Zdravo.
Mnogo me muči ovaj san, bila bih jako sretna da mi netko pomogne.
Naime, sanjala sam najprije kako na nekoj uzbrdici s dragim berem cvijeće. Uzbrdica je blizu moje kuće, i mogu da ju vidim s iste. Dakle, beremo najprije nešto čega sada ne mogu da se sjetim, voće neko ili slično, a zatim cvijeće, koje ja stavljam u neku torbu, kutiju, ili možda vreću, i nalazim na neko već osušeno ili trulo, ljubičasto cvijeće i ostavljam ga na zemlji. Noć je. Vrijeme da krenem kući. Iako mogu preći samo desetak koraka i doći do svoje kuće, dečko i ja se penjemo dalje uzbrdo, da bismo se odjednom našli kilometrima udaljeni, u šumi, i zavojitim putem krećemo da se spuštamo doma, sasvim okolo. Put je u obliku S, dakle, dvije krivine, oko nas je mislim jesen ili nešto tako, jer je drveće golo, jako gusto, lišća nema, tamnosmeđe su grane i debla je i sve je jako mračno. Odjednom shvaćam da ja niz taj put jašem konja, a dragi hoda pored mene. Odjednom kao mi treba da se požurimo jer ima NEŠTO što bi moglo da nas spopadne, opasnost neka, ili netko opasan, tako nešto. I u meni je onaj osjećaj - samo da stignemo, samo da što brže stignemo.
Siđem s konja da bih išla ukorak s njim, i vodim konja, koji je riđe-smeđi i jako miran i pitom. Na meni zamjećujem smeđu torbu, kožnu, kako mi visi prebačena preko ramena. Inače mi je to omiljena torba. Onda zamolim dragog da se popne sa mnom na konja, brže ćemo stići, međutim, on ne uspijeva jer mu konj izmiče, ili ne može nogom da pogodi onaj dio gdje treba stati da bi se popeo, pa onda odlučuje da neće. A ja ne mogu da odlučim da li da budem na konju, ili da hodam pored njega. Nakon što pređemo te dvije krivine, san se premješta na kuću moje bake. Tu smo kao došli, umjesto meni. Preko puta ulice je neka kuća, koja izgleda jako zloslutno, i ja unutra vidim čovjeka duge kose, točnije vidim njegovu sjenu na jednom prozoru koji je osvijetljen, kako hoda unutra. Spopada me strah, i odjednom kao toga treba da se pazim. Prozor na toj njegovoj kući koji je osvijetljen, iza sebe ima broj 1. A do njega, drugi prozor iza sebe ima broj 3. Taj dakle čovjek, u toj kući, je nešto što je opasno. Poljubim dragog, a on odlazi, i baš kad ostajem sama i krećem prema bakinoj kući (u kojoj u mom snu nema nikoga), kao da me vidio, upali se svjetlo na prozoru iznad kojeg je broj tri. I ja tada znam da sam gotova. Ulazim u kuću i zaključavam se, i odjednom se moj san premješta na to da je i on tu.
Unutra je, krvav je, i ja odjednom postajem svjesna toga da je on neki ubojica, koji ubija djevojke tako što ih cjepanicom udari po glavi. Zatoči me, i neće da me ubije, nego me kao muči. Mada mi se u snu nikako nije pokazalo kako me muči. I kao što vrijeme više prolazi, to više takvih ubica se pojavljuje u toj kući i svi me muče. Očajna sam i vrištim na njih da me ubiju, sve je krvavo uokolo, pojavljuje se odjednom jedan dečko koji je inače dugo bio zaljubljen u mene, a ja u njega ne, no u snu, hoda prema meni u nekom šarenom tunelu, i mi se tu ljubimo. No, on je čudan, i ja sam odjednom nazad u bakinoj kući, gdje vlada haos. Svi vrište, ubijaju nekoga, a ja kako ne mogu podnijeti to, uzimam cjepanicu neku, i jednog od njih, visokog, blijedog, krvava lica, udaram cjepanicom po licu. No, odjednom su oni kao neka viša vrsta, kojoj to ništa ne škodi, pojavljuje mu se na licu krvava rana u obliku jedne crte, i glavu malo kao trzne na stranu, pa je okreće i gleda me, i smije mi se. Neće me ubiti, nego će me nastaviti mučiti. Haos se i dalje nastavlja, mnogo me strah, i očajna sam, imam osjećaj da ću poludjeti, ili da će mi srce eksplodirati.
I onda se budim.
Sanjao sam da jasem konja, a pored mene trci jos jedan konj malo veci, u pocetku nisam mogao da ga obuzdam a kasnije sam mirno jahao na njemu. Zatim sam stigao do mog dvorista usao unutra i video gomilu malih macica i kucica, macici su bili beli a kucici crni malo sam ih mazio i igrao se sa njima i uzeo sam po jedno od oboje... Zatim sam seo na biciklo (novo planinsko) i krenuo da ga vozim po gradu.
Pa sad ako neko moze da razjasni :)