Mnoge muče teške, iscrpljujuće nesanice kojih uglavnom pokušavaju da se reše pomoću raznoraznih sredstava za spavanje. Poneki tako postaju pravi tabletomani. Nesanica međutim ima svoje uzroke koji se ne mogu ukloniti tabletama, pilulama i ostalim spoljašnjim sredstvima. Ti uzroci su duboko u nama, oni su deo našeg odnosa prema životu.
Nesanica je posledica straha od tonjenja u san i prepuštanja snu. U osnovi je to strah od gubitka kontrole nad sobom i svetom oko sebe.
San je gubitak voljne i racionalne kontrole nad sobom, što zastrašuje mnoge ljude. Naročito one koji su ponosni na svoju samokontrolu.
Otkuda tako velika potreba za samokontrolom? Čega se to boje ljudi koje užasava pomisao na gubljenje vlasti nad sobom, pa makar to bilo i samo u snu? Boje se da na površinu ne ispliva nešto što sa mukom potiskuju. Nešto što čuči negde u njihovoj unutrašnjosti i vreba priliku da iskoči. Nešto što ne žele da priznaju ni samima sebi. Želje, osećanja, misli koje se bitno razlikuju od svesnog i racionalnog stava koji su zauzeli, kao i od predstave koju su o sebi stvorili.
To je nešto što preti da ih raznese u paramparčad, da potpuno uništi s krajnjom mukom održavano jedinstvo njihove ličnosti. Samokontrola je način da se na silu, pomoću pomnog nadzora, uspostavi kakvo-takvo unutrašnje jedinstvo i time prevlada duboka emocionalna pometenost.
Gubitak samokontrole predstavlja ogromnu opasnost po unutrašnje jedinstvo. Otuda tako veliki strah od svega onoga što izmiče kontroli, uključujuči tu i san.
Drugi su pak ljudi opsednuti potrebom da kontrolišu i nadziru svet oko sebe, podsvesno uvereni da tako obuzdavaju opasnosti koje odasvud prete. Upinjući se da uvek ostanu budni, oni liče na vojnike koji su neprekidno na straži.
Prepustiti se snu za te ljude znači ostaviti svet bez nadzora. I time otvoriti mogućnost da se dogodi nešto strašno ili bar krajnje neprijatno.
Za te ljude je san krajnja neopreznost. Nesanica je izraz njihovog odbijanja da se, makar privremeno, odreknu nadzora nad pretećim i neprijateljskim svetom.
Nema lakih i brzih rešenja za neprilike koje nas muče. Sve je u nama duboko povezano. Ukoliko želimo da prevaziđemo nevolje, moramo se temeljno pozabaviti sobom. Ko želi da se reši nesanica, mora se suočiti sa svojom potrebom za kontrolom i samokontrolom.
Sve drugo je tek privremeno gašenje požara koji može uvek iznova buknuti.
Da bismo sebe upoznali, moramo najpre da zastanemo i da se zapitamo nad sobom, umesto da žurno prelazimo preko svojih osećanja, misli i postupaka. Sebi smo zagonetka čija se odgonetka ne nalazi spolja, već u nama.
Da bismo razumeli sebe, neophodno je da se najpre začudimo nad sobom. Šta to zapravo osećamo, mislimo, radimo? I zašto? Od čega je sačinjeno složeno tkivo naše ličnosti? Kako su isprepletene, kako zapletene, kako povezane niti našeg unutrašnjeg tkanja?
Odgovori se neće pojaviti odmah. Put kojim se do njih stiže ume da bude i dug i krivudav. Ovde prečice ne pomažu, niti od žurbe ima bilo kakve koristi. Naš odbrambeni sistem će nas često zavoditi na stranputicu, često nam podmetati lažna rešenja. Potrebno nam je strpljenje, potrebna nam je istrajnost.
Da bismo došli do istine o sebi, moramo razotkriti sve svoje laži, naročito one do kojih nam je najviše stalo, posebno one bez kojih nam život izgleda nezamisliv. Moramo se odreći svih onih prividno slatkih ali otrovnih samozavaravanja. Moramo se lišiti svih onih silnih pokrića i izgovora kojima sebe podupiremo i opravdavamo.
To nije lako, ali je izvodljivo. Obmotali smo se samozavaravanjima u nadi da ćemo tako izbeći ili bar lakše podneti udarce koje nam život nanosi. Strahujemo da bismo bez njih bili uništeni. Taj strah je neopravdan. Što smo bliži sebi, to samo otporniji i jači.
Sebe nećemo odgonetnuti isključivo razumom. Nismo matematička jednačina. Sebi smo mnogo više emocionalna nego intelektualna zagonetka.
Važno je da pustimo našim osećanjima da nas vode. Ma kako mučna, protivrečna ili zastrašujuća ona bila. Ma koliko nas možda užasavala pomisao od gubitka samokontrole.
Naš odbrambeni sistem će često pokušavati da nas spreči u napredovanju ka sebi samima, dovodeći nas u stanja otupelosti. Ili će pokušati da nas omete u istraživanju, čineći nas bezvoljnim, sasecajući motivaciju. To se lako može dogoditi kada smo nazreli ili bili blizu da nazremo nešto veoma važno.
Otupelost i bezvoljnost nisu prirodna stanja. Niti su se na nas sručila bezrazložno, niotkud. To su oružja kojima se naš odbrambeni sistem služi u borbi protiv nas samih.
Tu borbu možemo dobiti. Sebe možemo odgonetnuti. Za to nije potrebna nikakva natprirodna snaga. Najvažnije je da se zapitamo nad sobom i da istrajemo u toj upitanosti.