Izmedju radova Vilhelma Rajha mala pauza sa odlomcima iz knjige Ericha Fromma - "Umijece ljubavi" gde se moze naci mnogo toga zanimljivog, sto bi neke zablude i mislenja promenilo nabolje. Odabrala sam one delove za koje sam smatrala da su zanimljivi, bar meni, jer moj tekst, moje pravo, ko misli drugacije neka napise nesto svoje, neka se nadoveze
Pocela bih sa ovim divnim citatom koji je i uvodnik u knjigu:
Tko ništa ne zna, ništa ne voli. Tko ne umije ništa, ne razumije
ništa. Tko ništa ne razumije, bezvrijedan je. Ali onaj tko poima,taj i voli, zapaža, vidi.... Više se voli ono o čemu se više zna ... Tko god zamišlja da
svako voće sazrijeva u isto vrijeme kad i jagode, ne zna ništa o grožđu.
Paracelsus
Je li ljubav umijeće?Ako jest, ona zahtijeva znanje i trud. Ili je ljubav ugodno osjećanje koje se rađa slučajno, nešto što čovjeka »obuzme« ako ima sreću? Ova mala knjiga se zasniva na prvoj pretpostavci, dok danas većina ljudi nesumnjivo vjeruje u drugu. Činjenica je da ljudi ne smatraju ljubav nevažnom. Oni su gladni ljubavi: iako gledaju bezbroj filmova o sretnim i nesretnim ljubavima, iako slušaju stotine tričavih pjesama o ljubavi — ipak će jedva itko pomisliti da bi išta trebalo naučiti o ljubavi.
To se čudno stanovište zasniva na više pretpostavki koje, ili pojedinačno ili kombinirano, teže da ga podrže. Većina ljudi shvaća problem ljubavi ponajprije kao problem kako biti ljubljen a tek onda kao problem voljenja, kao problem nečije sposobnosti da voli. Zato je za njih problem: kako biti ljubljen, kako biti vrijedan ljubavi.
U težnji za tim ciljem oni slijede nekoliko putova. Jednim se naročito služe muškarci, a to je put koji im obećava uspjeh, moć i bogatstvo, koliko socijalna granica nečije pozicije dopušta. Drugi su put osobito izabrale žene, one se trude da budu privlačne, njegujući tijelo, uređujući odjeću itd. Ostali se načini postizavanja privlačnosti, koje usvajaju i muškarci i žene, sastoje u razvijanju ugodnih manira, zanimljive konverzacije, u skromnosti, dobronamjernosti, u nastojanju da se bude od koristi.
Mnogi od načina da postanemo vrijedni ljubavi isti su kao i načini kojima postizavamo uspjehe: »zadobiti prijatelje i utjecajne ljude«. Zapravo, ono što većina ljudi u našoj kulturi podrazumijeva pod — biti vrijedan ljubavi — u suštini znači »-biti popularan« i »imati sex-appeala«. Pošto smo usvojili stanovište da se nema što učiti o ljubavi, druga premisa je pretpostavka
da je problem ljubavi problem objekta, a ne problem sposobnosti. Ljudi vjeruju da je voljeti lako, ali je teško naći pravi objekt ljubavi, ili pravu osobu koja bi nas voljela. Za to stanovište postoji više razloga čije porijeklo moramo traziti u samom razvitku modernog drustva.
Suprotno simbiotskom sjedinjenju zrela ljubav je sjedinjenje pod uvjetom očuvanja vlastitog integriteta, vlastite individualnosti. Ljubav je aktivna čovječja snaga, snaga koja probija zidove što razdvajaju čovjeka od njegovih bližnjih, koja ga sjedinjuje s drugima.
Ljubav pomaže čovjeku da prevlada osjećaj osamljenosti i odvojenosti,
a ipak mu dopušta da bude svoj, da zadrži svoj integritet. U ljubavi se zbiva paradoks da dva bića postaju jedno, a da ipak ostaju dvoje. Ako kažemo da je ljubav aktivnost, suočavamo se s teškoćom koja leži u dvosmislenom značenju riječi »aktivnost«. Pod »aktivnošću-« se u modernoj upotrebi riječi obično misli na radnju koja, proizvodi promjenu u postojećoj situaciji posredstvom utroška energije.
Tako se čovjek smatra aktivnim ako vodi neki posao, studira medicinu, radi na pokretnoj traci, izrađuje stol, ili se bavi sportovima. Zajedničko je svim tim
aktivnostima da su one upravljene prema vanjskom cilju koji moraju postići. Nije uzeta u obzir motivacija aktivnosti. Uzmimo, na primjer, čovjeka kojega duboki osjećaj nesigurnosti i osamljenosti tjera da neprestano radi, ili čovjeka koji čini to isto zbog ambicije ili pohlepe za novcem.
U svakom takvom slučaju čovjek je rob strasti, a njegova je aktivnost zapravo »pasivnost-« jer je on tjeran; on podnosi radnju, a nije »činilac-«. S druge strane, čovjek koji sjedi i razmišlja, jedino s namjerom i svrhom da iskusi sebe i svoje jedinstvo sa svijetom, smatra se »pasivnim«, jer ništa »ne čini«. A uistinu, ovo stanovište usredotočena razmrišljanja je najveća aktivnost što postoji, aktivnost duše koja je moguća jedino pod uvjetom unutarnje slobode i nezavisnosti.
Jedno shvaćanje aktivnosti, moderno, odnosi se na upotrebu energije za postizavanje vanjskih ciljeva, drugo opet na korištenje čovjekovih urođenih snaga, bez obzira je li proizvedena ikakva vanjska promjena. To drugo shvaćanje je najjasnije formulirao Spinoza. On razlikuje među afektima aktivne i pasivne, »radnje« i »strasti«. U odvijanju aktivnog afekta čovjek je
slobodan, on je gospodar svog afekta; u odvijanju pasivnog afekta, čovjek je tjeran, on je objekt motivacija kojih sam nije svjestan. Tako Spinoza
dolazi do tvrdnje da su vrlina i snaga jedno te isto.
Zavist, ljubomora, ambicija i svaka vrsta pohlepe su strasti; ljubav je djelovanje, primjenjivanje ljudske snage, koja se može obavljati jedino u slobodi, a nikad pod prinudom. Ljubav je aktivnost, a ne pasivni afekat, ona
je »ostajanje« a ne »zaljubljivanje«. Na najopćenitiji način aktivni karakter ljubavi može se izraziti tvrdnjom da je ljubav ponajprije davanje,
a ne primanje.
Sta je davanje?
Mada se čini da je odgovor na to pitanje jednostavan, on je zapravo vrlo dvosmislen i zamršen. Najraširenije nerazumijevanje
je ono koje pretpostavlja da je davanje »napuštanje« nečega, lišavanje ili žrtvovanje. Osoba čiji se karakter nije razvio iznad stepena receptivne, izrabljivačke ili sakupljačke orijentacije, doživljava akt davanja na taj način. Tržišni karakter je sklon dati, ali samo u razmjenu za primanje; davanje bez primanja njemu se čini kao prevara.
Ljudi koji su pretežno neproduktivni osjećaju davanje kao osiromašenje. Stoga većina pojedinaca te vrste odbija da daje. Neki davanje smatraju za vrlinu u smislu neke žrtve. Oni misle da je upravo zato bolno dati što čovjek
to mora činiti. Vrlina davanja leži za njih u samoj činjenici da se prihvaća žrtva. Bolje dati nego primiti, za njih znači bolje pretrpjeti lišavanje
nego doživjeti veselje. Za produktivni karakter davanje ima potpuno
drugo značenje. Davanje je najviši izraz moći.
U samom aktu davanja ja doživljavam svoju čvrstinu, svoje bogatstvo, svoju snagu. Taj doživljaj pojačane vitalnosti i moći ispunja me radošću.
Ja doživljavam sebe kao bogatog, kao onog koji troši, koji je živ i zato radostan. Davati je radosnije nego primati, ali ne zbog toga što je to lišavanje, već zbog toga što u aktu davanja dolazi do izražaja moja životnost.
Nije teško uočiti valjanost toga principa ako ga primijenimo na različite specifične fenomene.
Najelementarniji primjer nalazi se u području seksa. Kulminacija seksualne funkcije muškarca leži u aktu davanja: muškarac daje sebe, svoj spolni organ ženi. U trenutku orgazma on joj daje svoje sjeme. On ne može ne dati ako je potentan. Ako ne može dati, onda je impotentan. Kod žene je proces isti, iako donekle složeniji. Ona također daje sebe; ona otvara dveri do svog ženskog središta. U aktu primanja ona daje. Ako je nesposobna za taj čin davanja, ako može jedino da primi, ona je frigidna.
Za nju se čin davanja zbiva ponovo, ali ne u funkciji ljubavnice, već u funkciji majke. Ona djetetu koje raste u njoj daje od sebe, ona daje svoje mlijeko dojenčetu, daje svoju tjelesnu toplinu. Bilo bi bolno — ne davati.