Razlika izmedju ljubavi i zaljubljenosti

E ovako... ja sam Pahuljica, novi clan ovog zanimljivog foruma.Vase poruke i teme su zaista interesantne pa sam i ja odlucila da otvorim jednu temu.Dakle ovako:procitala sam u jednoj od poruka(nisam sigurna ko je napisao,pa necu da navodim), da klinke od 16. godina padaju samo na izgled i lovu. E, pa ja imam drugacije misljenje: posto je doba od 12.-16. godina vreme prvih ljubavi i zaljubljivanja, mislim da takve ljubavi najvise bole.

Kad se zaljubis prvi put u nekog i osecas da je ceo svet tvoj, a onda ti se sve srusi,ko ce onda misliti na lovu? Imam "drugarice"koje jure momke koji su "face" u drustvu i lepo izgledaju,samo da bi i one bile sa njima. Mislim da je to jadno. Nase (bar, moje)srce nije na prodaju za ne znam koliku kolicinu novca! Ja ne bih mogla da budem sa nekim samo jer je on lep i bogat. Svog bivseg momka sam volela zbog njegovih osobina, a ne zbog izgleda. On cak nije bio ni lep mojim drugaricama ili okolini.

Ali je imao dobro srce,iako smo se vremenom razisli zbog nekih problema. Izgled je taj koji nas mozda natera da se okrenemo za nekim deckom - devojkom, ali ako nemamo o cemu da pricamo onda mu dzaba sto je lep. Bitno je naci srce koje te voli i koje ti volis! To je ono pravo! Da, mislim da tinejdzerke mogu voleti svim srcem! Tada smo iskrene, prvi put zaljubljene i ne jurimo sve decka zbog lepote i bogatstva! Pa,da cujem i Vase misljenje...

citam tvoj napis i mogu ti samo reci da u tom pravcu i dalje negujes svoje vidjenje na ljubav i ljude,vidi se da tebe ne obuzima samo nadvoresni look nego zelis da zagrebes ispod povrsine sto je za pohvalu,lepota je samo prvi utisak ali ako nema podlogu sjaj joj brzo bledi,ti samo citaj ljude njihove geste i nacin kako pricaju ,sta rade i neces se nikad opeci u zivotu

Definitivno bih trebala da ovde iskucam svoj sastav iz srpskog na temu "PRAVA LJUBAV SVEMU ODOLEVA." Verujte mi,extra bi se uklopilo..

Tinejdzeri su sposobni da vole,mozda cak vise i iskrenije od odraslih ljudi (koji su prosli sve i svasta u zivotu). Svako zivo bice moze voleti i obozavati svim srcem. Deca su najvestija u tome,jer su nevina,dobra i neiskvarena. Cvrsto verujem u cinjenicu da bi se jedna devojka od cetrnaest godina ili manje mogla zaljubiti na veoma dug period,iskreno i da mladica voli zbog onoga sto jeste, a ne zbog para ili izgleda(-sto je nezrelo). Dakle,ja sam licni primer ili se bar nadam da jesam, da tinejdzeri mogu ozbiljno da zavole nekoga

Zvucim budalasto i luckasto,ali me nista ne sprecava da opovrgnem predrasude a cinjenica da su tinejdzeri previse "mali" da bi nekoga voleli spada u to.

Koja je razlika? Ljubav prepoznaje stvarnost, a zaljubljenost je - odbacuje. Kada ste u ljubavi imate zdrav i realan pristup bilo kom problemu u vezi. Ali, to naravno ne znaci da ljubav pokusava da umanji vaznost problema koji je nastao, naprotiv, ona ga sagledava iz svih uglova i na partnerima ostaje da daju adekvatno resenje.

Zaljubljenost odbacuje drustvene, rasne, obrazovne, karakterne razlike koje ce kad tada da isplivaju na povrsinu. Zaljubljenost govori da to nije vazno, da ako se vole sve ce to samo od sebe da se resi. E pa nece! Mogu jedno vreme da se prikrivaju ali kad tad ce isplivati na povrsinu. Zaljubljeni par prelazi preko svih razlika.

Morate uzeti u obzir da voleti nije lako, ne zna svako da voli. Moze neko biti i brizan i nezan ali ako ne zna da voli sve propada. Vecina ljudi se plase ljubavi, zele da je imaju ali je se plase. Ustvari oni se plase da se otvore nekom, jer tada postaju ranjivi.

Često se miješaju pojmovi zaljubljenost i ljubavi. Slično, ali posve različito. Sa zaljubljenošću ljubav počinje, ali s njom ne traje! Zaljubljenost je vezana za kratki , a ljubav za dugi odnos medju ljudima. Zaljubljenost je poklon, a ljubav treba znati održavati...

ZALJUBLJENOST je prolazno stanje u čovjeku i ima ograničeno trajanje ; obično se vidja na početku intimnih veza, na pr.prije braka.Dovoljna je za početak i oba partnera osjećaju ushićenje, ali nije dovoljna za kvalitetno duge odnose kako se misli o braku. To stanje još uvijek nije ljubav , ali predstavlja osnovu na kojoj se može, s našom aktivnošću , razviti ljubav.. Tek ljubav,a ne zaljubljenost, može biti garancija zadovoljavajućeg , dužeg intimnog odnosa kao što je brak.

Osnovna karakteristika stanja zaljubljenosti je selektivno opažanje i subjektivno tumačenje stvarnosti. Svi zaljubljeni vide i čuju samo ono,što odgovara njihovim unutarnjim potrebama .U stanju su isključiti sve ono,što im ne odgovara, što im smeta. Svaka „zaljubljena strana“ lako prepozna što voljena osoba želi i treba i upravo to nudi,,dok sve ostalo brižljivo skriva. I tako oboje žive u nestvarnoj stvarnosti svojih selekcija.

Zaljubljenost se „ponaša“ poput filtera : jer sve vidjeno i slušano poprima boju,izgled i značaj kakav se priželjkuje, a koji u bitnome odudara od stvarnog života. To je divno stanje dok su obje strane jednako zaljubljene , ali kad se to počme „topiti“ kod jedne ili kod obje osobe , onda selekcioniranje i uljepšavanje slika iz života nestaju i stvari se vide upravo onakve kakve jesu.

Interesantan je odnos zaljubljenih prema drugima . Sve oko sebe, tko bi se eventualno upleo u tu vezu smatraju uljezom. Sve prepreke, zabrane i protivljenja toj vezi su zapravo snažni stimulans, jer ih potiče i jača u njihovom simbiotskom spajanju. Njihova zaljubljenost se hrani zabranama, preprekama i otporima sredine. Gotovo, da uživaju u svim zabranama i preprekama njihove zaljubljenosti kao i osjećaju, da ih okolina progoni.

I tako, bez obzira na godine života, uvijek u našoj sredini postoji neki Romeo i neka Julija.

Imam i ja misljenje o ljubavi i zaljubljenosti.Nekako mislim da je vreme ljubavi uslovljeno vremenom i intenzitetom zaljubljenosti. Odnosno sto je zaljubljenost duza i intenzivnija sama ljubav traje duze. Mozda secanje na dane zaljubljenosti postane stalak ljubavi. Sve do momenta kad shvatimo da je i ljubav mozda nesto promenljivo, da ima vise pojavnih oblika. Do
saznanja da je nasa ljubav postala ekonomska zajednica.

Ali to sigurno znam da nije zaljubljenost. Dobro nije ni ljubav, pa sta!

Sta je zapravo ljubav

Mnogi govore o postovanju, slogi, povjerenju, ispunjavanju zelja partneru.
Dali je to LJUBAV ? Sta ''ti'' Mislis ?

LJubav je neko posebno osecanje (bar tako kazu ), koje postoji u cijeloj istoriji covecanstva i samo se kaze "volim te " i valjda to je neki najblizi izraz osecanja za tu ljubav. Postovanje i nema neku vaznu funkciju u ljubavi, kao ni poverenje, a posebce ispunjavanje zelja, nekome s kim se u isto vreme stavio potpis, na vencani list .

Slagati se s nekim il ne, hm... pa na kraju svih ratova ipak su se slozili i najveci neprijatelji.

Ne znam kako se ovo naziva, sto cu opisati u daljnem kontekstu. Ali kad tragas za necim decenijama, a ne znas za cim tragas i kad vec izgubis sve nade, i onda jednog dana bljesne nesto poput slabe iskre, ali koja obasja vise nego sunce u svom jutarnjem budzenju i kad osetis nesto velicanstveno, nezemaljsko, lebdece, praiskonsko, skoro kao BIG BANG. Skoro se uplasis od saznanja da si pronasao ono sto trazis.

Ali, cuveno "ali " tad se oseti to, a samo ko je to doziveo, moze to da razume. Sasvim sam siguran da ovaj osecaj nije ljubav, ovo je nesto malo vise od toga. Dva dijela, jedne cjeline koji se preplecu visedimenzionalno, visevremenski. Malo je verovatnoce da se sretnu u beskonacnoj dubini postojanja slucajno.

To moze biti samo postojanje vise veze, duhovne, bestelesne, pune energije.
Za takvo nesto, ne postoje granice ni vreme, to je uvek sveprisutno i u svakom delicu univerzuma.

Poneki ponekad naslucuju, da to postoji, pa ovo nazivaju raznim nazivima da ih sad ne nabrajam ali jos za sad nije niko nasao podobno ime za to. Mozda se ja nekad dosetim nekog prikladnog naziva za to, pa cu ga objaviti u nekom od nastavaka.

Izmedju radova Vilhelma Rajha mala pauza sa odlomcima iz knjige Ericha Fromma - "Umijece ljubavi" gde se moze naci mnogo toga zanimljivog, sto bi neke zablude i mislenja promenilo nabolje. Odabrala sam one delove za koje sam smatrala da su zanimljivi, bar meni, jer moj tekst, moje pravo, ko misli drugacije neka napise nesto svoje, neka se nadoveze

Pocela bih sa ovim divnim citatom koji je i uvodnik u knjigu:

Tko ništa ne zna, ništa ne voli. Tko ne umije ništa, ne razumije
ništa. Tko ništa ne razumije, bezvrijedan je. Ali onaj tko poima,taj i voli, zapaža, vidi.... Više se voli ono o čemu se više zna ... Tko god zamišlja da
svako voće sazrijeva u isto vrijeme kad i jagode, ne zna ništa o grožđu.

Paracelsus

Je li ljubav umijeće?Ako jest, ona zahtijeva znanje i trud. Ili je ljubav ugodno osjećanje koje se rađa slučajno, nešto što čovjeka »obuzme« ako ima sreću? Ova mala knjiga se zasniva na prvoj pretpostavci, dok danas većina ljudi nesumnjivo vjeruje u drugu. Činjenica je da ljudi ne smatraju ljubav nevažnom. Oni su gladni ljubavi: iako gledaju bezbroj filmova o sretnim i nesretnim ljubavima, iako slušaju stotine tričavih pjesama o ljubavi — ipak će jedva itko pomisliti da bi išta trebalo naučiti o ljubavi.

To se čudno stanovište zasniva na više pretpostavki koje, ili pojedinačno ili kombinirano, teže da ga podrže. Većina ljudi shvaća problem ljubavi ponajprije kao problem kako biti ljubljen a tek onda kao problem voljenja, kao problem nečije sposobnosti da voli. Zato je za njih problem: kako biti ljubljen, kako biti vrijedan ljubavi.

U težnji za tim ciljem oni slijede nekoliko putova. Jednim se naročito služe muškarci, a to je put koji im obećava uspjeh, moć i bogatstvo, koliko socijalna granica nečije pozicije dopušta. Drugi su put osobito izabrale žene, one se trude da budu privlačne, njegujući tijelo, uređujući odjeću itd. Ostali se načini postizavanja privlačnosti, koje usvajaju i muškarci i žene, sastoje u razvijanju ugodnih manira, zanimljive konverzacije, u skromnosti, dobronamjernosti, u nastojanju da se bude od koristi.

Mnogi od načina da postanemo vrijedni ljubavi isti su kao i načini kojima postizavamo uspjehe: »zadobiti prijatelje i utjecajne ljude«. Zapravo, ono što većina ljudi u našoj kulturi podrazumijeva pod — biti vrijedan ljubavi — u suštini znači »-biti popularan« i »imati sex-appeala«. Pošto smo usvojili stanovište da se nema što učiti o ljubavi, druga premisa je pretpostavka
da je problem ljubavi problem objekta, a ne problem sposobnosti. Ljudi vjeruju da je voljeti lako, ali je teško naći pravi objekt ljubavi, ili pravu osobu koja bi nas voljela. Za to stanovište postoji više razloga čije porijeklo moramo traziti u samom razvitku modernog drustva.

Suprotno simbiotskom sjedinjenju zrela ljubav je sjedinjenje pod uvjetom očuvanja vlastitog integriteta, vlastite individualnosti. Ljubav je aktivna čovječja snaga, snaga koja probija zidove što razdvajaju čovjeka od njegovih bližnjih, koja ga sjedinjuje s drugima.

Ljubav pomaže čovjeku da prevlada osjećaj osamljenosti i odvojenosti,
a ipak mu dopušta da bude svoj, da zadrži svoj integritet. U ljubavi se zbiva paradoks da dva bića postaju jedno, a da ipak ostaju dvoje. Ako kažemo da je ljubav aktivnost, suočavamo se s teškoćom koja leži u dvosmislenom značenju riječi »aktivnost«. Pod »aktivnošću-« se u modernoj upotrebi riječi obično misli na radnju koja, proizvodi promjenu u postojećoj situaciji posredstvom utroška energije.

Tako se čovjek smatra aktivnim ako vodi neki posao, studira medicinu, radi na pokretnoj traci, izrađuje stol, ili se bavi sportovima. Zajedničko je svim tim
aktivnostima da su one upravljene prema vanjskom cilju koji moraju postići. Nije uzeta u obzir motivacija aktivnosti. Uzmimo, na primjer, čovjeka kojega duboki osjećaj nesigurnosti i osamljenosti tjera da neprestano radi, ili čovjeka koji čini to isto zbog ambicije ili pohlepe za novcem.

U svakom takvom slučaju čovjek je rob strasti, a njegova je aktivnost zapravo »pasivnost-« jer je on tjeran; on podnosi radnju, a nije »činilac-«. S druge strane, čovjek koji sjedi i razmišlja, jedino s namjerom i svrhom da iskusi sebe i svoje jedinstvo sa svijetom, smatra se »pasivnim«, jer ništa »ne čini«. A uistinu, ovo stanovište usredotočena razmrišljanja je najveća aktivnost što postoji, aktivnost duše koja je moguća jedino pod uvjetom unutarnje slobode i nezavisnosti.

Jedno shvaćanje aktivnosti, moderno, odnosi se na upotrebu energije za postizavanje vanjskih ciljeva, drugo opet na korištenje čovjekovih urođenih snaga, bez obzira je li proizvedena ikakva vanjska promjena. To drugo shvaćanje je najjasnije formulirao Spinoza. On razlikuje među afektima aktivne i pasivne, »radnje« i »strasti«. U odvijanju aktivnog afekta čovjek je
slobodan, on je gospodar svog afekta; u odvijanju pasivnog afekta, čovjek je tjeran, on je objekt motivacija kojih sam nije svjestan. Tako Spinoza
dolazi do tvrdnje da su vrlina i snaga jedno te isto.

Zavist, ljubomora, ambicija i svaka vrsta pohlepe su strasti; ljubav je djelovanje, primjenjivanje ljudske snage, koja se može obavljati jedino u slobodi, a nikad pod prinudom. Ljubav je aktivnost, a ne pasivni afekat, ona
je »ostajanje« a ne »zaljubljivanje«. Na najopćenitiji način aktivni karakter ljubavi može se izraziti tvrdnjom da je ljubav ponajprije davanje,
a ne primanje.

Sta je davanje?

Mada se čini da je odgovor na to pitanje jednostavan, on je zapravo vrlo dvosmislen i zamršen. Najraširenije nerazumijevanje
je ono koje pretpostavlja da je davanje »napuštanje« nečega, lišavanje ili žrtvovanje. Osoba čiji se karakter nije razvio iznad stepena receptivne, izrabljivačke ili sakupljačke orijentacije, doživljava akt davanja na taj način. Tržišni karakter je sklon dati, ali samo u razmjenu za primanje; davanje bez primanja njemu se čini kao prevara.

Ljudi koji su pretežno neproduktivni osjećaju davanje kao osiromašenje. Stoga većina pojedinaca te vrste odbija da daje. Neki davanje smatraju za vrlinu u smislu neke žrtve. Oni misle da je upravo zato bolno dati što čovjek
to mora činiti. Vrlina davanja leži za njih u samoj činjenici da se prihvaća žrtva. Bolje dati nego primiti, za njih znači bolje pretrpjeti lišavanje
nego doživjeti veselje. Za produktivni karakter davanje ima potpuno
drugo značenje. Davanje je najviši izraz moći.

U samom aktu davanja ja doživljavam svoju čvrstinu, svoje bogatstvo, svoju snagu. Taj doživljaj pojačane vitalnosti i moći ispunja me radošću.
Ja doživljavam sebe kao bogatog, kao onog koji troši, koji je živ i zato radostan. Davati je radosnije nego primati, ali ne zbog toga što je to lišavanje, već zbog toga što u aktu davanja dolazi do izražaja moja životnost.
Nije teško uočiti valjanost toga principa ako ga primijenimo na različite specifične fenomene.

Najelementarniji primjer nalazi se u području seksa. Kulminacija seksualne funkcije muškarca leži u aktu davanja: muškarac daje sebe, svoj spolni organ ženi. U trenutku orgazma on joj daje svoje sjeme. On ne može ne dati ako je potentan. Ako ne može dati, onda je impotentan. Kod žene je proces isti, iako donekle složeniji. Ona također daje sebe; ona otvara dveri do svog ženskog središta. U aktu primanja ona daje. Ako je nesposobna za taj čin davanja, ako može jedino da primi, ona je frigidna.

Za nju se čin davanja zbiva ponovo, ali ne u funkciji ljubavnice, već u funkciji majke. Ona djetetu koje raste u njoj daje od sebe, ona daje svoje mlijeko dojenčetu, daje svoju tjelesnu toplinu. Bilo bi bolno — ne davati.

Odrzavati vezu je trajni zadatak, ali nagrada za to potpuno opravdava trud. Muskarci i zene su jednako odgovorni za ono sto urade i za ono sto ne uspevaju da urade. Za to postoje predvidljiva pravila za uspeh. Za vecinu parova dobre namere i ljubav su neophodni, ali ne i dovoljni da osiguraju vitalnost, predanost i da omoguce da ljubav s godinama raste u sve zreliju. Potrebno je jos vise. Nuzno je biti svestan onih suptilnih verovanja, postupaka i licnog sistema vrednosti koji onoj drugoj osobi znaci zivot, radost i vitalnost. Veze se ne dogadjaju - mi ih izgradjujemo.

Mnogi od nas rastu verujuci u hemiju medju ljubavnicima. Ljubav je ekskluzivna, neobjasnjiva i van nase kontrole. Mi se zaljubljujemo, a ne odlucujemo svesno o tome, to je nesto sto se jednostavno dogodi. Medjutim, veza ne moze da traje sama, od sebe, ona je rezultat svesnog napora i truda. Ljubav zahteva nasu svest i zelju da onoga koga volimo usrecimo, ona zahteva iskrenost i pred sobom i pred partnerom, a pre svega zahteva akciju. Osim akcije potrebno je i razgovarati, a najgore od svega sto mozemo da uradimo je da prigovaramo, da se zalimo i da cinimo razne destruktivne stvari koje sprecavaju razvoj veze.

Tok veze ne zavisi od srece i sudbine, to je rezultat nasih svesnih odluka za koje smo podjednako odgovorni i mi i nas partner. Veza je suma nasih pojedinacnih postupaka i svakodnevnih ponasanja. Svi smo mi u pocetku veoma svesni svega sto cinimo u jednom odnosu. Ali, uprkos nasih najboljih teznji, mnogi od nas se tokom vremena olenje i pocinju sve manje da obracaju paznju na svoje postupke. Medjutim, ne smemo smetnuti s uma da ne postoji statican odnos i da svaka veza ili raste ili propada.

Ako shvatite ovo prosto pravilo bicete u velikoj prednosti, jer ce vam svest da je vasa ljubav i vas odnos u vasim rukama, da mozete sami da oblikujete svoju sudbinu, uliti nadu i optimizam.Umesto pasivnog posmatraca postacete aktivni ucesnik u ljubavi.

Ljubav moze da se uspava, ali nikad ne umire

Svako ko je u braku ili dugoj vezi potajno strepi da stagnacija mozda znaci konacni kraj veze.Svi se mi plasimo da ce ljubav oslabiti i nestati.Ovakva razmisljanja podstaknuta su motivima o magicnoj prirodi ljubavi.Ona se misteriozno pojavljuje i isto tako zagonetno nestaje.Mnogi ljudi su uvereni da mogu da se odljube isto tako lako kao sto se zaljubljuju. Pa ipak, uprkos ovakvim strahovanjima, cinjenica je da ljubav retko umire.Kad nam se cini da u jednom odnosu nema ljubavi to u stvari znaci da je nesto drugo nadvladalo, da su negativna i secanja prekrila ona pozitivna.Kad smo ljuti i razocarani dozvoljavamo ovim osecanjima da nadvladaju nasu ljuba, ceznju za uspostavljanjem kontakta, zelja koja se iskazuje ponekad na pogresan nacin.

Svi mi imamo potrebu da zastitimo sebe kada nam se u vezi desi nesto lose.Osecamo se povredjenima i odbacenima, povlacimo se u sebe i uvereni smo da je ljubav nestala. Ali cesto nije tako. Ljubav moze da se ozivi. Treba da razumemo da pozitivna osecanja spavaju duboko u nama i da treba da ih razdrmamo i probudimo. Prvo sto treba da ucinite je da razdvojite svoja sadasnja osecanja od onih koje ste imali u pocetku veze.I majte na umu da je ljubav koju ste osecali u proslosti bila stvarna i da pretsavlja meru mogucnosti koje su pred vama.

Ljubav se moze oziveti, ali pre svega moramo da se oslobodimo ubistvenog laznog ponosa. Ljudi koje zele da su uvek u pravu, koji zele osvetu, nikada nece nauciti kako da ozive toplinu i neznost koji su nekad postojali. Pre svega moramo da ustanovimo uzroke svoje ljutnje ili tuge. Velike su mogucnosti da ti uzroci mogu da se objasne i da mozda zasluzuju oprostaj. Potrazite u svojoj ljubavi koju ste osecali na pocetku razloge za razumevanje i oprostenje. Ne dozvolite da negativni faktori paralisu vasu ljubav i uguse pozitivna osecanja.

Ljubav je prihvatanje, ne menjanje

Mi veoma cesto pogresno verujemo da nam ljubav prema nekom daje pravo da ga oblikujemo. Mislimo da je sasvim u redu da ga krojimo prema svojim uzorima, iako tako mozemo da promenimo upravo one osobine koje su nas privukle toj osobi.

Mnogi ljudi su u ime komunikacije i svojih osecanja, uvereni da je sasvim normalno da od svog partnera zahtevaju da se menja. Veoma je vazno ponekad izraziti neku primedbu i pokazati nezadovoljstvo, ali mnogi od nas u tome nemaju mere. Pod maskom iskrenosti i istinoljubivosti cesto kriju svoju zelju da promene partnerovu licnost. Naravno, to im nece poci za rukom. Cak i kad partner naizgled prihvati vase zamerke on ili ona ce vam nesvesno pruziti otpor.

Postoji jedno opste mesto, opsto prihvaceni mit u vezi braka: da sve probleme treba izneti na videlo i pretresti. Medjutim, nista nije dalje od istine od ovoga. Postoje mnoga pitanja koja se javljaju izmedju muskaraca i zena o kojima ne moze biti ni razgovora, ni nagodbe. U tome nema niceg loseg i to ne odrazava nedostatak ljubavi niti nedovoljnu osetljivost partnera. Svi mi imamo delove svojih licnosti i identiteta koji su samo nasi i oni ne mogu da se promene. Naravno, u nekim stvarima se treba dogovarati zato sto se neke stvari zaista ne mogu tolerisati. Megjutim, dobro bi bilo da razmislite o znacenju recenice - "U dobru i u zlu", te reci koje uvek cujemo na vencanjima treba da nas potsete da svi imamo mane i promasaje. I sto smo blize jedni drugima mane postaju sve uocljivije. Upravo u takvim stvarima treba pokazati ljubav i prihvatanje.

Cak i u prvim danima ljubavi cesto pokusavamo da izmenimo svog voljenog. Razlike koje uvidjamo izmegju nas cesto nas emocionalno plase. To je zato sto ih dozivljavamo licno, kao da pretstavljaju negaciju nekih osobina i nasih vrednosti. U sustini ljubav upravo znaci prihvatiti necije mane i ceniti ono sto je u drugima posebno i sto ga cine drugim, odnosno drugacijim. Cak i pokusaj menjanja i modifikacije, koji je po nasem misljenju iz najboljih namera, moze kod druge osobe izazvati otpor zato sto prisiljavajuci ga na promenu mi implicitno iskazujemo svoje potcenjivanje. Promene, cak i kad su sasvim prihvatljive i opravdane, mogu da se odigraju samo onda kada osoba koja se menja to odluci.

Да се говори што не е љубов, за да се дознае што е тогаш љубов, не е исправно. Едноставно љубовта не може да се каже. Кога ке ги отфрлите сопствените стравови, синџири, сопствените илузии, дури тогаш ке ја дознаете.

Ако ништо друго, љубовта значи бистрина и јасност на погледот, прецизност на одговорите. Другиот да го видите јасно, чисто, онаков каков што е навистина. Тоа е она најмалку што од љубовта можете да очекувате. Како би можеле да сакате, ако не гледате добро? Најчесто кога се гледаме, не се гледаме. Само бараме некаква слика. Дали вие како маж сте во љубов со жената или со сликата што за неа сте ја создале? Истото важи и за жените.

Со човекот, со жената со која сте доживувате одредено искуство. Тоа искуство го поминавте и врз основа на него, се почитувате еден со друг. Каде и да сте, со себе го носите саканиот. Постапувате и реагирате поаѓајки од сопственото искуство што со него (или со неа) имате, а не од она што тој (или таа), навистина е.

Говорите: “Се сеќаваш кога пред две години бевме вљубени?“ Дали тогаш очекувате да реагира за нешто што било пред две години, или за она што е во овој момент? Кога за љубовта се размислува како за инвестиција, тогаш и не се знае што е тоа љубов.

Кога ќе се вљубите, кога вашето срце ќе се врзе, знаете ли што тогаш се случува? Објектот на вашата страст препотентно расте, додека останатите исчезнуваат.

Љубовта е како слушање симфонија, што значи треба да се биде чувствителен на сите нејзини звуци. Да се има срце што е чувствително за се и кон секого. Може да замислите да слушате симфонија, а вниманието да ви биде насочено само кон тапаните? Вистинскиот познавач на музиката го слуша звукот на секој инструмент, без оглед што постои некој негов омилен инструмент.

Љубовта е силно чувство, нежност, разиграност.

Љубовта е љубов.

Бидејки што повеќе љубов, посреќни сме.

Нека е честит Денот на вљубените, а тие што се уште не се вљубени - што поскоро да го почувствуваат нејзиниот благодет.

Kako ostvariti sklad porodicnog zivota i pronaci put do harmonije i srece u teskim uslovima koji nas okruzuju?

Sklad porodicnog zivota je zelja svima koji zive u porodici. Ali put do tog cilja, spremnost na licno ulaganje (vremena, energije, posvecenost) i odricanje od navika koje ne doprinose porodicnoj celini, ne dozivljavaju svi na isti nacin.

Nekoliko vaznih segmenata preduslov su skladnog funkcionisanja porodice. Na prvom mestu emocije, koje cine osnov dobre atmosfere, jer samo veza utemeljena na pozitivnim osecanjima rezultira postovanjem i razumevanjem. Potom komunikacija, usmena i ona koja se pokazuje akcijom, otvorenost, iskrenost, sklad reci i dela, u osnovi su harmonicnog funkcionisanja.

Zacarani trougao

Da bi porodica uopste funkcionisala, njeni clanovi moraju da zadovolje brojne zivotne potrebe. Elementarne, za hranom i higijenom i psihosocijalne, za druzenjem i kulturnim zivotom. Sve je nekako jedno s drugim povezano.
Kad se naruse emocije, strada komunikacija (svadje ili cutanje). A kad ne komunicirate kako treba, teze ce te se dogovoriti o svakodnevici. To je poput zacaranog trougla, koji vas ili uzdize ili urusava.

Za skladan zivot u porodici potrebno je uloziti mnogo truda. Ljudima ova ideja nije uvek bliska. Ocekuje se da ce se stvari resavati same od sebe i da tu nije potreban nikakav poseban rad. Medjutim, clanovi porodice moraju da nauce da pobede, obuzdaju sebe, ponekad i da zazmure na ono sto im smeta.

Vencanje je ritual povezivanja, neretko bajkovito zamisljen, ali istina je da stupanje u brak i formiranje sopstvene porodice ozbiljan zivotni prelaz, promena zivotnog plana, koja trazi preorganizaciju navika, funkcionisanja, emocija.

Siromastvo je veliki problem jer vas ona izoluje i oduzima brojne sanse u svakom pogledu. Posebno za zene koje moraju da brine kako da prehrane, obuku i spreme dece za skolu? Ali vazno je kako to porodica prima - da li je oskudica paralise i pretvara u zrtvu okolnosti ili stimulise da se izbori sa problemima i nastavi najbolje sto moze. Jer sreca i sklad se osvajaju.

Sacuvajte svoj dom

Bracni parovi treba da znaju da se problemi ne resavaju tako sto ce se medjusebno osudjivati, niti se zaliti jedno na drugo. Porodicni problemi ce se resiti ako se uhvate u kostac s njima i pokusaju da ih prevazidju zajedno - snagom ljubavi, razumevanjem i tolerancijom. Ako ne uspeju sami, ni uz pomoc rodbine i prijatelja, treba da potraze savet strucnjaka. Nema stida i srama kad je u pitanju ocuvanje porodice. Ona je svetinja i treba joj dati prioritet u zivotu.

Stvorite uslove u kojima ljubav raste i razvija se. Naucite da stvorite pravu vezu, oslobodite se frustracija i preteranih ocekivanja.

Ako smo zadovoljni sobom, moci cemo da stvorimo atmosferu opustenosti i poverenja u kojoj ce ljubav da traje.