Smrt ključarica ima ključ
od tvoga tijela, od tvoje kuće.
Uđe, utrne svjetla,
zaključa vrata, usta, oči.
Naopako navije sat,
prolije nakupljeno vrijeme.
Pa ode otključavati i zaključavati
druge kuće.
Ovaj neobični čovjek, s biografijom i držanjem kakvoga pjesničkog redovnika, rođen je 1933. Nakon učiteljske škole, koju je završio u Mostaru, došao je na studije u Beograd, oženio se, stekao obitelj i ostao. Od prvih pjesama, objavljenih još 1953. pa narednih pola stoljeća, Gudelj je pisao u istom tonu i jednakim stilom. Za razliku od većine pjesnika svoje generacije, koji su itekako bili osjetljivi na političke diktate i povijanja pod vjetrovima slobode i demokracije, Gudelj je vazda bio jednako slobodan. Od prvih pjesama gradio je svoju osobnu mitologiju, u čijem je središtu masiv Biokova, ispunjenu zmijama otrovnicama, mirisima kadulje i vrijeska, jamama do vrha punim ljudskih i životinjskih kostura, slutnjom mržnje i osvete, bliskom smrću i krajolikom koji je sav živ, lijep i strašan. Preko pedeset godina, od čega beogradskih četrdeset, Petar Gudelj ispisivao je svoj zemljopisni atlas i u pjesmu i književni tekst pretvarao cijeli jedan svijet smješten između Imotskoga i mora. Njegova ustrajnost i fanatično inzistiranje na uvijek istom motivu imaju u sebi nešto kniferovsko. Ono što je za slikara bio meandar, to je za Gudelja njegov mitski svijet. Samo jednom Petar Gudelj je napustio svoju osobnu biokovsku mitologemu. Bilo je to 1987, kada je objavio šokantnu poemu “Europa na tenku”, čiji su dijelovi, kao samostalne pjesme, već bili objavljivani u književnim novinama i časopisima. Bila je to knjiga koju bi, mirne duše, zabranio svaki, iole revan, partijski cenzor, kako zbog antikomunizma, tako i zato što je ta knjiga čitatelja uznemiravala u njegovom socijalnom miru, onoliko koliko to neka knjiga uopće može. A u ta se doba zbog napisane pjesme još uvijek moglo barem prenoćiti u zatvoru. Gudelj je u “Europi na tenku” stvorio svijet u kojem tenk ima središnje mjesto. Tenk je božanstvo, kriterij svake izvrsnosti, biće s razumom i osjećajima, najvažnija kulturna činjenica u višemilenijskoj povijesti. “Sretni narodi u Europi./Sunce im ujutro na kupolama iznesu tenkovi./Sunce im zađe za stado tenkova… Europsko državno blagostanje počiva na tenku… Kad nemadu tenkovskih štala,/tenkove drže u srcu./Zato europsko srce/Ima oblik tenka.” U jesen te 1987. godine, kada je “Europa na tenku” bila jedan od važnijih događaja velikoga beogradskog sajma knjiga, na osmoj sjednici Centralnoga komiteta Saveza komunista Srbije dogodilo se nešto što će usmjeriti naše živote, a nasilnu smrt učiniti svakodnevnijom pojavom: Slobodan Milošević došao je na vlast. Nijedna knjiga, nijedna pjesma iz tog vremena, nije tako jasno slutila katastrofu, kao ona Petra Gudelja. Četiri godine prije nego što će se to dogoditi u stvarnosti, tenk je postao glavni lik čovjekova života. Tenkove u Vukovaru i onaj osječki tenk koji je pregazio crvenog fiću, Gudelj je opjevao u svojoj poemi, toj najstrašnijoj pjesničkoj basni hrvatskoga jezika, prije nego što je itko za tenkove znao.
M. J.
Internet Content
www.inter.rs is
Klub ljubitelja