Priroda i drustvo - Roklicer Umetnost

Nisam od onih koji plaču za svaki k****c, ali taj dan sam, kunem se, plakao kao kišna godina. Umro je stric poznanika mog prijatelja u pedesetdrugoj godini života. Patolozi su stavili u izvješće da je umro prirodnom smrću, dakle laički gledano umro je na kraju svog života. Nema ništa ljepše od obdukcijske dijagnoze: prirodna smrt, jer to bi ako ništa drugo trebala biti utjeha za sveukupnu ožalošćenu rodbinu i tugujuće prijatelje. Nije se eto patio od dugotrajnih i iscrpljujućih bolesti, poput raka, trihineloze ili kravljeg ludila. Jednostavno je umro prirodno. Još ako je kihnuo u snu, znači da su mu svi anđeli i svi sveci bili naklonjeni za života. A to nije mala stvar.

Vijest o smrti strica poznanika mog prijatelja dobio sam pod čudnim okolnostima.

Pod jedan, noć prije sanjao sam da mi je ispao lijevi kutnjak što je, prema starinskim vjerovanjima, siguran znak da će ti odapeti neko blizak. Iako nisam praznovjeran, ovakvo pretkazanje u snu obično bi me čitavi dan držalo budnim. Istinabog, probdio bih i one dane kada sam sanjao žive mrtvace.

Ako usniš da sam umrla, znači da si mi produžio život za još par godina., govorila je moja pokojna mama koja je postala pokojnom već u tridesetsedmoj. Pregazio je tramvaj kada se pijana vraćala s poslovne večere na kojoj je, kakve li ironije, pred poslovnim parterima iz inozemstva referirala o sigurnosti prometa na našim cestama. Preživjeli svjedoci tvrde da je uspjela šarmirati alkoholizirane predstavnike transportne tvrtke iz Amsterdama. No umjesto da osvoji uglađenog ljubavnika iz Nizozemske odjednom je na sebi imala šezdesetak putnika tramvaja, mahom šljakera iz obližnje cementare. Ni danas si ne mogu oprostiti što je nisam sanjao mrtvu. Možda bi je to spasilo od tramvaja.

Pod dva, koliko god ovo blesavo zvučalo, to sam jutro ustao na lijevu nogu. Ne bilo koju, već baš na lijevu. Obuzela me je jeza čim sam vršcima prstiju lijeve noge dotaknuo parket. Odmah sam je zabacio unatrag poput jebenog Bruce Leea i tri puta hračnuo na pod od čega je jedan pogodak bio u sridu moje papuče. Da nisam pod hitno morao ići pišati, kunem se da bih čitav dan ostao u krevetu. Ovako me je sila prirode natjerala da se suočim s nadolazećim nedaćama. I nisam ih dugo morao čekati.

Pod tri, taman kada sam novinama brisao zahodsku dasku, koju sam maločas popišao, na vratima se pojavio električar Mika. Mislim, k****c je moj on električar, nema ni osnovnu školu, ali se čovjek razumije u fiziku pa tako i u struju. Kako je meni hitno bio potreban štednjak, jer sam od silnih sendviča s polly salamom prestao srati, pustio sam Miku u stan. Pokazao sam mu pokvareni štednjak i dobronamjerno ga upozorio na crne slutnje.

Zar je petak trinaesti?, prestravljeno me je pitao.

Nije, odgovorio sam nakon kraćeg razmišljanja.

Onda se nemamo čega bojati., zaključio je u svojoj naivnosti.

Slegnuo sam ramenima i prepustio ga sudbini. A to da je sudbina ko ježeva guzica, shvatio sam kada sam jadnog Miku pronašao ukopčanog u šteker. Tresao se u ritmu Sambe i samo Bog zna da sam tada imao kameru i bilo kakve udaraljke, snimio bih spot za Porina. Ovako sam se morao zadovoljiti lopatom. Dva srdačna udarca između trećeg i četvrtog pršljena Mikine kralježnice bilo je dovoljno da odložim lopatu pod krevet. Rezlutat svega: Mika će još dugo nositi chirokezu, a ja i dalje ne serem zbog pokvarenog štednjaka.

Kako sam do sada naveo tri elementarne pretpostavke za nadolazeću katastrofu u mom životu, tojest smrt strica poznanika mog prijatelja, jasno je i svakoj budali da sam se za to trebao pripremiti. Ali nisam. Barem ne u potpunosti. Živa je istina da nisam dugo dizao slušalicu, iako je telefon zvrndao poput moje žene pred menstruaciju. Istina je i da sam uši začepio starim krpama, flaxom i špenadlama, čak sam se jedno vrijeme i zatvorio u ormar, ali ništa od toga nije pomoglo. Naprotiv, telefon je postajao sve uporniji, a ja sve luđi i neoprezniji. Između dva zla, totalnog duševnog poremećaja i slinjenja nad slušalicom, izabrao sam ono drugo. Prekrižio sam se i okrenuo oko svoje osi. Tako sam uroke usmjerio prema slici svoje pokojne punice koja se uokvirena smiješi s kuhinjskog kredenca.
Isprava me je razveselilo kada sam čuo glas prijatelja čijem je poznaniku umro stric. Ipak, tada još nisam znao da će mi priopćiti tragičnu vijest. Razgovor je tekao ovako:

Bok, kaže on.
Bok, kažem ja.

A onda dramatska pauza od cirka dvije - tri sekunde. Ne znam čemu te pauze, ali činjenica je da su one ukorijenjene u svijest poštanskih pretplatnika. Pretpostavka je mnogih da je to vrijeme rezervirano za tajne službe, kako bi blagovremeno stisnuli tape. Kako god bilo meni je ta pauza dobro došla da izvadim zaostalu špenadlu iz uha.

Čuj, imam ti nešto važno za reći.

E tu sam znao da sam najebao. Bolje da me je strefila očeva kletva - da Bog da se oženio crnkinjom - nego što sam podignuo prokletu slušalicu. Ali nisam mogao ubaciti u rikverc, pa sam vozio dalje. Postoji još jedna vrlo bitna stvar u ovoj priči: neki ljudi jednostavno nisu stvoreni za priopćavanje loših vijesti.

Sjećam se događaja iz vojske. Bilo je to tako davno da je pravo čudo što nisam zaboravio. Jednom je vojniku umro otac od zapetljaja crijeva pa je tom prilikom stigao i telegram sljedećeg sadržaja:
- Umro ti je stari STOP, neki mu je k****c bio STOP u crijevima, dođi odmah kući STOP, tvoj komšija Jovo STOP.

Po primitku STOP telegrama u vojarni je nastala neopisiva panika, jer je vojnik o kojem pišem ostao siroče, sam na svijetu bez igdje ikoga. Nesretni otac koji je umro "od nekog kurca u crijevima" bio je jedini živi rod ucviljenom vojniku. A sad je umro i to je, prema vojnom pravilniku, trebalo što suosjećajnije prenijeti sinu. Ali kako? Poznato je da su vojnici uglavnom nepismeni ljudi koji se lirski izražavaju samo u bordelima. S obzirom da Adamu (tako se zvao jadnik) nismo mogli reći: - druže, od danas si siroče - trebalo je između 250 nepismenjaka pronaći pametnu glavicu koja je iz školskog predmeta - hrvatsko srpski jezik - imala najmanje trojku. Kako takvoga nije bilo, izbor je pao na Muradifa koji je iz tog predmeta, istina, imao samo dvojku ali je zato iz prirode i društva bio vrlo dobar. Sama činjenica da je iz tako važnog predmeta bio visoko ocijenjen, diskvalificirala je nas ostale glupane pred zapovjednikovim očima. Legende govore, a ja sam tome živi svjedok, da je Muradif nekoliko sati trenirao govor u poljskom zahodu, dok su samo odabrani imali čast držati mrtvu stražu pred vratima wecea. Kada je izišao u očima mu se sjajila sva pamet i plemenitost ovog svijeta, a na čizmama komad toaletnog papira umrljanog dvadesetgramskim komadom dreka. U pratnji nekolicine nas Muradif je stao pred Adama koji je glasno prdio ispred 60 -milimetarskog topa, simulirajući napad na obližnje neprijateljsko selo.

Adame, prijatelju naš plemeniti i druže naš, koga voliš najviše na svijetu?, započeo je Muradif i tako zbunio sve nas.

Tatu., odgovorio je i sam zbunjeni Adam.

A državu, vojsku, našu valutu?!!! Šta, to ne voliš?, uzbudio se Muradif.
Ma jebeš to.
Znači tako, najviše voliš tatu?, zacvilio je Muradif, očito sjebane koncepcije, - A imaš li još nekoga koga tako puno voliš?
Nemam, imam samo tatu.
Znači, imaš samo tatu?
Da.

E, ajmo se kladiti da ni njega nemaš! Evo ti telegram pa se sam uvjeri!

Adam je nakon tih riječi pao u duboku komu iz koje se do danas nije probudio, a Muradifa smo streljali po kratkom postupku. Neki ljudi, kako sam rekao, očito nisu sposobni za objavljivanje loših vijesti. Muradif je tipični primjerak takve nesposobnosti bez obzira na visoku ocjenu iz prirode i društva. Moj prijatelj čijem je poznaniku umro stric drugi je takav slučaj za koji znam. Evo i zašto:

U srijedu je sahrana strica onog mog poznanika. Jel dođeš?
Ne volim sprovode.
Trebao bi se pojaviti.
Zašto? Od čega je umro?
Prirodnom smrću.
Jebeš ga, to više nije popularno.
Mislim da bi se svejedno trebao pojaviti.
Za koji k****c? Pa jedva sam ga poznavao.

Ali mi smo mu bili jamci za kredit, sad ćemo ga morati vraćati. Banka će odbijati od naših plaća idućih šest godina njegove rate kredita, jebo te! Pa valjda je zaslužio da mu se isplaćemo nad grobom?

I te kako je zaslužio, pomislio sam, i odmah stao oplakivati smrt strica poznanika mog prijatelja. A plakao sam, kunem se, cijeli dan.

Psihologija prodaje - Roklicer

«Prema gore penjemo se stepenicama, dolje se spuštamo liftom.» Švedska poslovica

Odmah na početku ćemo demistificirati pojam prodaje i uzeti za primjer bilo koje drugo zanimanje: doktora, frizera, učitelja ili konduktera. Uz osnovno znanje profesije svako to zanimanje traži potencijalno znanje prodaje. Niti jedna osoba ne može vam pružiti adekvatnu uslugu ukoliko je namrgođena, potištena, neprimjereno odjevena, dosadna ili nepristupačna. Liječniku kojemu povjeravate svoje zdravlje ili život nećete ući u ordinaciju ukoliko je deprimiran. Tražit će te od njega znak podrške, osmjeh, rješenje za vaš oporavak… Frizer koji vas dočeka namrgođeno odbit će vas svojom pojavom na samim vratima salona bez obzira na njegovu stručnost. Jednako tako važi i za učitelje. Znanje koje nam učitelji pružaju nije dovoljno ukoliko ga ne usvojimo svojom «glavom». Dakle potrebna je obostrana komunikacija (čitaj: komunikacijski kanal) koja se oslanja na razumijevanju i empatiji (grč. empathes – veoma uzbuđen, strastven). Stoga je ovladavanje tehnikom prodaje bitno bez obzira na spol, dob, rasu, stupanj obrazovanosti i podneblje u kojemu živimo. Prodaja je poslovni akt između najmanje dva sudionika u kojoj se pretpostavlja da će jedan od sudionika dobiti ono što želi, bez obzira da li je drugi sudionik na početku prodaje svjestan da upravo to želi «kupiti» (M. Prusac). Vratimo se na sam početak kako bi dočarali riječi slavnog ekonomista Adama Smitha koji je u svojevrsnoj bibliji ekonomije «Bogatstvo naroda» objavljene davne 1776. godine napisao: «Naš ručak ne očekujemo zbog dobrohotnosti mesara, pivara ili pekara već zbog njihova obzira prema svom vlastitom probitku». Tehnika prodaje obuhvaća na stotine, možda i tisuća regula koje ćemo samo ovlaš dotaknuti u ovoj knjizi. Razlog tome je što se još nije rodio takav prodavač koji bi uspio sve regule svrstati u jednu knjigu ali nije zanemariva ni činjenica da se i mnoge zakonitosti prodaje svakodnevno nadopunjuju i modificiraju pa je nemoguće biti u stalnome «trendu». Osobno kada sam počinjao raditi kao prodavač osiguranja nisam ni sanjao da će mi jednog dana biti neophodan mobitel. Svakodnevno sam se služio telefonskim govornicama ili sam pozive obavljao iz stana ili ureda. O prijenosnom računalu i elektroničnom rokovniku da i ne govorim. Sve su to bile tehničke svari koje u to doba nisam smatrao bitnim za prodaju. Danas gotovo ne mogu ni zamisliti kakav bih uopće bio prodavač bez tih, meni tada nebitnih, stvari. Natprosječan prodavač odskače od ostalih jer provodi više vremena u razmatranju mogućih opcija prodaje s ciljem da jedna od njih (opcija) urodi plodom. Istraživanja koja su provedena prije nekoliko godina u Europi i SAD-u govore da čak 75 posto kupaca donose pozitivnu odluku o kupnji na osnovu osobina prodavača: stavu, izgledu, ponašanju i znanju koje prodavač posjeduje. Kada smo se već primili statističkih podataka nije na odmetu spomenuti i da 20 posto prodavača ostvari čak 80 posto ukupne prodaje u svijetu; što znači da onih 80 posto prodavača uspije prodati svega ostalih 20 posto proizvoda. Poražavajuće bi bilo da spomenuti podatak svrstamo u mogući alibi za naš eventualni neuspjeh. Razlog tome je jednostavan: ne postoje neuspješni prodavači! U svijetu globalizacije i nevjerojatnoj tehnološkoj ekspanziji na početku 21. stoljeća prodaja može biti samo prosječna ili nad prosječna. Uspjeh se krije u našim glavama. Ili kako je to jednom prilikom rekao Henry Ford: «Mislite da možete – ili mislite da ne možete – u pravu ste!» Ako niste ostali samo na željama, već ste prešli i na potrebu, dobro bi bilo da poradite na vlastitom stavu; ili točnije pozitivnom stavu. Je li vam čaša na pola puna (optimizam) ili na pola prazna (pesimizam), ovisi isključivo o vama. No, dobro bi bilo da se usredotočite na čašu koja je na pola puna.