Razgovori o jeziku - zasto se kaze?... Umetnost

Kakva je to bila kajgana, kad se do dana danasnjeg zadrzala u izrazu, kojim se oznacava velika, izuzetna skupoca. Zasto se vezuje za ime svetog Petra?

Kosta ga k'o Svetog Petra kajgana

Izraz je, pre svega, dvoznačan. Prema jednom značenju, to je kajgana namenjena svetom Petru, a nekoga je skupo koštala, a prema drugom, reč je o kajgani koja je skupo koštala samoga svetoga Petra.

U grčkom jeziku postoji poslovica “Skupa li je kajgana svetog Đorđa!” Prema legendi, neki dečko načini svetom Đorđu kajganu i odnese je u crkvu. Naiđu četiri stranca, trgovca, da se pomole Bogu, vide kajganu i pojedu je. Ali svetac učini čudo i ne mogoše izaći iz hrama dok svaki od njih ne položi veliki zlatni novac. Kad su izašli iz crkve, rekoše: “Sveti Đorđe, mnogo ti je skupa kajgana; nikad je više nećemo od tebe kupovati.” Priča je, očito, prenošena uz izmenu imena.

U pesmi Jove Jovanovića Zmaja “Skupa kajgana svetoga Petra” govori se o tome kako su Isus Hristos i apostol Petar hodili po svetu da kušaju ljude. Uz to, “Hristos kuša još i Petra svoga.” Jedne večeri zanoćiše u kolibi uboge udovice Rajke, koja je imala mnogo nejake dece. Ona ih lepo dočeka i ponudi im kajganu za večeru. Hristos to odbije i ode na slamu da spava, upozorivši svetog Petra: “Ne založi večerice njene / večerice deci zgotovljene.” Petar, kome je bilo dosta gladovanja, ne posluša Isusa, dohvati se kajgane, ali se ona u istom času okameni, tako da je nije mogao jesti.

Sledećeg jutra, Isus izrekne Petru tešku pokoru: “Ja ću dalje, ti ostani ovdje. / Okrst prosi, pak joj djecu hrani, / dok se vratim, da ih zdrave nadjem.”

I tako je sveti Petar dugo hodao od kuće do kuće proseći i hraneći decu sirote Rajke. A kad se Isus vrati i upita ga: “Je l’ sve dobro, pa da te opraštam?” Petar mu, satrven i izmozden, odgovori: “Sve je dobro, milom tebi hvala! Al kajgana skupo me je stala.”

Po drugoj verziji, sveti Petar je dobio debele batine od nekog domaćinam u čijoj je kući zanoćio zajedno s Hristom, zato što je, ne pitajući ga, spremio i pojeo kajganu. Tako ga je kajgana opet skupo stajala.

Do dana današnjeg, u narodu je ostala izreka “košta ga ko svetog Petra kajgana” u značenju “platiti za nešto veoma visoku cenu”.

Zašto se kaže vrzino kolo

Ovaj izraz se u našem savremenom jeziku koristi uglavnom u značenju: “začarani krug”, “koloplet”, “zavrlama” ili “vrtlog, zbrka, haos” i sl. Veliki rečnik SANU daje sledeća značenja:
1. prazn. začarano mesto gde se skupljaju vile, veštice, vampiri i sl.
2. prazn. igra koju igraju vile, veštice i sl.
3. fig. metež, uzburkanost; začarani krug.

Kao svedočanstvo da je izraz nastao iz narodnog praznoverja imamo i Srbski rječnik iz 1818. g., u kome Vuk Stefanović Karadžić piše:

“Vrzino kolo, n. Srblji pripovijedaju, da neki đaci, kad nauče dvanaest škola, otidu (nji 12 mora biti) na v r z i n o k o l o (da dovrše sa svim i da se zakunu. A đe je to vrzino kolo? i šta je? Bog bi ga znao). I onđe nekakvu osobitu knjigu čateći nestane jednoga od nji dvanaest (odnesu ga djavoli ili vile), no oni ne mogu poznati koga je nestalo. (Taj je bio na vrzinu kolu – govori se za čoveka koji je mlogo učio.)

Takovi đaci se poslije zovu Grabancijaši, i idu sa đavolima i sa vilama, i vode oblake u vrijeme grmljave, oluje i tuče…”

Iz ovakvih predstava o začaranim mestima, gde se u zajedničko kolo spliću vile, vampiri, đavoli i đaci vilenjaci, mestima koja su običnim smrtnicima nedokučiva, poniklo je i današnje značenje izraza vrzino kolo – “začarani krug”.

Kako izaći iz vrzinog kola? Možda tako da se oslobodimo veštica i vampira koji su nas u to uvukli.

Zavestanje Stefana Nemanje – Zavestanje jezika

Cuvajte, cedo moje milo, jezik kao zemlju. Rijec se moze izgubiti kao grad, kao zemlja, kao dusa. A sta je narod izgubi li jezik, zemlju, dusu?

Ne uzimajte tudju rijec u svoja usta. Uzmes li tudju rijec, znaj da je nisi osvojio, nego si sebe potudjio. Bolje ti je izgubiti najveci i najtvrdji grad svoje zemlje, nego najmanju i najneznatniju rijec svoga jezika.

Zemlje i drzave ne osvajaju se samo macevima nego i jezicima. Znaj da te je neprijatelj onoliko osvojio i pokorio koliko ti je rijeci potro i svojih poturio.

Narod koji izgubi svoje rijeci prestaje biti narod.

Postoji, cedo moje, bolest koja napada jezik kao zaraza tijelo. Pamtim ja takve zaraze i morije jezika. Biva to najcesce na rubovima naroda, na dodirima jednog naroda sa drugim, tamo gdje se jezik jednog naroda tare o jezik drugog naroda.

Dva naroda, milo moje, mogu se biti i mogu se miriti. Dva jezika nikada se pomiriti ne mogu. Dva naroda mogu zivjeti u najvecem miru i ljubavi, ali njihovi jezici mogu samo ratovati. Kad god se dva jezika susretnu i izmijesaju, oni su kao dvije vojske u bici na zivot i smrt. Dok se god u toj bici cuje jedan i drugi jezik, borba je ravnopravna. Kad pocinje da se bolje i vise cuje jedan od njih, taj ce prevladati. Najposlije se cuje samo jedan. Bitka je zavrsena. Nestao je jedan jezik, nestao je jedan narod.

Znaj, cedo moje, da ta bitka izmedju jezika ne traje dan – dva, kao bitka medju vojskama, niti godinu – dvije, kao rat medju narodima, nego vijek ili dva, a to je za jezik isto tako mala mjera vremena kao za covjeka tren ili dva. Zato je, cedo moje, bolje izgubiti sve bitke i ratove nego izgubiti jezik. Poslije izgubljenog jezika nema naroda.

Covjek nauci svoj jezik za godinu dana. Ne zaboravlja gad ok je ziv. Narod ga ne zaboravlja dok postoji. Tudji jezik covjek nauci isto za godinu dana. Toliko mu je potrebno da se odrece svoga jezika i prihvati tudji. Cedo moje milo, to jet a zaraza i pogibija jezika, kad jedan covjek pocinje da se odrice svoga jezika i prihvati tudji, bilo sto mu je to volja, bilo sto mora.

I ja sam, cedo moje, u mojim vojnama upotrebljava jezik kao najopasnije oruzje. Pustao sam i ja zaraze i morije na njihove jezike ispred mojih polkova. Za vrijeme opsada i dugo poslije toga slao sam cobane, seljane, zanatlije i skitnice da preplave njihove gradove i sela kao sluge, robovi, trgovci, razbojnici, bludnici i bludnice. Moji polkovodci i polkovi dolazili sun a napola osvojene zemlje i gradove. Vise sam krajeva osvojio jezikom nego macem.

Cuvajte se, cedo moje, inojezicnika. Dodju neprimjetno, ne znas kada i kako. Klanjaju ti se i sklanjaju ti se na svakom koraku. i zato sto znaju tvoj jezik ulaguju ti se i umiljavaju kako to rade psi. Nikad im ne znas sto ti misle, niti mozes znati, jer obicno sute. Oni prvi koji dolaze da izvide kako je, dojave drugima, i eto ti ih, preko noci domile u neprekidnim redovima kao mravi kad nadju hranu. Jednog dana tako osvanes opkoljen gomilom inojezicnika sa svih strana.

Tada doznajes kasno da nisu mutavi i da imaju jezik i pjesme, i svoja kola i obicaje. Postaju sve bucniji i zaglusniji. Sada vise ne mole niti prose, nego traze i otimaju. A ti ostajes na svome, ali u tudjoj zemlji. Nema ti druge nego da ih tjeras ili da bjezis, sto ti se cini mogucnijim.

Na zemlju koju tako osvoje inojeicnici ne treba slati vojsku. Njihova vojska tu dolazi da uzme ono sto je jezik osvojio.

Jezik je, cedo moje, tvrdji od svakog bedema. Kada ti neprijatelj provali sve bedeme i tvrdjave, ti ne ocajavaj, nego gledaj i slusaj sta je sa jezikom. Ako je jezik ostao nedirnut, ne boj se. Posalji uhode i trgovce neka duboko zadju po selima i gradovima i neka slusaju. Tamo gdje odzvanja nasa rijec, gdje se cuje glagolja i gdje se jos, kao stari zlatnik, obrce nasa rijec, znaj, cedo moje, da je to nasa drzava bez obzira ko u njoj vlada. Carevi se smjenjuju, drzave propadaju, a jezik i narod su ti koji ostaju, pa ce se tako i osvojeni dio zemlje i naroda opet kad – tad vratiti svojoj jezickoj matici i svome maticnom narodu.

Zapamti, cedo moje, da svako osvajanje i otcjepljivanje nije toliko opasno za narod koliko je stetno za narastaj. To moze stetiti samo jednom narastaju, a ne narodu. Narod je, cedo moje, trajniji od narastaja i od svake drzave. Kad – tad narod ce se spojiti kao voda cim puknu brane koje ga razdvajaju. A jezik, cedo moje, jezik jet a voda, uvijek ista s obje strane brane, koja ce kao tiha i mocna sila koja bregove roni opet spojiti narod u jedno otacastvo i jednu drzavu.

Izvod iz knjige Zavestanje Stefana Nemanje, Zavestanje jezika, Mile Medic, 45-55, “ Filip Visnjic”, Beograd

majra 

Site Admin

Obecana zemlja

U odeljku za preporuku knjiga, Majra vam je toplo preporučila “Razgovore o jeziku”. Radi se, zapravo, o priručniku koji je teško naći (čak i ja imam fotokopiju). Za sve one koji su lenji da potraze ovaj priručnik, i za one koji nemaju ili ne žele da odvajaju finansije za tu vrstu literature, kao i za one kojima više odgovara nova forma, odnosno lakše vam je da čitate na netu nego iz knjige, ja ću nastaviti da pišem u ovoj temi.

Zašto se kaže obećana zemlja

Ovaj izraz potiče iz Svetog pisma. U Starom zavetu, u Knjizi Izlaska, na mestu gde se govori o oslobađanju Jevreja iz egipatskog sužanjstva, ima i sledeći detalj:

Pošto se javio Mojsiju u vidu plamtećeg grma i naredio mu da se izuje, jer stoji na svetoj zemlji, Gospod Bog najavljuje izbavljenje jevrejskog naroda:

“Video sam nevolju naroda svoga u Egiptu i čuo sam vapaj njegov od zla što mu učiniše mučitelji njegovi, jer znam muke njegove. Zato sam sišao da ga izbavim iz ruku egipatskih i da ga izvedem iz te zemlje u zemlju dobru i prostranu, u zemlju u kojoj teče mleko i med.”

Ta zemlja koju je Bog obećao Jevrejima (otud izraz obećana zemlja) bila je, u stvari Kanaan, kako su stari Egipćani zvali područje zapadno od reke Jordan do Sredozemnog mora, odnosno današnji Palestina I Izrael.

Iako ove teritorije odvajkada potresaju ratni sukobi, opstao je izraz “obećana zemlja” u značenju bogata, srećna zemlja, zemlja u kojoj bismo voleli da živimo jer verujemo da tamo teče med i mleko, te da nema nevolja koje opterećuju našu zemlju. Obećanom zemljom se najčešće nazivaju Sjedinjene Američke Države, ali je, takođe, poznato da susret sa istom vrlo često dovodi do razočaranja.

Zašto se kaže zvezda vodilja

Ovaj izraz potiče iz Novog zaveta, knjige koja opisuje zivot i delovanje osnivača hrišćanske religije – Isusa Hrista Nazarećanina.

Rođenje Hristovo, datum od kojeg se računaju godine po današnjem evropskom i međunarodnom kalenaru, označeno je kao dolazak novog mesije – spasitelja ljudskog roda. (Pre njega je to bio Mojsije).

Vest se pronela Judejom i među vlastodršcima je zavladao veliki strah. Evo opisa tog događaja, iz Vukovog prevoda Novog zaveta, u Jevanđelju po Mateju:

“A kad se rodi Isus u Vitlejemu Judejskome, za vremena cara Iroda, a to dođu mudraci od istoka u Jerusalim i kažu:

”Gde je car judejski što se rodio? Jer smo vidjeli njegovu zvijezdu na istoku i došli smo da mu se poklonimo.”

Kad to čuje car Irod, uplaši se, i sav Jerusalim s njim.

I sabravši sve glavare svešteničke i književnike narodne, pitaše ih: “Gde će se roditi Hristos?”

A oni mu rekoše: “U Vitlejemu Judejskome, jer je tako prorok napisao:
“I ti Vitlejeme, zemljo Judina, ni po čem nijesi najmanji u državi Judinoj: jer će iz tebe izaći čelovođa koji će pasti narod moj Izrailja.””

Onda Irod dozva tajno mudrace, i ispitivaše ih kad se pojavila zvijezda.

I poslavši ih u Vitlejem reče: “Idite i raspitajte se dobro za dijete, pa kad ga nađete, javite mi, da i ja idem da mu se poklonim.”

I oni, saslusavši cara, pođoše: a to i zvijezda koju su vidjeli na istoku iđaše pred njima dok ne dođe i stade odozgo gdje bješe dijete.

A kad vidješe zvijezdu gdje je stala, obradovaše se veoma velikom radosti.

I ušavši u kuću, vidješe dijete s Marijom materom njegovom i padoše, i pokloniše mu se; pa otvoriše dare svoje i darivaše ga zlatom i tamjanom i smirnom.”

Po tome je zvezda za kojom su išli i koja ih je dovela do mesta rođenja Hristovog nazvana zvezda vodilja. Taj se izraz danas upotrebljava u značenju: “ono što nekoga vodi u životu, putokaz”.

Slično značenje ima i izraz ideja vodilja ili misao vodilja.

Zasto - Zato

Cesto se pitamo "zasto radimo ovo na ovaj nacin a ne na onaj", "zasto upotrebljavamo neku izreku i sta ona znaci" i jos cesce ne znamo odgovor. Da li ste se nekada upitali zasto burmu nosimo na desnoj ruci, zasto se kaze "kosta ga k'o svetog Petra kajgana" i slicno. Verovali ili ne za sve to ima i odgovora. Evo samo jednog primera, a ako vam se svidi tema vi prilozite neko svoje objasnjenje:

Zasto muskarci zakopcavaju dugmad sleva udesno, a zene obratno?

Zakopcavanje sleva udesno muskarci su prihvatili jer im je to omogucavalo da u svakom trenutku desnu ruku zavuku u preklop na kaputu i odande izvuku oruzje kojim ce se odbraniti od iznenadnog napada.

"Zenski" obicaj zakopcavanja je nastao tako sto su zene nekada duzu, desnu stranu svojih ogrtaca prebacivale nalevo, jer su svoje bebe cesce drzale na levoj sisi nego na desnoj, kako bi ih mogle duzom stranom ogrtaca pokriti dok sisaju ili spavaju.

Zasto se kaze Dunav

Reku koja protice kroz mnoge zemlje, razni narodi koji zive na njenim obalama razlicito zovu. Ako krenemo hronoloskim redom najstari naziv koji se sa pouzdanoscu moze vezati za Dunav jeste grcki hidronim, kako bi smo mi rekli Istar, ali je on u anticko doba podrazumevao samo donji tok Dunava, koji je jedino i bio poznat starim Grcima. Njime su plovili Argonauti u potrazi za zlatnim runom. Za grcke geografe Istar se zavrsava kod Gvozdenih vrata, danasnjeg Djerdapa.

Slicno vecini drugih velikih evropskih reka Dunav ima i latinsko ime – Dunuvius pod kojim se u doba rimskog carstva podrazumevao gornji tok Dunava. Poreklo imena Danuvius u samom latinskom vuce koren iz keltskog jezika u kome znaci prosto – reka. Ova keltska rec srodna je nazivima za “veliku vodu” i u nekim drugim jezicima kao sto je osetska ‘don’ od koga potice ime ruske reke Don. Tek rimski istoricar Salustije govori o Dunavu u celom toku, najverovatnije zahvaljujuci Oktavijanovim ilirskim pohodima u kojima su Rimljani otkrili da Dunuvius tece i iza Gvozdenih vrata.

Slovenski narodi su za Dunav prvi put culi od Gota koji su latinsko Dunavius izgovarali - Donawj. Pa je gotsko dugo ‘o’ u “slovenskim ustima” preraslo u slovensko ‘u’. Zbog toga u vecini slovenskih jezika nezavisno od toga da li njihovi govornici prebivaju u Podunavlju ili ne i danas dominira oblik sa ‘j’ na kraju reci: rusko, ukrajinsko Dunai, poljsko, cesko, slovacko i slovenacko Dunaj. U Bugarskoj se takodje javlja oblik Dunav poreklom od staroslovenskog. Zanimljivo je da Slovenci imenom Dunaj zovu ne samo reku vec i jedan od najpoznatijih gradova na njoj – Bec.

Vuk Karadzic u “Srpskom rjecniku” takodje belezi siroko rasprostranjenu upotrebu naziva Dunaj na nasim prostorima. U proslosti je postojao i varijetet (kao Sava, Morava) u zenskom rodu – Dunava, cak se javljao i u srednjem rodu kao – Dunavo. (u narodnoj pesmi …”mece mrezu u tiho Dunavo”), danas se u knjizevnom jeziku koristi iskljucivo Dunav u muskom rodu.

Dunav kako ga nazivaju u Bugarskoj i kod nas izvire pod nemackim imenom Dunau i tece sve do austrijsko-madjarske granice gde prerasta u Dunu, kroz Rumuniju tece kao Dunare (Dunăre) usled glasovnih promena u jeziku kako se naziva i na moldavskom, i na koncu u Crno more se uliva kao ruski Dunai (Dunaй).

Kako god ga zvali, svi koji zive uz ovo vodeno bice su blagosloveni.

http://farm2.static.flickr.com/1245/525270518_677123800d.jpg
Foto: Goran Aleksic, Inter CAFFE, Usamljeni kauboj, CC by SA 2.0

majra 

Site Admin

Kucanje u drvo

Svaki put kada neko prokomentariše nešto dobro ili se dogodi neki povoljan preokret, čovek kucne u drvo i obično kaže:
"Da kucnem u drvo da ne čuje zlo."

Ovo je najzastupljeniji vid sujeverja, koji se zansiva na starom verovanju da su bogovi živeli u drveću koje je raslo po šumama. Kad je neko dolazio da moli nekoga od tih bogova ritual je zahtevao najpre da dodirne koru drveta. Ako bi mu se ta želja kasnije ispunila, on je ponovo dolazio do tog drveta da kucne u njega, što je bila poruka bogu da je molba urodila plodom, a u isto vreme i gest zahvale.

Istovremeno postojalo je verovanje da oko drveća obleću i duhovi koji su ljubomorni na ljudsku sreću i koji su činili sve da osujete svaki dobar razvoj dogadjaja. Kucanje u drvo imalo je i tu svrhu da "zagluši uši" tim duhovima da ne bi čuli da je želja ispunjena.

http://www.odlican.com/d/4573-2/zagrljaj.jpg
Foto: Sandrina, Zagrljaj

majra 

Site Admin

"Od Kulina bana"

Svako od nas čuo je bar jedan od sledećih izraza: "Od Kulina bana", "Od Kulina bana i dobrijeh dana", "Nemoj da mi pričaš od Kulina bana" ili "Razvezao od Kulina bana". Reč je, naravno, o jednom od vladara bosanske srednjovekovne države - banu Kulinu (1180-1204). S gledišta jezika, pobrojane krilatice, same po sebi, označavaju vremensku odrednicu i one su u narodnoj svesti pomalo maglovit pojam nekih davnih vremena. Istovremeno, njihova jezgrovita poruka ukazuje na blagostanje koje se vezuje za ličnost Kulina bana.

Još je dubrovački benediktinac Mavro Orbin u znamenitom delu "Kraljevstvo Slovena", objavljenom na italijanskom jeziku u Pezaru 1601. godine, zabeležio narodno sećanje na srećne dane i izobilje u Kulinovo doba. Istovetno predanje o bosanskom vladaru nalazi se i u spisu Orbinovog savremenika i sugrađanina Jakova Lukarevića. Ovo narodno verovanje, koje je svakako nastalo pre pomenutih dubrovačkih pisaca, ne samo da se održalo do novijeg doba nego se vremenom širilo i poprimalo nove mitske nanose.

Šta kažu istorijske činjenice? U početku su se istoričari našli u velikoj nedoumici jer Kulinovu omiljenost nije bilo moguće objasniti ni ličnošću, o kojoj se gotovo ništa ne zna, ni vladavinom koja se, prema sačuvanim svedočanstvima, nije izdvajala ni od prethodnika ni od naslednika. Štaviše, ni opšte političke prilike u tadašnjoj bosanskoj državi, smeštenoj izmedju Vizantije i Ugarske i izloženoj dvostrukom pritisku, ne daju uporište za formulaciju "Od Kulina bana i dobrijeh dana". Ni o kakvom blagostanju, koje bi se kasnije tako dugo pamtilo, nije se moglo govoriti. Zašto Kulin ban a ne, na primer, Tvrtko I Kotromanić (ban 1353-1377, kralj 1377-1391), najveći vladar srednjovekovne Bosne?

Ipak, postoji objašnjenje! Istoričari su ga naslutili i obrazložili na osnovu jednog stvarnog izvora. Reč je o diplomatičkoj ispravi, vrsti izvora kojima, ako su autentični, istoričari poklanjaju puno poverenje. U pitanju je povelja Kulina bana, inače najstariji ćirilički dokument bosanskih vladara, koja je izdata Dubrovčanima. Ovom ispravom Kulin je dubrovačkim poslovnim ljudima jemčio slobodu trgovine bez uobičajenih carina.

Radilo se, dakle, o jedinstvenoj, nesvakidašnjoj povlastici koju su Dubrovčani uživali samo u Bosni, ali ne i u okolnim državama. Dogodilo se da su kasnije Dubrovčani izgubili pomenutu privilegiju, pa su otuda nastali vajkanje i žal za starim, dobrim vremenima. Naravno, nije slučajno što su upravo u Dubrovniku, kao nostalgično sećanje na zlatno doba njegovog poslovanja, uobličene prve izreke o bosanskom banu. U kolektivnom sećanju žitelja Dubrovačke republike on je upamćen kao dobrotvor koji je doprineo njihovom izobilju i blagostanju, pa, tako, u gradu pod Srdjem nalazimo istorijsku podlogu "dobrijeh dana" Kulina bana.

izvor: Politikin zabavnik

majra 

Site Admin