Vreme u kome živimo pred nas stavlja brojne zahteve, u životu postoje usponi i padovi neke prihvatimo lakše a neki nas svojim intenzitetom ili pak trajanjem polako odvode u stanje bolesti – depresiju. Depresija je bolest čovekove slobode koja se ispoljava u ucveljenoj samozaljubljenosti. Ličnost postaje plen same sebe, svog oholog Ja. Depresija je stanje duhovne pustinje, čamotinja i suvoća, to je stanje delimičnog zamračenja svesti koje umrtvljuje volju, ona gasi osećanja. Poremećenost se zapaža u opažanju, predočavanju, mišljenju, rasudjivanju, zaključivanju, htenjima, govoru, radu i izgledu. Depresija je bolest. Depresivan čovek nije sposoban za slobodu, odnosno ljubav.
Depresija je najučestaliji psihički poremećaj današnjice. Reč "depresija" vodi poreklo iz latinskog jezika - latinski 'depressio' dolazi od 'deprimere', što znači potisnuti, pritisnuti, udubiti. Depresija uzrokuje duboke patnje i većina se stručnjaka slaže da je to za čoveka najbolnije životno iskustvo s kojim se može suočiti. Depresija je više od obične tuge.

Raspoložnje je unutarašnje duboko i trajno emocionalno stanje koje daje ton i boju percepciji, doživljaju sveta i sebe samoga. Raspoložnje utiče na celokupna duševna zbivanja, voljni i nagonski život, opažnje, mišljenje, svest, pamćenje i psihomotoriku. Za razliku od raspoložnja, afekt je kratkotrajno, aktuelno emocionalno stanje koje se ogleda u izrazu i mimici lica, tonu i modulaciji glasa, pokretima i ponašanju.
Raspoloženje je unutrašnje emocionalo stanje pojedinca, a afekt je spoljašnja manifestacija toga stanja. Raspoložnje oscilira u svakodnevnom, normalnom žvotu, pa tako nešto može biti tužije ili veselije, ali se uglavnom održva unutar nekih društveno prihvatljivih granica i osoba ga može kontrolisati. Medjutim, promene raspoložnja koje klasifikujemo kao psihijatrijski poremećaj razlikuju se od prethodnog po jačini otklona od normalnog, po dužinii trajanja i nemogućnosti da osoba takvo raspoložnje kontroliše. Raspoloženje može biti bolesno sniženo, pa tada govorimo o depresiji, ili bolesno povišeno, pa tada govorimo o maniji. Te se promene mogu javiti bez ikakvog očiglednog razloga ili su u očitom neskladu sa uzrokom.
Žalovanje – leči vreme
Tuga, tugovanje i žalovanje su sinonimi koji opisuju sindrom kojeg uzrokuje gubitak: voljene osobe, posla, vrednog predmeta, ili ozlede same osobe, ali se može pojaviti i kao posledica traumatičnih zbivanja tipa razvoda, bolesti bliske osobe i sl.. Po simptomima kao što su plakanje, gubitak na telesnoj težini, smanjen libido, povlačenje, nesanica, razdražljivost, smetnje koncentracije i pažnje, žalovanje sliči depresiji, ali antidepresivi nemaju jednak terapijski učinak već se simptomi često povlače spontano u vremenskom razdoblju od nekoliko meseci. Ako se tokom žalovanja jave sucidne ideje, osećaj opšte krivice, bezvrednosti, ambivalencija, nesvesna srdzba prema umrlom, socijalna izolacija, treba razmišljati o mogućem razvitku depresije te na vreme potražiti stručnu pomoć.
Kod lečenja žalovanja uvek je bolje ponuditi verbalnu utehu nego tabletu iako male doze anksiolitika mogu pomoći u kraćem razdoblju. Osobi treba dozvoliti da govori o voljenom objektu, plače ako oseća potrebu, ne insistirati na razgovoru ako osoba ne želi i nije spremna. Većina ljudi prebrodi period žalovanja uz podšku okoline. Većina ljudi tokom života iskusi žalosno raspoložnje.

liliana, Odlican.com: Vilsonovo šetalište
Medjutim, ako se tuga pojavi bez ikakva razloga ili je ona nesrazmerna razlogu nastanka, ako ne prestaje ili se ponovno vrati, ako nam je teško raditi, družuti se, spavati, jednom rečju više se ne možemo veseliti životu, onda to više nije neraspoložnje, nije obična tuga, nego depresija. Na pravu depresiju treba posumnjati kada se osoba konstantno oseća žalosno svakog dana u razdoblju od dva meseca ili duže i kada je više ništa ne veseli.
Depresija je ozbiljan duševni poremećaj, prava bolest koja se mora lečiti. Ona zahteva lečenje jer utiče na celokupni kvalitet života bolesnika, a ako se ne leči, sve se više pogošava. Zbog neupućenosti, depresiju često ne prepoznaju ni osobe koje od nje pate, kao ni njihova najbliža okolina, čak i kad depresija uzrokuje značajne bračne, obiteljske, profesionalne i socijalne poteškoće. Depresija je bolest sa značajnom smrtnošću. Podaci govore da i do 15 odsto depresivnih osoba počini samoubistvo. Stoga ozbiljan pristup, rano prepoznavanje i adekvatno lečenje preveniraju mogiće pogubne posedice.
Depresivni bolesnici su slabo raspoložni, tužni, bezvoljni pojačano umorni. Depresija se takodje manifestuje ravnodušnošću, apatijom, gubitkom životne radosti, ali u nekim slučajevima pojačanom napetošću, nemirom i razdražjivošću. Isto tako depresija može ometati osnovne telesne funkcije, te se manifestovati poremećajem sna, smanjenjem ili pojačanjem apetita, tromošću, nemirom, slabošću, isrpljenošću, gubitkom koncentracije i zaboravljivošću, takodje ne retko se javlja osećaj neodredjenog straha (anksioznosti), osećaj krivnje, bezperspektivnosti, bezizglednosti, gubitak smisla, volje za životom, pa i razmšljanja o samoubistvu i pokušaji. Depresivno raspoložnje onemogućava bolesnike u obavljanju normalnih svakodnevnih žvotnih aktivnosti.
Depresivni bolesnik može imati ukočeno držnje, bez spontanih pokreta, pogled u stranu i prema dolje. Psihomotorna usporenost manifestuje se kao usporeno mišljenje i govor koji zbog gubitka intonacije deluje monotono, kretnje su takodje usporene, a rečenice kratke i oskudne. Psihomotorna zakočenost može ići do potpune nepokretnosti (tzv. depresivnog stupora), takvi bolesnici često su zapuštenog izgleda i mitistični (odbijaju govoriti). Kada izadju iz stupora, bolesnici se mogu prisetiti šta su tokom tog perioda doživljavali. Nasuprot takvom "sputanom" ponašanju, depresivne osobe mogu biti i uznemirene (psihomotorna agitacija), posebno stariji bolesnici.
Depresivne osobe u psihomotornom nemiru ili agitaciji ne mogu mirno sedeti ili stajati na jednom mestu, stalno su u pokretu npr. stiskanje šaka, "kršenje prstiju" i "čupkanje" kose česti su znakovi agitacije. U vrlo teškim slučajevima depresije pacijenti mogu razviti psihotične simptome, kao što su halucinacije (prividjanja) ili sumanutosti. Sumanutosti (pogrešna verovanja koja nemaju svoju potvrdu u stvarnosti, lažna uverenja, zablude nastale na nerealnoj osnovi nedostupne racionalnoj korekciji) i halucinacije koje odgovaraju depresivnom raspoložnju su one koje uključuju osećaj krivice, grešnosti, siromaštva, bezvrednosti i neadekvatnosti.
Najčešće zablude vezane za poimanje depresije:
• Depresija će brzo proći sama od sebe, pa lečenje i nije potrebno.
• Depresija je nešto što napada samo slabe i bespomoćne.
• Promenom okoline, proći će i depresija (depresija je kao kovčeg, putuje zajedno s njegovim vlasnikom!).
• Depresivan čovek najbolje zna kako mu je (delimično tačno!) pa se sam može i izlečiti (pogrešno!)
Depresija je bolest koja se javlja u epizodama. Kada se depresija javi prvi put, govorimo o depresivnoj epizodi, a simptomi potrebni za postavljanje dijagnoze trebaju trajati najmanje dva meseca. Za dijagnostikovanje nove depresivne epizode mora postojati vremenski period od najmanje dva meseca bez depresivnih simptoma pre nego što se pojavi nova depresivna epizoda. Tada govorimo o ponavljajućem depresivnom poremećaju. Medjunarodna klasifikacija bolesti poznata pod nazivom ICD-10 (Tenth Revision of International Classification od Diseases and Related Health Problems) predstavlja službenu klasifikaciju bolesti koju koristimo i u našoj zemlji.
Kriterijumi potrebni za postavljanje dijagnoze depresivne epizode tj. tipični simptomi (tzv. A simptomi):

liliana: Spajanje
1. depresivno raspoložnje
2. gubitak interesa i zadovoljstava u uobičajenim aktivnostima koje su ga donosile
3. smanjena životna energija u vidu umora i pojačanog zamaranja
Drugi česti simptomi (tzv. B simptomi):
1. poremećen san
2. smanjen apetit
3. smanjena koncentracija i pažnja
4. smanjeno samopoštovanje i samopouzdanje
5. ideje krivnje i bezvrednosti
6. sumoran i pesimističan pogled na budućnost
7. ideje o samoozledjivanju ili samoubistvu
Neki od simptoma mogu biti posebno izražni dajući specifičnu kliničku sliku pojedinog bolesnika:
1. rano budjenje - dva ili više sata ranije nego uobičajeno
2. jutarnje pogoršanje depresije
3. psihomotorna usporenost ili nemir - prisutnost objektivnih znakova (što se čuje od drugih osoba)
4. gubitak apetita - u značajnoj meri
Skup spomenutih simptoma naziva se "somatski" sindrom, koji može i ne mora biti prisutan kod blage i umerene depresivne epizode. Prisutan je kod teškog oblika depresivne epizode, kada su prisutna minimalno četiri od gore navedenih simptoma, a kada su somatski simptomi izuzetno intenzivni, dovoljna je prisutnost dva ili tri. Depresivna epizoda može se označiti kao blaga, umerena, teška ili teška s psihotičnim simptomima.
Postoji mnoštvo kliničkih podela depresije, uglavnom dihotomnih, pa se tako razlikuju unipolarne i bipolarne depresije, endogni i reaktivni tip depresije, psihotični i neurotski, primarni i sekundarni. Poremećaji raspoložnja mogu se podeliti u dve osnovne grupe na temelju javljanja jedne ili više maničnih ili hipomaničnih epizoda, pa se tako svi poremećaji u kojima se javi manično (povišeno) raspoložnje nazivaju bipolarnim poremećajima, a oni u kojih se javlja samo depresija se nazivaju depresivnim unipolarnim poremećajima.
Maskirana depresija
U nekih se depresivnih bolesnika javlja depresija koja odudara od klasične slike depresivnog bolesnika, pa tada govorimo o "maskiranim, larviranim ili
skrivenim depresijama." Depresivno raspoložnje je maskirano, odnosno
ispoljava se telesnim i vegetativnim simptomima bolesti. Takvi bolesnici nisu
uopšte svesni svog depresivnog raspoložnja, na direktno pitanje da li se osećaju depresivno oni bez dvoumljenja odgovaraju sa negacijom. Medjutim, njihovo svakodnevno ponašanje odaje depresivno raspoložnje, jer oni veći deo dana provode povučeni od obitelji i prijatelja i značajno su smanjene aktivnosti u kojima su prethodno nalazili zadovoljstvo.
Distimija
Distimija spada u grupu poremećaja raspoložnja i predstavlja blaži oblik depresije. Najčešće započinje neprimetno u kasnom detinjstvu i adolescenciji, ali se može pojaviti i kasnije, po učestalosti tri puta se češće javlja kod žena.
Glavni simptom je depresivno raspoložnje, praćeno tugom, nelagodnošću, neraspoloženjem, gubitkom interesa za uobičajene aktivnosti uz samopodcenjivanje, poteškoće u donošenju odluka i osećaj beznadežnosti.
Depresivno raspoložnje prisutno je veći deo dana i veći broj dana nego što nije prisutno, što se vidi bilo kao subjektivni doživljaj ili je primećeno od strane drugih, tokom najmanje dve godine. Dok depresivni poremećaj karakteriše epizodičan tok, tok distimije je više hroničan i dugotrajan. Kod ranog pojavljivanja distimije često bolesnici svoje simptome prihvataju kao način žvljenja, a psihijatru se obraćaju tek kad postanu disfunkcionalni na nekom životnom planu.
Deresija se mora lečiti! Svojim ponašanjem svaki čovek može unaprediti svoje zdravlje ili obratno podstaknuti razvoj bolesti. Aktivnim učešćem u lečenju će se doprineti ne samo uspešnijem već i bržem izlečenju ili pak stavljanju pod kontrolu depresije, a samim tim i većem kvalitetu života. Često mnogi ljudi misle da se mogu izlečiiti sami. Medjutim, bez obzira na to što su mogućnosti današnjeg informisanja i samoedukacije veće nego ikada, kada primetite simptome depresije, neophodno je savetovati se sa lekarom. Ako su prisutni umereno do jako izražni simptomi depresije, odmah i bezrezervno potrebno je obratiti se lekaru za pomoć.
Osim stručne pomoći lečenje depresije uključuje i "školu" hrabrosti, odvažnosti i vere u izlečenje. Veoma je važno zdravo se hraniti, obezbediti dovoljno sna, dovoljno boraviti na vazduhu, šetati, i imati prijatelje. Treba promenuti nezdravu okolinu, prilagoditi se, zavoleti i voleti, steći dobre navike, stalno biti zaposlen, raditi nešto plemenito, zanimljivo i korisno, raditi fizički, družiti se s odraslima, sa decom, životinjama i cvećem. Preporučljivo je uključiti uz zvaničnu terapiju i pomoćno lekovito bilje kao što su bogorodičina trava, matičnjak, kantarion, lavanda; dragoceni su i vino i med, čokolada i kakao. Preporučljiva je muzikoterapija, pisanje i čitanje pesama, slušanje CD-ova sa molitvama. Borite se da se radost vrati u vaše srce, najbolji put je delatno davati sebe, ma šta se desilo treba otvarati vidike i ići dalje, to je život i živeti se uči.
Učenje bez razmišljanja je prazno, a razmišljanje bez učenja je opasno
Lao Ce