Cijenjen 30-ih i 40-ih, zaboravljen 50-ih i 60-ih, ponovno otkriven 70-ih i 80-ih, John Fante je danas opet "in": nova izdanja knjiga, po kojima se snimaju filmovi, najbolje govore o njegovoj svevremenosti. Fante bi zacijelo ostao opskurni i zaboravljeni autor da Charles Bukowski, kopajući po policama lokalne knjižnice, nije naletio na ovu knjigu, otpuhnuo prašinu s nje i počeo čitati i... naravno, oduševio se!
Kasnije, kad je Bukowski postao slavan, u svim je intervjuima navodio Fantea kao svoj najveći uzor i potaknuo reizdanje njegovih knjiga, a napisao je i predgovor ("Fante je bio moj Bog") te pjesmu posvećenu Fanteu koje ističemo kao atraktivne "bonus" priloge ovom izdanju.
Kazati tek da je ovo strastveni ili možda erotični ljubavni roman bilo bi upravo bogohulno spram Fanteova remek-djela pred vama. Prekrasno ispričana priča o žudnji i mržnji, zaljubljenosti i zaluđenosti, nedohvatnim snovima i bešćutnoj realnosti u odnosu mladića koji želi postati pisac i meksičke djevojke koja ne želi ostati konobarica i danas - 70 godina nakon prvog objavljivanja - zrači iznimnom svježinom i poetičnom ljepotom.
Hirom sudbine, valjda, ovaj roman i njegov autor godinama su bili nepravedno zapostavljeni, da bi filmska adaptacija (2007.), s atraktivnim glumcima Salmom Hayek i Colinom Farrelom, potaknula više nego zaslužen interes šire čitalačke publike.
“Kao mladi pisac moj otac je prštao energijom. U tim godinama, ako bi ga upitali tko je najbolji američki pisac, on bi vam smjesta odvratio: 'Isuse, pa ja, John Fante, a tko drugi?' Što se, dakle, dogodilo s književnom karijerom Johna Fantea? Kako to da je jedan od najboljih pisaca svoje generacije postao anoniman, da je otkriven tek nakon pedeset godina, mjesecima nakon njegove smrti? Njegova je proza bila briljantna. On je mogao i trebao imati književnu reputaciju poput Hemingwaya, Steinbecka ili Sarovana, ali zla se kob urotila i udijelila mu par dvojki - a ne četiri kralja..."
Dan Fante
Imam dvadeset godina. Dovraga, rekoh sebi, ne prenagljuj, Bandini. Imas deset godina da napises knjigu, zato samo polako, izadji vani i spoznaj zivot, koracaj ulicama. To je tvoj problem: nepoznavanje zivota. Pobogu, covjece, shvacas li da jos uvijek nisi imao nikakvo iskustvo sa zenom? Oh jesam, imao sam, i to puno. Oh ne, nisi. Potrebna ti je zena, potrebna ti je kupka, potrebna ti je dobra seva, potrebna ti je lova. Govore da kosta dolar, dva dolara na izuzetnim mjestima, ali dolje na Plazi je dolar; izvrsno, samo sto ti nemas niti taj jedan dolar, osim toga, ti kukavice, cak i da imas dolar, ti ne bi otisao, jer jednom si u Denveru imao sansu da odes pa nisi. Ne, ti kukavice, bojao si se, i jos se uvijek bojis, i radostan si sto nemas dolar.
Ja, Arturo Bandini, u potrazi za Camillom Lopez
Prolog
Zapitaj prasinu na cesti. Zapitaj Joshuina stabla sto se samotna uzdizu na rubu pustinje Mojave. Zapitaj ih za Camillu Lopez i ona ce zasustati njezino ime. Da, jer posljednja osoba koja je vidjela moju djevojku Camillu Lopez bio je jedan tuberan koji je zivio na rubu pustinje Mojave, i ona se zaputila prema istoku, s psicem kojeg sam joj ja poklonio, a psic se zvao Pancho, i otada niko vise nije vidio ni Pancha. Necete povjerovati u to. Necete povjerovati u to da se jedna djevojka odlucila prepjesaciti pustinju Mojave u listopadu posve sama izuzev tog malog psa zvanog Pancho, ali tako se dogodilo. Vidio sam otiske psecih sapa u pijesku, vidio sam i otiske Camillinih stopa pored psecih, nikada se vise nije vratila u Los Angeles, njezina majka nikada je vise nije vidjela, i, osim ako se nije dogodilo cudo, nocas lezi mrtva nasred pustinje. Ne moram izmisljati zaplet za ovo, za moju drugu knjigu. Jer to mi se doista dogodilo. Djevojka je nestala, bio sam zaljubljen u nju, a ona je mene mrzila, i to je moja prica.
Zapitaj prasinu na cesti. Zapitaj starog Junipera Serra (spanjolski katolicki misionar medju Indijancima u Kaliforniji i Meksiku) dolje na Plazi, zapitaj njegov kip, isto kao i gomilu s druge strane ulice gdje sam palio sibice, pusio cigarete, i promatrao kako ljudski rod prolazi, ja, Arturo Bandini, prijatelj ljudi i zvijeri jednako. To su bili dani! Tumarao sam tim ulicama, upijao sam ih i ljude na njima kao da sam napravljen od upijajuceg papira. Arturo Bandini, s jednom kratkom pricom prodanom, veliki pisac koji je snivao velike planove. Jos uvijek mogu vidjeti tog tipa, tog Bandinija, s casopisom zelenih korica pod pazuhom, neprestano mu je bio pod pazuhom, taj casopis, koraca gradom obziran i tolerantan spram ljudi i zvijeri jednako, mladi filozof, jednostavna i iskrena prica pisca koji se zaljubio u djevojku iz bara i kojemu je naredjeno da se tornja odatle.
Ali, gledajte, dopustite mi da pokusam ispricati svoju pricu. Zaljubio sam se u djevojku imenom Camilla Lopez. Otisao sam u kafanu jedne noci i tamo sam je ugledao, i cak i poslije, sve do sada, i nocas, dok pisem o svemu tome, gusim se kada pomislim na ljepotu te djevojke. Ugledao sam je tamo, blizu mene, bila je konobarica u pivskoj tocionici, donijela mi je kafu za koju sam ja kazao da je obicna splacina i raspravili smo to. Onda sam jos jednom svratio tamo, i opet, i ubrzo sam se toliko ludo zatreskao u nju da sam se ponasao kao budala, a sve to vrijeme ona je voljela nekog drugog, ona je voljela sankera u Liberty Buffetu gdje je i sama radila, a sanker je nije mogao smisliti. Stoga je ona izasla sa mnom, da bi zaboravila njega, svuda je izlazila sa mnom, a ja sam poludio za njom i bivao sve ludji, a ona sve ludja za sankerom. Pocela je pusiti marihuanu. I mene je naucila. Puknula je. Smjestili su je u ludnicu. Tamo su je zadrzali mjesec dana. Izasla je i ponovo sam je vidio. Jos uvijek je bila zaljubljena u Sammyja, sankera. A on je nije mogao podnijeti. On je nije mogao podnijeti jednostavno zato sto je ona bila Meksikanka a on Amerikanac, to mu je bilo ispod casti, u tome je citav stos – prica o Ramoni, samo sto je ovog puta prica jedan Italo-amerikanac, a on, Bandini, suosjeca s djevojkom jer shvaca kakva je to stvar drustvena predrasuda, I ludo je voli, a ona njega ne razumije. On je pisac. Osamljen je u Los Angelesu. Pise sonete toj djevojci. Ona ih cita i baca na pod. Zapitaj prasinu, zapitaj piljevinu na podu Liberty Buffeta, zapitaj tu prljavu piljevinu u toj rupi, cak i ona ce priznati da su na podu zbilja lezali komadici papira, a to su bili njegovi soneti, jer njoj nije bilo stalo do njega, on je samo zabavljao, ona je ludjela za Amerikancem Sammyjem.
Ne vjerujete da imam napisan roman o tome? Dovraga, poslusajte me za tren, upoznao sam Camillu i prve veceri smo otisli na plazu i plivali nagi, i ona je otplivala daleko, daleko iza lukobrana zaljeva Santa Monica, odvezli smo se tamo u njezinu autu, otplivala je daleko, daleko na pucinu obasjanu mjesecinom, divna djevojka, zanosna Camilla, oh Boze koliko sam samo volio tu djevojku i, oh Boze, kako mi je samo podvalila, vjerovala je da sam budala, da govorim budalastine, otplivala je daleko, predaleko za smrtnu djevojku, u taj hladni ocean u dva ujutro, i kad sam je ugledao obasjanu mjesecinom, naslutio sam, vec te prve noci sam naslutio da je ona tip djevojke koja s elomi pod drustvenim pritiscima, bilo je neceg senzualnog i divnog u njoj, i tada i poslije, prekrasna djevojka, crne kose, podatne puti, pliva obasjana mjesecinom, izazivajuci me da i ja otplivam daleko koliko i ona, ali nisam, otplivao sam nedaleko plicaka i brzo sam se umorio, onda s ei ona vratila i obmotali smo se dekom nasred plaze i zaspali – par nage djece – ali osjetio sam, lezeci pored nje tada – osjetio sam da nikada necu imati tu djevojku, osjetio sam da je na neki nacin zatvorena i da se ono nece nikada dogoditi. Osjecao sam strast bez zelje, osjecao sam njezinu cudnovatost, duboko u svojoj dusi predosjetiosam (sa sigurnoscu djeteta na majcinim grudima) tu stvar koja izjeda divnu meksikansku djevojku koja je pripadala toj zemlji, pod tim nebom, ali nije bila dobrodosla. A ja, onaj sto suosjeca, ljubitelj ljudi i zvijeri jednako, pitam pijesak duz zaljeva Santa Monica da li je veliki Arturo Bandini bio sjajan ljubavnik te noci, nije nije nije, jer sazaljevao sam je kao sto covjek sazaljeva svoju djevojcicu, jer i to sto sam osjecao nije bila strast vec zelja, jedino sto sam ikada osjecao. I onda u pet ujutro, dok je sunce izlazilo na istoku, dovezli smo se iz Wilshire i bilo joj je jako drago sto je nisam ni taknuo, ona je vozila auto, i rekla je cudnu i znacajnu stvar, tocno se sjecam rijeci, rekla je: ”Ovo je bila tako divna noc. Nikad se vise nece ponoviti.” (U meni je uvijek postojao trag sumnje da sam se ponasao kao budala, ne samo te noci vec i svake druge noci koju sam s njom provodio dok smo obilazili mnoga cudna i fascinantna mjesta u ovom velikom gradu.) Pricam li ja to o Hollywoodu i njegovim jeftinim pomodnostima? o kinima? Pricam li o Bel Airu i Lakesideu? Pricam li o Pasadeni i tamosnjim vrelim rupama? – ne i ne, po tisucu puta ne. Govorim vam da je ovo knjiga o djevojci i mladicu u drugacijoj civilizaciji: ovdje se govori o Main Streetu i Spring Streetu i Bunker Hillu, o ovome ne dalji i ne zapadnije od Figueroe, nema nikog cuvenog u ovoj knjizi i nista opce poznato niti slavno nece se ovdje spominjati, jer nista od toga i ne pripada ovamo, u ovu knjigu. Ovo je prica o Ramoni sa suprotne strane. O dobru. O meni.
Nazvao sam moju knjigu Zapitaj prah jer prah Istoka I srednjeg Zapada je na tim ulicama, to je prasina u kojoj nista ne raste, koja radja kulturu bez korijena, I prazni bijes izgubljenih beznadnih ljudi, pomahnitalih od zelje da dosegnu mir koji im nikada nece pripasti. I o zavedenoj djevojci koja je povjerovala da su ti pomahnitali ljudi pravi sretnici, koja je zeljela postati jedna od njih.
Arturo Bandini, ja osobno, veliki pisac, sa jednom jedinom pricom prodanom American Mercuryju, pricom vjecito zabijenom u dzepu kako bih u svakom casu mogao dokazati svoj uspjeh dok sam se motao oko Opere i poomatrao bogatase kako ulaze unutra, katkada iskoracivsi iz gomile da dodirnem ogrtac od hermelina, ja sam samo obican tip koji prolazi ovuda, oprostite mi, gospo, i kroz duge nocne sate mislio bih na nju , pitajuci se tko li je ona – mozda cak i junakinja mog sjajnog romana, razgovarao sam s njom dok su svjetla u St. Paul Hotelu titrala crvena i zelena bacajuci odsjaj preko mog kreveta.
To su bili dani. Zapitaj prasinu na cesti, zapitaj paucinu u mojoj sobi u St. Paul Hotelu, zapitaj miseve sto izlaze iz rupe u kutu sobe, ah kakvih li prijateljskih miseva! Drzao sam ih kao ljubimce, znao sam razgovarati s tim misevima, ”Zdravo, misu, kako si nocas, gdje su ti drugari?” Naravno, prijatelj ljudi i zvijeri jednako, hranio sam miseve ne bih li ih ucinio prijateljima, sjajan covjek, dobre duse, citatelj Thoreaua i Emersona, buduci veliki pisac koji je morao biti tolerantan, razbacivao je mrvice misevima da imaju sto jesti nocu, svjetla St. Paul Hotela palila su se i gasila dok bih ja lezao promatrajuci ih kako jure gore – dolje, dok nisu prevrsili mjeru, postali su odvec srdacni, penjali su se na moj krevet i pdmarali u njegovu podnozju, doista smo bili veliki prijatelji, ali dovraga, mnozili su se kao Kinezi i soba je postala premala.
Govorim li o ludosti? Vratite mi onda ludost, vratite mi te dane opet. Dajte mi taj hiroviti roman o pojedincu koji je zalio ljudski rod, sjajna osoba Bandini, tvorac izvanrednih ulaza i izlaza, steta za sve, apsurdni grad sto me okruzuje, sretni poocim mojeg genija, i gore prema Angel’s Flightu, uz dvije stotine stepenica do Bunker Hilla u centru grada, blagoslovljene stepenice, Gospode, Bandini se njima penje u besmrtnost! Jednoga dana, vi ljudi, vi puki povladjivaciove stepenice ce odzvanjati uspomenom na mene, a na onom tamo visokom zidu stajat ce pozlacena spomen-polca, i na njoj bareljef – s obrisima mog lica. Jesam li sada osamljen? Da! Jer moja osamljenost radja plodove, i jednoga dana Los Angeles sutrasnjice sjecat ce se da je Glasnik koracao ovim stepenicama, i Benny Bena dolje na uglu Trece i Hill ulice plakat ce od radosti dok bude kazivao svojem umuku kako je nekoc razgovarao s tim covjekom pokoljenja. I tako, ulazim u svoju sobu da popricam sa svojim odrazom u zrcalu. Ili da mozda malo vjezbam za nailazece dane svoje slave, da iskosim zrcalo kako bih mogao vidjeti kako izgledam dok sjedim za pisacim strojem, velikan u radu, odgovara na pitanmja novinara, trepcuci ocima, strpljiv dok bljeskalice sijevaju. ”Gospodo, gospodo! Molim vas, gospodo, moje oci – imajte razumijevanja, znate, i ja moram raditi.” smijeh gospode novinara. ”Isusa ti, ovaj Bandini, pravi je frajer, slava mu ne prilici, on je kao bilo tko od nas, obicnih novinskih tipova – pravi je frajer.”
. (znate, ima i prvi dio petog dijela a ovo je drugi dio petog dijela).
, pocnite od knjige (trece) "Ljubav".
Internet Content
www.inter.rs is
Klub ljubitelja