi strašni. Strašniji od razbojnika. Razbojnik ipak može da se sažali - ovi pak ljudi ne mogu da se sažale: oni su osigurani os sažaljenja kao ovo kamenje od rastinja. Upravo zato su i strašni. Kažu da su strašni Pugačovi, Razini.

Oni su hiljadu puta strašniji - nastavi on sa razmišljanjem - Ako bi se postavio psihološki zadatak: na koji način da se postigne da ljudi našeg vremena, hrušćani, humani, jednostavno dobri ljudi, vrše najstrašnije zločine ne osećajući da su krivi, onda je moguće samo jedno rešenje: potrebno je da baš bude ono što jeste, potrebno je da ti ljudi budu gubernatori, upravnici, oficiri, policajci, to jest da, prvo, budu uvereni da postoji takav posao koji se naziva državna služba, u kojem se može postupati sa ljudima kao sa stvarima, bez čovečnog, bratskog odnosa prema njima, a drugo, da ljudi budu toliko vezani za tu istu državnu službu, da odgovornost za posledice njihovog postupanja s ljudima ne pada ni na kog posebno. Izvan tih uslova u naše vreme nema mogućnosti da se vrše tako strašna dela koja sam upravo danas video. Stvar je u tome što ljudi misle da postoje situacije u kojima se prema čoveku može postupati bez ljubavi, a takvih situacija nema.

Sa stvarima se može postupati bez ljubavi, obarati drveće, praviti cigla, kovati gvožđe: ali sa ljudima se ne sme postupati bez ljubavi, kao što se sa pčelama ne sme postupati bez opreznosti. Takvo je svojstvo pčela. Ako se sa njima ne postupa bez opreznosti, naškodićeš i njima i sebi. Isto je i sa ljudima. I to ne može da bude drugačije, jer je uzajamna ljubav medju ljudima osnovni zakon ljudskog života.

majra 

Site Admin

Put ljubavi - A. De Melo

Razmislite o osećanju koje se javlja u vama kada vas hvale, obasipaju vas komplimentima, kada uvažavaju nešto što ste uradili, kada vas prihvataju kao ličnost. Mislite zatim, s druge tačke gledišta, na osećanja koja se bude u vama pri zalasku sunca ili u zoru, pred lepotom prirode uopšte, ili kada čitate neku knjigu ili gledate film kojima se potpuno prepuštate. Uporedite ta osećanja sa onim što ste osetili kada vas hvale - sa osećanjem koje, u suštini, potiče od "samoveličanja", od "samouzdizanja", što su tzv. "spoljašnja" osećanja, dok osećanja druge vrste potiču od "samoostvarenja" - to su osećanja duše.

Razmotrite sada vaša osećanja prilikom nekog uspeha, kada nešto postignete, pobedite u nekom takmičenju, dobijete neku opkladu ili se istaknete u nekoj diskusiji. Uporedite ova osećanja sa radošću koju osećate, na primer, kada ste zaista zadovoljni nečim što radite, radom koji vas potpuno ispunjava, kome se prepuštate svim svojim bićem. Prva osećanja dolaze spolja, a drugo iznutra, kao osećanje duše.

Još jedno poređenje: setite se šta ste osećali kada ste u rukama imali moć, kada ste bili naredbodavac i kada su drugi gledali u vas, spremni da vas poslušaju, kada ste bili popularni. Ovom osećaju suprostavite osećanje intimnosti, ispunjenosti koju ste osetili kada vam je bilo lepo u društvu nekog prijatelja ili na nekom bezbrižnom i veselom izletu.

Na ovoj tački, pokušajte da shvatite pravu suštinu osećanja koja dolaze spolja, ne iz samoostvarenja, već od samouzdizanja. To nisu prirodna osećanja - njih su stvorili vaše društvo i kultura, da bi vas učinili produktivnim i držali vas pod kontrolom. Ta osećanja ne daju vam nikad takvu ispunjenost i sreću kao kad vas zadivi priroda, kada uživate u društvu prijatelja, ili u radu kome se prepuštate. Osećanja koja vam je nametnulo društvo usmerena su na to da izazovu opijenost sobom i kao rezultat javlja se - praznina

majra 

Site Admin

Mali princ - Antoan de Sent Egziperi

I sada, naravno, prošlo je šest godina... Još nikada nisam pričao ovu priču. Kada su me drugovi ponovo videli, bili su veoma zadovoljni što me vide živa. Bio sam tužan, ali sam im rekao: "To je od zamora..."

Sada sam se malo utešio. To jest... ne sasvim. Ali znam da se on vratio na svoju planetu, jer u zoru nisam pronašao njegovo telo. To nije bilo tako teško telo... A ja volim noću da slušam zvezde. Kao pet stotina miliona zvončića...

Ali evo, dogadja se nešto neobično. Na brnjicu, koju sam nacrtao za malog princa, zaboravio sam da stavim kožni kaiš! Nikada je neće moći da namesti svojoj ovci. I ja se pitam: "Šta li se dogodilo na njegovoj planeti? Možda je ipak ovca pojela ružu..."

Ponekad kažem sebi: "Naravno da nije! Mali princ zatvara svake noći svoju ružu pod stakleno zvono, i dobro pazi na svoju ovcu..." Tada sam srećan. I sve zvezde se smeju umiljato.

Ponekad opet kažem sebi: "Katkada je čovek rasejan i to je dovoljno! Jedno veče zaboravio je stakleno zvono, ili se možda jedne noći ovca iskrala nečujno..." Tada se svi zvončići pretvaraju u suze!...

Velika je to tajna. Za vas, koji isto tako volite malog princa, kao i za mene, nije nimalo svejedno da li je negde, bogzna gde, jedan ovca koju ne poznajemo, pojela ili nije, jednu ružu...

Pogledajte nebo. Zapitajte se: Da li je ovca pojela ružu ili nije? I videćete kako se sve menja...

I nijedna odrasla osoba neće nikada razumeti da to ima toliko značaja!

majra 

Site Admin

Prošlu sam jesen - Daniil Harms

Prošlu sam jesen proveo sasvim neuobičajeno. Dosadilo mi je iz godine u godinu, svako ljeto provoditi u ljetnikovcu Ribakovih, a ujesen ići do Krima na Crnome moru, piti krimska vina, udvarati sjevernjakinjama poludjelima od juznog sunca i s dolaskom zime opet se vraćati u svoj hladni gradski stan te se prihvaćati svojih svetih duznosti. Dosadila mi je ta jednoličnost. I tako sam prošle godine odlučio postupiti drugačije.
Ljeto sam, kao i uvijek, proveo kod Ribakovih, a ujesen sam, nikome ne rekavši svoje namjere, kupio dvocijevku, naprtnjaču, dalekozor, kompas i kabanicu. U naprtnjaču sam stavio čisto rublje, dva para čarapa, iglu i konac, kutiju cigareta, dva francuska peciva i pola koluta sira; na desno rame objesio sam dvocijevku, na lijevo prebacio kabanicu i, kad sam izišao iz grada, uputio se pješice kamo me noge nose.
Išao sam poljem. Jutro je bilo svjeze, jesenje. Počela je kiša i onda sam morao obući kabanicu.

(1937-38.)

enzensberger

Moderator

Ulica Ivana Slamniga - Sinan Gudžević

Sva četiri prozora našega stana u zagrebačkom kvartu Špansko gledaju na ulicu Antuna Šoljana. Taj dio ulice koji vidimo prolazi posred ledine i dijeli našu zgradu od zgrade osnovne škole i sjevernoga gola igrališta nogometnog kluba Špansko. Moja su djeca tri godine išla u vrtić i osam godina u školu prelazeći svaki dan bar dvaput preko Šoljanove ulice. Mi smo u ulici Dobriše Cesarića.

Ulica Antuna Šoljana je ukupno duga skoro tri kilometra, najduža je i najšira u Španskom (bogme ide u takve i u cijelom Zagrebu), a ima i dva ‘nelogična’ rukavca, jedan pri početku, drugi pri kraju, prvi je skoro paralelan sa ‘glavnom’ Šoljanovom ulicom (pravom kao strijela) a drugi je ortogonalan na nju, a oba se zovu Antuna Šoljana. Šoljan je umro 9. jula 1993.

Znao sam Antuna Šoljana. Da se pravo izrazim, bolje bi bilo reći da sam ga upoznao nego da sam ga baš znao. Mogao bih reći da sam ga i poznavao, ali to bi se više odnosilo na njegovo književno djelo, a manje na njega lično. Sa Šoljanom sam (a s nama je bio i Boris A. Novak) proveo u druženju i razgovoru tri cijela dana u Njemačkoj, negdje ovih datuma oktobra 1986, u Frankfurtu, Alsfeldu i Marburgu. Neka razmjena po pozivu društva pisaca pokrajine Hessen. U Marburgu, u biblioteci, prije čitanja, zabavljajući malo jednu Njemicu, ustao je i iz police među knjigama čarobnjački izvukao jednu svoju, na njemačkom: Der kurze Ausflug, Kratki izlet, izdao Hanser Verlag. Njemica je bila oduševljena, da ne reknem šta jače. Ni prije ni poslije susreta u Njemačkoj nisam ga više sreo. A Šoljan je za mene bio odavno važno ime. Bio je sastavljač ‘Antologije moderne lirike zapadnoga kruga’ koju je moje društvo, što se rekne, držalo pod jastucima. Čitali smo i njegove stihove, i sve antologije, američke, engleske, nordijske, prozu manje. Sve u svemu, bio je važan čovjek našeg književnog obrazovanja. A za mene je, i dok ga nisam sreo, bio nerazdvojiv od Ivana Slamniga. Slamnig – Šoljan, kao heksametar i pentametar. Kao Bobek i Zebec, kao Piola i Meazza.

I Slamnig je bio načinio knjigu sa ‘zapadnim krugom’ u naslovu. Napisao je ‘Svjetsku književnost zapadnoga kruga’. Meni je uvijek nekako (ne mnogo, ali nekako) smetalo ono ‘zapadnoga kruga’ u naslovima, i nikad me nije osvojilo. Jer mi je slika svjetske književnosti na krugove (o da, i Slamnig i Šoljan su bili još i krugovaši) bila, i danas mi je, nekako neuvjerljiva. Svjetska književnost nije na krugove, zapadnjaci su u svemu manji od istočnjaka, osim u zavisti što su veći (ovo je po Goetheu). No izvan toga kruga u naslovu, po sadržini, te su dvije knjige za mene i za ljude do čije osjetljivosti i osjećajnosti držim bile jako važne. Precizne, štedre, pune stihova, znanja o književnosti.

I Slamniga sam znao. Upoznali smo se i odmah smo probdjeli tri noći, u Vojvodini, za vrijeme pjesničkog festivala u Vrbasu, koji se onda zvao Titov Vrbas. Sa Slamnigom sam se, poslije toga, čuo i nekoliko puta telefonom, uvijek danju, a vidio sam ga još dvaput u Zagrebu, oba puta noću. A pročitao sam, ja mislim, sve što je objavio. Ivan Slamnig me je osvojio potpuno, nepovratno, za posvakad. Kao Goethe, kao Puškin, kao Prešeren. Kalimah, Katul, Owen, Joachim Du Bellay. U mojoj imaginarnoj kafani za 30 pjesnika ovoga svijeta, Slamnig bi uvijek imao stalno mjesto. Ne ide da ovdje nabrajam svih dvadeset i devet.

Ivan Slamnig je umro 3. jula 2001, prije petnaest godina. Nemam objašnjenja za to zašto nijedna ulica u Zagrebu nije nazvana njegovim imenom. Kod komisije za imenovanje ulica prošlo je ime Šoljanovo, a Slamnigovo nije prošlo. Možda Slamnigovo nije ni došlo. A Slamnig je baš pjesnik ulice, jezik mu je bogme i ličan i uličan, bogme i uličarski, a uvijek visok i nenametno uzvišen. A u Zagrebu da nema ulice Ivana Slamniga, aman! Ne samo u Zagrebu, nema je ni u cijeloj Hrvatskoj, nema je u Bosni, nema ni u Beogradu, nigdje na svijetu nema ulice Ivana Slamniga. Nešto kao što, primjera radi, nema ulice Žrtava otpuštanja s posla ili Ulice nezaposlenih. Provjerio sam, nema. Internet, telefoni, nema. Zvao ured za informacije o ulicama u Metkoviću, rodnom mjestu Ivana Slamniga, i evo kako sam saznao da u Metkoviću nema ulice za koju znam da bi dosta ljudi htjelo da je ima.

- Dobar dan, zovem iz Zagreba. Molim Vas za informaciju o tome da li u Metkoviću ima ulica Ivana Slamniga.

- Ulica Ivana, kako?

- Ivana Slamniga.

- Čekajte, da vidim u popisu ulica. Ivana Slavnika… Nema takve.

- Ne Slavnika, nego Slamniga!

- Nema ni toga Slamniga. A tko bi to bio?

- On Vam je rođenjem Metkovac, živio je u Zagrebu, pjesnik, profesor književnosti na sveučilištu bio.

- Ovdje ga kod mene nema. Uputite pismo ili zahtjev gradonačelnici i predložite joj to, možete načiniti i peticiju, vidite sami kako je najbolje da to sročite, pa će ovi iz geodetsko-katastarskog odjela odlučiti.

Iz nadležnih ureda Zagreba i Dubrovnika (ondje je živio pjesnik) isto kao iz Metkovića: nema ulice toga Slamniga, e gosparu, taj je Ivan bez ulice u Gradu.

Kad bih ja bio netko i nadležan bio samo jedan dan, e taj bih dan utrošio na to da se jedna ulica u Zagrebu nazove po Ivanu Slamnigu. Evo, na primjer, Plitvička. Zato što je Plitvička blizu Filozofskog fakulteta, na kojem je Slamnig predavao. Potom, zato što se u Plitvičkoj ulici, na broju 16, nalazi jedan dobar birc u koji bi Slamnig rado svraćao, znam da bi rado svraćao. A onda, u toj ulici, dugoj svega 228 metara, dakle s relativno malo stanovnika i stanara, broj onih koji bi se, možda, bunili što moraju zbog preadresiranja mijenjati svoje dokumente, ne bi bio velik. A ulica je na pola puta između Trešnjevke i Trnja, to bi se Slamnigu sviđalo. Da, onaj birc zove se Limb, a ‘Limb’ je i knjiga stihova Slamnigovih, objavljena godine 1968. Pa bismo, kad bih ja bio netko, na dan imenovanja ulice Ivana Slamniga, u Limbu na zid postavili njegovu pjesmu ‘Život u raju’:

Navodno ima raja
al tebi će biti pakō
jer i ja ću u njega ući
obučen u stari sako
i stalno ću te tupiti
da bi bilo bolje od raja
da si me htjela htjeti.
I tako bez konca i kraja.
Ali ja nisam taj netko, te ni ja niti oni, znani i neznani, koji smatraju Slamniga najvećim hrvatskim pjesnikom barem stoljeća dvadesetoga, nećemo preimenovati ni jednu ulicu u Slamnigovu. A i zašto bismo? Zaslužuje li današnja Hrvatska da ima ulicu Ivana Slamniga? Ulicu čovjeka uzvišena u svemu čime se bavio, nedostižnoga u riječi i u pismu, čovjeka neprofitnog, a blagog i dobrog, ha? Onoga koji sluša šta govoriš, a ne sumnjiči te i ne pita se u sebi, e šta li ovaj misli dok ovako zbori. Slamnig je bio svoj, ali u njemu su živjeli u slozi i Cecco Angiolieri i Puškin i Ady i Brana Petrović i Nichita Stanescu. Drugi neka imaju avenije, trgove i bulevare, a Slamnig će imati srca osjetljivih ljudi:

Muškarci kuhaju, žene debatiraju,
nešto nije u redu.
Siromasi plaćaju tvrdom valutom,
bogati piju na kredu.
Platit ću, draga, putne troškove,
ti daj umjeren polog.
Otiđimo, draga, na Jan Mayen,
budimo meteorolog.
Onjuškivat ćemo vjetrove,
mjeriti ljeto i zimu.
Zaželjet ćemo se Trešnjevke,
nećemo podnijeti klimu.
Pa će, kad ih malo primi huja, osjetljivi ljudi skresati svom unutrašnjem neprijatelju, sve sa Slamnigom:

Neki dan dok sam smireno
griskao Albert kekse,
ustanovih da mi to što sam Hrvat
nabija komplekse.
Što su Hrvati dali svijetu
da mi je samo znati?
Topi se, Hrvo, u brodetu,
visi o kravati.

enzensberger

Moderator