Saputnici, poezija - Rade umetnik Umetnost

NASLIKANO SRCE

Kao da je na tren zadrhtalo,
ovo naslikano srce.
Pogadja li ga ova tisina
ili ova bol nije ljudska.
Kao da se u njoj ucaurila
sva ona svecanost zivota,
i vecnost zapisana brojem.
Nisu li to samo moje beleske
i mere za rucno sivena odela.
Pre su ovo samo kolovrati reci
za moja buduca pozutela pisma.
Kao da je moj svakidasnji zivot
neciji jeftin poklon u kutiji,
i zaboravljena stvar u koferu.
Pristao sam, sam na pocetku
da postanem bezimen,
izbrisan
na vizitkartama
u adresarima.
Dusa je moj jedini svedok
i svetionik, uzdanica
i svetlost pre trajanja.
Pre da je zelja rasuta.
moje duse, zelja mlada
i fatalna kao lepe zene ukleta,
nekako uvek ljudski slepa
i smrtno zaljubljena.
U sumraku svih nasih rastanaka,
na mestu prvih sastanka,
na svakom starom mestu,
kao da smo prvoj ljubavi na grobu.
Kao da je uvek nesreca
u moje oci zagledana,
i preslikana.
Kao turista sam bez vodica
sto je zalutao u gradu.
U oku kao da izgubih jednu iskru.
Dusa je moja sada pusta,
golema planina,
zavedena i skrajnuta
sa neznanih puteva
do svetog gumna sveta.
od culnih rituala,
u prvu caroliju, dok traje prvi san
dok me glad sasvim ne osvoji.
Uvek jer unapred smisljena
svaka gordost, i tastina,
vrag ce to bolje znati,
kao da sve nas bezumna strast vodi.
Srce bi i mrtvo zakucalo
neku su oglodanu kost bacili
psima lutalicama,
Zbog nje,
nije me strah
ako me je groznica obuzela
nije ovo stid jedna je istina kao i bol.
Ne sacuva me ni molitva
ni dragi bog.
Ne dohvatam se ni obale,
ni camca, ni maca.
Od ovog vetra nema zivota
kao da je ljuska poneta.
Covek sam zapao u talase i uzase.
U kosmarnom snu da se budim,
na brodu kapetana Nema.
Bez jedra cu u sici u vrtloge,
u mrklu u noc, u nespokoj
gori od svih brodoloma.
Srce mi nije naslikano
zelenim prahom,
otrovano bojom,
ljubomore,
i nesrecne ljubavi.
Znas me, ima boju
i tvoje ime
i svaka tvoja bol
je jedna nova prica.
Crno mi je kao nekad milo,
dok me ne ponese
da pokvarim belo platno.
Velika oseka je u dusi
kad je tuga u oku,
i plaza je pusta, kada je
duse pomucen razum.
Rastacemo se od nasih zelja
kao i ova dusa od zivota.
Poslednji dodir mesecine
je moja svetlost, i lazni sjaj.
Tako mi je mrzak miris krvi.
Uvek je neciji dug krvi veci
a necije pamcenje od mojeg starije.
Kao da je moje secanje jeftina lutrija
i moja losa sreca od boga plata
pa je ovo naslikano srce na oltar
smrtni poslednje mrtvo prineto.

NESTANAK SVETLA ILI POMRACENJE VREMENA

Crvenokosa se budi a svetlo se igra na njenom obrazu, vazduh sa okna pomera njenu crvenu kosu.
Njen cuvar je budan, cuvar vremena, kljucar od vrata svetla i putnik Al bastion tar o man ne trazi on nalazi, on je ziv pre svih stize zvuk da pocepa pa da ih vrati kao tri koplja. Cuvar se radja pa se budi i cuva dok sav pesak ne iscuri. Sve predmete koje sam sakupio kroz vreme, koje sam dobio da ih cuvam, ili da ih urucim u ruke odredjenim ljudima koji se jos nisu rodili, predmete koje nosim sa sobom, neke ne umem vise ni da upotrebim kako sam to nekada cinio. Nekima neznam ni ime. Sve se to skupilo u jednom sanduku, i to je moja jedina imovina koju vucem sa sobom prelazeci granice svesti, granice vremena i uma. Moj stap, sa glavom koja govori, moj verni pratioc, moj plameni mac, koji sece, metale, kamen i kosti koji se nalazi u njemu je kao i zaoka iz mog oka su samo neka od odbrambenih sredstava, moj pisak koji stvara bol, moja pisaljka koja pise svetlom a sve se nalazi u srebrnom mehuru koji se pojavljuje kada otkucam prve taktove, selam ali estor vas taruman, zvucnog kljuca kojim otvaram vrata i u svet koji se ne vidi ali je tu u nama, pored nas ili na kraju svakog naseg zaborava. Kada sviram, pocinje rast, ponekad pada kisa a ako se zanesem zvuk koji stvara crveno svetlo na kraju zlatne cevi mojeg gatinovera sa tri kuglice koje stvaraju zvuk i koje emituju snazan talas mestore sauma shoka koji ponekad pomera stene ili ih drobi ako je zvuk dostigao punu frekvenciju.
Mnoge sam predmete sacuvao jer neznam kome su namenjeni, ko ce doci da ih trazi, i kao takvi su meni vrlo neskloni, ne podaju mi se u pravoj funkciji i volja koju poseduju ih zatvara u onim emanacijama koje i ne slutim da su moguce. Neki kao da iskusavaju moju volju, kao da se igraju, ponekad nestaju, menjaju boju, svetle u tami ili se bude emitujuci odredjeni zvuk koji nekad podseca na
zujanje pcela, nekad na brujanje a nekada je to visok ton koji moze da izazove pucanj koji ako je dovoljno snazan moze da probije i najtvrdji zid. Jednom sam se spasao iz zatvorene kabine jedne podmornica
tako sto sam otvorio svojim kljucem prostor u kojem se nalazi moj sanduk sa predmetima , uzeo svoj
mali serbafasor, kao da se poigrao sam zato sto se budi, proizveo je zvuk takve frekvencije i kao maslac
prosekao otvor kroz koji sam isetao se na dok. Nestao sam kao senka u uskim ulicama luke. Ako sam bio zarobljen nekada sam jednostavno ukljucio svoj snauseran i izasao u vakrason gde sam posmatrao
njihova zbunjena lica, jer nisu mogli objasniti moj nestanak. Nekada sam izazivao lazno samospaljivanje i moji verni predmeti su me pretvarali druge predmete koje moji progonitelji nisu mogli povezati samnom a nalazili su im se se nadohvat ruke. Izgubio sam davno zelju da ih kaznjavam ili ih povredjujem jer je to stetilo energetskom balansu mojih pratioca. Oni su posmatrali moje igracke i smejali se mojim trikovima, ponekad su se rugali mojem milosrdju ali se nisu mesali u moja posla koja su kod njih izazivala nista vise do detinju radoznalost onih koji se osecaju vrlo sigurno na trecem varestionu odakle su videli daleko, dalje nego sto cu ja skoro videti. Okretao sam svoja ogledala u svom
anserinu i gledao ono sto ce se dogoditi sutra na udaljenosti jednakoj vidljivosti orlovog oka. Nisam osecao teskocu noseci svoj prljag na svom ramenu, nije mi smetao, kao da je neko stariji od ovih predmeta stvorio tu torbu koja je savrseni kovceg sa kljucem koji se otvara i pokazuje u prostoru nakon
otkucaja troslojnog astarnog ritma, kovceg sa blagom koji bi vladari sveta platili velikim brojem cifara na tajnim racunima. Samo neki od predmeta bi im doneli premoc i pokretanje energija tih predmeta u rukama nedostojnih cuvara, izazivao bi povratno dejstvo unistenja onoga koji neovloasceno i bez ritmickog kljuca budi te predmete. Nalazio sam predmete koji su pulsirali ispod zemlje, koje je voda izbacila a koje su vlasnici zbog njihove tezine bacili da se jednom za svagda otresu tog opasnog i nepodnosljivo bolnog tereta. Predmeti su remetili atmosferu i izazivali peckanje koze, nervozu, i nesanicu kod privremenih vlasnika koji su na nedostojan nacin dosli do njih. Smejao sam se kada su nekada izazivajuci pohlepu zeleli da ih poklone ali su vecinom neuspesno prolazili jer su instiktom svi bili odbijeni od samog predmeta, koji kao da se rugao slao je male elektro sokove na posmatrace koji su zapanjeni se na sva usta zahvaljivali i uklanjali iz vidokruga nedostojnog vlasnika. Ocajnik je vecinom morao da ih cuva i krije od pogleda dok se nebi pojavilo lice koje bi pristalo dobrovoljno da ga preuzme i koje se vecinom smejalo uzdahu olaksanja kada je predmet promenio vlasnika i skinuo teret
sa nesudjenog vlasnika kojem je vecinom dodijala ta zlehuda sudbina da cuvaju tako nemiran i zamoran predmet koji nije mirovao i koji se budio po svojoj volji kao da je programiran i u njemu postoji
inteligencija zive celije. Na telu je znao da stvara pecate, da izaziva svrab, da privremeno oslepi ili ogluvi svog vlasnika koji jedva da je naslucivao odakle dolazi ta privremena stanja izazvanih bolesti koje se javljaju i npovratno nestaju same od sebe. Kao da je predmet mogao da preuzme kontrolu nad njim ali kao da ga se nije ticalo sta njegov vlasnij cini sa sobom, jednostavno neosetljiv za njegove fizicke i dusevne patnje...nastavice se

J@ RIMLJANIN, ROMAN PATRICIAN

J@ koji sam vise zivota ziveo kao cuvar predmeta a umro sam kao rimljanin Roman Patrician, 75-50 B.Caaa i moja zena Irina koja ima krupne oci kao u laneta i osmeh kojem ni godine ne uzimaju od lepote. Ono sto je krasilo su beli zubi kao biseri koje su tamnoputi nagi indijanci sa vrecicom izranjali i sa istim osmehom ih prosipali pred moje noge. Oni isti biseri koje si ti cuvala i bacila sa broda kada je nebo pretilo da se sastavi i prelije more u oblake. One godine kada su polja orodila kao nikad pre, kada su na jedinoj planini sa koje se vide dve planine u ravnici tu gde su se gnezdili orlovi i leteli do Orlovca, da se pare. Tamo do Kamenca gde se vide kosti zivotinje koja je veca od galije. Tu gde jedan vetar mi uvek duva u lice a drugi u ledja. Na visini gde vetrovi sviraju dok prolaze kroz supljine belih stena. Tu sam prvi put stavio poljsko cvece na devojacjki grob, mesto gde se ljubavnici zaklinje na vecnu ljubav i proklinju za onu ne uzvracenu. Tu sam prvu ciglanu otvorio u Drenjaku i siroki put ka Avali poplocao velikim crvenim ciglama.. Tamo cu sagraditi svoj beli grad u kome ce na cesmi iz jedne lavlje glave teci topla a iz druge hladna voda. Tu sam ja Roman Patrician ukrstio svoj mac sa ljudima koji nose crne percine, i koji dolaze sa nozem u zubima pre nego sto se zora javi sa istoka i nestaju kada se pojave prvi zraci sunca. Na toj planini sam prvi put video vodu koja je ziva i koja se ne moze u ruke uhvatiti. Ona koju niko ne pije a koja je krv u avalitu i svoje vene pruza sve do reke Topciderke. Imala je i srce ova planina, ozivela da sa njene visine vidim slavu i kraj Rima koji mi vise ne nedostaje jer sam video kako se sa nedara otimaju sa majcinih grudi deca i u vatru bacaju. Video sam slavu i pad srebrnog orla koji je legije odveo niz dunav. Tamo ce ostati tabla a na Tekiji stub koji ce svedociti o nasim pobedama i porazima.
Svoje carstvo prosirismo macem i prevarom, macem i vatrom sagoresmo tudje hramove i svoje podigosmo. Hram koji sam podiogao i grad ce nestati u zemljotresu i pozaru. Zemljostres ce porusiti zidove, tvrdjave, kule i mnogobrojno stanovnistvo ce tada izginuti a koji su preteklii zauvek napustiti rusevine grada. Ja Roman sam gledao kako nestaje moj grad koji sam sazidao. Tada sam se uverio da bogovi nisu uvek na strani mocnih. Sve moje zrtve, sve moje molitve i prosuta krv nije ucinila da budem blizi ovom svetu koji je mene video kao tiranina. Srusice sve moje statue da se zatre secanje da sam ja Roman Patrician ovde na Avali zidao grad i imao cesmu na trgu sa koje iz jedne glave izlazila topla a iz druge hladna voda. Iz trece glave nikada nije tekla voda kao da je pri gradnji negde voda otisla otisla za zivom vodom koja je odvela svojim putevima da ko zna gde izadje na povrsinu. Kao nagovestaj kraja moje vladavine je bio dan kad je potekla voda iz trece glave mutna i krvava dok su druge dve od potresa otpale i vise ni topla i ni hladna voda tu vise nije izvirala. Svecenik je u hramu video kakav je truo drob u zivotinja koje su prinete da se ucini na volju i milost bogovima, ali zemlja se otvorila i hram je potonuo, a bogovi su nas napustili i to sveto mesto. Trebalo je videti moje zapanjeno lice dok su hrastovi padali, dok je vatra gutala tu staru sumu u kojoj je bilo velikih medveda i ljutih riseva, a na krosnjama su se legli belorepi orlovi i brzi sokolovi. Ja Roman digoh svoju legiju i zauvek napustih mesto gde su za nas prdedznaci bili vise nego nepovoljni gde su bogovi i svoju kucu zauvek u zemlju pokopali i sklopili. Zemlja se svukla sa brega i sa nase kamene terase i povukla i vile koje smo sagradili da gledaju u ravnicu. Moju legiju nisu potukla tamnoputa plemena u vatri zaostrenim kopljima i strelama namocenim u zmijski otrov. Ona koja su nas docekala u sumi iza svakog stabla i sa visokih krosnji, dok ih nismo isterali vatrom i dimom i veliko prostranstvo tako ogolili da vise nije bilo ni ljudi ni zivotinja. Ucinak je nas bio dobar ali su uslovi za opstanak nas bili dovedeni u pitanje pa smo zgrozeni slikom samog unistenja zurno zauvek napustili ovaj predeo smrti... Ove nase provincije u kojima smo gradove dizali, u kojima nam se deca radjala, mesala sa lokalnim stanovnistvom i polako gubila bliske veze sa Rimom koji je bio daleko od nasih ociju i srca kao sto to i u ljubavi vec biva. Legionari koji su zavrsili sa sluzenjem u legiji su ostajali u krajevima koji su bili bogati a zene lepe. Kupovali su i otimali imanja, zauvek ostavljali svoje kosti u ovoj dalekoj zemlji. One noci kada sam pobegao brzo sa zlatom iz Rima a moji pratioci su podmetnuli les kome je glava unistena do neprepoznavanja tako da sam sahranjen jos za zivota. Odrekao sam se imena i polozaja, napustio imanja koja sam imao kao i svoje ucesce u drzavnim poslovima i zauvek zatvorio vrata koja vode u Rim. Postao sam covek bez imena, legionar koji zudi za slavom i uziva u pljacki i bliskoj borbi. Moj put do zapovednika jedne legije koja je drzala jednu od nasih provincija na Balkanu nije bio brz ni lak. Novac koji sam posedovao mi je kupio i polozaj i ime koje sam izabrao da ga nosim a koje nisu mogli povezati sa imenom koga sam se zauvek odrekao. Za svoga zivota sam puno gradova osvojio, srusio i zapalio a tri koja sam sazidao su u zemljotresima nestali kao da nisu ni postojali. Poneka statua ili bista samo govori da sam prosao kroz te krajeve i da cu zauvek sklopiti svoje oci i odmoriti svoje kosti pored reke Pile u Bokokotorskom zalivu u gradu Risnu u svojoj srusenoj vili, od rane ispod kolena koju sam zadobio na bojistu Anadolskom gde sam nasao i svoju mladu zenu crvene kose. Tih nekoliko porodica koje su dosle ko zna kada i iskrcale se sa broda koji se nasukao na obalama mora i zauvek ostale da zive u toj stranoj i negostoljubivoj zemlji u kojoj vladari zive u planinama. Imali su vise zena i udavali su svoje kcerke za svoje neprijatelje i slali spijune i uhode da sve spletke i zavere podsticu i omoguce jednom da se pokori macem i osvoje ti krajevi koje je car davno pozeleo. Devojcica koju sam ugledao a koja mi se nasmesila i otrcala kao lane je naterala moje grubo srce da brze zakuca, da je za visoku cenu uzmem za svoju mladu suprugu koja ce me pratiti sve do moje smrti. Moje velike zelje se pogubile, moje pobede su izbledele a snaga misica nestala, a mac je otupeo. Kao da sam vise zeleo dan ukome je bol manja, vreme nije promenljivo za moja vec slaba pluca koja su sve cesce obolevala od kaslja koji ni trave ni lekari nisu mogli lako izleciti. Hrana je samo pogorsavala moje lose stanje, a moja sve cesce osusena gorka usta nije ni vino ni voda gasila. Moja zelja da jedem, da sve vise zelim slatkise koji su mi samo stvarali tegobe a bez kojih nisam mogao. Plikovi su se stvarali na mojim stopalima, vodeni plikovi koji su pucali ispunjeni sukrvicom. nakon toga te rane nisu zarastale tako brzo i sirio se miris iz mojih u zavoje uvijenih stopala. Nakon neuspesnog lecenja lekar je morao da mi odstrani palac na desnoj nozi a posle i dva prasta na levoj da bi sagoreo usijanim macem rane jer rane mi nisu zarastale. Moje bledo lice, moj korak sve je to recito govorilo da je vidljiv moj kraj koji vise prizeljkujem nego sto odlazem. Posmatrao sam sa trema brodove koji su prolazili kroz tesnac na Verigama i nisam osecao hladnocu. Pio sam velike kolicine vode koja mi nikako nije bila dovoljno hladna. Trazio sam da mi se donosi voda sa udaljenih izvora u nadi da ce mi od nje biti lakse ali to je samo bila samo moja puka neispunjena zelja kojoj ni jedna voda nije olaksala poslednje sate uoci velikog zemljotresa koji sam ocekivao ali od koga nisam strahovao kao da sam sumnjao da cu ga doziveti. Iz hrama su dolazila upozorenja da ucinim korake da odem u svoju drugu vilu na Prevlaci preko puta ostrva Mamule ali sam samo odmahivao rukom na sva ta upozorenja. Kao da sam uzivao u tom saznanju da ce sa mojom smrcu svet se obrusiti i na one koji na moje oci uzivaju u zivotu i pucaju od snage a ja ocekujem svoj nemio kraj. Bolovi koje sam amo od tih pocrnelih rana na stopalima i iz te zagnojene ispod kolena su bili nepodnosljivi. Lekar mi je sve cesce davao trave koje su me opijale i gonile u san pun kosmarnih snova u kojima sam video svoje zrtve, gubio dobijena bitke i zadobijao rane koje su me vise bolele nego oci...

VRATA CRVENA OD SVETLA

1. Ako ne trazim necu ni dobiti, ako se ne podsticem necu ni imati, ako ne otvorim oci i srce necu nikoga voleti, ako sanjam umrecu u snu i sva moja moc ce biti prva zelja da izgledam lepo. Legija je konacno nakon lutanja utvrdila svoj treci grad koji je nalazio u blizini jedne reke. Nase terme i kupatila smo sagradili tamo gde stalno izvire vruca voda. Prijalo mi je da se okupam i prepustim svoje telo vestom maseru koji je znao da misice koji su mi u predelu vrta izazivali stalne glavobolje opusti da sam ponekad na kamenom stolu zaspao i zapadao u neki san koji me je vodio kroz odaje moje vile u kojoj su sva vrata bila zazidana samo su jedna bila otkljucana. Kada sam otvorio ta vrata ukazao mi se prizor u kojem su se pojavljivali svi demoni koji ce se javljati tokom citavog mog zivota a neki ce me kao dobri psi tragaci pratiti kroz vreme u kojem cu cesto ja biti lovac a oni lovina ili cu se naci u situacijama kada mi zivot visi o tankoj srebrnoj niti. Prvi put kada sam upotrebio neki od mojih predmeta vreme i prostor kao da su se potpuno pomerili u neku drugu stvarnost u kojoj moje telo nije vise materija koja zavisi o hrani i vazduhu. Postao sam oblak, beo i bestelesan, sa nekim zadovoljstvom sam se odvajao od zemlje imao svoj let kontrolisuci let, koji je ponekad bio toliko brz da su mi se ledile suze u ocima od brzine kretanja. Posmatrao sam otvorenim ocima nebo koje sam ostavio i video sam da sunce nije vise blagotvorno za nas vec kroz taj tanki omotac salje toliko zracenja da nasa odeca je nedovoljna da nas zastiti od tih zlokobnih uticaja.
2. Sasio sam svoje odelo od srebra, stavio stit a u laboratoriji prvih moci sam spremao dovoljno seruma i lekova koje sam spremio u torbu u kojoj su se nalazili svi moji predmeti i laka oruzja koja sam nalazio ili zadobio u bojevima. Kretao sam se u pravcu jedng dugackog diska koji je po izgledu licio na izduzenu loptu iz koje je su pulsirale raznobojne svetlosti i emitovale energetske talase ka atmosferi u kojoj su se nalazile i prve stanice koje su se okretale oko svoje ose a koje su bile nezamislivo velike da sam se cinio odvise sitan u odnosu na diskove koji su pokretali sve te stanice na kojim su se nalazile ploce od elektrona i sjaj te zuto zelene boje je bio bljestavo odbijanje od srebrom zalivenih prozora koji su zatvoreni neprobojnim staklom, zadrzavali vazduh koji se stvarao tako sto su humane bakterije stvarale neprekidni lanac i simbiozu zivota u kojoj su i same bile spremista za svo nase secanje, ta nasa dostignuca koja ce ostati belezena u svakoj i neizbrisivoj poruci, u drvetu u kamenu u zemlji, prenosice nase secanje o svetlu koje smo doneli kao bogovi, svetlost koja je sva nasa cula budila jer je svetlost rodjena iz mraka i postala je onaj beli krug koji se krece brze od svakog vidjenog objekta. Nase oci su cesto pratiletu svetlost koja se tako brzo krece u noci, i nestaje ...Uhvacena ta svetlost je izvor za nase brodove koje spremamo za putovanje u nas paralelni izvan nase galaksije izvan naseg vremena i prve stvarnosti. Svaki brod koji je za pogon imao te svetle diskove koji su zracili energijom koja je nas san o putovanju u medju galakticki prostor ucinila prvi put moguc. Nase telo smo morali zameniti daleko efikasnijim energetskim replikatorom koji nam je omogucavao da uzimamo oblike koje pozelimo, kao prvi kameleoni smo se prilagodjavali i samo smo u retkim trenucima uzimali nase telo koje je nakon tako dugog boravka u replikatoru dobijalo neku prozracno plavu svetlost koja je se iz koze svetlucala a oci su imale tako jake srebrne iskre sa kojima je bilo moguce seci bilo koju materiju. Neki osecaj tezine koja nas vuce ka zemlji nije se mogao izbeci, koje navikao da leti ida neogranicenom brzinom usmerava svoje telo brzinom misli nije bilo lako da se suoci sa svojim telesnim oblikom. Onaj koji ima, onaj kojem se ukazuje je svoje ime dobio na zvezdama je prvi usao u svoj energo tran eritmision gde je zvuk izazivao stvaranje jakih plasteva koje smo ogrtali, pokrivali se kada su na nas usmeravana odredjena oruzja ili prve moci. Prakticno neranjivi i neograniceni u vremenu i prostoru svoj lik smo emitoval kao nas odraz pa smo kao pecat otiskivali u tvari i menjali se zajedno sa onima koji nisu jos ucinili taj korak da svoje materijalno telo zamene za neranjivo svetlosno sa kojim nismo imali problema jer bolesti koje poznaje telo nase energetsko telo je svojim bojama sprecilo i koji se menjaju zavisno od raspolozenja i tipa poruke koju emitujemo. Kao da smo prevazisli nekad usvojeni sistem da svoje poruke prenosimo zvucima, poceli smo da svoje poruke prenosimo pri ultra valnim i stvaralcki cin je svaki nas pokret pretvarao u ples svetla kojim smo stvarali prostorne entitete u kojima smo pratili nase eksperimente kako se odvijaju, gde je izvor otvoren svi piju a gde su tacke nasih moci skrivenih u zemlji a koje smo primetili da postoje i ukoliko se izlozeni dejstvu tih ukrstenih talasa pocinjemo da slusamo one tonove koji odgovaraju tonalitetu i muzici sfera. Svi kljucevi, raspolozivi kljucevi koje smo sami napravili i oni koje smo dobili iz drugih dimenzija su nase ulaznice u nove sfere. Sluzili su nam da brze otvaramo one nivoe u koje smo ponekad ulazili pa smo zloupotrebom svojih novih moci pali na nize podnivoe i rastali se sa svojim vantelesnim likom da bi ponovo gubili bitke koje je telo jednom dobilo pa izgubilo. Nasi pratioci su zauvek ostajali u svojoj prvoj vantelesnoj sferi, a pra oci u svojoj poslednjoj, ukoliko se nisu odrekli svoje dugovecosti i ziveli svoj materijalni vid dajuci svoje zavete i ispunjavajuci zadate koje su definisane u kodecima koje su samo prvi pratioci mogli da procitaju do kraja.
3. Prvi pratioc je uvek i najvazniji jer uvek prima na sebe udar lutajucih duhovnika, koji lutaju trazeci nesmotrene i nezasticene duse da im isisaju onu energiju koju svaki zivi organizam poseduje, koju obnavljamo puneci svoje baterije, izlazuci se suncu i mesecu koji nam omogucavaju da izvrsimo akumuliranje i time svoj energetski balans stavimo u predpripremno stanje za borbu, odbranu od napada lovaca kao i onih koji nam predstavljaju stalnu pretnju, svojim psihickim mocima koje koriste radi sticanja prednosti u sferama sticanja novca i polozaja u nasem zivotnom okruzenju. Posmatraci su likovi koji nas uoce i koji pazljivo prate nase akcije i reakcije. Oni su uvek spremni da se pouce iskustvima koja sticemo i prilicno su inertni i vesti imitatori uzimajuci ponekad nas lik i razvijajuci nase predstave isprobavajuci svoje stecene moci. Senke su tu da nam spreme odredjene klopke, da nas uvlace u mracna raspolozenja, da svaki optimizam pretvore u pesimizam. Ako imamo srece imacemo svoju duhovnu bracu koja ce nam se ukazivati kad nam je najvise potrebno, oni su nasi verni pomagaci, ponekad se desava da ucine zrtvu za nas, da dozive svoju duhovnu smrt i pustos preotimanjem od onih koji su spremni da vode prave vazdusne dvoboje u kojima se desava i ozledjivanje i vise od toga, kada ostajemo kao prazne forme koje posmatraju svet praznim pogledom, jednaki biljkama, potpuno oduzetog razuma i moci prepoznavanja. Nas susret sa astralnim putnicima, je uvek iznenadjenje, spavaci nas uvode u vestinu sanjarenja, u kojj se oblikuje praforma svake nase ideje. Cuvare sam pomenuo, razlikuju se po svojim mocima i odredjenjem cilja i sredstva koja sticu do kraja svoje poslednje misije.
4. Cuvari duse su oni koji su budni i nasa su zastita od preotimanja duse. Cuvari moci su oni koji nase moci cuvaju i odrzavaju. Cuvari stvari su oni koji nase stvari cuvaju i unistavaju ako im prepustimo da to ucine. Najavljivaci su oni koji nas najavljuju, svojim glasom i istrumentima ako se nasa misija priblizava kraju. Cuvari svetla su oni koji za nas cuvaju nasa svetla i svako obojeno svetlo izmere tako da dejstvo ne bude neumereno. Nenapisano...
AKO NEZNAM NECU NIKAD NI ZNATI, AKO NE PO SVETLU CITACU PO TAMI, AKO ME NE SACEKA TAMA DOCEKACE ME POSLEDNJE CRVENILO NA VRATIMA OD PRVOG SVETLA. AKO SAM NEM I GLUV NA SVE PORUKE KOJE SU SPREMNE DA MI SE UKAZU PA DA OTVORIM SVOJIM KLJUCEM GDE CE SVU BIT DA ZADOBIJA SRCE I TROSI PRVE MOCI...

Ucitelji su oni koje dugo ocekujemo, oni koji nas obucavaju da citamo svetlo i iskusavaju svakom bojom, oni polazu u nas velike nade, dolaze kada su pozvani. Uvreda i odbijanje pravih saveta koja nam upucuje izaziva tezak ispit preispitivanja svoji moci i verovanje koje imamo u svog ucitelja. Nase lude su oni koji u nase ime zabavljaju i ometaju nase neprijatelje, ili ih uljujkaju u uverenje da smo opusteni i spremni na gresku. Glasnici su oni koji nam donose poruke koje su nam upucene. Pregovaraci su tu da vode pregovore u nase ime a po potrebi da stvaraju i paktove sa diplomatama koji sa svojm mocima nas uvode na nepoznate teritorije gde treba da steknemo prvu prednost. Ako nam se jave
i ukazu svetionicari, to je sreca jer cemo da uocimo njihove svetionike koji svetle i upozoravaju nas na opasnost. Citav zivot se spremamo da preuzmemo svoju drugu formu i steknemo onu sferu u kojoj cemo cekati da se otvore vrata ka sledecim sferama. Nasa volja je da se otisnemo i prepustimo senkama da nas odvuku do ponora ili da sledimo prvi glas, da svoj ritam uskladimo sa ritmovima koji se ne cuju a tako su potrebni pri deobi jer onaj koji nas je uveo u prvu stvarnost nece nas pratiti kada budemo odlazili u svoju ocekivanu i dodeljenu na kraju prve raskrsnice. Svi putokazi i istrumenti su tu da nas povedu da nas odrzavaju u nasoj prvoj liniji na kojoj imamo silovite skokove i svaki odmor je nasa stanica u kojoj kupujemo kartu ka nekom novom odredistu. Naucicemo se da slusamo svoje telo, da osluskujemo rad organa, da primenjujemo lecenje zivom vodom, vodom iz mraka i srebrnim prahom. Nase prvo iskustvo sa ukusom zemlje,
sa trazenjem one vrste gline koja ce uciniti nasu kozu i unutrasnje organe
pripremnim za otvaranje svetlosnih ociju. Nase oci na koje se oslanjamo nas uvek ostavljaju u nedoumici dokle seze nas pogled. Da li je ono sto vidimo ono sto stvarno vidimo ili su to samo predstave koje zelimo i koje su nam kameleoni vesto podmetnuli da iskusaju nase moci razvrstavanja. Ako se nase neiskustvo plati na platou sa kojeg vidimo put koji je za nama na svakom boravistu ostajemo do kraja prve sfere ili u zurbi otvaramo jednu po jednu dok ne procitamo sve obojene karte koje nam se ukazu.
Naj teze je nauciti da se cuje zvuk koji emituju boje, da se brojevima izazove pokret, da se rec oboji i svaki nas glas dobije frekvenciju sa kojom cemo da pripremimo svoj kljuc za otvaranje onih barijera koje nas dele od nasih moci. Ako se domognemo obale i nebo nas primi da vidmo gde se nalazi nasa zvezda koju treba da vidi koja ce nas napojiti onom vrstom snage da savladamo prve i poslednje korake na stepenicama koje nas vode
ka sferama zvuka, ideja, svetla, moci i sferama tame koje nam daju one moci koje cemo izgubiti kada prelazimo mostovima preko ponora u potrazi za nekom dusom kojoj cemo preoteti onu svetlost koju su stekli kada su citali u knjgama koje se otvaraju u prvom snu. Sam osecaj da nas prati tama, da nas uporedo prate i oci svetla, nas baca u ocajanje ali bez nasih cula koja nas pripremaju za otvaranje nasim kljucevima koje ili cemo nositi neupotrebljene i koji ce nam samo smetati. Nas izbor je da se zaboravimo pa da sva cula probudimo u onoj basti gde raste onaj plod koji zeli nasa prva neostvarena sfera, da kusamo samo onoliko drugih plodova pa da sve oci zatvorimo za vidjenje drugih sfera u kojima bi samo lutali i zagubili se.
Pristacemo da pobacamo sve kljuceve koji otvaraju neke zavodljive sfere i jedina sfera ce biti sfera nase prve moci u kojoj ce svako nase oruzje biti ubojito, naostreno i spremno na prvi udar. Sticanjem zive zemlje dobicemo oslonac da sfera zemlje bude ispod nogu nasih potomaka, a sfera neba iznad ociju nasih predaka. Svako carstvo koje smo izgubili ili koje smo stekli je sfera dodele i ispracaja moci kada se svetla gase jer cvorne tacke se premestaju u prostoru koji omedji nasu prvu stvarnost i poslednje boraviste...

NE BUDI SE SAMO SMRT

Ako me ne zarobi tama, probudice me svetlo. Uvek
je budjenje teze nego ulazak u prvi san. Ako se san NE prekine nekim
zvukom, onda se nase oci otvore da vidimo neki svet koji samo oci mogu
videti kada su otvorene u snu.
Poslednje svetlo se gasi a oci su mi otvorene. Kao da sam iznenada
probudjen pa zaledjen, bez daha, sa misicima koji se hlade, i mozak se
odmorio, samo srce jos kuca neki nepoznatim ritmom dok ne otkuca svoju
poslednju sesiju i stane da ceka da se sve promeni jer sve je u promeni
dok traje prvi i poslednji preobrazaj.
U jednom momentu maser je masirao moje srce koje je jedva pokazivalo da
u meni postoji jedan zar koji jos tinja i preti da se ugasi ako on ne
preduzme sve svoje prve moci da me odrzi i vrati u moju prvu stvarnost
dok se ne odlucim da moje lutanje zavrsim u nekoj zaboravljenoj areni
gde cu se izazvan nositi sa onim protivnicima koji vise ne postoje.
Jedan vest pokret, lak udarac i sve ono sto sam bio je progledalo na
kamenom stolu, zagrejan vazduh se ohladio, do tacka smrzavanja, ledila
su se kaplice znoja na licu polunagog masera. Njegov pogled je ispunjen
ocajem i izenadnom nadom. Pa se pretvorio u veselje, i jedan uzvik, pa
je sake sklopio i naklonio se prema svetlu kao u zanosu.
Dok sam zapisivao svoj prvi i poslednji san on je cutao i trljao moja
nozna stopala koja su bila poluohladjena. kada mi je krv pocela da
struji venama moji misici su se zategli i dobili boju koja se povukla
sa moje koze dok sam ja posmatrao tu svoju poslednju promenu.
Gospodaru otisao bih za tobom u tamu, da izazovem i svoju smrt. Da te
nisam dozvao i moja ruka osetila tvoj ritam umro bih od svoje ruke,
samo oni koji se hrane svetlom imaju cemu da se vrate i koje sam budio
da se ne presele u drugi svet gde posmatraju sta nisu a sta jesu, pa
nisu ni svesni da je u jedno sakriveno mnostvo i vrata koja nas mogu
odeliti od neba i vratiti na zemlju su tu ili nam se zatvoritikao i
putevi koji nas vode svuda, pa nas vracaju na nas pocetak. I nasa prva
sustina je deo nase podeljene prabiti, naseg prvog pokreta u vodi. Nema
te ravni na kojoj mozemo mrtvi uspravno stajati. Ako se ne zapise prvim
svetlom ili se ne ocrta nasa senka. Silueta mrtvih zraci nepostojanjem
i pokojem.
Ako ne ume da cuje ume da slusa, ako je slusao dok se poveravaju imao
je sve njihove posede i tajne dok se ne svrsi i svaki damar im se se ne
umiri. Uzeo sam ga za svog cuvara svetla. Od danas tvoje ruke ce
odrzavati plamen dok se ne ugase i moje oci. Ako ne umes da citas, umes
da prizoves moci da vracas svetlo iz tame. Gospodaru, moja moc je mala
a zivot kratak, neka bude vasa slava, uzmete li mi svaki dodir i moju
meru, pritiska kada nema moje ce oci postaju tvrde a srce hladno.
Ti si dobio tamo gde se sve gubi, a mene ne prate oni koji gube na
kraju vec dobijaju na pocetku kada im je sunce na zalasku a zoru ne
docekuju. Moj kraj je tvoj pocetak, tamo gde se zavrsava moj pogled
pocinje tvoj put. Cekaj tri svetla na planini gde su ljudi prizvali
zmije sarke pa su i planinu krstili dok se ne probudi ona koja je
rodjena pod crvenim svodom. Ona koja ceka ime. Ona koja ima ljubav u
srcu a pamet u ocima. Ne ume ona da pogasi zvede kao sto ume poljupcem
da ih probudi. Veceras ces bogovima dati zrtvu i obuci svoje belo
odelo, srebrnim prahom ce zasuti robinje tvoje telo pa ces se i ti
okupati u srebrnoj vodi. Popices samnom poslednju kupu vina koje je
dobijeno od grozdja, to je loza dala u godine kada je rep zvezde na
nebu bio duzi nego sto je ova reka koja protice ispod nas.
Cekaj dok se ne srusi moj poslednji grad pa me onda odnesi i ostavi gde
je nebo kljuc da se vodopad probudi. Ostavi me u i stenama i zatvori
moju grobnicu sa tri pecata pa sacekaj dok reka ne progovori i vodopad
sa morem se ne sastavi. Onda ponesi ono sto lezi ispod belog kamena
koji ces skinuti ispod mosta za vreme prvog mladog meseca u svoj dom i
cekaj. Cekaj dok se svetlo na prvoj litici ne pojavi. Onda idi i ne
osvrci se preko levog ramena. Idi sa njom na brod sa belim jedrima pa
je prati dok svoj prag od kamena svojim rukama ne iskleses, na
ostrvu gde jedine boje stene ne oboje u zarko crveno cvet koji ne
videse tvoje oci do tamo, cvet koji kao da je u pesmi nikao a pupoljak
u svetlu crvenih stena se u divlju ruzu otvorio...
_________________
Verba volant, scripta manent = Reči prolaze, napisano ostaje.

MA AJDE...VIDI ME BRATEEEE !!!

Ostajati do kasno u noc na kompjuteru, debljati se od grickalica i koka kole je nesto sasvim prirodno, vrlo prisutno stanje odrzavanje kondicije i prisutnosti na svojim omiljenim blogovima, kanalima za chat ili piskaranje nekih nazovi prica, pesmica kao i nekih tekstova zbrda odozdola, kako nekom na um padne. Otudjenje ili beg od svakodnevice i povlacenje u neki po malo fantastican svet gde se nesto desava ili se to piscu i citaocu samo cini po mesecini da je Net mesto gde su prisutni ljudi koji su tu dosli sa nekom svrhom i namerom. Mozda je to jedna zabluda ili jedna od novih strasti i navika koju smo polako stekli dopisivanjem sa nekim od nazovi prijatelja koje i ne poznajemo u stvarnosti a sa kojim smo razmenili slike i sa kojim do tankih creva razmenjujemo svoje utiske i prepricavamo svoja svakodnevna desavanja ili iznosimo na neki cudan nacin kao u nekom iskrivljenom ogledalu svoje zivotne probleme skrivajuci se iza nekih nadimaka koji manje ili vise odslikavaju nasu zelju da budemo prepoznati u mnostvu mnogih koji imaju sta da kazu i sa kojim vredi razmeniti koju rec ili trositi svoje svako vecernje ili jutarnje vreme na chatu. Postoje oni koje bih nazvao vecernjaci, oni sto samo uvece pristupaju internetu i komunikaciji sa drugima. Oni koje svrastavam u jutrenjaci, su oni koji ne idu nigde od kuce, slobodni ko ptica, pre nego sto sat otkuca podne vec ce imati dobar cug iz velike solje za kafu i na metre slajfni na nekom od kanala gde ce se kao po obicaju voditi neki razgovori koji kao da imaju neki smisao i neku svrhu a u sustini su obicna naklapanja, prosipanje nekih duhovitosti ili ulepsavanje dana u sukobima sa onima koji dolaze sa namerom da izazovu reakciju nekih likova jer sami ne uspevaju da popune prostor svoje dosade nekim sadrzajima pa je naj bolji nacan naci nekoga za neku svadju ili vredjanje kad vec u zivotu su stavljeni od mnogih na ignore. Mnogi likovi ili bolje receno nickovi-nadimci mogu biti vrlo zavisni tako da samo jedan dan blokiranog interneta kod njih izaziva blagi uzas. Kvar komjutera je vec katastrofa, a spaljeni hard disk sa mnogim
mailovima i logovima u kojima su zapisane mnoge konverzacije je ravan nekom samoubistvu ili ubistvu od treceg lica iz nehata. Vreme koje se trosi na nase navodne prijatelje, dugi pozdravi i oprastanja, intimiziranja i uveseljavanje drustva koje se skupilo i ceka da neko da slagvort za neku temu ili da prospe neke od svojih bisera koji ce biti vrlo zapazeni. Cutanje na mestima za komunikaciju na Netu je ili zauzetost lica svakodnevnim obavezama, moguca zauzetost razgovorom sa jednim licem na PVT odnosno onim kome damo prednost ili vreme da nam trosi svojim temama, nebuloznim pitanjima, seksulanim porukama ili jednostvno vulgarnom recniku vredjanja kada se pominju i otac i majka i familija i blizi srodnici. Sestro slatka, duso moja, pile moje, nesreco muska, komsija sa pedigreom, moja maca su sve primeri izbrani ili slucajno napisani koji odslikavju i neoslikavaju kako se intimiziraju u svojim kontaktima. Ljubavne izjave tipa, pocesi me, pipni me, ljub ljub, dragi dragi oci moje, nema te nema sreco, ajde da ludujemo, volim te ko Milku sa grozdjem su samo neke smisljene porukice, sifrice kojima se daje do znanja da smo sa nekim na pertu, da se kuckaju vec poduze vreme i
svaki upad padobranca nepozeljne osobe je ravan svetogrdju jer time se prekida ustaljen ritam u kojem treba sto na sat izbaciti na stotine sala, ispricati sve svoje probleme do detalja, izjadati se zbog svoje sudbine i plozaja u porodici i drustvu. Sanjari drugih prostora, putnici koji ne putuju ali bi, da mogu, oni koje interesuje kako je tamo preko bare. Oni koji bi da skopaju nekog da im nabavi vizu i garantno pismo, ako je lud naravno nepoznatim facama bilo sto da grantuje, je sve sto izaziva smeh kod posmatraca ti nezadovoljnika svojim zivotom i izjave tipa, sutra ili za mesec dana picim preko grane, idem pa sta bude jer i ovde neznam stacu sa sobom. Sve je to smesno ili zalosno, ponekad i tuzno jer pokazuje da stvarnost u kojoj su ti likovi koji to pisu su u nekom paranoja stanju, da im je sve ovde lose a da im je sve tamo super. Oni koji su vec tamo jos vise podhranjuju svojim izjavama tipa, kako im je tako dobro za vrlo kratko vreme za neverovati su vecinom skrivene frustracije tipa, sad si ovde gde jesi pa cuti a da ti je bolje nije, jer ovde radis kao skotina, za neke pare koje i ne vidis jer sve sto imas je kredit koji ces da otplacujes dok imas snage da gledas na oci dok radis dva ili tri posla sto kod kuce, cuj kuce je naziv za stari kraj gde se ili malo radi ili se svaki ozbiljniji rad sa vecim radnim vremenom racuna u robovanje poslu, koji je gotovo nikako placen ili je samo izgovor da se pobegne od kuce. Pokrivanje svojih lazi je vrlo vest manevar da se ne kaze kako nam je zaista vec onako kako bi zeleli da bude a to ni blizu nije u stvarnosti. Upoznao sam mnogo ljudi sklonih depresiji, razocaranih zivotom, ljude koje je zivot samleo i unistio, koje je terao kroz iglene usi, one koji su svoju snagu potrosili na druge, na neku lenju i beskorisnu decu koji su vec prilicno godina stracili na spavanje, muvanje, lutanje po gradu, od prijatelja do prijatelja, na trazenje posla koji odgovara a koga nema i nece ga ni biti. Piajnstvo, ili opijenost sobom, u meri samog vrha svakog smisla karakterise one koji vise neznaju ni sta ocekuju, ni cilja ni svrhe svojega stremljenja u svojoj svakodnevici. Zivot od danas do sutra, parazitski nacin, okaci se nekom o grbacu da ne bi radio nista, ili tipa neko je uvek kriv sto mi je tako lose pa nek placa. kad se ima moze se, moze mi se, nisam lud da se cimam po autobusima po naj guzvi, ili da ustajem ko vampir u zoru da idem da me smara neki polupismenm seljak. Vrlo poznate konstatacije i aluzije da se na nekim mestima nalaze nesposobni i glupi a pametni vataju zjala po kaficima ili slusaju muziku ili se danonocno dopisju sa nekim priateljima sa kojima igraju neke igrice koje vise odgovaraju desetogodisnjem detetu nego odrasloj osobi. Ok. Dobro. Al neka, tako je to
nije drugacije nigde, neko se snadje, a snalazenje je vrlo pozeljno jer sci bi da se snadju i promene svoj zivot na bolje, kupuju skupu garderobu ili menjaju skupe automobile i dzipove. I tata bi sine, al ni sin ni tata neznaju da se snadju pa se trazi trik koji dovodi do promene, jer slaba je vajda popunjavanja tiketa ili poseta obliznjoj kladionici u kojoj se mozda krije odgovor i resenje koga vise nema. Majko moja, samo se mislim, samo se pitam koja je glupost verovanje da se pomeranje sa mrtve tacke i zamena prezivlajvanja nekim zivotom koji ima neki drugi pravac je samo na filmu moguc za mnoge a svi b9i a neznaju kako. Po pravilu smo mnogo pametni da druge savetujemo, da ucimo, da se predstavljamo vrlo uspesnim i produktivnim samo su nam rezultati i sama praksa nesto u neskladu al nema veze. Poza i gluma je bitnija. Vaznije je kako me vide nego sto sam zaista u stvarnosti. Neka samo danas u necijim ocima budem neki lik kao iz serije ili sa nekih strana zute stampe pa nek ide zivot. Zapusen nos, bol koji izazivaju pokvareni zubi, glad koju ne utoli nikakva hrana, pluvanje po drzavi i politicarima koji su preplaceni i najvise krivi jer su se presaltovali sa slaboplacenih poslova u dobre kabinete sa sekretaricam koje nose minice i koje eto ne moraju da zovu poslovnom pratnjom. Neko se ozeni, pa se smiri, neko se ne ozeni pa mu dodje na isto. I onima koji se bakcu sa slinavom decom i menjanjem pelena i oni koj sa visine gledaju na te koji tako mladi vec upregnuti dobijaju prve sede i trpe svoje prilicno udebljane zene koje su kolko juce bile vitke pa se od dobrog zivota opsutile i eto sad morqju i garderobu da menjaju i svoj imidz da oblikuju prema svojoj pozamasnoj poajvi. A vec da se lazemo necemo zar ne, i oni koji se malo vise prihvate canka i kasike, krkaju mesine, zevaju u tv i locu pivo vrlo brzo lice na svoju bolju polovinu pa vrlo brzo su vrlo pristao par koji ne odudara od normalnog da se u nekim godinama dobije napred bojler a nazad grba ali na donjem delu ledja. Majstori smo mi. Sve radimo i samo malo alata i vec se moze dati oglas u kojem se radi sve i svasta, kako kada i zavisno od nesrecnika koji veruju da ce u oglasima naci nekog stvarno za neki ozbiljan posao. Obicno su to oni nezaposleni koji bi da se snadju i popune kucni budzet, ili oni koji stvarno veruju da se sa torbom alata moze odglumiti spremnost da se urade mnogi poslovi za koje se izdaju svojim majstorskim umijecem. Nije retko da se izgovori za neuradjene poslove nalaze u onom koji je takve poslove i trazio pa nije imao srece pa natrcao na nekog ko ga je ojadio i morao da se raspravlja pri isplati za uradjeno a nista nije uradjeno kako treba i sve treba obicno raditi ponovo. Nasa stvarnost, nas mentalitet, nasa beda, nasa naivnost da prodjemo jeftinije. Nasa vera i neznanje nas teraju da padamo na istim greskama, da placamo cehove koje nismo napravili.
Na svetu nam nema ravnih da prezivimo, sa nikakvim radom, sa malo para da sta cak vise i naizgled zivimo vrlo lepo i zadovoljno. Mi smo carevi zadovoljavanja svojih prohteva, ne odricemo se nicega po svaku cenu zivimo izvan okvira moguceg. Placamo neke velike racune, zaduzujemo se sa dugovima koje jedva ili nikako ne mozemo vratiti. Kamate nam stezu omcu a nove banke nas drze vec na lancu i podsticu nasu glad i veru da se moze ziveti ekstra, ziveti bogovski, na kredu, od nezaradjenog, a obicno djavo dodje da naplati svoje i onda se grca dok se cupamo, iz g..na u koja smo tako naivno i broz upali da se prosto u cudi nadjemo kad nam saopste da smo u takvom minusu koji ni nikakva plata ne moze da pokrije. Masala. Kad prljava voda dodje do grla pa pocnemo da se davimo onda nam je svako kriv. Svakome se jadamo da eto moramo da oduzujemo nagomilane dugove, da cene nas ubise, da auto nam ima celave gume i nemamo ni za registraciju. Prodati. prodati nesto. Tooo. Auto. Stan. Slike ako nisu bezvredni fotosi dede i babe sa vencanja uvecanih i nasminkanih kao za slikanje. Prodatii se za sitno samo da se dug vrati. A karakter, koga briga za
karakter, za varanje onih koji pozamljuju lakoverno onima koje vise nema kuce zasta da ujede. Pozajmi od jednog da vratis drugom.Pravi recepte. Pa vise neznas kome si vratio i kome dugujes. Sve u krug. Svi od nekog neku sumu pozajmljuju, od banke od komsije, kuma, oca ili brata. Nasledje. Ceka se nasledje. Da se lkrcmi nezaradjeno, da se proda ocevina, majcevina, ujcevina, stricevina, zenino, tastino. Da se proda i zivi bogovsi dok se ne sprca i zadnji dinar, na polovne automobile, na putovanja, na zivot preko gubera pa da se opet zivi po meri kad se sve to lepo istrosi, zatvore sve male i velike slavine odakle cure dinari i evri pa polako se pocne prebsabirati sitnina iz dzepova za hleb i mleko, za kilogram kromira i tako skupu hranu koja kao de se prozivodi na mesecu pa se spejsatlom transportuje na nase pijace gde se preprodavci predstavljaju kao proizvodjaci a seljaci vise i ne zalaze jer nemaju vremena da prodaju kilogram luka i tri veze rotkvica kad im kisne nebalirana lucerka. Oni to lepo prodaju na noge. Dodju im na noge na kapiju, na vrata sa sleperima, kombijem i tovare a cena je niza mnogo niza prepolovljena ili samo da nije dzabe jer toga u sezoni ima mnogo pa preprodavac mora da spusta cenu svemu a na pijacam da je zida jer ziveti od tudjeg znoja je najbolje snalazenje, tu se ne trosis. Drugi posejao. Drugi ovrsio. Drugi spakovao a na tebi je saqmo da to prodas. I para na paru, na kamaru. Od jaja. Od uvezenih banana, od kivija iz Kaludjerice, od salate, od krastavaca i kupusa. Svega ima. Svega. Da je para. I sve se to proda. Svaka roba ima svoga kupca. Ono sto neko zaobilazi u sirokom luku. Lubenice u doba godine kad samo da su avionom dosle, grozdje i juzno voce i sve to neko kupi i sladi se a neko gleda i hvata zazubice i ceka da se snadje pa da u kesu turi nesto sto prizeljkuje a para za to nema i nece ih ni biti kako izgleda...

SLUSAJ PRIKA

12/4/2008

Slusaj prika, moj dobri prika. Cuvaj to malo zdravlja. Cuvajjj. I zivce. Ako pogubis zivce dzaba ti i zdravlje. A ja se vise nigde ne zurim. Onaj gore to vidi. Ima da me ceka malo vise pa ce me pozove. A za sada se ne zalim. samo djavo ima sve i smeje nam se, na nase puste zelje, nacisto smo svoju kozu prodali a sta nam je trebalo da se cesemo gde nas ne svrbi. Govorio sam ja da se ne zajmite, da zivite ko ljudi, da se ne strecate svako jutro i svako vece dal ce te imati neki novi dug da vratite. A dug je zao i los drug, moze da sve ode naizvrat pa da se nadjemo u takvom sosu kojem se nismo nadali. Kazem ti prijatelju sto mi se zalis da si potpisao neke papire i svoju kucu stavio na hipoteku. Nek ti je bog u pomoci, da pozivis da se tih kamata kurtalises i oslobodis se bede koja ti nije trebala. Ziveo si mirno, krckao ono sto si zaradio ili sacu vao al neces vraze zinulo ti dupe da kupujes auto cerki, da renoviras kucu, pa sad grcaj brajko. nebih da sam u u tvojoj kozi. Kazes slusao si zenu, slusao si decu, navukli te kaze mangupi. Kad se covek nasanka i povuce ga suntara*smutnja onda jedino da sprema cega nema jer moze da ga strefi da mu srce pukne ko casa i nema ga. Ko da ga nije nikad ni bilo. Slusam samo one sto se hvale kako sad nista ne rade, sede, piju dobru rakiju i vino, najedu se mesine i pretisak se podigne pa se slogiraju. Treba se brate trositi, na posao, na zenu, oznojiti se. Tako se zivot cuva, da ti krv radi, da se ne usedis. Zar mislis da noge mogu da nose debljinu, dakces ko guster. Kazes asma, ma davi, a pusis toliko ima da se udavis. E moj prika. Samo se ti hrabri, nece, kazes. Ma znas koliko je onih danas jesu sutra im svecu pale. Covek je obesen na tanko uze. Prekine se i nema te. Nego ne brini se ti, mi smo i onako ovde na ovaj svet samo gosti. Dodjemo i odemo, a neki sat kao da je navijen na neko nase vreme i kad otkuca poslednja minuta onda mozes da se ritas kolko oces ne vredi. Kao da je neko izmerio nas put, toliko i toliko imas da predjes, da se namucis, da sve svoje dugove namiris i
onda dodje ti lepojka da te zovne. Aj samnom golube dosta si leteo. Ajde ostavi sve, i zavseno i nezavrseno i polazi jer ja te cekati necu. A kad se izbecis u nju i pocnes da mucas da se nadas da nije tvoj red ona te uvati za siju pa te malo pridavi da ti ono malo duse lakse izadje. Zevnes brate dva puta, onako se stegnes kao da i je zima i odvede te, ides ko bela lala, pratis je i samo se cudis gde te ona to vodi, da nije pogresila. Pa vidis da ti neko pripali onu tanku svecitu i tura ti u saku da ti dusi osvetli put.
Veceras je nsto zaladnilo, suttra moze da se preokrene vreme, nesto me bole ruke. Gadno je to kad te kosti bole. Kazu samo neka banja. A koja. I banja je za zdrave. Odes bolestan i nadas se da ce ti biti bolje, pa se ukocis. Puno je njih odapelo zbog banje. Otisli na svoju ruku, lekara nisu ni ptali, jer su uvek bili u zivotu mnogo pametni, pa kad im se slosilo i kuci se vratili nekako crni u licu. Kad vidis coveka da je promenio boju, da nekako gleda ko mrtva riba, znaj da taj dugo nece jos. A neko i izvuce se, mislis ma od toga nema nista a on ko kuce, vuce se i mic po mic i opet ozivi ko sto je bio pre a spremali mu odelo i cipele. Ja. Vala neznam sta je gore da se zivi nazor. Il da se covek odmori od muka i ostavi se corava posla i lekova koji vise i ne lece vec samo odrzavaju, pa se posle opet menjaju jer vise ni oni ne deluju. navikne se covek pa lekar mora da ti da druge pa dok se naviknes, te uzmi po pola ujutru i uvece. Te preskoci jedan dan. A lekar te samop hrabri a zna kolko je sati i nece da ti kvari volju kad se drzis za ono malo zivota ko davlljenik za slamku...

Nocas sam bludnik

Svaki kutak njen
sladostrastan sam istrazio
i verujte mi da sam se uz svaku njenu rec
pomolio kao pred belom crkvom i
padao nicice pred njom kao pred ikonom svetice
kao pred bludnicom sam se razgolitio i stopala
joj ljubio, ljubio
a ona je gola lezala i jecala do bola
do krvi sam je izgrizao usne
a nigde nema krvi,
mozda je ovo san u meni neka stara rana
rana sto ne krvari, koja se ne previja
mozda je to moja poslednja bitka i moj poraz
moja kletva da ne pijem mlado vino, da zenu ne ljubim
dok ne sanjam, da ne pevam dok mi ne utrnu zubi
da je volim ko sto vole pomalo ludi
oni koji imaju sliku andjela u grudima
da mi je da umrem ali ne umem
dok sam zagledan u njene oci kao da tonem
u njeno kao u hladno gorsko oko, u njene snove,
kao da je njena blizina previse opasna i
svaka varka me izazivala na dvoboj
i svaki pokret je bio njen poziv kao da je svaki mig
njen seretski docek ili njena mala sala
i ona je moja i ja sam njen pa puklo ne puklo
pre zore ako se ne opijem od nje od ove noci koja je bludna
od ove noci koja je kao cekanje smrti
kao da ce u meni jedini trag neprospavane noci
biti san kao plavi pecat kao tri pecata ili sto pecata
a tekao je med na njenim usnama ili sam jeo cokopladu iz njenih usta
pojeo sam sa njom svako zrno grozdja
koje me izazivalo kao pticu koja nezna dali bi da peva ili da poleti
sve da imam i da se u kamen pretvorim ne bi bio ni hladan
ni zaspao nebi dok se svih pesama o njoj ne setim
pesama koje mi mirisu kao zumbuli kao u prolece kad procvetaju u meni
kao da i ja sada ne mogu da poverujem da i jabuke sanjam
kao sto nju ne mogu da probudim
da sve zabatalim brate dok se minuti pretvaraju u sate
i noc je jedna bruka
samo jedna polovina dana u kojoj je zaborav ili secanje
pregorelo, otrcalo se, mozda je to ona knjiga bez korica
ona kojoj ce uvek da ispadaju listovi
ona koja se cita mozda iz sredine
ili sa kraja nekog sna,
mozda, mozda se sve pamti u nekim knjigama
a najbolje secanje se ostavlja za kraj
kao za kraj otrcanih serijala
za neku veliku ljubav koja i sad vredi od koje se ne stedi
od koje se ne krije i kad se kicma savije i sve izbledi
ostane za kraj jedna prica koja ide od usta do usta
u kojoj je on umro bez ljubavi
a ona od srca koje je preskakalo...

SELJAČINOOO...JEDNA !!! Prica iz birtije

2/4/2008

Na sta si ti sprcao tolike godine. Ode zivot, niz vodu il niz brdo. A zasto se mucis. Za koje babe zdravlje lomatas kicmu i cuvas nekom nesto. Niko te posle ne vidi ko smrdljiv sir. Sve si vec raskucio. Nemas vise ni bravu ni kljuca. Samo onu kolibu gde ste pre cuvali ovce i svinje. Imas progoreo sporet i klimavi astal. E brajko Da znas. Pao si ne poslednje grane. Bolje bi ti bilo po onoj narodnoj da uzmes stranjku pa da se zamaknes na neku malo jacu granu. Za...bi tu radnju. Takva propalica se nije rodila. Da nismo svojita pa aj ajd. Al te samo gledam kako ides od komsije do komsije da natocis vodu. Da uzajmis testeru, sekiru. nemas vise ni kuce ni kucista. I ovo bi prodao al nisi ni znao da je to tvoje pa je preteklo. Kako je krenulo i ovo ces prodati neku noc. Prevrcu ti se u plitkom grobu i otac i majka, svi blizi i dalji preci, cela familija sa oceve i majcine strane. Ti si bio gazda. Ti nisi nikada to bio. Bio ti je otac i djed dok je imao dva hektara oko kuce a ti zivis u kolibi ko pustinjak. Ma ti si sad go k...c. Cuti, idi begaj. Bolje sto su pomrli da negledaju zlo. Da ne gledaju svoju sramotu. I molim te kada izadjes u narod ne obracaj mi se jer ocima nemofgu da te gledam moj rodjace.
Vratio sam se od onog kukavca, neveseo i nekako mi je posle doslo zao sto sam mu sve ono rekao. Al ne vredi, dusa me boli, crce se kida kad gledam svoju krv gde propada na nogama. Ako sam ja ostao sam, i deca se rasturila po svetu. Nisam prodao svoju dedovinu i ocevinu. Kazu da ocu da popijem. Kazu da sam ulazio sveceri na kradom kod udovica a sabajle izlazio. Jesam ne krijem. Ako sam potrosio moje sam potrosio, ono sto sam sam zaradio. Nisam vise za neki posao, jedino da sedim na klupi ko pokojni deda i premestam se iz lada u lad. A noge me jos sluze. Oci polako izdaju, u rukama sam jos jak. Nekako mi sve pusto, kuca, dvoriste. Pa se dignem i odem da ne mislim. Nadjem one moje alamane, sedimo u parku. Proturimo koju u birtiji. Evo sad me vuce da vidim sta ce danas biti. Kazu da pravimo sa ljudima segu. Da se rugamo, da ogovaramo i poturamo. Lazu. Ko psi. Ako i pravimo sale i nekog potkacimo. Sve po zasluzi. Da ne dize nos bez razloga. Svaki dan prodjem istim putem, i gledam kako se jedna po jedna kuca zatvara. Odose. Raselise se. U Zmajeviku gde se orilo od pesme ne cuje se ziva dusa. U birtiji je stanje redovno. Uobicajeno. Po neko vec nasisan sedi i drema. Neko uvek hoce da bude u pravu. Da se pokaze. Da se pohvali. Covek ti nesrecan ako nema cime da se pokaze. Makar to bila i neka glupost. Al da se istakne. Secam se da je nekad od besa rodjak Matija placao muziku a kosulja i pantalone mu padale da su se snase smejale jer mu se video tur i ona stvar al on tome nije pridavao paznje kao da u svom zanosu je hteo da kaze da sve sto ucini u svom veselju je predstava koja ce da se pamti i prepricava kako se Matija veselio. Danas smo opet na okupu. Dosao nam je drug koga smo vec otpisali i svi su izgledi da od nejga nema nista. Da ga pozdravim, da se posalimo. O Ale gde si care sto te nema. Ne poznajes nas...Ne svracas vise, napustio si staro drustvo, nesto si ubledeo, usukao se, kao da ti ne ide najbolje. Ili si nesto opet bolestan. Jetra. Krv ti ne valja. razvodnila se. Oce to. Ne pijes vise. Kazes ostavio si. Neka. kad se mora nije ni tesko. Danas smo u birtiji, obicno smo u parku. Jeftinije je, sedimo na klupi. Sa po nekoliko flasa piva, rakijom da se presece.
Kada ucitelj ode u penziju onda svrati prvu kafanu. Sada tome niko vise ne vidi manu. Kao da mi to sad pristaje. neko kaze da smirujem zivce koje sam pogubio sa decom. Izgubio sam zdravlje i vid. A decu sam voleo i plata mi nikad nije bila mala. Za kafanu nebi dozstizala. Za zivota je zaobilazih jer kud bruke pijana ucitelja sa pijancima videti. Navikao da uvek nesto pisem i belezim. Iz navike nosim neku svesku i par olovaka. Zapisujem sve. Price koje cujem. Psovke i pogrdne reci. Opisujem ove ljude koji su po nasoj slici i prilici takvi kakvi jesu. Danas jedno zapisem. Sutra to promenim nezadovoljan. Nesto dodam, nesto oduzmem. Nekad pisem kako je stvarno bilo, nekada izmislim. Ono sto je bilo pravo iskrivim. Posmatrao sam ovu cudnu druzinu. Nesto sam zapisivao ali vise sam slusao da ne skrecem paznju i izazovem njihovo podozrenje. Posmatram ih vec neko vreme. Dozivaju se skraja na kraj parka sa Mrnjauu. Odjekuje krajem kao da je februar. Posebno su zvucni kad naidje neka lepa cica. Onako sisata i guzata, kipi joj salo preko tesnih helanki i napred i odpozadi. Narasla sa svih strana ko testo pekara MiIkana. Docekaju je kao caricu i svaku prizu izmisleda je sto duze zadrze i naprave sto vecu sprdacinu. Onda je isprate a macor u svemu prednjaci. I kliberi se. Macor je vodja, on je glavni a Lisac ga prati. Malo sepav na levu nogu, vise je vuce kad brzo hoda. Tu je i Gile som. Glup kao noc. trtatast i lenj. kada se opije i uvosti kao da nije ziv. A onaj mali zalizani sto kerebeci kao debil, sto otvori one buljave vodnjikave oci i ne trepce. je njegovo kraljevsko velicanstvo Zicko zabac. Uvek u sarenom sakou sa sarenom kravatom, jedan dripac, poznat je u kraju jer zicka sve od novca za pice, cigarete. I za kartu fol a ne putuje nigde vec visi tu po ceo dan pred prodavnicom i kao ceka nekog. Vraga. Ceka da naidje neko da mu plati pice ili da pozajmi neki dinar. Ne zajmi se on da vrati. Uzme on samo male sume kolko da niko nema volje od njega da trazi al vise mu i ne da. On uvek nadje novu zrtvu. Tu je i makro zvani Corak. Sanker je bivsi mornar i ladjar. A taj makro je jedno brate govno. Onaj sto je bio prvi u picinom parku , prodavao maloletne cigancice pijanim seljacima i zidarima. Pa ga oterali mladji i sposonbniji. Pregazilo ga vreme i sad se jos mota ko gluvo kuce oko stanice. Ma to je vaska jedna i smrad. To je trebalo ubiti davno kazem ti. Tu je i pijana Lulu, poznata na stajgi, davno ne radi ispod plavog mosta. matora je, i bolesna. I oraj je nebi uzeli iz ruke. NIsta ruznije od matore kurve. Kao strasilo, nafrakana jeftinim karminom namazana, nokti uzas, haljina nije davno videla pegle. Sada je April. prolece. Prosao je prvi al jos traje zajebancija na neciji racun. Samo su se preselili u birtiju. Tu se sine okupljaju ako neko casti kao danas, da se ili nekom sprdaju ili da cuju vesti, da cuju ko je umro od alkohola, da se ide na dacu, da se upali sveca, obicaj je, treba iskazati postovanje a svako je dobar kad odapne. I ovaj dan je samo nastavak proslog i nekih starih carki, nekih vracanja dugova ili pravljenja novih.
Aaa, spremas se za penziju, lepo, pa da gutas lekovi. Ma rakija je zakon. Znam ja sada jedino menjas mesto u redu pred vratima jednog ili drugog specijaliste. a oni da znaju sebe bi izlecili. Danas mi je divan
dan, primio si ej, platu. Ma idi begaj... to plata...Idi, pa to ko neki dzeparac... Kakav si radnik taka ti i plata: Ko ja ma nesto ce da
kane uskoro imam neki dil, bice neka lova, skupice se neka kinta pa da
popijemo. A ono jare greota da se ohladi. Makar od bubrezbnjaka i malo od rebara. Sta nema vise. U ale jedne vec izeli
sve. E drugi put... Cujes me... Ostavi... Rekao sam ti ostavi miii. On to uvek tako. Kao zao mu sto nije narucio sto se rasprodalo. Mala zna starog macora i njegov u predstavu i ne kvari utisak. Povladjuje mu. A Macor jeste zajedljiv i nezgodan. Nekad spreman i na kavgu. Al joj nekako simpatican cikica. Njego oci koje jos imaju sjaj a osmeh sirok. Samo ga slusa i smeska se na njegovo Malaaa. Deteee. Cujes li ti mene. Cujem. Cujem te Macor. Ko je danas na redu. O kome ce danas se raspravljati i posvadjati. Tako su nekada tvrdoglavi i nerazumni kao deca. Ne mesa se u njihove carke. Ponekad polupaju nesto al to i plate. Do sada nisu bili neuredni da je morala da zove policiju. Ko
je Petar carapan, onaj prevarant, osiguranje, svercovana vozila...ma
otkupljivao i stoku pa ga seljacu uhvatili i prebili na pijaci.Pretekao. Ma tako je to. Stoka je to, fukara, samo budak pa u celenku...
A doce i njemu crn petak. Doceee njemu pravi baja da ga obaje, i pop da mu ocita ocenas. Onda je zut. 100 posto. Ima da zevne i pracne se ko riba i gotovo. Braca ga sredila. E nema cile mile zna se ko kosi a ko
vodu nosi. Ko se pita, pa burgija je lova. I to ona za beton vidija,
sve busi garant. O on opet radi radnju, razvija posao. Ma ne zaebaj,
gde si ga video. Pa mi mislili da su ga ukopali, a on oziveo. I kazes
lepo covek obucen. ne poznaje te. Kao nikada te nije video ili je
mislio da si neko drugi. A dug kazes je vratio. ne spava vise po tudjim
kucama, po slepovima i camcima. Ma da nije nekoga skratio za glavu da se cupa... ma ko ce ga znati. Svasta se danas dogadja i ko zna kakva se sve radnja radi da se dodje do lovine. Malaaa... Daj jos jedan krug, ma sta neces, pa cast je cast. Steta da uvredimo coveka zar ne. krenulo mo. Najzad. Ko nikad. Dokle ce da traje ma boga pitaj. Majstore. Tako. Tako se to radi. Dve cerke pa sin. Polozio si nema sta. A sta se ti gicas. Pa nisi u crkvi da se krstis tri puta, cimni to jarane pa da gremo. Znas da pocinje utakmica a ovaj tv ovde kcu ne valja. Kad je
najvbaznije on zigubi il sliku il ton. E Mašane moj. Promeni.Okreni se
za 360 stepeni. Gde ti zivis. Koja te kolevka odljuljala.
Sta neznas. Ko si pa sad ti. Putnik. Neka. Pies nesto. Pijes ti si
coek. Ziveli. A znas li ti ko je Banijac. kazu lopuza i prevarant. Ma
i lopov moze da bude dobar covek. Nije imao gde pa ziveo u zatvoru. Ono zivota bio po zatvorima pa se pod stare dane nesto primirio i onda umro ko pravednik. Ma sestra ga ukopala, udarila spomen i sve mu izdala ko da je bio minister. Brat je brat. Krv nije voda. Tako. tako treba. Da jer greota je coveka ukopati ko pasce. Ne zapaliti svecu. Svi smo tamo jednaki i oni vredni i oni lenji, i oni koji su poranili i koji su pretekli pa docekali duboku starost...svima bice po dva metra bez giometra... Sta Ma nemoj da pricasss... stani, cekaj...Idem pricacu ti sutra ili prekosutra.
Culi ste li ovo Gde to ima. Kaze stiglo pa se rasprodalo. A nema vise. nema. E sto mi ne rece. Ma dobro. Ajde bre mala jesi ti nama donela tu turu ili ne. Kazes popili smo... ma daj... sta ko oce. Samo po jednu ce mo ne po dve. Zar ne. Pa fajront. Ma jbla ga njiva, Crkooo. Samo se preturio. Nije ni zevnuo. A ona. Ona je vredna. Ona se nosi. Lepa. Nema sta. Ma ima nje za trosenje. Al ona je sad promenila lokaciju. Daaa. Mlad. matora koka, mlad pevac. Kaze ima unuce. Dva unuceta. Pa sta ona zna zastoi zivi. Kazes pucao na tasta pa metak zaglavio se u cevi pa ga tast prebio sa vilom. Stigo ga, bio pijan. E to ne valja. Nije trebao. Kazes opet se pomirili. Svasta. Mile. Mile. Moj Mile a MIle oces neces, se vratio. Kazes trudnamu. Bio vredan. Bio. On il komsija. Ma koj ce ga znati. Sutra. Sutra me nema.
Odoh na kanal sabajle. Ne vrcem se dok me komarci ne oteraju. Ko rode. Kad te ubodu ko silom. Ma zalozim i teram gamad al ne vredi. Ulovim pa sta si mislio da zevam tamo Znam ja radnju. Ima cica kljuc ya svaku bravu. nanjusim je kurvu u lokvanju. bacin joj kedera a ona otvori usta ko krokodil.Stuka. Z.bala vek. Metar. Ma ne lazem. Lovim sve. i Ribe. velike i male. patke, fazani, a ponekad i po neki divlji vepar otegne papke. Na ceku. Nocu. Pazim ja.. Da me ne uvati za j...ca. Ma sila je to. Dvesta kila pa kad se zalaufa ko beli nosorog. Ako ga nisi strefio gde treba n...bo si. Ima da te krpe il ce da ti izedu zito i popiju za
pokoj dusi. Idemo. Prici nikad kraja. ma vidimo se opet. Boze zdravlja.
ako ne sutra onda kolko prekosutra sigurno.
Gospodjo koji vam je to parfem, mnogo lep mirise...Da kupim mojoj zeni
ako moz da se zna. A lep,se vidim nosite, prava dama. Sto imate lep
sesir, takav moja zena stavlja kad idemo na plazu da je ne uvati
sunce... Ma bezi bre otkaci se od mene... seljačino jedna...
milicija... milicija. Ljudi zar ne vidite da me vata i napada. Uhvatio
si me za duuupe. Lazes. Jesi. Videli su ljudi. Zar ne. Neko je pogleda
neko i ne okrece glavu a vozac vec navikao na poznate scene kad Macor pogresi autobus onda je pozoriste. A ona ciči. Visoko C. Sva crvena u licu. Barabo jedna. Sta me stipas. Idi stipaj svoju karakusljivu zenu. Stokooo. Gade. Ma ti si djubre neopevano, sta se cerekas ko majmun. ne prodajem ja banane. Polako gospojo. Nemoj. Disi malo. Srce. treba cuvati nerve. danas ko nema nerve propo je. A mislio sam da mi namigujete. Pa ucinilo mi se. Stavite naocari drugi put one sa tamni okviri. Ko Zaklina Onazis. Ona ko parna lokomotiva. Samo sto joj para na nos ne izlazi od besa. Idiote sta me gledas...A on se smeje
Bre gospodjo polako. smanji gas, nemoj da ti se sminka pokvari... da
dobijes neke nove bore pa moras posle na zatezanje a nesto si se
usukala kao da su koje kilo sala izvadili iz tebe u skorije vreme.
Mogli su komotno koje kilo cvaraka da naprave od teb...Aj lepotice pa
se vidimo. Ucutala se i gleda kroz prozor. Svi gledaju kroz prozor.
Svako gleda svoju brigu. Junaka nigde. Da odbrani, da stane na
stranu...zadnja stanica. Tamo stoje i duvaju trubaci. Skinuli
ljubicaste sakoe. Zute im se svilene kosulje ko suncokreti. Znoj ih
oblio a oni duvaju li duvaju. Sto ti je zivot. Duvas u trubu a okolo
samo tresti i odzvanja zvuk truba i ritam dobosa. Taj ritam nekome lep.
nekome preglasan i napadan al sve u svemu veseo malo udara u glavu ko rakija. Mora se priznati... a i oni se trude svojski, duvaju brate.
Duvaju. Ko na saboru. Ma Guca je zakon i sojke sto igraju po astalima,
lepeeee. Sisici ispod znojavih majci poskakuju, vrckaju svaka na svoj nacin. Ma prave naseee lepotinje. A tek kuvani kupus iz zemljanog lonaca. Ma mnogo je ukusan kazem ja, e kad se zamislim mnogo to ne valja. Bas sam se zamislio. A ja odoh jer vec me vata stra, Eto pa ja sam pogresio autobus, nisam video...staces. ziv covek pa pogresi. A i kud cu kud da zurim. Za zenom ne jurim vise a i za autobusom ne treba... eto uvek kada vidm onog baksuza ja odem ovim autobusom
pa posle moram da se vrcem nazad i cekam onaj poslednji ako se ne pokvari...ma nece...nece sigurno toi su nam Japanci poklonili, ide to jos ko zmija. Samo prede ko macor motor, a sedista siroka da moz coek da ispruzi noge a ne da se skupi dok mu ne utrnu. A video sam ja veceras kako me glada onaj Cep. Ona vucibatina koja bi popio i majsku kisnicu, on koji spava po kanalima da meni kaze mi je samo jedan zivot ostao i kad njega Macor potrosi da cu ic prekovremeno bogu na istinu. E da necu, u inat cu da umrem posle njeg, ima da mu popijem zadusu...
Macor sam ja jos, nedam se ja. A nisam ni mator ko on. Tek mi je 64. Ma deda mi je ziveo 92 i pio i pusio dravu. Sedeo zadnjih deset godina. Nije vise ni video kako valja. Kad ga pitam sta radis dedaaa. Ma premestam se sa mesta na mesto. Nego imas li nesto para da mi kupis jedan vikend. To su one smrdljive cigare koje prodaju sirotinji. On je presao davno sa drave i samo nji je pusio. Zadnjih deset dana je legao i nije ustajao. Rekao od onih mojih dasaka sto stoje na tavanu da mi se napravi sanduk odmah da posle me spakujete u neki kartonski. One moje opanke sto sam kupio na vasaru u Topoli da se namazu da odmeknu, kao da tamo gde ide ce ga stezu. Al ajd. Udesismo sve dok on ne pade u komu i poslednju noc samo se probudi progleda, podize se i ponovo leze na jastuk i ode ama da je reko A. Saranismo ga, e ne ga sa babom koja ga dugo cekala. Kolko ga je volela mozda i nije htela da joj dodje oma. Pa je ziveo posle nje punih dvaes i kusur godina. A sto jes jes nije da ga nije nekad gledala. Jedini je imao svilene gace i igrao u njima fudbal. Tako se moja baba upecala na svilene gace, A bio je prek i kad spava i kad je budan. Kad odgleda tv dnevnik on ugasi a mi cekamo da utvrdi san pa opet krisom palimo. Kad se igramo i galamimo, baba je uvek prstom na ustima. PSssst. Deda spava. Tek je zaspao. Nije jos utvrdio san. A pravio se da ima tvrd san. Znam video sam da gleda kroz prozor sta radimo, ko prolazi putem, pa onda nastavi da hrce dok se mi smejemo kako deda testerise onom velikom testerom drva sto dva coveka drze jedan sa jedne a drugi sa druge strane a ona se vije i pusta zvuk kao da je ziva, onako naostrena preseca i najdeblje hrastove. Neko drugo vreme, sad motorke samo zvrndaju i sve se promenilo. Nema vise ni svadbi, ni veselja. Idem sto jes jes na slave. Ali sve redje. Nije da me bole noge, nego me sramota, sve omladina neka decurlija, ofarbana sa mindjusama se skupe pa pricaju neke price koje nit razumem niti imam volje da slusam. A jedem dobro jos, fala bogu ,nisam vise zavistan onoliko od alkohola. Presao sam na blaza pica. Pivce moze, vince, rakija, samo po jedna nikada po dve..

SVILENE GAĆE

12/4/2008

Macor sam ja jos, nedam se ja. A nisam ni mator ko on. Tek mi je 64. Ma deda mi je ziveo 92 i pio brlju i pusio dravu. Sedeo zadnjih deset godina na klupi.. Nije vise ni video kako valja. Kad ga pitam sta radis dedaaa. Ma premestam se sa mesta na mesto. Nego evo ti nesto para da mi kupis jedan vikend. To su one smrdljive cigare koje prodaju sirotinji. On je presao davno sa drave i samo nji je pusio. Zadnjih deset dana je legao i nije ustajao. Rekao od onih mojih dasaka sto stoje na tavanu da mi se napravi sanduk odmah a ne posle me spakujete u neki kartonski. One moje opanke sto sam kupio na vasaru u Topoli da se namazu da odmeknu, kao da tamo gde ide ce ga stezu. Al ajd. Udesismo sve dok on ne pade u komu i poslednju noc samo se probudi progleda, podize se i ponovo leze na jastuk i ode ama da je reko A saranismo ga, e ne ga sa babom koja ga dugo cekala. Kolko ga je volela mozda i nije htela da joj dodje oma. Pa je ziveo posle nje punih dvaes i kusur godina. A sto jes jes nije da ga nije nekad gledala. Jedini je imao svilene gace i igrao u njima fudbal. Tako se moja baba upecala na svilene gace, A bio je prek i kad spava i kad je budan. Kad odgleda
tv dnevnik on ugasi a mi cekamo da utvrdi san pa opet krisom palimo.
Kad se igramo i galamimo, baba je uvek prstom na ustima. PSssst. Deda
spava. Tek je zaspao. Nije jos utvrdio san. A pravio se da ima tvrd
san. Znam video sam da gleda kroz prozor sta radimo, ko prolazi putem,
pa onda nastavi da hrce dok se mi smejemo kako deda testerise onom
velikom testerom drva sto dva coveka drze jedan sa jedne a drugi sa
druge strane a ona se vije i pusta zvuk kao da je ziva, onako naostrena
preseca i najdeblje hrastove. Neko drugo vreme, sad motorke samo
zvrndaju i sve se promenilo. Nema vise ni svadbi, ni veselja. Idem sto
jes jes na slave. Ali sve redje. Nije da me bole noge, nego me sramota,
sve omladina neka decurlija, ofarbana sa mindjusama se skupe pa pricaju
neke price koje nit razumem niti imam volje da slusam. A jedem dobro
jos, fala bogu ,nisam vise zavistan onoliko od alkohola. Presao sam na
blaza pica. Pivce moze, vince, rakija, samo po jedna nikada po dve...
Macor je bistar seljak, namazan svim bojama. I mene je prvih dana uzimao na zub da vidi dokle mogu da idem i da podnesem njegove sale. Na njegove zajedljive sale da sam bio malo neuredan, kako on kaze kurvar, slatkoreciv i koristoljubiv. Samo si se smeskao i uvek svima isao niz dlaku. Kaze da sam prelazio preko decjih nestasluka i bolji uspeh su imala deca bogatijih seljaka. Da sam i kucu sazidao okuplajuci seljake da mi pomazu sto u samim radovima na kuci i u mnaterijalu. Kamena, sljunka i gradje u Zmajeviku je uvek bilo. Reka je donosila najboljio pesak i sljunak, hrastova i jasenova koliko volis. Ljutili su se ako sam bio nameran da platim ili su time placali neke svoje zaostale dugove koje su napravila njihova deca.
To nije bilo tacno da sam koristio decu radi svojih interesa, vec sam znao da primetim kako me cene i imam li ugled kod tih ljudi. a ugled se sticao sa godinama i gubio brzo. Moje avanture sam skrivao od njihovih radoznalih ociju i samo je poneko uvaljano zito ili livada govorila da je neko bio u steti.
Vodio sam cesto decu na izlet i vracala su se rumenih obraza, gladna pevajuci one pesme koje deca cesto nauce uz svog ucitelja koji voli da razvuce svoju hramoniku. Kada su odrasli, dobili svoju decu prepricavali su svoje odlaske u sumu, kod lovacke kolibe i zmajeve pecine gde su se zavlacili i igrali zmurke. Zmajevi su davno otisli iz pecine ostala je samo prica da je poslednji ziveo dugo i da ga je ubio jedan moj predak sa onom vilom sa dva paroga sa kojima se seno nabada. Kazu da je negde u dvoristu zakopao kozu koja ne trune i svetli u mraku. Nemogu da poverujem u te bajke ali prica je ostala i jednog dana kada neko odsece onaj stari hrast mozda ispod njega i pronadju zakopano blago i kozu tog zmaja. Zmajevcan su ponosni na svoje poreklo i cesto se poistovecuju sa tim zmajem. On im daje neku vecu snagu i vaznost, on je postao legenda koju sam i ja prepricavao cesto deci izmisljajuci i dodajuci kako sam kada imao sta a ona su me gledala onim otvorenim ocima u cudu sa paznjom i strahom da se nekad opet ne pojavi taj zmaj u pecini u kojj su se cesto zavlacili i bezali od poljskih poslova i cuvanja stoke. Odlazak na ovu brzu i hladnu reku, kod vodenice na kupanje je uvek bio pravi dozivljaj. Skakali su sa zida u jaz i u veliki vir ispod one matore vrbe kojoj se grane nadnele nad vodom. U njenom korenju isod vrbe u ckaljama hvatali su one velike rakove a klesta treba izbeci a na obalu su cesto iz rupa izbacivali buljave klenove i pastrmke koje su se uvek skrivale tu. Ta deca nisu imala straha, nije redak sucaj da su i zmiju onu vodenu naravno al velku i debelu cesto znali da zivuku i da bace na obalu na iznenadjene decake koji su bezali pa se opet njoj priblizavali da je uhvate i odnesu do sljunkare gde ce ona zavrsiti svoju karijeru ili umlacena nekim stapom ili kamenom. Onda bi je bacili u reku da se ne usmrdi i gldeali kao je voda odnosi i dugo se cula njihova cika i graja. Ovde je reka nesto sira ali zna da bude veoma opasna i njene struje mogu da povuku na dno ako se udje u zivu vodu. Zato se vise deca kupaju u mrtvajama i na onim mestima gde je vade sljunak pa je voda napravila mala jezera tople vode.
Tu je daleko prijatnije bilo kupati se nego u hladnoj reci. A seljaci nemaju naviku da idu na reku sem po sljunak. Ili nemaju vremena ili smatraju decjom detinjarijom svaki odlazak na reku radi kupanja i ribolova. Vise su cenili lov i cesto su kupovali puske jednocevke i dvocevke sa kojima su isli u lov i krivolov na razlicitu divljac koje je ovde bilo u izobilju. Nedeljom su se vracali sa zecevima i fazanim okacenim o pojas u obuveni u one zelene cizme sa onim lovackim sesiricem na glavi. Odlazili su se sa svojim kerovima koji su uspesno ili manje uspesno znali da isteraju divljac ili da zavrse neslavno sto nije ovde redak slucaj ako ker je bezobrazan i nacne divljac i nece da prati trag moze se desiti da i on zavrsi tu u polju od istog onog koji ga je i poveo u lov. Na reci kao sto rekoh odlaze deca i zene da operu vunu i nekad kudelju i lan da natope a sada su tamo deca i nekoliko ribolovaca koji se motaju po vrbacima loveci one matore a lukave pastrmke i krupne klenove. Nije nista novo da se odomacio i krivolov sa dinamitom koji cesto se cuje sa reke a sto izaziva policiju da odlaze na reku i pronadju ko je to baca dinamit. To je greota, tada rekom plovi sitna riba, naduvenog stomaka. Dinamit je zlo koji pobije mladj i moze da na reci napravi pomor i istrebljenje ribe za duzi niz godina...

UVATIO ME RAT

12/4/2008

E duse mi moje, lepota, je ono sto u oko coveku udje ko svetlost pa te ogreje ko neki prvi zraci sunca kad se naj manje nadas. Vidis ove slike i ovu kosu, vidis da je i mladost lepa a starost ma o njoj necu jer je gorka ko pelen, pocne da ti sve vrce, pa kad mislis da si naucio da letis a ono ljosnes o zemlju ko golub prevrtac. Prevrces se, okreces se pa ti se dopadne, pa se zaboravis i zaneses i tu je sletanje kako ne treba. A zivot je tu zadat kao bog i pruza nekako ko tvoje dvoriste, pa sad ti vidi oces li da tu nesto radis, da ga uredis,ogradis da kucu cestitu sagradis il ces da ga provedes za dzaba. Pa da te neko upita, gde si bio, nigde, sta si radio sto kaze Milenko bosanac bolan nigde. Ko da si se jednom najeo travke pobrljavke dok si paso travu pa ne vidis gde si zabaso, gde te odvelo i gde si se pustio a gde si se se svezao pa korenje pustio da nemozes ni maknuti. A cuj mnogo sam se sa tobom zapricao. Mene, sto imam svo vreme ovog sveta, sto brojim dane i ispracam prijatelje kao da sam onaj svaciji macak sto sedi na drvljaniku i lize ssvoje sape i drema dok sunce ne zapece te ga otera u hlad. Kazes nisi zenjen, nemas prilike. To ti ne valja. Moj prika ti se ozeni da ti pamet vise ne leti. Covek bez zene je ko pola jabuke koja brzo pocrni i nije nizasta. I zenu kad nadjes zagledaj je dobro, ko sto se svaka lepota gleda, sa svih strana se divi i uzivaj, meraci je i ukradi ako treba pa je vodi nek te vidi dan i ogreje sunce. Pa se okreni na drugi put i pravac. Jer si tad glava kuce, njen covek, ako te vidi ko coveka, da si joj uvek prvi i da ona tebe vidi ko svog coveka onda je ona prava. Ako se na tebe breca i svaku rec joj sa klestima cupas onda si napravio los pazar. Ako ti je umilna i osmehom ti dusu razgali onda si srecan covek, jer te je baksuz zobisao. A mozes i djavola i baksuza da nadjes, neko oporo i kiselo grodje, onu sto ce ti dusu na pamuk izvaditi. A ti se ne vajkaj, niko te nije bio po usima jer si sam birao i oci te prevarile. Nemoj se tuziti i zaliti okolo jer sam ti rekao prika da je zena za coveka. I gledaj da se veselis i razloga za to uvek nadjes. Nek ti oci gledaju napred, jer nisi se sa nebom dogovorio da te usreci. Neka ti dusu ogreje i razgali. Neka te sa njom dobro zdravlje posluzi,imas svog druga, jer sve je lakse dok te neka boljka ne spopadne. Pitas me zar je za coveka da se sav trud i muka pretvara u prah, zdravlje u bolest, bogastvo i novac u siromastvo i oskudicu, koja nam je uvek na pameti, a ne vidimo da trazeci srecu i bogastvo ode zivot, ode negde ukrivo, nizastranu. Ode moj dikane, u trk ko oznojen i lud vranac kad se da utrk pa niko ne sme da ga zaustavi dok se u penu ne pretvori, dok svoj bes ne istera i sam od umora se zaustavi ili srusi. A covek je besan stvor, ocas ga zivot u nesrecu povede. Imao je i moj deda dva besna vranca.On bio mlad i besan. Kavgadzija, mator momak, voleo da popije, a kad popije onda mu se skloni, onda samo zapodeva, izaziva sve redom. Bio je nekeko pozloban, one plave oci nekako se zalede i kad se masi za noz onda skoci sa stolice, sa stola popadaju case i flase a on jednim zamahom ruke zakuje taj noz za astal pa se okrene okolo i postrelja svakog dok se ne uveri da da niko nema kurazi da mu stane na crtu. Onda stegne zube, pa kroz njih progovori, jebo sliku svoju, i svi se najeze ko da ce sad da padne sneg, pa sklanjaju oci i zapricavaju se da njega onako malog i nabijenog ne izazovu nekako. On izgubi volju pa sedne i napije se, oci mu zakrvave pa se podigne i opet crvrstim korakom osine one vrance onako besno do krvi. Oni skoce i daju se u trk onako iz mesta, on sa jednom rukom uhvati kajase a drugom vitla onim bicaljem i oputa puca ko da je pistolj opalio. Dok juri tako svi beze u kapije i samo sa prozora gledaju gde onako obestan juri kao da ga djavoli gone. I tako je on jedan dan natovario puna kola kupusa a jutrom se zapio vec pa opet konji vec osetljivi na bic i njegove crne minute se poplasise pa ga ponesese do Dragine jaruge gde se kola prevrnuse pa ga poklopise i kicmu mu kanate, i tosckovi polomise. Lezao je tako nekoliko sati,njistali su konji polomljenih nogu, on je vikao i psovao nebo i sve svece dog nisu na stranici kola odneli vezanog u bolnicu.Tamo je godinu lezao u gipsanom koritu, dok se nije oporavio tek da ide na stakama. Isao je sa stakama dok nije nekao prohodao sa stapom al jedna noga mu ostala kriva pa je poceo da geza i copa pa je ubrzo dobio i nadimak copa. Izbegao je smrt, i ova nesreca mu donela vise srece. Kazes kako. Pa tek onda se primirio, ozenio onu moju krupnu i cru babu. Onako jaka, cutljiva i ponosita znala je da istrpi njegovu narav da ispostuje ga i voli ga onako copavog. Dala mu je jednog sina, vise nije mogla, iako je htela, ili je sama presekla da se imanje dalje ne cepa i sve jednog dana ostane jedinom sinu. On je rano osetio sta znaci imati oca bogalja, onako pozlobnog i pijanog jer je svoju sudbu tesko podnosio, pa se opet opijao i izazivao svadju u kuci. Ono dete, njegov sin je uzeo u svoje nejake ruke plug i orao dok je on spavao pod kruskom pripit. Kolika je bila babina dusa, da se veze za njega, da radi kao muskarac, da tovari i stovara , da poslednja legne a prva ustane. Niko je nije cio da se zali, video da place, one njene guste i ostre obrve su znalke da se smese i uvek nekako pametno te docekaju i svaka njena rec je bila kao da te medom sluzi.
A nije da nije bila ljuta, kad je neko izazove, prebaci za copavog i piajnog coveka je znala da ga obrije svojim ostrim jezikom koji je tek tada pokazivao njenu cvrstu licnost koja neda na sebe i na svoju kucu.
I ziveli su sami, nisu se slagaliu sa sinom i snajom. Podelise se pa svako svoju polu radise, u istom dvoristu u jednoj kuci dve, od sina napravi brata i provede vek u cutanju dok su se deca radjala i godine porolazile. Unuka isprati u vojsku, ode u negde gde je on nekad sluzio i suze su mu niz izborano lice tekle kao da je slutio da ga njegov povratak docekati nece. tako i bi. Umro je mirno, pre podne je trebio grasak, po podne javise mu sinu da ce da umre. I bi. Nesto je hteo da kaze. Pa ne mogase i sklopi oci i odmori se. Unuku javise te ga pustise da mu na pogreb dodje i tako ga ispratise i preko onih spomenova u onom pretrpanom groblju prenese onako teskog i pokopase dok je na kestenu se cula grlica i ptice cvrkutale.
Onda je baba ostala sama i postala deo porodice. Cuvalaje decu i bdila, cuvajuci i njihov san, cekala dok se iz kreveca ne probude i imala spremnu flasicu mleka jer je govorila da musko dete ne valja da place. I pozivela je jos godina, unuka je u rat ispratila i gorko se zaplakala jer je oca na kapiji ispratila i vise ga nije nikada videla. U rat odu, u zarobljenistvo, neko se vrati a neko ostavi svoje kosti negde u tudjini. I mene sreco, uvati rat, odvede me tamo gde je sve skuplje od zivota. Da vidim ono sto cu da sanjam. Da sve sto sam poneo i vratim, nista vise ni manje. Nisam pozeleo tudje. Nista. Ni slamku. Da mi se zakacila cini mi se proklela bi me tudja muka i znoj, sto se zakaci za mene nego da se otresem i vratim jer je sve to neko kucio i nije pravo da bilo sto neko moj od toga uzme u ruku. Cinilo mi se da su puste kuce ko grobovi u kojem smo mi lezali onako crni i prljavi.
Samo mrak zna onaj sto u ravnici dodje rano, nekako gust da ga nozem ko krajiku seces.Onaj mrak sto ga ne videse nigde, kao zid, kao testo. Tumaras u njemu i cepas rukama i nogama, posrces po onom blatu i vuces noge teske i velike od nahvatanog blata cvrsto slepljenog za cizme koje nema ni vajde prati i cistiti jer svaki izlazak u polje je kao odlazak u kaljugu koje su sto noge sto tockovi raskopali i razrovali. Taj nedostatak svetla, sa prozora iz okolnih sela. Samo mrkla noc. I ta noc se pretvori u neko crno zlo. I padale su neke ledene kise, pa je duvao onaj ledeni severac i skripale su grane u vrh krosnji onih starih hrastova pored kanala iza one strare i trosne kuce. Te gluve noci, koje su samo pucnjevi parali, te noco bez glasova, pasa u daljini. samo siktanje i sistanje granata kroz vazduh i plameni jezici u daljini od haubica i potres koji te podigne od tla kad svako zrno poleti negde da se negde skrsi i grdan lom ucini. Da polupa i prospe neciju krv ne birajuci ni mesto ni priliku. Slusao sam tako i brojao dok se ne javi plamen i udar i kao da sam cuo sam ponekad vrisak i jauke u daljini ili se to meni u mojo glavi stvaralo. Gledao grdan, sam ne verujuci kako se skida crep sa tudjih kuca, Sece ograda, bere kukuruz, prevozi iz jednog dvorista u drugo iz jednog sela u drugo. I bio nemi svedok, do kolena zakopan u masno crno blato te ravnice. U mozak mi se zarivale granate a oci tonule u duplje. Svaki osmeh se pretvarao u grc i kezenje. Stajao sam sam. Uvek sam, dok su mi se kolena prva smrzavala zubi cvokotali, a moja odeca, ta djavolja odeca, mene kukavca sto ni sinjela nemam, onog od debelog sukna, od debele vune izvaljan da vojnik izdrzi i naj jacu hladnocu. Tu odecu sto za rat i nije bila je neko delio jer je smatrao da rat i nece potrajati. Da ce se rat brzo zavrsiti. A ni jedan rat kada je poceo se nije brzo zavrsio. I ovaj koji nije bio moj rat je potrajao i ostavio mi u nasledje ovu reumu i ovu prerano osedelu kosu. Pricacu ti sve kako je bilo, pamtim ja pa cu da ti dosadim svojim pricama kao smo drzali polozaje, kako su se stvarala brda praznih caura, bez zrna, od onih velikih haubica po poljima koja su uvek neko drugo zrno radjala, ona polja koja su znala za pesme i plac prvog deteta podvezanog pupka tu na toj ravnici gde ga je prvo nebo pokrilo i oblaci mu se nasmesili. Svaki dan smo pili prokuvanu vodu, onu sto su nam dovozili onako zutu i punu peska. Imala je neki gadan ukus. Na sumpor i pokvarena jaja. Ko je bio zedan nije se nje moga napiti, amnogo je onih koji vodu i nisu okusali. Pili su sve samo ne vodu. Pili su svaku rakiju i vino koje koje su zatekli. Pili su onu rakiju ludaju koja se pece u ravnici, bice od krompira i repe, koja te skroz opjani, poludis i sav svet ti se nekako naopacke bude. Oci im zakrvave, nosevi im pocrvene, postanu nekako svadljivi i zlobni i onda se oko svaceg svadjaju. Tako se opiju da posle pucaju u nebo, u polje u nista od nekog besa i vicu, cuju se neki neljudski krikovi i psovke ko zna kome upucene zarad ove sudbe koja ih u ovaj kraj dovede gde svako selo presecaju kanali koji su cesto puni vode pa nekad se moze iz centra sela camcima ici kad je godina gadna i kad dodju one plaovite kise pa se voda podigne i udje u kuce i posle jo treba puno da se povuce i osuse se zidovi kuca.oseca se dugo ona memla i dokle je voda zidove uprljala da nikakav krec taj trag nije mogao pokriti... Sve godine su nekako ostale zapisane na tim zidovima i spolja i unutra. One trosnije kuce su padale, one sto nisu imale temelja i nisu se drzale vec su nestajale u krsu crepa i pocrnelih greda i letava. Video se iz tog krsa po neko polupano lonce plave ili zelene boje. Ljudi su stajali bice pored tih svojih kuca i stezali zube, zene su kukale a deca zacudjena tom slikom su plakala za majkom dok ne pokupe iz onog krsa ako ima sta i nadju neku potleusicu, vise kolebu no kucu da uzmu da noc docekaju. I sve se pregrmi, svaka nevolja i belaj koji coveka snadje. Sve sto se tih dana doceka cini se kao smak sveta i bozja kazna, pa se vreme prolepsa i ljudske ruke opet podignu novi krov i postave neka nova vrata koja se ne otvaraju na onu stranu kao pre, ni prozori ne gledaju isti orah ili krusku pa se covek navikne i usele se golubovi i laste pod strehe a na dimnjak se doseli roda i ona ucini gnezdoi gde se iz granja i trske podigne mlado da ga majka ishrani i donese sa obliznjih kanala one ribe crvenih peraja i zaba koje tako znaju da se cuju dok ne dodje noc i sunce se negde izgubi iza onih starih vrba na kraju sela. Tu gde gde i put zavrsava na obali reke sa koje se podignu one vecernje magle i pocne da pada rosa po odeci i licu kao kada pada ona sitna jesenja kisa...kada se uveliko loze vatre i dime pusnice i raznosi onaj miris slanine i susenog mesa. Cuju se sekire kako zvone, kako klljuju, kako krckaju stabla i padaju oni nasi jasenovi u kanale gde su duboko zile pustili do vode, do zivota. Oni sto se kroznjama vinu put neba pa na njih onako sjeseni slete ona jata vrana koje nikako ne volem. Brate ne volem ih ni kad slete u brazdu i zamnom ceprkaju i onakose grakcu i okrecu kao da se rugaju meni. Al pustim kraju neka ih i one su bozja stvorenja. I dan prolazi dok se poslednja brazda ne izore, dok ne pukne zorano polje, a u vazduhu ne osetim onaj poznati miris zemlje, onaj koji me tera sa proleca da izadjem sto pre iz dvorista i udahnem onaj vazduh sa polja pada se okrenem prema selu gde se zute i svetle krstovi sa nase crkve. Ponekad se po podne iz trske pokaze i lisica pa dok sve ne izorem ona ide iza mene i hvata miseve koji beze iz izoranih brazdi. A ja uvek orem duboko., Tako je moj prika. I zivot ako oces da osetis onako bas mora da se u njemu desava nesto, da se dogodi sve ono sto coveku treba, da vidis rodjenja, krstenja, da zivs za nekog da ti san bude veliki, da ti ruke tvojeg mesa i tvoje krvi jednog dana onu zutu svecicu u stegnutu ruku stave i za dusu pripale...

UVATIO ME RAT

12/4/2008

E duse mi moje, lepota, je ono sto u oko coveku udje ko svetlost pa te ogreje ko neki prvi zraci sunca kad se naj manje nadas. Vidis ove slike i ovu kosu, vidis da je i mladost lepa a starost ma o njoj necu jer je gorka ko pelen, pocne da ti sve vrce, pa kad mislis da si naucio da letis a ono ljosnes o zemlju ko golub prevrtac. Prevrces se, okreces se pa ti se dopadne, pa se zaboravis i zaneses i tu je sletanje kako ne treba. A zivot je tu zadat kao bog i pruza nekako ko tvoje dvoriste, pa sad ti vidi oces li da tu nesto radis, da ga uredis,ogradis da kucu cestitu sagradis il ces da ga provedes za dzaba. Pa da te neko upita, gde si bio, nigde, sta si radio sto kaze Milenko bosanac bolan nigde. Ko da si se jednom najeo travke pobrljavke dok si paso travu pa ne vidis gde si zabaso, gde te odvelo i gde si se pustio a gde si se se svezao pa korenje pustio da nemozes ni maknuti. A cuj mnogo sam se sa tobom zapricao. Mene, sto imam svo vreme ovog sveta, sto brojim dane i ispracam prijatelje kao da sam onaj svaciji macak sto sedi na drvljaniku i lize ssvoje sape i drema dok sunce ne zapece te ga otera u hlad. Kazes nisi zenjen, nemas prilike. To ti ne valja. Moj prika ti se ozeni da ti pamet vise ne leti. Covek bez zene je ko pola jabuke koja brzo pocrni i nije nizasta. I zenu kad nadjes zagledaj je dobro, ko sto se svaka lepota gleda, sa svih strana se divi i uzivaj, meraci je i ukradi ako treba pa je vodi nek te vidi dan i ogreje sunce. Pa se okreni na drugi put i pravac. Jer si tad glava kuce, njen covek, ako te vidi ko coveka, da si joj uvek prvi i da ona tebe vidi ko svog coveka onda je ona prava. Ako se na tebe breca i svaku rec joj sa klestima cupas onda si napravio los pazar. Ako ti je umilna i osmehom ti dusu razgali onda si srecan covek, jer te je baksuz zobisao. A mozes i djavola i baksuza da nadjes, neko oporo i kiselo grodje, onu sto ce ti dusu na pamuk izvaditi. A ti se ne vajkaj, niko te nije bio po usima jer si sam birao i oci te prevarile. Nemoj se tuziti i zaliti okolo jer sam ti rekao prika da je zena za coveka. I gledaj da se veselis i razloga za to uvek nadjes. Nek ti oci gledaju napred, jer nisi se sa nebom dogovorio da te usreci. Neka ti dusu ogreje i razgali. Neka te sa njom dobro zdravlje posluzi,imas svog druga, jer sve je lakse dok te neka boljka ne spopadne. Pitas me zar je za coveka da se sav trud i muka pretvara u prah, zdravlje u bolest, bogastvo i novac u siromastvo i oskudicu, koja nam je uvek na pameti, a ne vidimo da trazeci srecu i bogastvo ode zivot, ode negde ukrivo, nizastranu. Ode moj dikane, u trk ko oznojen i lud vranac kad se da utrk pa niko ne sme da ga zaustavi dok se u penu ne pretvori, dok svoj bes ne istera i sam od umora se zaustavi ili srusi. A covek je besan stvor, ocas ga zivot u nesrecu povede. Imao je i moj deda dva besna vranca.On bio mlad i besan. Kavgadzija, mator momak, voleo da popije, a kad popije onda mu se skloni, onda samo zapodeva, izaziva sve redom. Bio je nekeko pozloban, one plave oci nekako se zalede i kad se masi za noz onda skoci sa stolice, sa stola popadaju case i flase a on jednim zamahom ruke zakuje taj noz za astal pa se okrene okolo i postrelja svakog dok se ne uveri da da niko nema kurazi da mu stane na crtu. Onda stegne zube, pa kroz njih progovori, jebo sliku svoju, i svi se najeze ko da ce sad da padne sneg, pa sklanjaju oci i zapricavaju se da njega onako malog i nabijenog ne izazovu nekako. On izgubi volju pa sedne i napije se, oci mu zakrvave pa se podigne i opet crvrstim korakom osine one vrance onako besno do krvi. Oni skoce i daju se u trk onako iz mesta, on sa jednom rukom uhvati kajase a drugom vitla onim bicaljem i oputa puca ko da je pistolj opalio. Dok juri tako svi beze u kapije i samo sa prozora gledaju gde onako obestan juri kao da ga djavoli gone. I tako je on jedan dan natovario puna kola kupusa a jutrom se zapio vec pa opet konji vec osetljivi na bic i njegove crne minute se poplasise pa ga ponesese do Dragine jaruge gde se kola prevrnuse pa ga poklopise i kicmu mu kanate, i tosckovi polomise. Lezao je tako nekoliko sati,njistali su konji polomljenih nogu, on je vikao i psovao nebo i sve svece dog nisu na stranici kola odneli vezanog u bolnicu.Tamo je godinu lezao u gipsanom koritu, dok se nije oporavio tek da ide na stakama. Isao je sa stakama dok nije nekao prohodao sa stapom al jedna noga mu ostala kriva pa je poceo da geza i copa pa je ubrzo dobio i nadimak copa. Izbegao je smrt, i ova nesreca mu donela vise srece. Kazes kako. Pa tek onda se primirio, ozenio onu moju krupnu i cru babu. Onako jaka, cutljiva i ponosita znala je da istrpi njegovu narav da ispostuje ga i voli ga onako copavog. Dala mu je jednog sina, vise nije mogla, iako je htela, ili je sama presekla da se imanje dalje ne cepa i sve jednog dana ostane jedinom sinu. On je rano osetio sta znaci imati oca bogalja, onako pozlobnog i pijanog jer je svoju sudbu tesko podnosio, pa se opet opijao i izazivao svadju u kuci. Ono dete, njegov sin je uzeo u svoje nejake ruke plug i orao dok je on spavao pod kruskom pripit. Kolika je bila babina dusa, da se veze za njega, da radi kao muskarac, da tovari i stovara , da poslednja legne a prva ustane. Niko je nije cio da se zali, video da place, one njene guste i ostre obrve su znalke da se smese i uvek nekako pametno te docekaju i svaka njena rec je bila kao da te medom sluzi.
A nije da nije bila ljuta, kad je neko izazove, prebaci za copavog i piajnog coveka je znala da ga obrije svojim ostrim jezikom koji je tek tada pokazivao njenu cvrstu licnost koja neda na sebe i na svoju kucu.
I ziveli su sami, nisu se slagaliu sa sinom i snajom. Podelise se pa svako svoju polu radise, u istom dvoristu u jednoj kuci dve, od sina napravi brata i provede vek u cutanju dok su se deca radjala i godine porolazile. Unuka isprati u vojsku, ode u negde gde je on nekad sluzio i suze su mu niz izborano lice tekle kao da je slutio da ga njegov povratak docekati nece. tako i bi. Umro je mirno, pre podne je trebio grasak, po podne javise mu sinu da ce da umre. I bi. Nesto je hteo da kaze. Pa ne mogase i sklopi oci i odmori se. Unuku javise te ga pustise da mu na pogreb dodje i tako ga ispratise i preko onih spomenova u onom pretrpanom groblju prenese onako teskog i pokopase dok je na kestenu se cula grlica i ptice cvrkutale.
Onda je baba ostala sama i postala deo porodice. Cuvalaje decu i bdila, cuvajuci i njihov san, cekala dok se iz kreveca ne probude i imala spremnu flasicu mleka jer je govorila da musko dete ne valja da place. I pozivela je jos godina, unuka je u rat ispratila i gorko se zaplakala jer je oca na kapiji ispratila i vise ga nije nikada videla. U rat odu, u zarobljenistvo, neko se vrati a neko ostavi svoje kosti negde u tudjini. I mene sreco, uvati rat, odvede me tamo gde je sve skuplje od zivota. Da vidim ono sto cu da sanjam. Da sve sto sam poneo i vratim, nista vise ni manje. Nisam pozeleo tudje. Nista. Ni slamku. Da mi se zakacila cini mi se proklela bi me tudja muka i znoj, sto se zakaci za mene nego da se otresem i vratim jer je sve to neko kucio i nije pravo da bilo sto neko moj od toga uzme u ruku. Cinilo mi se da su puste kuce ko grobovi u kojem smo mi lezali onako crni i prljavi.
Samo mrak zna onaj sto u ravnici dodje rano, nekako gust da ga nozem ko krajiku seces.Onaj mrak sto ga ne videse nigde, kao zid, kao testo. Tumaras u njemu i cepas rukama i nogama, posrces po onom blatu i vuces noge teske i velike od nahvatanog blata cvrsto slepljenog za cizme koje nema ni vajde prati i cistiti jer svaki izlazak u polje je kao odlazak u kaljugu koje su sto noge sto tockovi raskopali i razrovali. Taj nedostatak svetla, sa prozora iz okolnih sela. Samo mrkla noc. I ta noc se pretvori u neko crno zlo. I padale su neke ledene kise, pa je duvao onaj ledeni severac i skripale su grane u vrh krosnji onih starih hrastova pored kanala iza one strare i trosne kuce. Te gluve noci, koje su samo pucnjevi parali, te noco bez glasova, pasa u daljini. samo siktanje i sistanje granata kroz vazduh i plameni jezici u daljini od haubica i potres koji te podigne od tla kad svako zrno poleti negde da se negde skrsi i grdan lom ucini. Da polupa i prospe neciju krv ne birajuci ni mesto ni priliku. Slusao sam tako i brojao dok se ne javi plamen i udar i kao da sam cuo sam ponekad vrisak i jauke u daljini ili se to meni u mojo glavi stvaralo. Gledao grdan, sam ne verujuci kako se skida crep sa tudjih kuca, Sece ograda, bere kukuruz, prevozi iz jednog dvorista u drugo iz jednog sela u drugo. I bio nemi svedok, do kolena zakopan u masno crno blato te ravnice. U mozak mi se zarivale granate a oci tonule u duplje. Svaki osmeh se pretvarao u grc i kezenje. Stajao sam sam. Uvek sam, dok su mi se kolena prva smrzavala zubi cvokotali, a moja odeca, ta djavolja odeca, mene kukavca sto ni sinjela nemam, onog od debelog sukna, od debele vune izvaljan da vojnik izdrzi i naj jacu hladnocu. Tu odecu sto za rat i nije bila je neko delio jer je smatrao da rat i nece potrajati. Da ce se rat brzo zavrsiti. A ni jedan rat kada je poceo se nije brzo zavrsio. I ovaj koji nije bio moj rat je potrajao i ostavio mi u nasledje ovu reumu i ovu prerano osedelu kosu. Pricacu ti sve kako je bilo, pamtim ja pa cu da ti dosadim svojim pricama kao smo drzali polozaje, kako su se stvarala brda praznih caura, bez zrna, od onih velikih haubica po poljima koja su uvek neko drugo zrno radjala, ona polja koja su znala za pesme i plac prvog deteta podvezanog pupka tu na toj ravnici gde ga je prvo nebo pokrilo i oblaci mu se nasmesili. Svaki dan smo pili prokuvanu vodu, onu sto su nam dovozili onako zutu i punu peska. Imala je neki gadan ukus. Na sumpor i pokvarena jaja. Ko je bio zedan nije se nje moga napiti, amnogo je onih koji vodu i nisu okusali. Pili su sve samo ne vodu. Pili su svaku rakiju i vino koje koje su zatekli. Pili su onu rakiju ludaju koja se pece u ravnici, bice od krompira i repe, koja te skroz opjani, poludis i sav svet ti se nekako naopacke bude. Oci im zakrvave, nosevi im pocrvene, postanu nekako svadljivi i zlobni i onda se oko svaceg svadjaju. Tako se opiju da posle pucaju u nebo, u polje u nista od nekog besa i vicu, cuju se neki neljudski krikovi i psovke ko zna kome upucene zarad ove sudbe koja ih u ovaj kraj dovede gde svako selo presecaju kanali koji su cesto puni vode pa nekad se moze iz centra sela camcima ici kad je godina gadna i kad dodju one plaovite kise pa se voda podigne i udje u kuce i posle jo treba puno da se povuce i osuse se zidovi kuca.oseca se dugo ona memla i dokle je voda zidove uprljala da nikakav krec taj trag nije mogao pokriti... Sve godine su nekako ostale zapisane na tim zidovima i spolja i unutra. One trosnije kuce su padale, one sto nisu imale temelja i nisu se drzale vec su nestajale u krsu crepa i pocrnelih greda i letava. Video se iz tog krsa po neko polupano lonce plave ili zelene boje. Ljudi su stajali bice pored tih svojih kuca i stezali zube, zene su kukale a deca zacudjena tom slikom su plakala za majkom dok ne pokupe iz onog krsa ako ima sta i nadju neku potleusicu, vise kolebu no kucu da uzmu da noc docekaju. I sve se pregrmi, svaka nevolja i belaj koji coveka snadje. Sve sto se tih dana doceka cini se kao smak sveta i bozja kazna, pa se vreme prolepsa i ljudske ruke opet podignu novi krov i postave neka nova vrata koja se ne otvaraju na onu stranu kao pre, ni prozori ne gledaju isti orah ili krusku pa se covek navikne i usele se golubovi i laste pod strehe a na dimnjak se doseli roda i ona ucini gnezdoi gde se iz granja i trske podigne mlado da ga majka ishrani i donese sa obliznjih kanala one ribe crvenih peraja i zaba koje tako znaju da se cuju dok ne dodje noc i sunce se negde izgubi iza onih starih vrba na kraju sela. Tu gde gde i put zavrsava na obali reke sa koje se podignu one vecernje magle i pocne da pada rosa po odeci i licu kao kada pada ona sitna jesenja kisa...kada se uveliko loze vatre i dime pusnice i raznosi onaj miris slanine i susenog mesa. Cuju se sekire kako zvone, kako klljuju, kako krckaju stabla i padaju oni nasi jasenovi u kanale gde su duboko zile pustili do vode, do zivota. Oni sto se kroznjama vinu put neba pa na njih onako sjeseni slete ona jata vrana koje nikako ne volem. Brate ne volem ih ni kad slete u brazdu i zamnom ceprkaju i onakose grakcu i okrecu kao da se rugaju meni. Al pustim kraju neka ih i one su bozja stvorenja. I dan prolazi dok se poslednja brazda ne izore, dok ne pukne zorano polje, a u vazduhu ne osetim onaj poznati miris zemlje, onaj koji me tera sa proleca da izadjem sto pre iz dvorista i udahnem onaj vazduh sa polja pada se okrenem prema selu gde se zute i svetle krstovi sa nase crkve. Ponekad se po podne iz trske pokaze i lisica pa dok sve ne izorem ona ide iza mene i hvata miseve koji beze iz izoranih brazdi. A ja uvek orem duboko., Tako je moj prika. I zivot ako oces da osetis onako bas mora da se u njemu desava nesto, da se dogodi sve ono sto coveku treba, da vidis rodjenja, krstenja, da zivs za nekog da ti san bude veliki, da ti ruke tvojeg mesa i tvoje krvi jednog dana onu zutu svecicu u stegnutu ruku stave i za dusu pripale...