Poezija - najlepsi stihovi

Među javom i med snom - Laza Kostić

Srce moje samohrano,
ko te dozva u moj dom?
neumorna pletisanko,
sto pletivo pletes tanko
medju javom i med snom.

Srce moje, srce ludo,
sta ti mislis s pletivom?
k'o pletilja ona stara,
dan sto plete, noc opara,
medju javom i med snom.

Srce moje, srce kivno,
ubio te zivi grom!
sto se ne das meni zivu
razabrati u pletivu
medju javom i med snom!

Rodoslov - Slavko Lukovic

- Rodile me ptice -
Svejedno gdje? Mnogi kazu
da mirisem na litice
i postojbinu orla kome izgorje dom.

- Prica se: - Dok mi je predak cuvao strazu
na proplanku sunca,
kliknuo je - soko!

- Moj zavicaj je tamo visoko
u celjustima krasa, gdje bunca
poskok na poskoka.

... Drugi opet govore da mi iz oka
zari bonaca neba...
Ja ne znam. Sigurno je da volim
ptice: vise nego sto treba!

Razglednica iz umiranja - Vito Nikolic

Pišem vam, evo,
dragi moji,
iz ovog lijepog umiranja,
kao što je red,
kao što pristoji
da se javljamo
tako
s putovanja,
s godišnjih odmora,
sa ljetovanja,
iz tamo nekih niških banja,
iz tako nekih budvi,
nekog kranja
- pišem vam, dakle
iz ovog lijepog umiranja.
Umiranje
- to je ovdje,
na jugu,
pa možda i nešto južnije
od juga,
tu vječne rane
svu noć šume tugu,
a jutrom opet sviće
zlatna tuga.

Tuge ovamo
ko sunca na Hvaru,
pa duša za čas
bakarno preplane
(samo {šo ovdje
ne daju ni paru
ako ponekad tuga
ne osvane).

Ostaću ovdje dugo
dugo
pa možda čak
i nešto duže,
srodio sam se, eto,
sa ovom tugom,
sa ovim ranama
što tugom
tuže.

Mladost - Antun Šoljan

Da budem svjež i mlad i pun života,
ko vesela i divlja dječja igra,
da budem svjež i bistar kao voda
i bestjelesno vitak poput tigra;
da obnavljam se bezbrojan ko ikra,
da narav smrtnu nikad ne odam,
da budem i živa i mitska čigra,
da znadem što je potpuna ljepota,

da kad me sretna neka stara žena,
što ipak nešto od starosti čeka,
poželi biti opet jednom mlada,
poželi biti lijepa kao nekad;

i hoteć da se ko djevojka nosi
crveno lišće zamrsi u kosi.

Suton - Zeljko krznaric

Pada u suton i bjezi
ta divna suncana misao
i kome si dao
i kome si pisao

sve to na kraju srce zbroji
ovo su moji
a ovo tvoji komadici duse
kao krijesnice lete i lete

i reci mi da nisi
bas jako odrasla
da zivi u tebi jos neko dijete
usne namazane medom
i prvo skolsko zvono
pa tako redom

godine neka se pletu
i ako ostanemo sami na svijetu
tako sami
da zvijezde redom gasimo
da osmjehom nekog spasimo

pa ako ti dodjem ranom zorom
i miris jabuka ti stavim na usne

znat ces da je smrt neozbiljna
i samo se sali

znat ces da nas ima i po tome
koliko smo ljubavi dali

Divno je ljubavi znati - Pablo Neruda

Divno je, ljubavi, znati da
si ovde u noci,
nevidljiva u svom snu i
ozbiljno osamljena
dok rasplicem svoje brige
kao mreze zapletene.

Odsutno, tvoje srce plovi
snovima,
ali telo ti dise tako napusteno,
trazeci me uzalud,
dopunjujuci moj san
kao biljka sto se
udvostrucuje u seni.

Uspavana, bit ces draga
sto ce ziveti sutra,
ali od onih granica
izgubljenih noci,
od ovog biti i ne biti u
kojem se nalazimo
nesto ostaje i vodi nas
svetlu zivota
kao da je pecat sene
obelezio
vatrom svoja tajnovita
stvorenja.

Snaga uspomene - Franc Prešern

Drugi u pomno postavljene mreže
nestalno srce ulovi ti, zla;
za mene ipak još te nešto veže,
što — to se jedva među nama zna.
Između drugih kad me vidiš ljudi,
u govoru se često spleteš ti,
mnogo me puta tvoje srce žudi,
tražiš me okom u kom strah se skri.
Često, dok sjediš umorna k'o sada od buke,
sama, zamišljena sva,
na um ti padne pjesnik tvoj bez nada,
skoro bi da se vrati prošlost ta.
Često, kad tvoj ti ljubljeni zapoje,
i ljubavnom se srećom hvasta mlad,
u srcu bodu pjesmice te moje,
što nesretan ih zbog nje pjevah tad.
Sama si strogo sudila me prije,
sama me oštro sudiš i sad još;
kažu da drugi ipak plaćen nije dobro,
kad tebi kaže da sam loš.
Među nama se diže tvrda stijena,
iz bezdna strmog pod nebeski tron;
al skritih želja plamen neće njena
visina spriječit, da ne sukne on.
Da pamtiš ih, to drugi su te bili
molili, ne mog gordog srca glas;
ne misliš na njih, al' mene po sili
pamtit ćeš sve do u svoj zadnji čas.

Tuga - Velimir Živoinović Massuka

Poljubi me, zacaraj me sobom,
zatvori mi oci cutanjem;
da, u trenu zaborava, tobom
zivim kao senka lutanjem.

Bice mi se, tmulo od gorcine,
zaželelo tudjeg zivljenja:
jednog trena sopstvene daljine,
jednog daha bez protivljenja.

Poljubi me, zacaraj me, svedi
sasud srca do izlivanja;
obaj dusu,uzmi je, izvedi,
da pocine od prebivanja;

da, u trenu zaborava, tobom
zivim kao senka lutanjem,
sklopim oci umorne nad sobom,
i iscilim u te cutanjem.

Tuzni napori vedrog valcera- Vols Stivens

Red ne poznaju ni more ni Sunce
Oblicima prosao je sjaj.
Evo tih iznenadnih rulja ljudi,

Tih iznenadnih oblaka ruku i lica
Dugo tlacenih, sada slobodnih
I glasovi su to, sto traze, a ne znaju sta

Osim da srecni budu, a ne znaju kako,
Postavljajuci oblike, a opisati ih ne mogu,
Zahtjevajuci red veci nego sto mogu da ga objasne.

Uz smrt Olofa Palmea - Ivan Slamnig

Užasno mi imponiraju političari
pod rukom im nešto teče,
pod rukom im rastu prave stvari,
nas lozovača peče.

O da sam bar političar,
da bude dobro svima!
Ustrijelio bi me crnoglavac
na izlasku iz kina.

Neću da budem političar,
neću izazivati crnju.
Hoću biti koji jesam
na Trešnjevki i Trnju.

Čovjek bez snova - Arsen Dedić

čovjek bez snova
ostavljen je noći
u mokrom raznožju
bez memorije
bez fantazmagorije
u vlažnoj postelji
spava i ne spava
čovjek bez snova
čovjek je bez buđenja
što mu je bespravno oteto
toliko važno nadrealistima
anarhistima i nihilistima
a noć je ta u tom slučaju
pačetvorina
pustinja gobi
pustinja gabi
po kojoj vjetar raznosi
svilene bonbone
čovjek bez snova
danju još - ajde de -
ali noću je ništa
koje rađa
svjetlije sutrašnje ništa

Molitva za Emiliju - Slobodan Marković

Neka nađe sreću Emilija,
crven končič,
nek se smeje,
neka mirno spava.

Nek živi Emilija
sa onim koga ljubi,
ne moram da budem ja,
nek ona živi...

Nek postane majka,
nek joj šikne mleko,
nek joj dete živi.

Nek se seti Emilija
prozora na niskoj kući,
i jesejne uspavanke.

Nek joj se ispuni želja:
stara klupa,
niska kuća izvan grada.

I kad zbraja dane,
nek se seti mene
i mojih molitava...

Nek sa decom večerava
pod zvezdama za dugim stolom.

A kad joj mreti dođe,
u poslednjoj suzi
nek bude i mene.

Te večeri nad njenom ikonom
nek prođu rumene zvezde.

Od njenih zvona nek proplaču
i neznani na svome putu.

Nek umre samo posle mene,
ma gde se obreo,
i ma gde bio.
Amin