Ženske bolesti i druga veselja - Roklicer, priče Umetnost

Ženama da bolje razumeju muškarce

Kako da žene bolje arzumiju muškarce:

1. Muškarac se umoran rodi i žene ga moraju ostaviti da se za života odmori.
(Pogledajte samo žene, sva ta jadna, ispaćena lica muškaraca. Em smo iz pičke ispali, em se u nju stalno vraćamo. Još nas i vi otjerate malo – malo u pičku materinu.)

2. Muškarac će uvijek reći da vas voli, ali će nakon 15 minuta to zaboraviti. (Točno otprilike koliko traje seks, sa skidanjem, predigrom, samim zločinačkim pothvatom, ispričavanjem i tuširanjem)

3. Muškarac ljubi televizor svoj, kao sebe samoga. (Televizija služi za opuštanje nakon odmora. Na televiziji pametan muškarac može uživati u mnogim njemu nedostupnim stvarima. Tako može vidjeti gole ljepotice, dobre automobile, može jebati mater nogometašu jer je ovaj zabio loptu u stativu…)

4. Muškarac se odmara danju, da bi mogao noću spavati. (Kako otići na počinak umoran? Muškarac se mora preko dana psihički pripremiti da bi noću mogao normalno spavati. Zato se preporuča da svaki muškarac preko dana bude što više u vertikalnom položaju.)

5. Muškarac ne spava, on duboko razmišlja o vašoj budućnosti. (Često se varate i mislite kako muškarci spavaju kao krmci. To je duboka zabluda. Dokazano je da se bolje razmišlja ako se zatvore oči i povremeno ispuštaju zvukovi poput hrkanja.)

6. Muškarac kad je pijan, iskoristite ga. Ujutro se neće sjećati. (Kad vam je muž pijan možete ga slobodno seksualno iskoristiti. Ujutro će umisliti da je imao noćnu moru i to će pripisati miješanju piva i vinjaka. Možete izvući iz njegove lisnice nešto novca. Opet će misliti da je lovu ostavio u kavani na piće i kurve i stoga mu neće biti žao kad vidi prazan novčanik.)

7. Muškarac nikada ne uradi danas, ono što može ostaviti za sutra. (Muškarci ponekad žive u zabludi da će vječno živjeti, a pri tome zaboravljaju da su oženjeni. Nema šanse nadmašiti ženu, osim ako je kojom srećom ne pregazi automobil. Stoga muškarci sve poslove prebace za sutra jer nema smisla nešto uzalud napraviti, ako se to može i sutradan uraditi.)

8. Muškarac radi što manje, a i ono malo prebaci na drugoga. (Muškarci su po prirodi dobrohotni ljudi i žele svoje obveze prebaciti na druge. U tome nema ništa loše, čak dapače, ako nesebično daju poslove drugima, a sebi zadrže što manje obveza. To je čisti dokaz nesebičnosti i socijalne prihvatljivosti.)

9. Muškarac misli da je rad bolest. Zašto bi umro mlad? (Medicinski je dokazano da intelektualni i fizički rad iscrpljuje čovjekovu energiju. Muškarcima kad rade pada imunitet, postaju impotentni i odaju se drogi, alkoholu i drugim ženama. Dobro, to nije tako loše, ali ga na kraju, od silnih pritisaka, čeka smrt. Zašto, pobogu, onda razmišljati o tome?)

10. Muškarac kad pomisli raditi, pričeka malo da ga ta ideja prođe. (Muškarci i kad ostare negdje u dubini svoje duše ostanu mala djeca. Često maštaju i razmišljaju. Tako je i s radom. Malo – malo muškarcima padne na pamet da nešto rade. Isto tako kao i kad su bili mala djeca i igrali se partizana i Nijemaca. Svađali se tko će biti Drug Tito, a tko Drug Hans. Zato valja pričekati koju godinu i vidjeti da je rad igra u kojoj se neki put zajebeš i započneš igru u potpuno pogrešnoj ulozi.

11. Muškarac nikada ne vara ženu, on samo troši kalorije s nekom drugom. (Nisu svi muškarci stvoreni biti visoki, plavi i zgodni. Moraju negdje potrošiti višak kalorija. Ako zateknete muškarca s nekom ženskom u krevetu, prvo se zapitajte: «Vjerujem li ja svojim očima, ili ono što mi muž kaže?» Vidjet će te da je ono drugo ispravno. Muž vas ne vara, on nikada ne bi ni neku drugu kresnuo preko vas - žive.)

Ovo nije za žene

(Stojanka me pozvala za svoj stol, ali sam ga promašio i roknuo u nju)

Stojanka je krasna djevojka, što bi u mom selu rekli, rasna kobila. Mogao ju je zajahati svako tko je bio vješt u preskakivanju prepona. Ja sam, na žalost, već imao kobilu kod kuće, koja nije bila rasna, ali me zato čvrsto držala za prepone. Zato sam vjerojatno i bio drag Stojanki. Ona je voljela jahače koji se nisu okolo hvalili da dobro jašu. Nije znala, da bih se i ja hvalio da sam smio od one svoje kobile. Mislila je da imam veliki bič i da mogu satima jahati do cilja. Da sam, u suštini, samo skroman. Nije znala da sam pizda koja se stravično boji svog konja. Poslala mi je čak i ljubavno pismo preko jednog poštara koji ju je s vremena na vrijeme zajahao. Njegova kobila je odavno otišla na privremeni rad u Italiju i to povremeno traje već 12 godina. Sad poštar vozi njezin Fiat, kupljen dijelom na leasing, dijelom na pushing. I dobro mu je. Bolje nego meni.

Moja kobila neće nigdje da ide bez mene. Našao sam joj posao u Njemačkoj na jednom vojnom poligonu. Trebala bi samo da kopa bunkere. Poslije bi je unaprijedili i dobila bi čin. Tako bi brzo napredovala. Sa činom bi mogla raditi kao pokretna meta na poligonu. Mladi rezervisti bi vježbali gađanje u nju dok bi ona trčala po livadi. Za svaki metak koji bi dobila u noge ili ruke, imala bi bonus od 100 eura. Od kukova do glave 150. Pogodak u glavu 300 eura. Izračunao sam napamet da je pogode samo 16 puta mjesečno, bonus bi na osnovnu plaću iznosio najmanje 3000 eura. S tom lovom mogli bi da sagradimo svinjac, koji toliko želimo. Jest da bi ona imala jedno 40 rupa više na tijelu nego ove tri, ali smo mogli uzgajati praščiće. A prasetinu oboje obožavamo. Ona najviše voli rebra i šunku, a meni pripadnu bijeli bubrezi, ili, kako mi to na selu jednostavno kažemo, svinjska jaja.

Da se ja vratim na ljubavno pismo moje Stojanke, rasne kobile. Na vece papiru, zarolano kako spada i priliči, kao u doba Sulejman paše, pisalo je lijepim ukrasnim slovima: šta se praviš takav peder pa nećeš da jebeš ženske? Lijepo sam te zvala u kukuruzište a ti si praviš kao da ti nije stalo kako ti izgleda klip kukuruza. Sram te bilo, pizdo jedna! I samo da znaš, ja sam u tvojoj ulici, sedam kuća niže, s lijeve strane. Kucaj tri puta, jer zvono ne radi. Ako se slučajno bojiš žene, reci joj da si otišao do mene jer sam te zamolila da mi popraviš utičnicu. Pošto ona vjerojatno ne zna što je utičnica, ti joj lijepo kaži da je to ona stvar u koju se utače nešto da s lampica upali. Hajde dođi i ne boj se ništa. Pola sela će ti reći da ne grizem. Skuhat ću ti kavu i dati rakiju da popiješ. Na glasu si da voliš puno piti i prditi za stolom. Al ne bilo kako prditi, nego da možeš otprditi cijelu pjesmu «Zelene oči, bile su moje». To je svakako pohvalno jer znači da možeš održati ritam kroz onu stvar što se književni zove šupak, a narodno - govnovod.

Nakon što mi je poštar predao to pismo, ponosno sam ga pročitao devet puta. Zatim sam ga cijelog sažvakao i progutao da ga ona moja kobila ne pronađe. Što ako sazna da imam sluha za otprditi «Zelene oči»? Morao bih joj svako malo prditi na uho, kad god je uhvati sevdah.
[/b]

Ne čitati, molim

Kako se ubiti

(čekaj da rasmislim, pa ću da ti kažem)

Nakladnik moje prve knjige Saša Bilić. depresivni je tridesetogodišnjak, tri puta razveden i dva puta liječen od kojekakvih ovisnosti. Uglavnom o lakšim drogama i teškom alkoholu. Kada sam ga upoznao, govorio mi je o raznim, svemogućim, načinima samoubojstva. Tih dana, naime, Ministarstvo kulture i propuha RH, zabranilo mu je pristup zgradi na udaljenost od 200 metara. U suprotnom, dakle ako prekrši uvjetnu kaznu, mogao bi biti imenovan pomoćnikom ministra ili odrobijati četiri godine u Lepoglavi. Stoga je Saša bio u velikoj depresiji jer se zgrada Ministarstva kulture i propuha nalazila 185 metara od njegovog omiljenog kafića «Dragec». Tu su mu piće davali na kredit, i to po vrlo povoljnim uvjetima. Trebao je imati svega dvadeset posto učešća, i dobio bi poček na godinu dana uz fiksnu kamatnu stopu od samo 6 posto na 14 mjeseci. Gdje ćeš bolje uvjete naći u Zagrebu?

- Jebeš vlak il' skakanje s nebodera. K'o prvo, ako se baciš pod vlak postoji neka, makar i mala, vjerojatnost da ćeš preživjeti, ali sakat. To ti je lako moguće. Kužiš? Ti se zafuraš pod neku lokomotivu, ali tresneš tako da ti glava i jaja ostanu u dubini tračnica. A onda ti vlak prereže ruke i noge, a ti i dalje dišeš.... Završiš u invalidskim kolicima i netko ti drugi do kraja života mora brisati šupak. A opet, ako skočiš s nebodera, letiš, letiš i letiš u pičku materinu i nikada ne znaš gdje ćeš završiti. Možda opizdiš nekoga u glavu, možda se zapizdiš u kantu sa smećem, a možda se i raspeš po čitavom gradu. Jebeš to. Zamisli da ti klinci pronađu mlohavi kurčić na jednoj od onih odvratnih ljuljački za male mamlaze pa ga daju nekom olinjalom, šugavom psu za doručak!?

- A vješanje? To je cool., pomagao sam mu da što prije pronađe praktično rješenje
- I to je sranje. Čitao sam da se svaki obješeni usere u gaće. Štrik ga valjda stegne tako da mu se mišići naglo ukoče i još naglije popuste i onda puk! Govno. Usereš se do grla. Iz tebe iziđe i majčino mlijeko kroz govnovod. A ljudi se prije vješanja okupaju; nabace na sebe najbolje odijelo i još stave kravatu. Koji će im to kurac kad plivaju u vlastitim govnima!?
- Jebiga, ne misle valja na to?, tužno sam rekao jer mi je sjebao koncepciju s vješanjem.
- Ne misle, nego šta. Zato ja analiziram. I, mogu ti reći, našao sam način., rekao je superiorno kao Superman.
- Kakav? Čekaj, čekaj, mislim da znam! Upucaš se!, želio sam ispasti bistar bistar poput rijeke Save.
- Joj, kako si ti glup! To ne bih nikad napravio. Zar ne znaš da je to sumnjiva smrt!? Policija naloži da te oni govnari iz patologije izrežu. Izvade ti crijeva, mozak i sve to važu, mjere. Kao da će s tim tvojim kobasicama u mesnicu na Dolac. A onda, kad te trebaju zakrpati, vrate ti nazad samo dio toga. A ništa sumnjivog ne pronađu. Tvoji te samo pokopaju u zatvorenom lijesu, a pojma nemaju da ti fali polovica organa.
- Pa dobro, kak se onda ubiješ?!, bio sam na rubu strpljenja. Na takvom rubu očaja, da se skoro nisam i sam ubio.
- Tablete! Tablete, stari moj! To je zakon. Popiješ dvije – tri kutije apaurina ili nekog drugog sranja, uglavnom da su za spavanje ili živce, znaš. Onda ti se lagano počne spavati. Ne onesvjestiš se, već te hvata lagani san. Namjestiš telku na MTV, ili ubaciš neku pornjavu na svom DVD-u i lagano, lagano zadrijemaš. Nema straha, panike, samo blaženstvo. Za oko sat vremena utoneš u duboki san iz kojega se više nikad ne probudiš.
Znači tablete. Tako ću se roknuti kad za to dođe vrijeme, razmišljao sam.

2.
Od našeg susreta prošlo je nekoliko mjeseci, možda čak i godinu dana. U međuvremenu sam shvatio kako je najbolje još malo pričekati. Ne stoga što sam imao nešto važno za obaviti, nešto što bih dovršio u ovozemaljskom životu, već stoga što sam lijen, čak i za tako sporedne stvari kao što je samoubojstvo. Osim toga, moja je žena rodila drugo po redu dijete, malog žuću, za kojega sam bio uvjeren da pripada našem prvom susjedu, poštaru Mići. No, kako to obično biva, s vremenom zavoliš i štene a gdje nećeš dijete, iako mu je otac bio veća propalica od mene. Na svog izdavača vjerojatno bih i zaboravio da baš danas nisam sreo Adolfa Klemonju, pisca upitne darovitosti, ali neupitne lojalnosti svakog građanskog društva. Osim toga, Adolf je daleko poznati homoseksualac, a poznato je da sam s pederima blizak jedino na nekolko metra udeljenosti, I to s okrenutim leđima ka zidu. Da me ne bi netko krivo razumio, nisam ja ljubomoran što se oni jebu u šupak (i sam sam to jednom uradio s izvjesnom Susanom G. i bilo je sasvim okej) već iz principijelnih razloga o kojima ne bih ovdje govorio. Kako su nam se pogledi sreli, nije bilo druge nego se pozdraviti i izmijeniti nekoliko oštroumnih, ali opreznih riječi.

- Baš jučer, eto, promovirao sam svoju novu knjigu, znaš? Zar nisi bio obaviješten?
- Ne. Tako mi je žao..., odglumio sam razočaranje najbolje što sam znao.
- Da, šteta. Bili su sve sami ljudi iz..., pokaže prstom u zrak, a onda nastavi kako bih valjda shvatio to dizanje kažiprsta: ...iz vrha, znaš?
Klimnem glavom s odobravanjem što bi, kao, trebalo značiti da mu se beskrajno divim.
- Bila je i televizija, znaš, oni iz Kulturnog programa.
- Ajde?, namjestio sam facu kao Carla del Ponte u Zagrebu.
- Da, da, moj prijatelju, postao sam velika faca...
- Valjda te netko gura...?, nedvosmisleno sam pitao.
Nije shvatio, ili se pravio:
- Ma kakvi, moj prijatelju, ma kakvi... Tko bi me gurao?! Sve moraš sam, svojom upornošću i talentom. Ti ga, mislim, imaš, ali moraš još dosta raditi na rukopisu, znaš? Fali ti rutine.
Vjerojatno bih ga u tom momentu udario u jaja i pobjegao, (jebiga, pederi su poznati po žilavosti i izdržljivosti, a ja sam od stalne alkoholiziranosti slab kao dijete) da nije nastavio govoriti nešto što me je dotuklo:
- Srećom da više nemamo onog izdavača Sašu Bilića. Koliko čujem nakon rehabilitacije više neće biti sposoban ni žlicu držati u ruci. On je stvarno idiot. Ni jednu knjigu nije pošteno distribuirao...
- Kako to misliš? Šta mu je?, prekinuo sam ga, blijed od znatiželje.
- Zar ti nisi čuo? Nisi? Pa Saša ti je već četiri mjeseca u Kliničkoj bolnici, jedva se izvukao. Ma on je budala, znaš? Priča se da se htio ubiti s tabletama. Čak je napisao i oproštajno pismo, znaš. Onda mu je pozlilo, valjda rigalo. Nije htio povratiti na tepih pa je pokušao doteturati do zahoda. Ali je fulao vrata i izletio na balkon. Kako je bio totalno ošamučen nagnuo se preko ograde i pao sa šestog kata, znaš. Sva sreća da je pao baš kad je tuda prolazio vlak iz Mađarske, znaš, pa mu se kravata zakačila za jedan od vagona. Umalo ga to nije ugušilo. Govori se da se usrao u gaće i da je kravata pukla. Onda je pao na tračnice, ali je opet imao sreću, znaš. Vlak mu je prešao samo preko ruku i jaja. Tako da sada nema ni kurac ni ruke. Netko će mu morati brisati šupak do kraja života, znaš.
- Znam., rekao sam blijedo i pomislio na jadnog Sašu.
Jebeš, dakle, tablete., zaključio sam na kraju i bez pozdrava, bogobojažljivo, držeći se za jaja, produžio svojim putem.

( i šta je najgore ne znam da stanem...)

Samo za deci iznad 45 godina starosti

NATJECANJE U PROZI ILI DOBRO JE PRODATI GUZICU

Danas sam s nestrpljenjem čekao rezultate natječaja za najbolju prozu godine. Radilo se o pozamašnoj svoti love koja bi mi oraspoložila budžet. Istinabog, nadao sam se nagradi kao gladan klistiru, ali nada je nada. Iako kažu za nadu da je kurva, od kurvi nisam nikada bježao.

Miroslav Krezubić je jednom izjavio da nikada ne očekuje pobjedu, da se nikada ne nada nekom od prva tri mjesta. To je izjavio kad je dobio nagradu u vrijednosti od dvadeset tisuća kuna. Pokupio je lovu i nije platio ceh na šanku.

Dok sam tako čekao rezultate, sjetio sam se događaja od prije dvije godine.
Bilo je to u jednom noćnom klubu, u kojoj se ocjenjivala najbolja poezija avangardnih pjesnika. Kao i obično, došao sam pijan, u crnom, dugom kaputu, i gotovo ćelavo ošišan s pogledom psihotične ubojice. Da malo pojasnim, kad god se napijem, recimo iznad dva, dva i pol, promila, oči mi se zacrvene a usta i podočnjaci spuste. Onaj majkojebac u Psihu izgleda kao Baltazar za mene.
Bio sam jedan od desetorice koji je ušao u finale. Ne spadam u onu kategoriju pisaca koji pod svaku cijenu glume boeme, neshvaćene genijalce, luzere s pedigreom osvještenih jeboljuba ili domoljuba koji osim cigareta popuše i druge stvari. Sve za slavu. Mana koju imam od rođenja je da se ne prodajem za kikiriki. Prodat ću se za pivo, konjak, vino… ali ne i za kikiriki. Prodat ću se, ali ne prodajem svoja uvjerenja, stavove i principe. Iako ću s nekim idiotom sjediti za stolom (jer mi plaća rundu) i dalje ću misliti jednako kao i dok se nije mašio za novčanik. Sve dok ima para da me časti, voljan sam ga slušati. Ali ne i potvrđivati njegove nebuloze. Toliko nisko ne padam, iako možda drugi misle suprotno.

I tako su za šankom stajala dva boema. Uzeo sam pivo i stao do njih. A onda sam čuo:
- Suzana Galović je objavila drugu zbirku pjesama. Jesi je čitao?
- Ne.
- Užas. Mislim da ju jebe onaj…kako se zove?
- A misliš na onog povjesničara umjetnosti…onog s bradom?
- Da, mora da mu puši starački kurčić kad joj objavljuje onakve gluposti.
- Kurva. Jebo te, koja smo mi država…!
Okrenuo sam se s punom bocom piva i ugledao dva neshvaćena genijalca. Nisam ih poznavao. Nisam to ni želio. Jednostavno mi se svađalo s nekim.
- Jebo ja vas obojicu! Koja ste vi zavidna stoka?!, rekao sam prilično glasno iako to u prvi mah nisam želio.
- A tko si ti uopće? I što si zamišljaš!, rekao je jedan od neshvaćenih genijalaca.
- Ja jebem Suzanu Galović!!!, odgovorio sam ponosno. – A vas ću isto jebati, ako treba!
- Ti?
- Da, ja. I ako se ne pokupite s ovog šanka za deset sekundi, razbit ću vas kao pičke!
Pogledali su se i za tri sekunde uzeli svoje čaše sa šanka i nestali u gužvi. Sreća moja, jer bih vjerojatno ja izvukao deblji kraj.

- Roberte, dođi do bine, čitaš za deset minuta., rekao je jedan od glavnih organizatora tribine.
Popio sam svoje pivo na eks i suvereno, kao Iran, krenuo do mjesta čitanja. Zaustavio me je jedan od izvođača.
- Ovo su naši domaćini. Oni ocjenjuju nastup, pazi se da budeš što bolji., rekao je i pokazao rukom negdje iza mene.

Okrenuo sam se i ugledao istu dvojicu koju sam maloprije otjerao sa šanka. Imali su ledeni osmjeh. Ali…iskreno…jebalo mi se živo. Znao sam da u ovoj usranoj državi možeš uspjeti jedino ako si negdje duboko u nečijem šupku, ili ako si totalno kontra svega. Sve je ovisilo o osjećaju trenutka i galami koju dižeš. Ja je nemam. I zato sam izgubio na natjecanju.

A na tom jebenom natječaju, skoro zaboravih, pobijedila je Sanja Galović. I istina je, jebe se s nekim bradonjom koji je povjesničar umjetnosti. I, vjerujem, da ima mali kurac. Rekla mi je to kad sam tražio njen broj telefona a onda me potom odjebala kao zadnju budalu.

Zapisi iz ludnice

Gotova stvar

Duboko u sebi znam da sam popušio i posljednju priliku koju sam nenadano dobio u životu. Vlatka, moja prijateljica te ljubavnica moje ljubavnice, prevela je rukopis knjige koju sam objavio u prosincu.

Fenomenalno, rekao je izdavač iz San Franciska, ovo je stvar koja će oboriti s nogu infantilnu američku publiku. Ovo jednostavno razara…!

Dogovoreno je da dobijem predujam u obliku avansa od sto tisuća dolara. Osam posto tantijema moram pričekati nakon što knjiga iziđe u američkim knjižarama i krene s prodajom. U marketing i reklamu bit će uloženo oko dvjesto tisuća dolara. Sve je izvrsno zvučalo, sve osim jednog…

U ugovoru o otkupu autorskih prava, u članku devet, stajalo je da moram šezdeset dana boraviti u Americi, u sklopu promidžbe knjige. A to nisam mogao iz najmanje tri razloga.

Prvo, ne znam engleski. Nisam ga nikada znao, niti ću ga ikada naučiti. Ne zato što to ne bih želio, već zato što sam klasični primjer idiota kojemu učenje stranih jezika predstavlja jednaki napor kao i svinjskoj glavi da postane ekskluzivni model za frizure.

Drugo, moj izdavač je deklarirani homoseksualac, ili – po mom rječniku – pederčina. Kad bih nekako i prebolio svoju mutavost na promocijama, gdje bih poput nijemog idiota izigravao cirkuskog slona, teško da na najlošijem engleskom, kojega su Ameri ikada čuli, ne bih uvrijedio domaćina – homoseksualca. Vrijeđati pedere za mene je gotova stvar, isto kao i zapaliti cigaretu uz jutarnju kavu.

I treće, nakon Talibana i rušenja tornjeva – blizanaca, sjesti u avion predstavlja mi gori osjećaj od operacije hemoroida, na koju se spremam punih deset godina. Osjećaj da ću se vinuti u nebo u nekoj jebenoj limenoj ptičurini i možda zapičiti u prvi toranj, dovoljan je razlog da se odreknem slave i love.

Odustao sam dakle od Amerike, a izdavač je odustao od mene. Poručio mi je na čistom englesko - američkom jeziku: Fuck you, što mi je moja prevoditeljica prevela: Gotova stvar!

Kakva jebena gripa

Probudio sam se kada je na zvoniku naše crkve otkucalo podne. Bio sam bolestan. Svaki trenutak sam se spremao izrigati. A onda telefon. E jebiga, pomislih, gore ne može. Digao sam slušalicu, suzdržavajući bljuvotinu negdje u grlu. Nekako mi je uspjevalo. Barem mi se tako učinilo. Na telefonu je bio moj šef, urednik Marković. Maks, ti si?
A?
Oprostite, jesam li dobio stan Maksa Horvata?
Sjetio sam se da sam to ja; - Aha, ja sam. Bok, Markoviću
Čuj, nema te na poslu već tjedan dana... Zovem da provjerim jesi li živ.
Nema frke, sve štima. Malo me gripa jebe...
Trebao bih te ovdje. Možeš doći?
A onda je krenulo. Počeo sam rigati. Trudio sam se ne zasrati cijelu sobu. Zato sam rigao isključivo u imaginarni krug na tepihu. Nakon nekog vremena osjetio sam olakšanje. Vratio sam se razgovoru s Markovićem.
Ej, šta smo ono pričali...?
Jel možeš doći, jer ako si bolestan...?
A to, ma mogu. Stižem za pola sata.
Došao sam za dva sata.
Crni Maks, šta si to od sebe napravio?, zacvilio je Marković ugledavši me. Bio sam blijed, mršaviji za nekoliko kilograma, s očima kao u mrtva pingvina. Ma gripa neka, jebiga.
Kakva jebena gripa? Izgledaš ko sidaš.
Australska gripa, zar nisi čuo da drma Hrvatskom?., htio sam skratiti priču. Ako je to gripa, ja sam onda idiot!, uzdisao je.
Ma jebe ti se šta drugi misle o tebi., rekao sam, i nastavio: Kaj ima novoga? Novoga?!! Pa ti ovdje radiš ako se ne varam!, popizdio je.
Dobro, samo nemoj galamiti, puca mi glava., očajno sam ga zamolio. Bio sam spreman otići. Bio sam spreman pozvati se i na suosjećanje. Ipak sam bolestan, jebiga. Malo se zaustavio. Odvagnuo me je jednim rengenološkim pogledom. A onda, gotovo suosječajno;
Kaj doktori vele?
Koji doktori?
Opet sam zasrao. Marković se izbezumio. Počeo je gubiti kontrolu nad sobom. Tvoji doktori! Valjda si bio kod doktora?! Ne izgledam ja kao leš, već ti!!
Digao sam obrve i pogledao u strop. Onako kako to čine ljudi kad razmišljaju. A tooo... Nemaju pojma.
Zastao je na trenutak. Ništa mu nije bilo jasno. Meni još manje. Nisam kužio zbog čega ga toliko zanima moje zdravlje. Mene nije zanimalo.
E jebiga, ti si stvarno retardiran. Ne znam zašto uopće trpim ta tvoja sranja. To što ti radiš ne bi niko toleriralo. Kad bolje razmislim...
Uzdahnuo sam;
Nemoj razmišljati, molim te. Bolje mi reći kakva je tema, i koliko kartica. Ljutito mi je gurnuo nekakav dopis iz MUP-a u ruke.
Istraži to., rekao je i pokazao mi prstom prema vratima.
Za čas sam nestao. U džepovima sam pronašao dovoljno kovanica za kavu. Dovukao sam se do aparata gdje me je čekala Željka.
Onaj me moj skoro nije ubio kad sam se vratila od tebe., rekla je.
Sram ga bilo. Jel sumnja na mene?
Još ne.
Onda dobro.
Uzeo sam kavu i otišao u novinarsku sobu. Nitko se nije previše trudio da me zamijeti. Odgovaralo mi je to.
Jebeš uostalom takav posao kad moraš drugima tumačiti da si bolestan zbog mamurluka.

O kiselom grahu i kralju popa

Saša je nesretna budala. Prvo je ostao bez posla. Bio je portir. Firma je prodana, radnici otpušteni, neki su dobili otpremnine, a on se našao na ulici bez prebijene lipe.

Onda je počeo piti. Zapravo, pio je on i prije, ali sad je zaista počeo. Tako smo se upoznali. Kod Drageca je pivo šest kuna a konjak tri. Ispočetka je sjedio sam. Onda je stidljivo prešao za naš stol. Primili smo ga kao člana obitelji. Zavoljeli smo ga kad je platio prvu rundu.

Socijalnu pomoć potrošio je prije svih nas. Nama je to odgovaralo, njegovoj ženi ne. Jedan dan je našao poruku na hladnjaku: «grah je na štednjaku, salata u frižideru, ja kod sestre. Više se ne vraćam». Probao je grah. Koji se ukiselio. Ispljunuo ga je i otišao kod Drageca na pivo. Okus kiselog graha mu je dugo bio u ustima.

Problem je izbijao nakon šestog piva. Brojali smo. Šesta – povijest. Saša je govorio o Francuskoj revoluciji, Knezu Branimiru, Matiji Gupcu i Adolfu Hitleru. Uglavnom su mu to bile najdraže teme. Tako sam saznao da je Hitler imao mali kurac i da je konc–logore preuzeo od Rusa. Francuske revolucije ne bi ni bilo da su patent za giljotinu kraljevski rizničari prodali Turcima. A Branimir i Matija su bili daljnji rođaci, s tim da je Matija bio alkoholičar. Nakon devetog piva sve je izmiješao. Tako je knez imao mali kurac, Hitler je bio nacionalni heroj, Gubec je stvar sjebao s konc-logorima, a Francuske revolucije nije ni bilo, osim možda u Rusiji.

Ja sam tolerantna osoba, ali Bigi nije. Dozlogrdila mu je Sašina povijest i jednom mu je prilikom, u žaru opisivanja Hitlerovog kurca, razbio pepeljaru u ćelo. Saša je odspavao desetak minuta, a Bigi je zaključio da ne pamti ovakav mir kod Drageca. Stvari su se zakomplicirale kad se Saša probudio. Stao je buncati o Rimu i samom Cezaru. Znali smo da je svršeno s našim prijateljstvom. Kako Bigi zarađuje više od Sašine socijalne pomoći, što znači da češće časti, stali smo na njegovu stranu. Saša je po treći put postao nepoželjan.

Ideju da se ubije možda je donio i prije susreta s pepeljarom. Ideju da to napravi kako treba nije nikada donio. Jednu je večer pustio plin iz štednjaka. Plin je curio, a on je pijuckao posljednju limenku piva i listao prošlogodišnji Playboy. Rekonstrukcijom događaja utvrđeno je da mu se digao kurac i da ga je, razumljivo, uzeo obrađivati. Negdje na pola puta do uspjeha, počelo mu se spavati. Zapalio je cigaretu kako bi otklonio drijemež. Vatrogasci su ga spasili u krevetu gdje gori s upaljačem u jednoj i kurcem u drugoj ruci.

Ostao je živ. Izgleda kao Michael Jackson. Samo dosta siromašnije. Umjesto kurca ima kateter. Možda ga ima i Jackson. Nisam dijete da nagađam.

Ne bu mene niko jebal

Na jednoj od onih dosadnih književnih tribina pojavila se Sanja. Pojavila se sa smiješnim ćelavim čovječuljkom koji je nosio cvikere barem dva broja veće od zgvužanog lica.

To ti je pravnica, rekao je Haski, radila je na sudu, al' počela piti, pa je izbacili.

Dobra pička, odgovorio sam.
Je, rekao je i kratko suknuo pivo, sad je našla onog idiota koji je financira. Izgleda k'o kreten, ali ima para k'o dreka.
Jebiga, život je često nepravedan, zaključio sam.
Voditelj tribine pitao je želi li netko pročitati svoju pjesmu. Javila se Sanja. Ćelavi čovječuljak džentlmenski se ustao, pomaknuo stolicu i ispratio je do podija. U najmanju ruku scena je izgledala groteskno. Niži od nje za glavu, sa onim smiješnim cvikerima, bez sisa i dupeta, izgledao je kao patuljak iz bajke o Snjeguljici. Ona je bila na konjaku, on na čaju i, vjerojatno, ribljem ulju. Sanja je pijano izvukla jednu bilježnicu i počela listati. Napokon se odlučila za jednu:

Nedjeljno jutro
Jutros sam dobila menstruaciju
A ti si me htio lizati
Ljudi su bili u crkvi
Meni se priredio zajebanciju
Ne mogu sve stizati
I kuhati i lizati
Zar nisi čuo za emancipaciju
Jebo te bog ludi…

Teatralno se naklonila. Čuo se moj usamljeni pljesak. Pogledala me je i značajno napustila podij. Konobar je donio pivo.
Na račun onog gospodina, rekao je, i pokazao na čovječuljka. Cvikeraš je digao šalicu čaja u znak nazdravljanja, ona konjak, ja pivo. Haski je tužno pogledao u svoju praznu čašu.

Idem ja do njih, rekao sam.
Idi, tko te jebe, rekao je on.
Upoznali smo se i službeno. Ona Sanja, on Marko, producent na HTV-u. Kako god je nenormalno izgledao, tako je normalno pričao. Ali nisam ga puno slušao. Pokušavao sam se ubaciti kod Sanje. Ona je pijano hihotala na svaku moju riječ. Marko je pristojno uzvraćao. Ja sam briljirao. Malo po malo, dogovorili smo se da odemo u njezin stan. Kupili smo pivo, konjak i čips. Marko je sve financirao, pa i moje cigarete. Nije se dao otjerati. Morali smo ga povesti u ljubavno gnijezdo. Sanja se nije bunila.

Nismo popili previše. Marko se složio da mi ona pokaže spavaću sobu. Uhvatila me za ruku i odvela do francuskog kreveta. Rukom je zbacila nekakve časopise i kekse s jastuka. Skinuli smo se i legli. Mehanički se pokrenuli. Odjednom sam osjetio zadah za vratom. Marko je bio gol i spreman. Ona ga je pomilovala po vratu. Bilo je odvratno, ali sam šutio. Grupnjak u troje?, ajd dobro, pomislio sam. A onda odjednom nešto osjetih. Zaurlao sam iz petnih žila:

- Miči kurac, jebem ti mater, to je moje dupe. Mamu ti jebem pedersku!
Šutnuo sam ga nogom da je odletio do vrata. Plačljivo me je pogledao.
Mislio sam da to voliš, rekao je.
I voli, rekla je ona, samo se pravi fin.
Raširio sam joj guzicu i kroz crvenu rupicu silovito ugurao kurac. Evo, to volim, rekao sam. Ne bu mene niko jebo…To samo ja radim.
A oni su oboje cviljeli k'o psi. Pravi, pravcati, seoski psi.

O guzici i latenciji

Njezin je muž vozač cisterne i uglavnom nije doma. Za visoke dnevnice vozi gorivo iz Italije, Mađarske i Austrije u Bosnu, Hrvatsku i Srbiju. Govori kajkavski i glupo izgleda. Dobro zarađuje, što je jako bitno u uspješnom braku. Ima lijepu, mladu ženu koju sam upoznao na izložbi G. Denivera. Za nju je dobro što je on stalno na putu i što dobro zarađuje.

Rekla je da je čula da sam oženjen, ali da joj to ne smeta. Onda sam ja rekao kako sam čuo da je ona Muslimanka, ali da ni meni to ne smeta. Kad smo se složili kako nikome ništa ne smeta, htjela je da odemo kod nje. Muž mi je u Austriji, rekla je, vraća se u ponedjeljak. Primamljivo, rekao sam, ali ja ne mogu jebati dok ne popijem barem desetak piva. Onda ću te jebati, rekao sam, ako hoćeš do ponedjeljka.

Pazi što obećavaš, rekla je, jer te sad vodim na pivo.
Naručili smo pivo i ja sam ga eksao. Ona je pila neki sok, čini mi se od jabuke. Naručila je još jedno pivo za mene, sebi ništa.
Ajd popij i ti nešto, rekao sam.

Ja se volim trijezna jebati, rekla je, možda koji joint, ali ništa više od toga.
Imam ja, rekao sam, neku travu s Brača, ako želiš smotaj je.
Zar ovdje, rekla je i pogledom pretražila birtiju, neće me netko vidjeti?
Gazda lokala je propali liječeni narkić, boli ga kurac za tvoj joint, rekao sam i dodao joj smotuljak. Zafrkala ga je i pripalila.

Ona se naduvala, ja napio. Počeli smo pričati o seksu.
Moj muž me jebe samo subotom, i to ako nije na putu, rekla je. Seks traje petnaest minuta, a voli kad mu govorim prostote, rekla je.
Kakve prostote, pitao sam. Jebi me, jebi, ja sam tvoja kučka, i tako to, rekla je.
Pa i nisu neke prostote, zaključio sam.

Da, a to što moram brijati picu, a on bi kurac samo u šupak gurao?!!!, zaderala se, i dodala; ako me pak ne jebe u guzicu onda bar stavi prst unutra i rovari. Jebote, rekla je tužno, serem samo reciklirana govna.

Muškarci su pritajeni pederi, rekao je gazda lokala dok je plaćala račun za šankom. Zato vole guzicu, rekao je.

Ne bih se složio, rekao je penzioner s travaricom. Muškarci vole mijenjati rupe, u guzici je ipak nešto drugačiji raspored.

Nije samo to, dodao je poštar koji je srkao capuchino, u svakom muškarcu postoji barem sićušna crta sadizma, žene uglavnom cvile kad ih ubodeš u dupe. U pički ipak moraš raditi neko vrijeme da dobiješ ton.

Kako kod koje, nastavio je gazda lokala, ja mojoj Reziki kad uguram, oči joj aman ispadaju. Ihhhh, što se praviš, majke ti, ko da samo ti imaš kurac?!, uzdahnuo je penzić s travaricom.

U usporedbi s tobom, ja sam Mike Tayson, cinično je dobacio gazda.
Kad sam bio tvojih godina svoju sam staru, pokoj joj duši, dva puta dnevno, u jutro i na večer, rekao je penzić.

Eh, da si je jebo dva puta dnevno ne bi umrla u pedesetoj, zaključio je gazda.
Dok smo zatvarali vrata birtije filozofska rasprava je poprimila ratne pokliče.
To je sve kriva tvoja guzica, rekao sam joj. Ovi su ljudi bili ko sretna familija dok ti nisi spomenula jebanje u šupak. Sad će biti mrtvih glava…, tužno sam dodao.
Jebiga, rekla je, nisam znala da guzica može prouzročiti rat. Može, može, rekao sam, zbog šupaka se vodilo podosta ratova. Čitaj povijest, rekao sam joj i uhvatio je za dupe.

A veliš, reciklirano sereš? Zanimljivo.

Rekla mi je tako ti je mali, al je nežan ko duša

U hotelskoj sobi

Konobaru sam rekao da pozove taksi. Sjedili smo uz pune čaše i čekali. Ona je pila votku s tonikom, ja pivo. Pitala me je da li pijani muškarci mogu jebati cijelu noć. Ja sam rekao da neki mogu, jer ja sam mogao. Ona je rekla da je i ona čula da neki mogu. Rekao sam joj da ne sere, već da govori istinu. Pitala me je na što konkretno mislim. Bio sam pijan pa sam odgovorio što mislim. Rekao sam joj da se sigurno tisuću puta jebala s pijanim mladićima.

U taksiju me je primila za kosu i povukla na svoja usta. Odgurnuo sam je i rekao da pričeka do hotela. Vratila je svoju ruku natrag i odmakla se nekoliko centimetara. Ljutim se, rekla je, ponašaš se kao svinja prema meni. Nisam svinja, rekao sam, samo sam oženjen.

Pogledao sam prema retrovizoru. Taksist se pravio da ništa ne vidi i ne čuje. Gledao je ravno ispred sebe. Odlučio sam mu dati veću napojnicu. Ona je i dalje gledala u prazno. Bilo mi je dosadno. Zavukao sam ruku u hlače. Ispod je imala najlonke i gaće. Počeo sam trljati nasumice. Raširila je noge. Opet sam pogledao prema retrovizoru. Taksist je i dalje glumio slijepca za volanom. Tražio sam otvor između hulahopki i gaća. Nisam ga našao. Odustao sam što zbog glupih gaća, što zbog taksista. A i bez veze je trljati prstom u prazno.

Recepcionar me je prepoznao. Nisam morao davati osobnu. Dao mi je ključ sobe, ja njemu petsto kuna. Ona se naslonila na šank recepcije. To mi je tata, rekla je, sad će me jebati u vašem smrdljivom hotelu. Rasturit će moju malu, majušnu, nevinu picu. Recepcionar se nacerio. Vidjelo se da ga boli kurac, sve da je to i istina. Uhvatio sam je za ruku i povukao ka liftu. Ispratio nas je pogledom, uz njezin pijani hihot. Bio sam jedini u hotelu kome je neugodno.

Lift se počeo penjati, a ona žutiti. Stala je sve dublje disati. Čuo sam rad njezinih crijeva. Koji ti je kurac, pitao sam. Ne znam, rekla je, odjednom mi se povraća. Slušaj, nemoj tu povratiti, rekao sam, sad ćemo u sobu. Ne brini, nikad ne povraćam, rekla je, jednostavno ne mogu, voljela bih da mogu, ali ne mogu. Ne znam zašto je to tako. Hvala bogu, pomislio sam, ako je zaista tako.

U sobi se skljokala na krevet. Skinuo sam jaknu i izuo cipele. Onda sam sjeo na krevet i gledao je. Djelovala je bolesno. Razmišljao sam što da radim. Disala je duboko i podrigivala na bljuvotinu. Prestao sam razmišljati i skinuo sam je. Ležala je u gotovo besvjesnom stanju i potpuno gola. Dvadeset godina mlađa od mene. Digao mi se. Nije me pekla savjest.

Legao sam na nju i stavio joj ga među noge. Imala je široku pičku u koju bi stao i buket takvih kao što je moj. Ali bila je solidno mokra. Čuo se zvuk isti dječjem skakanju po lokvi. Onda je povratila. Prvo meni u lice, a onda po jastuku. Rekla je, oprosti, ne znam kako mi se to desilo, a onda opet povratila.

Dva sata kasnije još je stajala pokraj zahodske školjke. Bljuvotine je bilo na krevetu, tepihu, u kadi, školjci, po meni, njoj i bijelim hotelskim ručnicima. Ja sam još uvijek stajao gol pored nje, gole. Ona je svako malo povratila ili podrignula. Pogledao sam u zrcalo na hodniku. Vidio sam cijeli prizor u kupaoni, nju, mladu, zgodnu, vidio sam sebe, svoj obješeni trbuh i masnu kosu. I zaista, izgledao sam kao njezin otac. Nagnula se da uzme papir. Okrenula je dupe ka zrcalu. Bio je to izuzetan prizor.

Ja sam ionako samo stajao i čekao. Besposlen. Odlučio sam biti koristan. Nakon nekoliko sekundi dupe je još bilo na zrcalu, ali i ja. Stenjala je držeći se za vodokotlić. Samo sam se brinuo da ga ne otkine. Na bljuvotinu sam se priviknuo. Na potrgani vodokotlić ne bih. Povratila je još jednom, ja sam svršio dva put.

Za sve su žene krive

Od prve birtije do mog stana ima jedno dvjesto metara. Pješačim brzo, jer tako mi ne ostaje puno vremena za razmišljanje. Ne volim razmišljati. Što više razmišljam gluplji sam. Osim toga, vrijeme je moj najveći neprijatelj. Kao i svim budalama.
Hesse je jednom napisao: Jesi li ikad iglom za pletenje čačkao po zidnom satu koji je stao? Ja sam to jednom uradio i doživio da je namah vrag ušao u mehanizam, pa je čitavo raspoloživo vrijeme naprosto odzveketalo, kazaljke su se utrkivale oko brojčanika, okretale se sumanuto uz nekakav stravični zvuk, prestissimo, sve dok isto tako naglo nije nešto škljocnulo, stalo, i sat je ispustio dušu.

Živjeti u vremenu, sanjati ga, podsjećati, množiti, dijeliti, oduzimati i stalno mu se vraćati iznova i iznova, isto je što i čačkati iglom za pletenje po utrobi. Jebeš to. Život je prekratak da bih ga svaki čas mjerio mislima.

Drugi razlog (ili je to isti!) mog brzog pješačenja je što se sve birtije u Gradu zatvaraju najkasnije do 23 sata. A sada je, pogledam na ručni sat, nešto preko 20. Stignem popiti pet - šest piva. Doktor Breitenfeld, neuropsihijatar, kod kojega sam se nedavno liječio od alkoholizma, rekao je da sam neizliječiv slučaj. Da vrijeme mjerim po popijenim čašama alkohola. Digao je ruke u znak predaje. Bio sam mu zahvalan. Supruga, koja je preko nekih mutnih veza sredila moje liječenje, nije digla ruke. Ali nije dizala ni noge. Morao sam se snalaziti kako sam znao. Tek kada sam otrpio dvanaest penicilina zbog zarađenog tripera, spustila je ruke, a podigla noge. Ponovo se volimo. Ovaj put bez penicilina i doktora Breitenfelda.
U Gradu su sve birtije jednake. Sve rade do 23 sata. Vlast se potrudila da izjednači prava bogatih i siromašnih, trezvenih i onih drugih. Zato smo socijalna država. Tako piše u Ustavu. A onaj tko ne vjeruje u Ustav, kaže Fritz, neka jede govna.

Jedan moj poznanik, narkić, uporno tvrdi da se birtije poznaju po zahodima. Kako izgledaju zahodska školjka, pisoari i lavabo takva je birtija. Ako je u školjci govno, a lavabo začepljen, vjerojatno je i ugođaj u birtiji ravan katastrofi. Čaše su prljave, a cuga razvodnjena. Na plastičnom kasetofonu cijelo vrijeme puštaju glazbu s Narodnog radia. Konobar će sigurno i promišljeno zajebati na završnom računu. Naravno, u svoju korist. Osjećat ćeš se kao uljez, jer drugačije ne možeš. Molit ćeš boga da što dalje odeš od te birtije. Molit ćeš boga da se više nikada tamo ne vratiš. Paranoja će te gristi još nekoliko dana. Priviđat će ti se prljave čaše, razvodnjeno piće, Narodni radio, podmukli konobar... A sve počne od govna u školjci. Žalosno. Tako misli moj poznanik. Narkić.

Ja mislim drugačije. U birtiji Night, kamo sad idem, ne nedostaju govna. A opet je sve u redu. Postoji neka povezanost izmedu mene i tog prostora. Atmosfera. Neka ljubav. Stol u kutu je uvijek prazan. Čeka samo na mene. Pivo je uvijek hladno. Posluga brza i nenametljiva. Ondje mi je otvoren i račun. Nema reciprociteta nalijevanja. Pijem do fajeramta. Onda gledam u džep i platim. Ako ne, vraćam se. Kao i večeras. Na ulazu u Night ugledam konobara. Svađa se s nekim klošarom.

Koliko čujem, klošar se želi ugrijati u birtiji.
Pravila kuće stalno ponavlja konobar, dok klošar replicira sa jebe mi se.
Sjedam za svoj stol i čekam.
Zar nisi čuo za socijalni nauk crkve?, dere se klošar.
Nije ti ovo crkva!!, vrišti konobar.
Gdje ti je humanost?, nastavlja bradonja.
Otišla u pičku materinu!! Van iz moje birtije!!!
Klošar se međutim ne da van. Konobar ga odmjerava od vrha glave do pete, procjenjujući je li dovoljno jak da ga nokautira. Klošar se samo smješka. Napetost je narasla toliko da je mogu osjetiti u zraku. Ustajem. Ne smijem si dozvoliti nepotrebno gubljenje vremena. Prvi put u Nightu toliko dugo čekam na pivo. To me žalosti.
Prilazim im u stilu jabatćuvammater. Da sve bude još zanimljivije, stisnem prste koji zapucketaju. Izgledam zajebano.
U čemu je problem?, upitam obojicu.
Konobar se nadlakti na moje rame. Sličimo štemerima kojima je sifilis pojeo sve moždane stanice.
Znaš šta stari, jedva se suzdržavam da ga ne rastepem tu po stepenicama., počne konobar; Mora van! Nije ovo Caritas, jebem ti!!!
Klošar šuti. Prazno pogleda konobara. Onda mene. Kao da misli; Boli me kurac, radite sa mnom što hoćete, ali ja ne idem odavdje dok se ne ugrijem. Okrenem se prema konobaru.
Zašto ne smije biti ovdje? Što ti smeta?
Konobar se trgne;
Kao prvo, zato što nije ništa naručio. A kao drugo...
Prekinem ga;
Okej, daj mu pivo, ja častim.

Okrenem se i laganim koracima uputim za svoj stol. Konobar ostaje cvrčiti, klošar se uputi za prvi prazan stol. Skine kaput i prebaci na stolicu. Osjeti se smrad truleži. Konobaru je trebalo nešto duže nego inaće da mi donese pivo. Pogledam u kriglu, sumnjajući da je pljunuo unutra.

Ti si stvarno glup. Fakat drkaš bez veze., ustvrdi dok sam zavirivao u kriglu.
Ovdje dolazim već četiri godine, a to još nisi skužio. Znači da ni ti nisi puno pametniji., pomirljivije kažem, i dodam;

Nego, kad si spomenuo drkanje, znaš li ti šta je uopće to? Drkanje? Pa nisam glup. To ti je… Bože, koji je to idiot, zaključim slušajući njegovo objašnjenje. Kad je završio teoriju masturbacije, odmahnem glavom u znak netočnog odgovora. Ne, stari, to je previše znanstveno... Laički gledano, drkanje je kad od ruke praviš pičku, a od kurca budalu.

Ne kuži, ali odlazi nešto smekšaniji. Klošar me prijateljski pogleda, digne bocu u zrak i halapljivo ispije nekoliko gutljaja. Isto učinim. Tu je gestu valjda shvatio kao uljudan poziv za moj stol. Uzima svoj kaput i sjeda do mene. Ja sam Marko., kaže.
Maks.
Na sreću, ne rukujemo se. Odmah shvatim da se nije okupao barem šest mjeseci. Ima čudne plikove po rukama, a na neobrijanom licu nekoliko hematoma. Podulja mu kosa zamršeno strši u čvorovima punih smeća. Oličenje je primjera kakvim majke plaše djecu da će postati ako ne budu dobro učili u školi. Meni ne smeta. Još sam trijezan. Takav sve trpim.

Vidio sam te nekoliko puta na televiziji. Ti si novinar, zar ne? Tako mi kažu., odgovorim.

Znaš li da novinari žive kratko, nekih pedesetak godina. Ubija ih stres., nastavlja bradonja. I alkohol., nadopunim ga.

Ni jedan lijek nije dobro konzumirati u većim količinama. Ma koliko on bio dobar., baci se u filozofiranje klošar.

Nasmijem se.
Da ti sad dam pedeset dolara, što bi napravio?
Pogleda me zbunjeno.
Popio bi ih.
Eto vidiš.
Ja bi ih popio, ali ne kažem da je to pametno. Naprotiv. Morao sam otpiti par gutljaja piva da bih nastavio:

Nije stvar u tome što je pametno a što ne, već u postupcima. Ne možeš nekome davati savjete, a sam ih kršiti. Jebi ga, zato je čitav svijet u kurcu., žalosno konstatiram. Primjetio sam da su novinari nedojebani ljudi. Ti potvrduješ tu tezu., kaže uvrijeđeno. Nije problem u novinarima, kažem; već u okolini. Ponašaš se onako kako se drugi ponašaju. Ja ne slavim alkohol, ja ga pijem. Zašto je to tako? Ne znam. Mogu li bez njega? Vjerojatno da - ne, nemam pojma. No, pitam te, kakva je razlika u tome pijem li ovdje kavu ili pivo? Nisam te još vidio uz kavu.
I bolje. Jer da si me večeras upoznao uz kavu, ne bi ti sad pio pivo. Zašto? Jer bih sad mislio o tome kako nazvati Vladu i dobiti nekog političkog degenerika za interview. Ili, zašto je novinar Gradske rubrike bolje plaćen od mene. Ili, ima li moja žena ljubavnika, kao što ja imam ljubavnicu. Kužiš? Ne bih te ni pogledao. Jebalo bi mi se za tvoje pravo na pivo. Ili humanost, kako god hoćeš.
Slegne ramenima.

Svjedno - možda sad riskiram da mi nećeš platiti još jedno pivo - ali ionako moraš razmišljati o onome što si govorio. Danas ili sutra, isti ti je kurac. Problemi ostaju, koliko god se ti napijao., kaže oprezno.

Možda. Pitanje je koliko ja mogu utjecati na to u trezvenom stanju. S mogučnošću, ima li moja žena ljubavnika ili ne, ne mogu ništa u kakvom god da sam stanju… osim da ga ubijem. To što je neki šalabajzer u Gradskoj bolje plaćen od mene, ne znači da ću izboriti veću plaću za sebe ako ne pijem. A interview sam uvijek radio bolje kada sam bio pod gasom. Što pijaniji, to luđi prilog. Znači, kad stavimo sve pluseve i minuse, bolje je da sam pijan. Ajd bok!
Živio.
Kucnemo se. Kao dobri, stari prijatelji.
Ne znam, možda si i u pravu. Samo, ne mogu se nikako oteti dojmu da sam čitav svoj život utopio u alkoholu., kaže, obrisavši se po bradi. Zatim nastavi: A ti si još mlad. Koliko imaš godina? Tridesetak? Kažeš da si i oženjen. Ne misliš li da je u tvojoj dobi ipak malo prerano odreči se svih problema? Tko bi se, jebem ti, odrekao pizdarija kad trče kao psi. Stvar je u tome da ih se što više onemogući u upravljaju životom, da ne budu prioriteti buđenja i ležanja u krevet. Samo u tome je stvar. I ništa više od toga., kažem nešto smirenijim glasom. Iako ni sam ne vjerujem u izrečeno, klimnem glavom kao da dajem zapovjed. Mnogi bi se složili s tobom. A mnogi bi te i osudili zbog toga.

Uvijek te osude oni koji se u pravilu slažu s tobom.
Ispili smo rundu, što je znak da pozovem još jednu. Klošar me zaljubljeno gleda. Osjećam se močno. Vladam situacijom. Kupio sam ljudsko biće, ma kakvo ono bilo, jednim jedinim pivom. Osim toga, malo mi je nedostajalo da se počnem diviti svojoj filozofiji života u koju, ruku na srce, ni sam ne vjerujem. Ipak, svaki je alibi dobar. Ma kakav on bio. (Izgleda da me je alkohol uzeo pod svoje. Sutra definitivno prestajem piti. Odlučio sam.)

Vrijeme je da promijenio temu.
Kako to da se ne kupaš? Zar u Gradu nema javnih kupatila? Pogleda me zbunjeno. Nema odgovora.
Uvijek me zanimalo, nastavljam; kako čovjek postaje klošarom. Rođenjem, opredjeljenjem, ili, recimo, gubitkom posla, stana....
Najčešće zbog žene., kaže nekako nostalgično.
Za sve su žene krive. potvrdim.

Istina je, složi se i klošar: one su krive za sva sranja na ovom svijetu. Povodi za ratove bili su kojekakvi, a uzrok je uvijek bio jedan - žena. Da je Hitler kojim slučajem u mladosti jebao, ne bi u poodmakloj dobi započinjao Drugi svjetski rat. Sva ona sranja o Rasnom zakonu, o nekakvim Arijevcima, sve je to izmislio samo da njegovi vojnici ne bi jebali. Ljubomora, eto to je.
Uzdahnem.

Pusti Hitlera... Osim toga, kak' ti možeš znati da Hitler nije jebao? Otkud ti tako nešto?, kažem gotovo i sam uvrijeđen.
Sve upućuje na to. Bio je impotentan.
E sad si ga pretjerao.

Kad ti kažem. Poznato je da se u Beču često družio s kurvama samo zato da njegove puno uspješnije kolege, slikari, ne bi shvatili taj turoban problem koji je nosio u gaćama. Medutim, jedna ga je kurva ucjenjivala, a on joj je plaćao za šutnju sve dok je imao novca. Kad ga više nije imao, kurva je sve to ispričala slikarima i zato se mladi Adolf nije uspio upisati na umjetničku Akademiju.
Uh, jebo te, nije ni čudo da je započeo Drugi svjetski rat. Da, za sve je kriv komad pičke.

A ti? Zar si i ti impotentnan?
Trgne se. Nije očekivao ovo pitanje. Gordo se nasmije. Ja? Ma kakvi. Moj se još uvijek diže kao u najboljim danima.
Znači nisi postao klošar... zbog komada pičke?, pokušam shvatiti. Počne odgovarati jedva čujnim glasom;

Dijelom, da. Za sve su žene krive, moj prijatelju. Ja sam doktor veterine, imao sam kuću na sjeveru. Bio sam oženjen, djeca su mi sada već odrasla. Stariji sin je postao inženjer. I danas bih bio s njima da se prije deset godina nisam ranije vratio s posla. Ne pušim tu priču, iako gorim od želje za nastavkom. Brzo smo popili piće, a onda stigne novo. Ovaj put od konobara. Mahne mi stidljivo iz prikrajka birtije. Valjda je čuo da je Marko doktor, pa makar i za životinje.
Okej, da čujem dalje., kažem između dva gutljaja.

Počne oklijevati kao da nije očekivao moju znatiželju. Ipak odluči nastaviti priču, ni na trenutke ne ispuštajući bocu iz ruke;

Nema se tu što puno dodati... Zatekao sam ženu s jednim tehničarom iz druge smjene. Jebali su se ko zečevi na mom krevetu. Iako sam to civilizirano podnio, nešto je puklo u meni. Počeo sam piti, ona je podnijela zahtjev za razvod, i tako, malo po malo, evo me ovdje gdje jesam.

E jebiga., prokomentiram priču; Očekivao sam bolji zaplet. Ono s Hitlerom je bilo puno bolje.

Snuždeno slegne ramenima, kao da se ispričava. Jednostavno ne odolijevam: na sav glas se stanem smijati. Konobar me zbunjeno gleda iz prikrajka. Klošar John uvredljivo gleda negdje u kut birtije. A ja se samo smijem. U meduvremenu stižu nove runde pića. Neke sam ja naručio, većinu nisam.

Jebeš Shakespearea

Alan je cigaretu ugasio u prašnjavi zid ambulante. Još jednom je pogledao na autobusno stajalište ne bi li vidio Mary, a onda se teškim koracima uputio niz ulicu. Negdje u želucu je osjećao kako više ne može čekati. Odluka koju su sinoć donijeli on i Mary bila je definitivna. Danas, točno u podne, njih će dvoje popiti smrtonosnu dozu lijekova i time dokazati svojim roditeljima da su jedini pravi gospodari svojih života. Pokazati će im za inat, neka vide bijednici što zapravo znači biti nemilosrdan. Pa što ako je njemu tek šesnaest godina, a njoj nepunih petnaest? Alan je znao toliko sličnih primjera iz književnosti da bi ih sad mogao sve nabrojati. Samo iz školskih lektira čitao je barem o pet, šest slučajeva gdje su postojali i nešto mlađi ljubavnici nego što su Mary i on. Uostalom, zar Giulietti nije bilo tek 12 godina kada se zaljubila u Romea? Pa ako se Romeo ubio zbog Giuliette, čemu da onda on sačuva svoj život? Zar je manje vrijedniji od Romea? To nikako. Mary je uostalom i sama inzistirala da se zajedno otruju. On je ispočetka, istina, želio samo da pobjegnu od kuće, ali je ta ideja brzo pala u vodu. Radilo se zapravo o tome da nisu mogli skupiti dovoljno novca niti za najobičniji prijevoz iz Grada, a kamoli za nekakvu sobicu gdje bi se ispočetka smjestili. A jednako su tako znali da hrana ne raste u krošnjama borova. Stoga je Alan predložio da orobe gradsku poštu, ustvari to će on sam učiniti, samo treba dobro razraditi plan pljačke, a u tome mu Mary može pomoći. Uvjeren je da bi s tim novcima bezbrižno mogli živjeti do njihove punoljetnosti, a onda će se već nekako zaposliti i vjenčati. No, Mary je bila protiv tog plana. Kao prvo, rekla mu je, postoji realna mogućnost da ga uhvate i osude jer, zaboga, statistički gledano policija otkriva 75 posto počinitelja takvih kaznenih djela. Zašto bi on, pitala se, bio srećković koji spada u grupu od onih 25 posto? Kao drugo, nastavila mu je tumačiti, pljačka pošte je ipak zločin, a on, uvjerena je, ne želi njihovu vezu učiniti prokletom već na samome početku? Jer, poznato je, Bog ne blagoslivlja ljude koji svjesno počine zločin zbog materijalne koristi. Ne, zaista im ne treba ta pljačka. Treba pronaći neki drugi izlaz.

Ali osim odlaska iz Grada, dakle pljačke pošte, nije postojala niti jedna druga mogućnost za čvrstim održanjem njihove rasplamsale ljubavi.
Alan je zbog slabih ocjena dobivenih posljednjih mjeseci u školi sve češće morao ostajati doma, čak i vikendom kada je najviše vremena provodio s Mary. Takvu su mu beskrupuloznu zabranu nametnuli vlastiti roditelji, koji su, prema Alanovom mišljenju, već odavno prešli granice dobrog odgoja.

Maryn tata, pogrbljeni činovnik poznatog državnog odvjetnika, zabranio je, pak, svojim kćerima, a ima ih tri, ljubovanje s mladićima dokle god ne završe fakultete i ne pronađu kakav stalni posao. Ne pada mu na pamet, kategorično je ponavljao pred djevojkama, da pod svojim krovom hrani još i kakvo kopile.

I kako su onda Mary i on uopće mogli održati vezu koja, ruku na srce, i nije bila baš posve potpuna? No, u ovom ga času nije toliko zabrinjavalo što do sada nisu vodili ljubav, iako ljubavnici koji odlaze skupa u smrt ipak moraju biti ljubavnici, u punom značenju te riječi. Nije ga zabrinjavalo ni to što neće doživjeti 18 rođendan, mada je toliko puta pred prijateljima govorio da će se napiti kao svinja na dan svoje punoljetnosti. Posebno ga nije brinula ni činjenica što do sada nije imao niti jednu drugu djevojku, osim Mary, pa zapravo i ne zna kakav je osjećaj zaljubljivati se svakog proljeća iznova. Ne, sigurno neće umrijeti kao Casanova, odabrao je Shakespeareovu dramaturgiju, znao je to. I tu nema dileme.

Ipak jedna ga je stvar i te kako mučila. Brinulo ga je što Mary nije došla u dogovoreno vrijeme. Trebali su se naći u deset, zajedno kupiti lijekove i otići, posljednji put onako zagrljeni, u njegov stan. Dogovorili su se da će zajedno napisati oproštajno pismo, možda kakve stihove, i onda umrijeti.

Pogledao je na sat. Sada je već pola dvanaest, a njegove ljubljene još nema. Naposlijetku je odlučio, lijekove će sam podići. Mary se vjerojatno zadržala opraštajući se sa svojim sestricama, a možda i s ocem kojega nije osobito cijenila... Ma doći će ona, vjerovao je, taman kad podigne lijekove.

Recept koji je na prijevaru dobio od kućnog liječnika njegove bake trebao je biti dostatan za dvostruku dozu antidepresiva. Sada je još trebalo uvjeriti magistricu Helgu da mu ih izda. Ni to neće biti teško, mislio je, pa Helga ga zna od malih nogu. Ohrabren time u ljekarnu je zakoračio odlučno, ni najmanje ne želeći otkriti tremu koju je osjećao duž čitavih nogu. Helgi je, doduše, pomalo mucajući rekao kako je baka bolesna, pa je stoga on morao doći po njezine lijekove, što je u suštini bila ista laž koju je izrekao i bakinom liječniku kada je za nju molio recept. Dodao je kako baka po čitave dane leži u postelji, te da bi joj antidepresivi, koje i inače povremeno koristi, uvelike pomogli da prebrodi ovo mirovanje.

Uostalom, sa sobom je ponio i praznu kutiju tih lijekova kao i, govorio je, bakine srdačne pozdrave magistrici. Helga je samo letimično bacila pogled na recept i već je otvarala tamnosmeđu drvenu ladicu na kojoj su čvrsto sljepljeno stajala slova T - U. Na dvjema kutijama Trazodonuma od 100 miligrama tamnoplavom je olovkom upisala 1/1, što je, pojasnila mu je uz osmjeh, značilo da baka smije uzeti najviše jednu tabletu dnevno, nikako dvije. Svaka tabletica više, rekla je i dalje se osmjehujući, za baku može biti smrtonosna. Alan je kimnuo glavom, obećavši joj da će svakako baki prenijeti uputstvo. U trenutku kada se namjeravao zauvijek oprostiti s Helgom, brižno trpajući kutijice antidepresiva u džep, zapazio je da je u ljekarnu ušla Sandra, djevojka koja se nedavno doselila u njegovo susjedstvo. Pomalo ga je iznenadilo kad mu je, s vidljivo nervoznim osmjehom ali ipak odlučnim korakom prišla. U ruke mu je tutnula ljubičastu kuvertu naslovljenu na njegovo ime, šapnuvši mu, tako da Helga ne čuje, kako ga je pratila još od ambulante. Zamolila ga je, opet tiho da Helga ne čuje, da njeno pismo pročita tek kada ona ode. Na brzinu je kupila kutijicu Andola i odmah potom odjurila iz ljekarne kao da je, u namjanju ruku, gone sve propalice ovoga Grada. Alan je čitao Sandrino pismo, ukrašeno srcima i Kupidonovim strelicama, posve svjestan Helginog znatiželjnog pogleda. Bože moj, mislio je, nisam ni sanjao da se jedna od najljepših djevojaka ovog Grada zaljubila u mene. I zaista, u pismu je pisalo o njezinoj, zamislite, famoznoj zaljubljenosti u Alana, ali i, ni manje ni više, molbi da joj što prije odgovori na njene tegobne vapaje, pa makar i pismom. Uzgred, spomenula je i skori mogući susret, recimo zajednički izlazak u kino, ali to može samo Alan odlučiti, dakako, ako dijeli iste osjećaje kao i ona. Nije shvaćao zašto mu je srce iznenada počelo tako glasno tuči. Iz ljekarne je izišao zaboravivši pozdraviti Helgu. Sretnica, mislio je o Sandri, da je stigla samo koju minutu kasnije ljubav njenog života bila bi tek punjeni puran bakinih tableta. Ovako, računao je, ne isplati se brzopleto ubiti, posebno ne danas. Uvijek za to postoji vremena. Uostalom, ni Mary se nije pojavila. A ako njoj nije stalo da zajedno otputuju s ovoga svijeta, zašto bi on sam morao umrijeti?

Tko zna o čemu bi Alan još sve razmišljao da ga u tom trenutku, nije zaustavila pogrbljena žena od dvadeset – dvadeset pet godina.
- Dečko, hej dečko, imaš pet kuna?
Alan je posegnuo za džep hlaća i pronašao nekoliko kovanica. Uz svježanj kljućeva bila je tu i novčanica od sto kuna koja mu je ostala od mjesečnog džeparca. Pružio je pogrbljenoj ženi kovanice, a ostalo je vratio u džep.
- Ej, dečko, daš mi i tih sto kuna?
- Ne., rekao je odsječno.
- Daj mi, molim teeeee..., gotovo plačno je prozborila.
Alan je odmahnuo rukom kao da tjera muhu.
- Stani, jebo te bog!, vikala je žena za njim, - Stani! Dat ću ti nešto što do danas još nisi doživio!
Alana je ovo zaintrigiralo. Okrenio se prema ženi i gotovo je mucajući upitao:
- A što bi to bilo?
- Pušenje…Jel ti itko popušio kurac do sada? Ja to radim najbolje, majke mi.
Alan je ustuknuo. Najmanje što je očekivao bilo je da mu neka žena ponudi pušenje. I to za samo sto kuna, polovice njegovog mjesečnog džeparca.
- Jel dosta pedeset, da mi se nađe ostatak do kraja mjeseca…?
- Koji si ti Židov,majku ti!? Ajd osamdeset, samo zato što mi treba. Dođi, idemo iza apoteke. Odi, jebo te, što si se uplašio, pa neću ga pojesti.

Alan je krenio za ženom, koja ga je u jednom trenutku povukla za rukav preko nekakvih cigli, do grma i malih stepenica koje vode do ograđenog skladišta ljekarne. Spustili su se niz dvije stepenice i ona je klekla, smjestivši se direktno do njegovog rasporaka. Otkopčala mu je šlic i izvadila već ukručenog malog. Povukla ga je kroz dlan dva puta, kao da ga provjerava, a onda ga halapljivo strpala u usta. Sve je trajalo samo nekoliko sekundi, ali dovoljno da Alanu izmami, po prvi put taj dan, osmijeh na licu. Žena kojoj nije ni zahvalio nestala je u sekundi sa sto kuna, potpuno zaboravivši vratiti ostatak od ugovorene cijene.

Ali Alan je toliko bio sretan da ga je, zakoračivši neoprezno s pločnika, udario autobus broj 106. Nakon silovitog udarca, Alan je odletio na drugu stranu pločnika, dok su kutijice Trazodonuma ostale ležati na cesti. U zgrčenoj šaci Sandrino je ljubičasto pismo halapljivo gutalo tamnocrveni potok krvi iz poluotvorenih usta. Za to je vrijeme Mary sjedila u stražnjem dijelu autobusa broj 106, pitajući se zašto, zaboga, autobus ponovo stoji, i to na cesti bez ikakve signalizacije. Bila je pomalo nervozna. Nikada si neće oprostiti, tužno je mislila, što je Alanu tako olako dala obećanje da će zajedno s njim poći u smrt. Zaboga, pa njoj je tek petnaest godina! Osim toga, prema Alanu je, istina, osjećala određene simpatije, ali ljubav...? Što ona zapravo zna što je ljubav? Njoj se uostalom već neko vrijeme sviđa i Leo iz 2 b. razreda, a i prema Marku, onom štreberu iz prve klupe, gaji nekakve osjećaje... Kako da onda s Alanom pođe u smrt, kada ni sama nije sigurna da je on onaj pravi? I što si Alan uopće zamišlja, pa on je još nije ni pošteno poljubio!? U tom se trenutku sjetila svog dobrog i požrtvovanog oca, posebno njegovih brižnih riječi da dobro razmisli kakav je taj Alan. Istina je, govorila je sebi u bradu, što će joj dečko koji bi se samo zbog ljubavi ubio. Zar vrijeme Shakespearea i tragičnih ljubavi nije već odavo prošlo? I kakve, uostalom, veze ima Giulietta s njom? Tko joj može jamčiti da čitava ta stvar nije izmišljena? Čvrsto je donijela plan, reći će mu da si izbije iz glave takve misli i neka je radije jednom pošteno poljubi, a, mislila je, ako on to bude želio, mogla bi još danas spavati s njim. Pa ipak joj je već, do vraga, petnaest, a njemu šesnaest. Samo, strepila je, da ne stigne prekasno. Da bar jutros nije pisala tu prokletu zadaću iz matematike.

Ružičnjak

Jučer sam ubio tridesetosmogodišnjeg Benjamina Kleina, ljubavnika moje žene i brata mog prijatelja. Ubio sam ga sjekirom. Na radiju je, već treći put ovoga tjedna, puštana pjesma Jimmija Hendrixa, Hey Joe. Elsa, moja žena, u kućnom haljetku i s viklerima na glavi spremala je doručak. Ja sam za stolom čitao Times. Upravo sam dovršavao Wonder Blend cigaru kada je zazvonio telefon. Bila je to Emmy, Elsina majka koja živi na selu. U zadnje vrijeme, kako čujem, Emmy mogo pije. Pretpostavljam da je tomu razlog sićušni tumor kojega su onkolozi pronašli na grliću njezine maternice. Nije se željela operirati. Smatrala je da će whiskey Four Rouses ubiti ionako sićušni tumor. No, nije ga ubio. Sada krvari. Zamolila je kćer da zajedno krenu u bolnicu. Elsa je, naravno, pristala. Sa zanimanjem sam slušao Elsino negodovonje o maminom ponašanju. Držala ju je neodgovornom. Rekla je kako se njena majka ponaša kao šiparica, iako ima 72 godine. Zatim me je, srčući posljednje kapi instant kave, zamolila da okopam vrt kraj naše kuće. Želi, rekla je, posaditi ruže. Crvene i žute.

Preskočili smo doručak, a ona se nabrzinu obukla. Odjenula je Armanijevu haljinu koju sam joj proljetos kupio za 879,35 USD. Obula je Pollinijeve cipele i namirisala parfemom Cartier. Otišla je brzo. Nije me stigla ni poljubiti. Ja sam joj doviknuo da pozdravi Emmy, ali me vjerojatno nije čula. Već je bila u našem novom Jaguaru, metalik-zelene boje. Okrenula je ključ i mašina od 1450 kubika je zabrujala. Ostao sam sam. Iz aktovke Samsonite izvadio sam Note Book i jedno vrijeme surfao po Internetu. Dionice Dow Jonesa skočile su za 3,11 posto, pa sam ih odlučio prodati. Izračunao sam da ću od ove transakcije zaraditi približno 240 tisuća USD-a. Poslao sam šifrirani e-mail brokeru s Wall Streeta i čekao potvrdu. Tada je nazvao Benjamin.

Kao što sam rekao, Benjamin Klein je brat mog starog prijatelja kojega sam upoznao za vrijeme doktorske disertacije na Oxfordu. Zatražio je da me posjeti. Rekao je kako sa mnom želi o nečemu važnom razgovarati. Odgovorio sam mu da sam obećao Elsi okopati vrt i da će mi to zasigurno oduzeti dosta vremena. No, Benjamin je ustrajavao na našem susretu i na kraju ga nisam mogao odbiti. Dodao je kako će stići za pola sata i da će se kratko zadržati.

Elektronska pošta s naznakom Secret je stigla. Ubacio sam je u PCD program i sačekao desetak minuta. Tek tada sam je mogao pročitati. Krivo sam izračunao dobit. Samo prodajom A grupe vrijednosnica zaradio sam preko 276 tisuća, a sveukupna se zarada popela na 411 tisuća USD. Bio sam zadovoljan. Zapalio sam cigaru i otišao u garažu. Tamo sam uzeo sav potrebit alat; motiku, lopatu i sjekiru. Sjekira mi je trebala zbog visokih korijenja kojima obiluje naš vrt.
Volim raditi u vrtu. To me zaista opušta. Osim toga, radovala me je Elsina ideja da ispred hrastove garniture, s južne strane zidanog roštilja, zasadi ruže. To će zasigurno dati Edenski sjaj našem omanjem vrtu. Elsa je uvijek znala prepoznati lijepe stvari. Uostalom, ne znam da li bih uopće mogao živjeti bez Else. Kada sam je upoznao bila je tek jedna od mnogobrojnih daktilografkinja poduzeća kojega sam otkupio i ubrzo parceliziranog prodao. Bez posla je ostalo stotinjak radnika, ali ja sam na tome zaradio nešto više od 380 tisuća dolara. Elsa mi je jedina iz tog poduzeća čestitala, iako je tada, kao i drugi uposlenici, bila na ulici. Odmah sam joj ponudio mjesto osobne tajnice, a nedugo potom smo se i vjenčali. Bilo je to prije devet godina.

Benjamin je stigao u trenutku kada sam sjekirom razbijao visoki korijen ocvale trešnje. Odmah je prešao na stvar. Rekao je pomalo mucajući kako je već dugo u intimnoj vezi s mojom Elsom i da je došao zatražiti civilizirano dopuštenje njezinog odlaska. Nastavio sam udarati po trešnjinom korijenu, posve ignorirajući njegovo prisustvo. Benjamin je naprotiv i dalje govorio o potankostima veze s mojom ženom, uspoređujući je s francuskom glumicom i manekenkom Laetitiom Casta. Posumnjao sam da je prije dolaska u moj dom svratio u obližnji pub na koje piće, valjda kako bi skupio dovoljno hrabrosti za naše sučeljavanje. Elsu je, nastavio je, prvi put vidio na jednom humanitarnom koncertu u Helsinkiju gdje su izvođene skladbe Xenakisa, Rautaavare i Jarrela. Još istu večer, kazao je, otišli su u njegov apartman na sedmom katu hotela Sheraton i strastveno vodili ljubav uz šampanjac i ruski kavijar. Tvrdio je da je tek godinu dana kasnije saznao da je Elsa moja supruga. To mu nisam povjerovao. Zaboga, fotografija mene i moje supruge vrlo je često na bussines stranicama Timesa, a on je, siguran sam, ipak čitatelj tog lista. Dakle, Benjamin zapravo i nije bio tako iskren kako se u javnosti mislilo o njemu. To sam mu naposljetku i rekao, na šta je on samo odmahnuo rukom i podmuklo se nasmijao. Primjetio sam da je nakon uvodnih rečenica prestao mucati sve otvorenije tražeći od mene da na Elsino ime prepišem 35 posto brutto imutka te neodgodivo pristanem na sporazumni raskid braka. To će me manje koštati, rekao je, a njima će uštedjeti dragocjeno vrijeme.

Dodao je kako Elsa i on namjeravaju otići na obale Karipskog mora kako bi kupili jednu od manjih kućica za ljetovanje. Želi je učiniti sretnom, kazao je, što se nikako ne može usporediti s njezinim dosadašnjim životom. Sebe je Benjamin vidio duhovno bogatim čovjekom, za razliku od mene koji sam, kako je rekao, čitav život pronicljivo podredio materijalno - egzistencijalnom smislu. Stoga će, izustio je, biti sretan kada mu Elsa podari nasljednika.

Ne sjećam se da je išta više rekao. Nekoliko sam ga puta Tramontina sjekirom udario u ćelo, a samo jednom u potiljak. Ispružio se do mojih nogu. Primjeto sam da još diše pa sam okrenuo oštru stranu sjekire. Zaista, ta je strana bila vrlo oštra. Od samo jednog udarca u vrat glava mu je odletjela u stranu. Volio sam tu sjekiru. Brazilska proizvodnja Tramontine opravdavala je svu svrsishodnost pompoznih reklamnih kampanja. Po prvi puta sam osjetio olakšanje što godinama posjedujem 1,75 posto njihovih dionica, iako mi taj udio nikada nije donio dividendu. Benjamina sam zadovoljno gledao još neko vrijeme, a onda sam se vratio poslu. Trešnjin korijen je napokon bio izbijen. Sada je još samo trebalo okopati budući ružičnjak. Elsa se vratila kasno uvečer, pravdajući se administrativnim zbrkama po našim bolnicama. Emmy će vjerojatno još noćas biti operirana. Stoga joj treba bolnički karton kojega je, čini se, bolnica negdje izgubila. Potratila je čitav dan tražeći ga sa službenicom iz prijamnog.

Nakon obilne večere naručene iz obližnjeg Royal restorana, rekao sam joj da sam ubio Benjamina Kleina i da sam ga ostavio na travnjaku našega vrta. Zanimalo ju je jesam li nakon ubojstva ipak stigao okopati zemlju za ružičnjak. Odgovorio sam da jesam, iako sam radio sat vremena dulje od predviđenog. Radovala se što će odmah ujutro zasaditi crvene i žute ruže. Poljubila me je i sramežljivo priznala da je jedino ja još nikada nisam iznevjerio.

Jesam, odgovorio sam joj, zaboravio sam ti reći da su dionice Dow Jonesa skočile za 3,11 posto. Ipak se na to nije naljutila. Zaboga, zaključila je, ionako novce ona troši, meni su pune 92 godine života, pa na što bi ih uopće ja mogao i potrošiti? Osim na nju.

Ko me ikad proglasi za klovna, neka jede govna

Delirij

Jedan moj prijatelj tvrdi da sam krivo formatiran. Kaže, poznaje me dovoljno dugo i zna da trijezan ne funkcioniram. Uvjeren je da glumim. Loše. Izigravam finog, dobro odgojenog tipa. Ustvari sam negativac. Po svome odgoju, karakteru, fiziološki i filozofski.

Alkohol mi treba, kaže taj moj prijatelj, da postanem ono što suštinski jesam. Negativac. Ako je tako, najebao sam. Biti bad fallow ne bi možda ni bilo tako loše, da nema posljedica. Da se tu i tamo ne otrijeznim i slušam pogrde. Kao bad fallow napisao sam najbolje tekstove za novine, objavio knjigu pjesama i, na kraju krajeva, ostao živ svih ovih godina.

Zato nisam zvao nekoga tko normalno razmišlja. Značilo bi to otići u kurac. Iako sam znao da ću tamo kada tad i stići, htio sam da to bude na moj način. U mom stilu. Kako nikada nisam znao što znači moj stil, prepustio sam se koracima. Put me je uvijek doveo do stila. Mog stila. Ovaj me je put doveo u Osmicu, jednu od rijetkih birtija u kojima nisam ostavio svoj osobni pečat. Naručio sam pivo i konjak. Trebalo mi je piće za normalno razmišljanje. Nakon nekoliko istih runda primakao sam se rješenju.

Nazvao sam Franca. Koji me je odjebao.
Ne može mi oprostiti, rekao je, što sam spavao s njegovom ženom.
Rubina, njegova debela žena, nimfomanka, spavala je sa svim njegovim prijateljima, uključujući i mene. Franc se zbog toga sa svim svojim prijateljima posvađao, ali na kraju i pomirio. Za mene je još smatrao da smo posvađani. Ja sam mu to oprostio, on meni nije. Pokušao sam ga uvjeriti da nikada ne bi saznao za ženinu nevjeru da mu ona to sama nije rekla.
Ona je, odgovorio je, kao i on, ništa ne kriju jedno od drugoga.
Jebiga, rekao sam, sama je digla noge.

Bože moj, zaključio je, i ja sam mogao dići noge pa me ne bi pojebao.
Nisam mu na to mogao odgovoriti. Razočarao me je. Spustio sam slušalicu i nazvao Džina. Nazvao sam ga kod Melite, njegove ljubavnice. Pokazalo se da nisam fulao. Javio se:
- Kak si znao da sam tu?
- Gdje bi drugdje bio u subotu popodne? Dodeš u Osmicu?
- Šta ima tamo?
- Paukovi.
- Opet si pijan?
- Blizu.
- Imaš love za još koju rundu?
- Naći će se.
- Evo me stižem.

Vratio sam se u Osmicu. Za mojim je stolom sjedila starica od nekih sedamdesetak godina. Pila je lozu. Kraj stola su bile dvije vrećice sa zeljem. U pepeljari se još pušila moja cigareta. Sjeo sam. Pogledala me je dobročudno.
- Smetam li?
- Taman posla.
- Jeste li čuli da se u Trnavi ubio bračni par? Jutros sam čula na radiju. Strašno. U moje se vrijeme nisu događala takva sranja. Ljudi se nisu ubijali, borili su se da prežive. A ovo danas...
- Druga su vremena, bako., uzdahnuo sam.

Počela je govoriti o svojim vremenima. Izabrala je 1945. godinu i zaustavila se na '62. Naručio sam rundu. I jednu lozu za baku. Skoro se rasplakala. - Vidi se da ste fin muškarac, takvih je danas malo.
- Ubio sam čovjeka, bako.
- Nek si! Sigurno je to i zaslužio.
Slegnuo sam ramenima.
- Šteta što niste malo mlađi., rekao sam gotovo zaljubljeno.
- Šteta što si ti tako izbirljiv., odgovorila je.
Nazdravili smo. Počela mi je pričati o svojim muževima. Četiri ih je sahranila, jedan je preživio. Ali ni taj nije s njom. Kaže, pobjegao je s nekom vješticom, mlađom od nje. Al' neka, tješila se, vratit će se on. Samo, dobit će figu, rekla je i pokazala grbavi prst. Složio sam se. Zagrlio sam je i poljubio u obraz. Zarumenila se i odmah naručila novu rundu.

- Ovaj put ja plaćam, zacvrkutala je, iako još nije stigla mirovina.
Odbio sam takav prijedlog. Ja sam platio.
A onda je došao Džin u društvu ljubavnice. Melita je sjela do mene i poljubila me u obraz. Prijateljski. Baka ju je ljubomorno pogledala. Objasnio sam joj da je to ljubavnica mog prijatelja. A meni samo prijateljica. Nije pomoglo. Baka se pretvarala u raspuštenicu. A takve su najgore. Srećom, shvatila je da si ne može pomoći. Pokupila je svoje zelje i otišla. Nije platila ni lozu koju si je sama naručila. Osjetio sam se usamljenim.
- I? Kaj ima novoga?, prekinuo je moje tugovanje Džin.
- Ubio sam čovjeka., rekao sam melankolično.
- Baš ubio?, nasmijao sam ga.
- Baš.
- Kada?, pitala je Melita.
- Sinoć.
- Koga?, zanimalo je Džina.
- Nekog klošara.
- Uhhh., uzdahnula je Melita.
Nisam razumio jel to zbog toga što žali klošara, ili mene. Džin je naglo skočio. Otprilike kao da se nečega sjetio. Nečeg spasonosnog.
- Jesi bio pijan?
Potvrdno sam klimnuo glavom:
- Ko bukva.
- A kako onda znaš da si ga ubio? Ti se inače ničega ne sjećaš u tom stanju. Možda si sve to umislio..., govorio je kao na traci.
- Indicije.
- Jebo indicije!, nastavljao je Džin i dodao: - Nikad ne vjeruj naprečac!
- Možda se nečega i sjeća. Možda ga je neko vidio pa mu rekao., govorila je Melita u moje ime.
- Ti šuti, kurvo!, sasjekao ju je Džin.
- Ima pravo., branio sam je: - Previše se toga uklapa u priču.
- Jel ti to on napravio?, pokazao je Džin na moje lice.
- Ne, pao sam u nekakvo jebeno grmlje.
- Sinoć?, pitala je Melita.

Klimnuo sam očajnićki.
- Prije ili poslije ubojstva?, nastavila je.
Džin ju je htio pljusnuti, ali sam to zaustavio jednim pokretom ruke. Kao da tjeram muhu od čaše.
- Poslije., odgovorio sam.
- Pa kako se onda toga sjećaš?
Sad sam je ja htio ošamariti. Ipak sam se suzdržao. Objasnio sam joj da se toga sjećam jer sam ležao u jebenom grmlju, među trnjem. Da me krv oblijevala, da me sve boljelo, da sam se bojao kako ću krepati podno smrdljivog cvijeća. Nije shvaćala. Džin je. Obojica nismo trpjeli bolove. Obojica smo željeli umrijeti muški. Za stolom u birtiji. Nikako kao samoubojice zaglavljenje medu trnjem grmlja. Džin me je pogledao sažaljivo, nekako očinski.
- Ko ga jebe., rekao je.
- Koga?, bio sam zbunjen.
- Pa klošara.
- Da, složila se Melita: Ko ga jebe. Ionako ih ima previše. Samo se kote, jebem im mater. Na šta će ovaj grad izgledati, ako ih ne počnemo ubijati.
Pozvao sam rundu za naš stol. Bio sam sretan što nisam sam. Lijepo je imati prave prijatelje.
- A ja? Šta će biti samnom? Trunit ću doživotno u nekoj smrdljivoj čeliji zbog jednog jebenog klošara., rekao sam plačnim glasom.
- Ma nećeš., tješio me Džin: - Dokazat ćemo da si nevin! Jel tako Melita?
Melita je zinula da odgovori, ali Džin ju je prekinuo:
- Tako je, nego šta!
Nastavio je: A čuj, kako bi bilo da bacimo kost murji?... Kužiš kaj hoću reći? Nešto je petljao rukama praveći propuh. Gledao sam ga zbunjeno.
- Ne baš., ispao sam glup.
- Jooj, kako ne kužiš? Kost... murja... novi dokazi... drugi osumnjićeni... ti slobodan!, govorio je, pokazujući prstima redne brojeve.
Popizdio sam:
- Daj prestani glumiti Tarzana i reci već jedanput!
Pogledao me je sažaljivo. Nisam bio inteligentan kao on.
- Moramo smisliti nešto što bi bacilo sumnju na drugoga. Neke dokaze koji bi sjebali... Šta je znam koga?... Nekog jebivjetra.
Melita se na te rijeći rascvjetala. Zagrlila ga je i poljubila. Džin se napuhnuo. - Tooo, ljubavi moja. Kako si ti pametan., cvala je kao govno na kiši.
Džin me je pogledao s visoka. Čekao je moju reakciju.
- Ako sam dobro shvatio, ti bi da uvalim nekog drugog?... Kako možeš?
Bio sam šokiran. Pogledao me je zabrinuto. Pokajnički. Nisam izdržao dugo. Prasnuo sam u smjeh. A onda su se i oni počeli cerekati.
- Onda? Šta misliš?, pitao me je Džin kroz smjeh.
- Ništa, mislim da je ideja glupa. Iako, nije tako ni loša., odgovorio sam.
- Kako glupa, a nije loša?, zanimalo je Melitu.
Tako. Nije loša jer bih se možda i izvukao, a glupa je jer nemam koga podmetnuti u drek.
- Ihh, opet ti naprečac. Treba malo razmisliti. Uvijek se nađe neki idiot, samo treba strpljenja., bio je uporan Džin. Melita me je pogledala znalački. - Ko je bio s tobom to veće?, pitala je.
- Niko. Samo ja i klošar...i Milan!, sjetio sam se.
- Onaj konobar s bradicom?
- Da, čak su se njih dvojica i nešto posvađali. Nije dao klošaru da se zgrije kraj peći...
- Pred svjedocima?, detektivski me pitala Melita.
- Valjda. Birtija je bila puna. Čulo se sve., brzo sam razmišljao.
- Eto vidiš!?, zavapio je Dzin i tresnuo me po ramenu; - Imamo ubojicu! Slobodan si!
- Još jednom me tako lupiš, vratit ću ti!, zaprijetio sam mu, drzeći se za rame. Pogledao me je kao slabića: - Jesi sjeban... Nego, kaj misliš o tome?
- O čemu?
- Pa o konobaru! Nemoj mi samo reći da ti ga je žao., rezignirano me upitao. - Ma nije... Ali kako da mu podmetnemo dokaze? I šta? Nemam klošarevu glavu u džepu pa da mu je otkotrljam pod krevet.
- Joj, jesi plitak. Ne moraju to biti fizički dokazi., stručno se ubacila Melita: - - Mogu to biti i svjedoci, pa makar i lažni. Evo, Džin i ja ćemo svjedočiti da smo ga vidjeli kako kolje klošara. Jel tako ljubavi?
Dzin ju je pogledao preplašeno. Nimalo mu se nije svidjela Melitina ideja. Odlučio sam prekinuti tu agoniju:
- A ko bi vama uopće vjerovao? Samo kad bi se predstavili sa - ja sam Melita, a ovo je Dzin, panduri bi pomislili da ste koker - španijeli. Osim toga, vas dvoje uopće niste pouzdani svjedoci. Pa oboje ste poznati murji kao smutljivci i prevaranti. Zar si zaboravila da ja znam sve o vama...?
Dzinu je pao kamen sa srca. Pogledao je u Melitu ljutito.
- Ima on pravo. Koji kurac se petljaš gdje ti nije mjesto? Samo bi još više zajebali situaciju. I već sam ti sto puta rekao da šutiš kad govore muškarci! - Dobro. Šutjet ću., uvrjedeno je rekla.
- A da anonimno javimo policiji kako smo ga vidjeli? Znaš ono kad nazoveš 92 s govornice, poklopiš maramicom slušalicu, nešto prosereš i brzo prekineš liniju., mudrovao je Dzin ne baš tako glupo.
- Možda to i nije tako loše. Ako ništa drugo, pomoći će da mi se za kratko skinu s leda., razmišljao sam na glas.
- Onda morate smisliti uvjerljiv nastup., nije izdrzala Melita.
- Da, u pravu si., podupro sam je: - Moramo smisliti nešto što će zvučati logično...
- Kao recimo...?, mučio se Dzin.
- Kaoooo..., stenjao sam.
- A recimo..., dahtala je Melita.
Zavladao je muk. Tri mozga, kakva - takva, krnjava, uprla su sve svoje vijuge u pronalazak rješenja. Stresao sam pelinkovac, a onda ga zalio pivom. Rješenja još nije bilo. Naručio sam novu rundu. Zatim sam otišao pišati.

2.

Kad sam se vratio zatekao sam Melitu i Dzina kao i maloprije. U istim pozama. Pomislio sam: jebo Aristotela kako njih dvoje izgledaju. Ovdje se radaju ideje, ovdje nastaje svijet. Za kavanskim stolom uz poluprazne čaše. Ne samo što ću se izvući iz govana, nego ćemo usput pronaći i cjepivo protiv raka.
- Mozda je ipak bolje da priznaš. Ako se pokaješ mozda dobiješ i manju kaznu... A ja ti cigarete budem furao svaki tjedan... počeo je Dzin uništavati moju pretpostavku o stvoriteljima neba i zemlje.

Melita je nastavila:
- Gle, mozeš se vaditi i na suzenje svijesti. Znaš ono kad popizdiš i ne znaš što radiš. Svako ziv će svjedočiti da nisi nimalo normalan kad popiješ. Ako bude sreće, mozda i ne završiš u zatvoru. Mozda te spreme u ludaru, a tamo je super. Prošle godine sam bila u Vrapću dva mjeseca i mogu ti reći da sam se tamo super oporavila. Skupila sam energije za najmanje dvije godine...

- Od vas dvoje ću sigurno završiti u ludari!, prekinuo sam je dok se spremala pričati o divnim iskustvima iz Vrapća.

Nastavio sam istim tonom: - Dok sam pišao našao sam rješenje, pizda vam materina luda. Sve moram sam. Nikakve koristi od vas. Sad bi me još i u ludnicu strpali.
- Pjenio sam se samo da dokazem kako sam inteligentniji od njih. Čekao sam njihovu ispriku. Došla je na neočekivan način:

- Znaš da se i meni puno puta desilo da, kada sam pišao, dodem do briljantnih ideja. Valjda pogled na maloga, sva ona koncentracija da ne popišam dasku, pa onaj zubor u školjci, tjeraju čovjeka da potiće ono najbolje iz sebe., pjesnički je govorio Dzin. Melita je klimala glavom, kao da potvrduje njegove rijeći. Iako, siguran sam, nije imala ono što i nas dvojica - maloga.

- Ovako..., započeo sam,...otići ćemo do prve telefonske govornice...
- Svi zajedno?, prekinuo je moje dubokoumne rijeći Dzin.

Prostrijelio sam ga pogledom. Zašutio je. A ja sam nastavio:

-...a onda ćeš ti Melita nazvati murju. Kratko i jasno ćeš reći ćeš da si sinoć bila u Pentiju i čula zestoku svadu izmedu klošara i Milana. Zatim ćeš reći da sam ih ja smirio, i da je klošar čak sjeo za moj stol., ovdje sam stao i napravio dramatsku pauzu. Njih dvoje me je gledalo nestrpljivo. Nastavio sam tiše govoriti kao da nas je, nedajboze, netko mogao čuti. Dzin i Melita su nagnuli glave preko stola, a ja sam kružio pogledom po praznoj bitiji.

- Onda je klošar, dakle dok sam ja još sjedio i pio, ustao i otišao. To ćeš reći. I, ovo je važno, nemoj to ni slučajno zaboraviti reći, Milan je krenuo za njim. Reci da ga nije bilo,...šta ja znam?... jedno dvadesetak minuta, a kad se vratio da je bio sav uznemiren...Eto, tako reci.

Bio sam zadovoljan. Pogledao sam u moje pomagaće. I dalje su bili u istoj pozi, s istom duljinom otvorenih očiju i usta. Nisu se micali. Ni oduševljenja, ni primjedbi. Samo su zaleđeno sjedili.

- I?, prekinuo sam šutnju.

Džin se trgnuo: - Niš, nastavi...
- Šta nastavi?, iznenadeno sam reagirao: - Gotovo je.
- I to je sve?, frapirala me je Melita.
- A šta bi vi htjeli, pička vam materina! Ovo je dovoljno! Više nego što biste vas dvoje idiota ikada smislili!, urlao sam.

Uzdahnuli su istim intenzitetom i u isto vrijeme. Htjeli su mi reći da plan ne valja, ali su se plašili moje reakcije. S pravom. Gledao sam ih krvoločno. Alkohol me je uzeo pod svoje. Postajao sam svoje pravo ja. Neko sam vrijeme mrmljao sebi u bradu, uglavnom njima upućujući psovke. Oni su samo šutjeli, polusjebane koncepcije prava i komunikacije, dok Melita napokon nije rekla:

- Okej, ako misliš da je to jedini način onda okej. Nek bude tako. Iako mislim da te to neće rasteretiti krivnje. Nemoj se ljutiti, ali mislim da im ne bi dali pravu kost. Murja će ispitati Milana, on će reći svoje, a onda će se oni vratiti po tebe. Tako to ide.

Džin me je blijedo gledao. Bojao se. Ja sam samo škrgutao zubima.

- Dobro, neka to bude plan A. Ako ne upali, smislit ćemo plan B. Tko zna, možda i ovo donese neko dobro rješenje., mrmljao je Džin tako da ga čujem. - Idemo na govornicu!, rekao sam i ustao.

Poslušno su se podizali i uskoro smo stajali pred HT-e aparatom.

3.

Bilo je oko 20 sati. Dok je Melita govorila s dežurnim operativcem iz Policijske uprave, očajno sam nastojao izbrojiti koliko sam taj dan popio. Došao sam do cifre od 16 piva, devet konjaka i dva pelinkovca. Bio sam siguran da to nije točan broj. Neku sam rundu sigurno fulao. Stoga sam nekoliko puta ponavljao brojanje. I svaki sam put izbrojao drugu količinu.

- Koliko ste vas dvoje popili u Osmici?, pitao sam Džina koji se koncentrirao na telefonski razgovor Melite i pandura. Pokazao mi je da šutim. - Tiše!, rekao je: Da ne čuju da smo kraj nje.

Važno sam odobrio primjedbu. Tiho sam se izderao: - Koliko?

- Mislim 12 runda., šaptao je.

- Uh, jebote, onda sam roknuo 18 piva., zadivljeno sam izračunao. Još malo i bit ću koma, mislio sam. Sad mi još treba nekakvo žensko čeljade i par limenki za doma. Pogledao sam u Melitu koja je taman završavala razgovor s riječima:

- A tako znači... Oprostite molim vas, zaista nisam znala... Malo mi je neugodno
Mogao bih i nju pojebati, smišljao sam, valjda se Džin neće naljutiti. Ona se okrenula prema meni. Gledao sam je zaljubljeno.

- Koji ti je kurac?, upitala me je.

- Zašto?, pitao sam malo iznenađeno.

- Tip uopće nije ubijen, nego si sam prerezao vene. Ti si banuo unutra kada se skupila murja i oni iz hitne, pa si sve pomješao. Pandur kaže da si bio pijan ko daska. Onesvijestio si se. Jebiga, sve smo uprskali....

- Uh, stvarno mi je bad... Bez veze sam vas ugnjavio...

Oboje su se nasmješili. Džin me je nježno potapšao po ramenu.
- Zato postoje prijatelji., zanio se.
- Idemo sad na cugu..., rekao sam; ...samo moram podići lovu iz bankomata. Ostao sam švorc.

- Ma koja jebena cuga, već smo pijani. Idemo mi doma., odvratila je Melita. - Da, fakat, već smo poprilično popili, a još nas nešto čeka... Jel tako Melita?, uputio joj je Dzin pogled koji sve govori. Ona se samo promeškoljila. Nisam se predavao: Kakvi ste mi vi prijatelji ako me sad ostavite. Zar ne vidite da sam u kurcu zbog svega ovoga? Hoćete da se ubijem od sramote? Nisam vam ni rekao sve što mi je na srcu, nisam vas htio opterećivati..., glumio sam suicid. Melita mi je prišla nježno. Dlanom je prešla preko mog lica, gotovo kao majka uplakanom djetetu. Od tog izljeva nježnosti digao mi se kurac. Nadao sam se da Džin neće primjetiti kvrgu u mojim hlaćama.

- Reci, reci što te mući..., prošaptala je jebozovno.
Spustio sam pogled. Kao da ću zaplakati. Toliko sam se unio u to da skoro zaista nisam i zacmizdrio.

- Uz sve ovo sranje koje sam zamislio, nisam vam rekao da sam jučer ostao bez posla. Šmrc!

Melita me je snažno zagrlila. Spustio sam glavu još niže kako bih nosom dodirivao njezine grudi. Stajali smo tako nekoliko trenutaka, a onda je Džin sve upropastio. Dobro, ne baš sve, ali taj je trenutak ipak sjebao.

- Imaš pravo, ne bismo te smjeli ostaviti samoga. Ako hoćeš, evo možeš prespavati kod Dine. Njeni su na putu i vraćaju se tek u srijedu. I ja ću tamo biti do utorka..., rekao je.

Svidjelo mi se to. Pogledao sam u Melitu. Ona je samo zaklimala glavom. Gledala me je tužno. Patetično. Mnoge sam žene dobivao upravo na patetiku. Mislio sam da će tako biti i s njom. Nisam se prevario.

- Ipak idemo još nešto popiti., rekao sam tihim cmizdruljavim glasom; - Bojim se da neću moći zaspati. Previše je toga u meni.

- Ali ja imam doma vitrinu s alkoholom. Moj stari svako malo donese neko novo piće. Imam viskija, francuskog konjaka, Jagarmeistera, kruškovca... - A piva?, pitao sam.

- E piva baš nemam, ovaj mi je sve popio., pokazala je palcem u Džina: - Ali možemo usput kupiti i pivo, ako baš njega hoćeš.
Tragično sam potvrdio svoju želju.

Otišli smo na bankomat, ja sam digao nešto love, kupili smo pivo i otišli kod Melite. Zaboravio sam se zahvaliti na ukazanom prijateljstvu. Samo mi je pička bila na pameti.

Zašto je masturbacija važna

Imam dvanaest godina. Javila mi se mama iz Njemačke i rekla, alo ja sam tvoja mama, ti me se ne sjećaš jer me još nisi vidio. Baka mi je rekla, za koji se kurac dereš, nemaš samo ti mamu. Otišao sam u zahod i izdrko. Prvi put je bilo okej. Drugi put onako, ni dobro, ni loše.

Imam trinaest godina. Umrla mi je sestra. Bila je tri godine mlađa od mene. Kad su je nosili u mrtvačnicu neko je reko da mi to nije prava sestra, nego da je usvojena. Onda je neko reko da su i njezini umrli od leukemije. Nisam nikad čuo za leukemiju. Za sidu jesam. Pomislio sam da bih i ja mogao dobiti leukemiju. To me rastužilo. Otišo sam iza garaže i cmizdrio. Onda mi je palo na pamet da dva dana nisam drko. Izdrko sam po drvima za ogrjev. Bilo je okej, iako sam cijelo vrijeme plakao zbog leukemije i sestre.

Imam petnaest godina. Drkam pune tri godine. Nije mi dosadilo, a neke stvari jesu. Dosadio mi je, recimo, moj pas Bobi. Dosadilo mi je to što ga moram svaki dan šetati. Bobi puno sere za jednog psa. Onda ga ja šetam kraj potoka. Potok je u to doba dubok. Zavezo sam Bobiju kamen za ogrlicu. Onda sam ga gurnuo s mosta. Nije bilo lako jer Bobi ne voli vodu. Htio me je ugristi, ali sam ga nogom opalio po njušci. Bobi je brzo potonuo. Ja sam otišo na drugi kraj potoka i izdrko. Rutinski i profesionalno.

Imam dvadeset godina. Bio sam na pregledu za vojsku. Doktor je reko da se skinem i dignem jaja. Skinuo sam se i digo jaja. Onda je reko da to ponovim. Ja sam ponovio. Onda je doktor navukao gumenu rukavicu i rekao da se naguzim. Ja sam se naguzio. Gurnuo mi je prst u šupak i okretao ga po guzici. Boljelo je, ali sam šutio. Kad je izvukao prst iz mog šupka rekao mi je da pričekam. Izišao je van. Ponovno se vratio s još jednim doktorom koji je rekao da se naguzim. Pito sam, jel mogu, za promjenu, ja njima gurnut prst u šupak. Nisu pristali. To sam skužio kad je onaj prvi reko da ne zajebavam. Naguzio sam se i drugi je doktor ponovio jebanje moje guzice. Onda su rekli da se obučem. I da imam rak testisa. Rekli su da ne moram ići u vojsku. Što je bila radosna vijest. Loša vijest je bila da više ne smijem drkati. Barem ne do ponedjeljka dok me ne operiraju. Nisam izdržo. Izdrko sam, s grizodušjem, istu večer uz HTV dnevnik.

Imam dvadeset i dvije godine. I nemam jaja. Nemam ni kosu. Uz malo sreće doživit ću dvadeset i treću. Mada se doktori klade u suprotno. Nemam jaja, a ipak još drkam. Iako to više nije isto. Tješi me da ni seks s istom ženom ne bi bio doživljaj nakon deset godina. Moja ruka je ostala ista. I tehnika. Samo jaja nedostaju.

Jebi ga, netko je jednom rekao da ni drkanje nije što je nekad bilo. A nekad je bilo svega… Tako bar kažu.

MRTVI PREDSJEDNICI I LJUBOMORNI PISCI - Roklicer

Nakon izlaska knjige Underground gotovo svi oštroumni kritičari sa satelitima na glavi i Einsteinovim mozgom uzeli su obrađivati svoje maloumne fantazije o mojoj malenkosti. Između ostalog su tako stali uspoređivati moj stil pisanja sa Charlesom Bukowskim, Edom Sadndersom, Johnom Winersom i drugima. Dnevni, tjedni i mesečni listovi Underground su uzeli pod povečalo. U večini slučajeva kritike su bile pozitivne, isto kao što bi jedan moj poznanik poslije testiranja na sidu rekao: ajde hvalim te bože da sam bar na jednom testu pozitivan, a da nisam morao prepisivati. To je bila 2000. godina. Trebalo je naglo preispitati svoju savjest i donijeti nove životne putanje. Franjo Tuđman, hrvatski predsjednik, popularno nazvani jabu - dabi, umro je na krilu svog Andrije Hebranga. Naš puk balkanski, kao što je napravio pučku manifestaciju nakon smrti beznožnog Josipa Broza Tita, tako se i ovom prilikom podijelio u dva protivnička tabora. Jedan je tabor teatralno histerizirao kao i kad je Tito umro ("napast će nas unutarnji i vanjski neprijatelji - samo što nisu"), drugi je poručivao: ko mu jebe mater dikatorsku. Za pisce je to vrijeme bilo od izuzetne važnosti. Trebalo se hitno prešaltati na koju fucking stranu stati. Jebat Franji mater ili ga oplakivati kao da ti je umro rođeni otac koji te dojio do 3. godine života. Velim, bilo je to ružno vrijeme za pisce, i svaki put kad odapne neki predsjednik, ja moram obavezno najebati. Tito, jedini predsjednik na svijetu kojemu se kurac vukao do poda, jer su mu obje noge odrezali Slovenci, imao je pogreb koji je trajao više nego španjolske sapunice. U školi su nas tjerali da gledamo hrpu idiota koji se plaču i bacaju po cesti. Nakon što me je profesorica - razrednica po šesnaesti put opomenula da se ne češem po jajima ili da ne spavam (ako već spavam da ne hrčem) dok gledamo na televizoru izravan prijenos pogrebne ceremonije (kao da pratimo košarkaško prvenstvo) ja sam na sav glas izustio: ovo je dosadno u pičku materinu, šta ga više ne pokopaju pa ucrvao se čovjek! U razredu me nije htjela ubiti samo profesorica nego i ostali učenici koji su odložili svoje slinave maramice na stol. Da nije bilo nekih veza i tadašnjih njemačkih maraka izbacili bi me iz škole i možda poslali u dom za retardirane. Tuđmanu se, za razliku od Tita, kurac nije vukao do poda, već je on nas povlačio za kurac kad god je stigao. Nakon što je Andriji rekao: imaš predivne oči poput jelena i predao mu svoju zubnu protezu za uspomenu, doktori su mu popravili periku i našminkali ga kao Roberta De Nira prije snimanja filma. Javnost se za tili čas podijelila na ekstremnu lijevicu i ekstremnu desnicu. Tako i pisci. Hrvatsko društvo pisaca koji broji 500 članova, od čega je polovica totalnih idiota, 25 posto je napisalo nešto poput Snjeguljice na sedam malih patuljaka i tu se zaustavilo, te ostatak koji se učlanio a da i ne znaju što je HDK, raspao se odmah na dvije vrle organizacije. Jedni na govnare, drugi na klistirce. Znači i jedni i drugi seru, kako god okreneš. Svakom tko me poznaje jasno mu je da nakon nekoliko piva na tzv. književnim tribinama počnem i ja srati. Malo protiv jednih, malo protiv drugih. Tako su jedni govorili da sam šovinist, drugi da sam libaralist. Ja sam na to hladnokrvno odgovarao, popušite mi moju liberalno šovinističku kitu u bijelim pamučnim rukavicama da mi ne ozlijedite hemoroide kojim slučajem. I tako, kako rekoh, nemam sreće s mrtvim predsjednicima. Izbacili me iz svih udruga, udruženja, društava i tomu slično, mada nikad nisam bio član niti jedne partije. Undergound je na sreću preživio jer u njemu pišem o jebačini i alkoholu a ne spominjem Tita i Tuđmana. Jer sam im obojici bio manijakalno zavidan. Jedan je imao kurac do poda, a ovaj drugi frizuru ko maneken za sprej protiv komaraca. Ljubomora, jebiga, šta ćeš?

Dvadeset muških zapovjedi svim ženama

1. Ženske sise postoje da bi se u njih buljilo! Nemojte to, pobogu, pokušati promijeniti! Toga su svjesne i druge žene, pa nose kratke majice, dekolteiće i dekoltelčine, često su bez grudnjaka, lamataju sa sisama kao Carla Del Ponte vratnim kralježnicom kad dođe u posjet nekoj zemlji na brdovitom Balkanu. Da, kojim slučajem, Bog nije želio dati ženama sise, vjerojatno ih one ne bi ni imale. A mi, muškarci, gledali bi ženama u oči, recimo. Samo, recimo. Drugo, drage žene, a to je još uvijek pod točkom jedan, muškarac koji gleda u tuđe ženske sise ista ga ta slika neodoljivo podsjeća na rano djetinjstvo, dakle dok je još kao dijete sisao kako bi preživio. Znači, s druge strane tu su i rane uspomene iz mladosti. Stoga vodite računa da si ne nabacimo neki kompleks iz tog doba. Netko je jednom rekao, sigurno ženski šovinst, da se u malim ženskim grudima nalazi veliko srce. Ja pak tvrdim da svaka ima veliko srce, samo je treba ljubazno pitati.

2. Naučite se pravilima ponašanja s wc školjkom! Ta odrasle ste osobe i tvrdite da smo ravnopravni u svemu! Ako je daska dole, dignite ju gore. Za potrebe školjke nama je potrebno da daska bude gore, a vama dole. Mi vama nikada ne prigovaramo kad ostavite dasku dole, zar ne? Jednostavno je dignemo. Nismo ludi zalijevati pločice, dasku, kadu… i poslije s wc papirom brisati popišano. Vama je puno lakše jer vi u sjedećem položaju obavite sve nužne radnje. Mi stojimo i ciljamo na jedno oko. S drugim zažmirimo a kroz ono otvoreno nišanimo. Ako je daska gore, onda je meta u koju gađamo šira i puno preglednija. Tako imamo manje zajebancije s uklanjanjem tragova.

3. Subota - sport i sportska kladionica, druženje s prijateljima uz pivo ili gemišt, ili jednostavno u vertikalnom položaju razmišljati zašto smo se, dođavola, morali oženiti; zašto mi nismo žene (nosili bi zavezani madrac na leđima); je li ona mala s posla udana ili me samo zajebava... Dakle, promijeniti tu našu naviku je kao da promijenite zakon plime i oseke. Zapitajte se samo čemu tražite druženja subotom? Zar se ne družimo i previše ostalim danima? Bog se odmarao u nedjelju, mi jadnici tražimo barem subotu. Dovoljno je što nedjeljom idemo na ručak kod naših punica ili one dođu kod nas. Zar to nije već dovoljna božja kazna? Zato vas molimo, ne budite toliki sadisti prema nama. Dajte nam taj jedan dan da uživamo bez vas.

4. Šoping NIJE sport. I ne, mi nikada to nećemo misliti drugačije. Možda vama obilazak dućana stvara zadovoljstvo, ali nama muškarcima ne. Osim ako ne kupujemo sportsku opremu, pornografske časopise i slične, muškarcima neophodne, stvari. Ali mi onda ne tjeramo vas da idete s nama, jesmo u pravu? Zar niste naučile u onim španjolskim sapunicama kako muškarci ne vole odijevati haljine; eventualno ih mogu skidati – ali ne sa sebe. Najbolje niti s vlastitih supruga. Draže ste nam ovako odjevene. Puno draže. Ionako trošite našu lovu, zar ne? Onda nas barem ostavite na miru. Zamislite, grozomoran primjer, gori od horora: u obližnjem dućanu ja guram ona aluminijska kolica, ona ide ispred mene, za jedno, pola koraka. Onda mi prvo u kolica ubaci deterdžent, pa dvije vrećice tjestenine i na kraju higijenske uloške. «Ove su dobre, ne propuštaju», obraća se meni na sav glas kao da ih meni kupuje.

5. Plakanje i cmizdrenje je isto što i ucjena ! Kad vidimo ženske suze bolje da nas pregazi kamion gradske čistoće. Prije bi se oporavili. Znate li na kojem dijelu tijela postoji najviše mišića? Jeziku. Koje je najjače oružje žena? Opet jezik. E, ali kad nas ne uspijete razjebati s glupostima, onda udarate u plač. «Ti mene ne razumiješ», «Ti ne znaš kako je meni»… ma dajte to pretočite u neku narodnu pjesmu a ne da kroz vaše plakanje moramo to slušati. Najgore u čitavom tom dijelu je to što vi žene možete plakati za svaki kurac. Kad god vam jezik ne pomogne, suzama rješavate probleme. To je ucjena! I prema važećim zakonima bilo koje države - kažnjivo djelo. Zato se ide u zatvor!

6. Kada nešto trebate - pitajte. Da to malo pojasnimo:
- mi ne razumijemo vaše diskretne znakove!
- mi ne razumijemo kada okolišate!
- mi ne razumijemo kad nam nešto pokušavate reći!
- JEDNOSTAVNO TO RECITE! Znakovima i simbolima služe se gluhonijeme osobe. Čim smo u braku, znači da je diskrecija u potpunosti zajamčena. Tko je lud hvaliti se da je u braku? Pogotovo pred drugim ženama. Onda čemu plaženje po nama kad nešto imate za reći. Okolišanje tipa: «znaš onu susjedu kojoj je muž kupio za godišnjicu braka auto, pa vidiš, i nama je uskoro godišnjica». Treba vam auto? Recite! Odgovor ionako znate unaprijed: postoji gradski prijevoz, jeftiniji je. Nemojte nam tri sata pričati o kojekakvim glupostima kad sve to možete sročiti u dvije rečenice. Ionako znate što ćemo vam odgovoriti. Da pojasnim: naš odgovor uvije glasi: ne. Jer da glasi «da»,vi nas ne vi ni pitale. Kad nešto pokušavate reći zaboravite da razgovarate na telefonu s najboljom prijateljicom. Pristajemo plaćati ogromne račune za vaše jadikovke, ogovaranja, tračeve i slično na telefonu, ali nemojte nas još i psihički lomiti. Interaktivnim sučeljavanjem, ili licem u lice.

7. "Da" i "ne" su sasvim normalni i uobičajeni odgovori na pitanja koja postavljate. Zašto pobogu moramo poslije da, obvezno davati obrazloženje. Pitanje: - «Ideš li na piće»; odgovor: - «Da»; pitanje: - «Zašto?»; odgovor: - «Boli te kurac.» Mislim, stvarno ne razumijem, «zašto» svako mora imati svoje «zato». Ili recimo «ne». Pitanje: - «Idemo li večeras van?»; odgovor: - «Ne.» pitanje: - «Zašto?»; odgovor: - «Zato.» Jednostavno, kratko i jezgrovito. Pokušajte vježbati nasamo pred ogledalom. Olakšajte nam malo život. I glumci vježbaju pred ogledalom, i političari, i prostitutke (ups, one ne, osim u iznimnim situacijama), pa zašto i vi ne pokušate?

8. Nemojte nas mučiti sa svojim problemima, osim ako stvarno ne želite da ih riješimo. Jer mi to radimo, rješavamo probleme. Za sažaljenje imate svoje prijateljice!
Kad god sjednete preko puta nas s facom kao da vas je Pablo Picaso portretirao, znamo da smo najebali. Prvo počnete od Adama i Eve, pa se priča rastegne kroz rani vijek, srednji vijek, pa sve do prije nekoliko godina. Tu onda stavite sebe kao žrtvu koja je, unatoč vanjskim i unutarnjim neprijateljima, uspjela izdržati sve napade na vaš (i naš!) suverenitet. Tek se onda prebacite na suštinski problem koji otprilike ovako glasi: «Jutros dok sam prostirala rublje, susjeda me nije ni pozdravila. Kurva, što si ona zamišlja?!». E, onda bi mi trebali uzeti raketni bacač i ispaliti ga susjedi u ćelo. Ali, toliko smo već izmućeni historijom vaših problema, da bi na kraju sami progutali aktiviranu bombu.

9. Glavobolja koja traje 3 mjeseca je veliki problem. Idite posjetiti doktora! Smjesta. I mi imamo svoje potrebe, bez obzira što ste nam zakonite žene. Možda ljubavnica ima menstruaciju ili je na putu… Uzmite u obzir da vas ne jebemo u glavu nego u ono mjesto koje niste depilirali od prošlog ljeta. Žrtvujte se malo, znate i same koliko se mi s vama, i na vama, žrtvujemo! I mi imamo svoje fiziološke potrebe, makar ste nam žene. Čovjek kad je gladan ne pita je li za ručak grah ili fino pečeni odresci. Svejedno mu je, samo da napuni želudac. Tako je i s vama. I da ste fino pečeni odresci, ako ih jedemo svakodnevno, mi se katkad zaželimo i graha.

10. Sve ono što je muškarac rekao prije 7 dana više ne vrijedi. Zato ne pitajte zašto ne održavamo obećanja. Na nama je da mijenjamo odluke. To je odredila viša sila od pamtivijeka. Kad god je muškarac nešto zajebao u povijesti to je zato što je bio dosljedan svome cilju, tj. odlukama. A zato su žene najviše krive. U vama je, drage moje i tuđe žene, usađen neki nevidljivi procesor koji jednostavno mora upravljati s nama muškarcima. Mi smo stvoreni za to da mijenjamo odluke. One traju od dva dana do jedan tjedan. Nakon toga ako ostanu – ostanu. Ako ne, stjeramo sve u fini kurac i donesemo novu odluku.

11. Ako ste se umislile da ste predebele, možda stvarno i jeste! Nemojte nas to onda stalno pitati. Možda još niste čule, ali postoji sprava koja se zova vaga. Na nju lijepo stanete, duboko udahnete i pogledate koji vam broj piše između dva nožna palca. To ponovite najmanje dva puta. Ako broj koji se pokaže ne zadovoljava vaše kriterije, zaključajte se u kupaoni, i skinite sve sa sebe. Nemojte slučajno da mi naletimo na taj prizor. Kad ste se dobro zaključali, stanite pred zrcalo. Okrenite se nekoliko puta oko svoje osi, ali polako i nježno kao da jedete omiljenu čokoladu. Naslage koje vidite na sebi nisu napravljene u photo – shopu. Stoga, nemojte odmah naručivati preko televizije sve one glupe tablete, čarobne čajeve i ultra skupe naprave za brzo mršavljenje. Jednostavno prestanite žderati sve što vam ne pruža otpor.

12. Imate dosta haljina! Ako je vaša susjeda kupila novu haljinu, možda je to zato jer nema pametnijeg posla. Vi budite mudrije i otiđite oprati posuđe koje vam stoji već nekoliko dana pljesnivo u kuhinji. U ormaru u kojemu držite haljine prebrojte koliko ih imate. Dovoljno je tri komada. I ne moraju biti moderne. Moda se ionako ponavlja svakih deset godina. Znači, imate dovoljno haljina do kraja života. Ako vam se sve ovo čini nedostatkom valjanih argumenata otiđite kod svoje bake i pozajmite koju. Velim, moda se ponavlja.

13. Imate i previše cipela! Cipele služe da stavite stopala u njih i da hodate do prvog dućana. Ionako ne radite. Ionako imate aute. Za onih nekoliko izlazaka godišnje u grad, dovoljan vam je samo jadan par cipela. Otkrit ću vam tajnu kako i to postići: kupite nekoliko krema za cipele u raznim bojama. Jednom ih prelakirajte u zelenu boju, drugi put u smeđu, treći put u crvenu… I stvar je riješena. Kad kupite cipele, gledajte da ima što više detalja na sebi. Pa tako jednom skinete štikle, drugi put cvjetiće, treći put lokne…a onda, slijedom izlazaka, samo vraćate dio po dio. I tako će izgledati da svaki put nosite druge cipele.

14. Što se tiče naše linije, većina muškaraca je dobro uobličena. I okruglo je oblik. Za razliku od vas, mi ne gnjavimo s diskusijama oko geometrijskih oblika. Tko želi izgledati kao trokut, ide u teretanu. Kome je omiljeni oblik krug, taj pije pivo. Tko često sere i pije vodu, omiljena mu je ravna linija. Uglavnom, postoji razne vrste oblika, a ja sam se opredijelio za okrugli oblik. Trčati (a da me psi lutalice na ganjaju!?), dizati utege (a da se one opet vrate na isto mjesto!?), jesti žitarice i ne piti pivo… ma dajte molim vas. Ja glasam za okrugli oblik. Tko je protiv, neka kaže sad ili zauvijek šuti.

15. Ako nešto što smo mi rekli može biti protumačeno na dva načina, a jedan od tih vas raspizdi ili rasplače, znajte da smo mislili na ono drugo. Ne, nismo dvosmisleni, samo neki put kažemo što mislimo, a to je pogubno u svakom braku. Naše riječi uzmite s rezervom, dobro ih odvažite, i zatim ih spojite u misaonu cjelinu koja vama najviše odgovara. Vi mislite svoje, mi ćemo i dalje misliti svoje. Važno je da stvar funkcionira. Važno je da ne bacate tanjure na nas i ne plačete. Mi uvijek mislimo na dobrobit braka. Stoga se nemojte uzrujavati. Potražite riječi koje smo izrekli i posložite ih kao u križaljci. Recimo, ako kažemo: «ma boli me kurac, baš» vi to jednostavno predvedite: «ma volim te, znaš». I tako, stvar će biti riješena na obostrano zadovoljstvo.

16. Možete nam reći da vam pomognemo ili nam možete reći KAKO da vam pomognemo:
- NE JEDNO I DRUGO ZAJEDNO!
- AKO VEĆ ZNATE KAKO JE NEŠTO NAJBOLJE NAPRAVITI, ONDA TO SAME I NAPRAVITE!
Da pojasnim stvar: susjeda koja vas nije pozdravila dok ste prostirali rublje u dvorištu definitivno je zaslužila smrtnu kaznu. Takav bezobrazluk kažnjava se jedino bolnom smrću. Dopustite nam da joj bacimo bombu kroz otvoreni prozor. Pa ne može ona proći pored vas kao pored nekog šugavog psa. Mi smo tu da herojski riješimo situaciju. Ali… ako vi imate neko drugo rješenje, onda ga sprovedite u djelo. Kao i uvijek mi ćemo stajati daleko iza vas. Barem na jedno dvadeset metara. Slobodno je pljunite u lice, ali pazite da to bude uz vjetar. Ciljajte jedno pola metra iznad glave, jer pljuvačka ima neobičan domet. Prvo leti u visinu, a onda se naglo strovali dole. Znači ako naciljate dobro, vaša će je pljuvačka zakačiti po cijelom licu.

17. Dok gledamo televiziju, recite sve što vas zanima, ali isključivo za vrijeme reklama. Nemate pojma kakav je to grozan osjećaj kad za vrijeme protivničkog napada usred nogometne utakmice vi stanete ispred televizora i počnete govoriti o sarmi koju kuhate a ona se raspada zbog kupusa. Ili kako je vaša majka posadila rajčice u vrtu a ono niknula bugarska mrkva. Što je najgore, vi se ne znate ugasiti. Pokušao sam sa daljinskim upravljačem promijeniti kanal na svojoj ženi, ali nije uspjelo. Slika se samo povećala, a ton povisio. Ne znam zašto dok gledamo televizor imate potrebu govoriti točno ispred tv-ekrana. Zašto jednostavno ne napišete poruku i ostavite je na stolu. Poslije ćemo je pročitati i, opet pismeno, odgovoriti.

18. Ako nas nešto zasvrbi, mi to jednostavno počešemo. Mi to tako radimo! Zašto se, zaboga, čudite kad se počešemo po jajima ili dupetu. Pa to su obični dijelovi tijela. Jaja, koliko god bila mala, traže da ih s vremena na vrijeme počešemo. Taj mali znak pažnje koju traže naša mlohava jajašca su ionako rijetki. Vi ste vjerojatno ljubomorne što nemate jaja, nego jajnike. Dupe pak kad zatraži da ga počešemo ono možda zahtjeva i da uputimo sugovorniku neverbalnu komunikaciju. U stilu, boli me dupe za tebe i tvoje pizdarije. No, mi to ne znamo. Znamo samo da jaja i dupe poneki put traže nježnost kroz češkanje. Ne dopuštamo da nam dupe strada i nabija komplekse. Ionako ste nam ih vi već usadile.

19. Nemojte nas ispitivati o čemu razmišljamo, ako niste spremne pričati o:
a) SEKSU – dijelu naše jadne svakodnevice. O seksu maštamo od kolijevke pa sve do groba. Ako insistirate, jao nama, da govorimo o seksu s vama ostanimo samo na riječima. Pustit ćemo našu usplahirenu maštu da odradi svoje. Mašta radi svašta.
b) VAŠIM PRIJATELJICAMA – posebno onima koje su dobro držeće, ili što bi po hrvatskom standardnom rječniku rekli: dobre pičke. Rado ćemo vas saslušati i diskutirati o njihovim erotskim fantazijama ili potrebama. Pravit ćemo se psiholozi i možda, samo možda, predložiti im neke preinake u fantazijama. Možemo i toliko daleko otići da ih osobno nazovemo i porazgovaramo s njima. A sve u svrhu dobrih i iskrenih namjera.
c) AUTOMOBILIMA – koliko god vam se činilo glupim, naše stajalište je da je dobar automobil isto kao i dobar kondom. Siguran je i ne može ti se ništa desiti. U njemu izgledamo superiorno, posebno ako je namirisan, ima detalje i da je prilagođen dužini (da izgleda dulji nego što u biti je!). Muškarci se ponose s brzinom. Kad neki muškarac kaže: «moj limeni je došao do cilja za pet minuta», svi mu drugi muškarci zavide. Tako je i sa kondomima. Oprostite, automobilima.

20. Za vrijeme vožnje ni Kristofor Kolumbo nije želio da mu neko govori gdje da vozi. Ne trebamo ni mi! Zato dok mi vozimo auto, vi se pravite gluhonijeme. Ruke držite mirno na svojim koljenima ili na torbici. Sjetite se gore spomenutoga Kolumba. Čovjek je tražio šugavu Indiju, a našao Ameriku. Da nije bilo njega ne bi bilo ni G.W.Busha. Ne bi bilo ni McDonald'sa. Tako i mi. Možda promašimo put koji smo zacrtali, ali smo zato otkrili vas. Isto kao i Kolumbo Georga Busha. Što bi bilo da je Kolumbo slušao svoju ženu. A ona je bila plemkinja. A on samo plemac. Mogla mu se natovariti na brod i zajebavati ga: «stani, idi tu lijevo, sad desno, gdje ćeš, pogrešan ulaz, je l' ne vidiš da je crveno, vozi sporije, sad daj gas, što si stao na pol puta…»

ZAVRŠENA KNJIGA PRIČA - OTIŠLA U ŠTAMPARIJU - Roklicer

PRIRODA I DRUŠTVO

Nisam od onih koji plaču za svaki kurac, ali taj dan sam, kunem se, plakao kao kišna godina. Umro je stric poznanika mog prijatelja u pedeset i drugoj godini života. Patolozi su stavili u izvješće da je umro prirodnom smrću, dakle laički gledano umro je na kraju svog života. Nema ništa ljepše od obdukcijske dijagnoze: prirodna smrt, jer to bi ako ništa drugo trebala biti utjeha za sveukupnu ožalošćenu rodbinu i tugujuće prijatelje. Nije se eto patio od dugotrajnih i iscrpljujućih bolesti, poput raka, trihineloze ili kravljeg ludila. Jednostavno je umro prirodno. Još ako je kihnuo u snu, znači da su mu svi anđeli i svi sveci bili naklonjeni za života. A to nije mala stvar.

Vijest o smrti strica poznanika mog prijatelja dobio sam pod čudnim okolnostima.

Pod jedan, noć prije sanjao sam da mi je ispao lijevi kutnjak što je, prema starinskim vjerovanjima, siguran znak da će ti odapeti neko blizak. Iako nisam praznovjeran, ovakvo pretkazanje u snu obično bi me čitavi dan držalo budnim. Istinabog, probdio bih i one dane kada sam sanjao žive mrtvace.

Ako usniš da sam umrla, znači da si mi produžio život za još par godina., govorila je moja pokojna mama koja je postala pokojnom već u trideset i sedmoj. Pregazio je tramvaj kada se pijana vraćala s poslovne večere na kojoj je, kakve li ironije, pred poslovnim parterima iz inozemstva referirala o sigurnosti prometa na našim cestama. Preživjeli svjedoci tvrde da je uspjela šarmirati alkoholizirane predstavnike transportne tvrtke iz Amsterdama. No umjesto da osvoji uglađenog ljubavnika iz Nizozemske odjednom je na sebi imala šezdesetak putnika tramvaja, mahom šljakera iz obližnje cementare. Ni danas si ne mogu oprostiti što je nisam sanjao mrtvu. Možda bi je to spasilo od tramvaja.

Pod dva, koliko god ovo blesavo zvučalo, to sam jutro ustao na lijevu nogu. Ne bilo koju, već baš na lijevu. Obuzela me je jeza čim sam vršcima prstiju lijeve noge dotaknuo parket. Odmah sam je zabacio unatrag poput jebenog Bruce Leea i tri puta hračnuo na pod od čega je jedan pogodak bio u sridu moje papuče. Da nisam pod hitno morao ići pišati, kunem se da bih čitav dan ostao u krevetu. Ovako me je sila prirode natjerala da se suočim s nadolazećim nedaćama. I nisam ih dugo morao čekati.

Pod tri, taman kada sam novinama brisao zahodsku dasku, koju sam maločas popišao, na vratima se pojavio električar Mika. Mislim, kurac je moj on električar, nema ni osnovnu školu, ali se čovjek razumije u fiziku pa tako i u struju. Kako je meni hitno bio potreban štednjak, jer sam od silnih sendviča s polly salamom prestao srati, pustio sam Miku u stan. Pokazao sam mu pokvareni štednjak i dobronamjerno ga upozorio na crne slutnje.

- Zar je petak trinaesti?, prestravljeno me je pitao.
- Nije, odgovorio sam nakon kraćeg razmišljanja.
- Onda se nemamo čega bojati., zaključio je u svojoj naivnosti.

Slegnuo sam ramenima i prepustio ga sudbini. A to da je sudbina ko ježeva guzica, shvatio sam kada sam jadnog Miku pronašao ukopčanog u šteker. Tresao se u ritmu Sambe i samo Bog zna da sam tada imao kameru i bilo kakve udaraljke, snimio bih spot za Porina. Ovako sam se morao zadovoljiti lopatom. Dva srdačna udarca između trećeg i četvrtog pršljena Mikine kralježnice bilo je dovoljno da odložim lopatu pod krevet. Rezlutat svega: Mika će još dugo nositi chirokezu, a ja i dalje ne serem zbog pokvarenog štednjaka.

Kako sam do sada naveo tri elementarne pretpostavke za nadolazeću katastrofu u mom životu, tojest smrt strica poznanika mog prijatelja, jasno je i svakoj budali da sam se za to trebao pripremiti. Ali nisam. Barem ne u potpunosti. Živa je istina da nisam dugo dizao slušalicu, iako je telefon zvrndao poput moje žene pred menstruaciju.

Istina je i da sam uši začepio starim krpama, flaxom i špenadlama, čak sam se jedno vrijeme i zatvorio u ormar, ali ništa od toga nije pomoglo. Naprotiv, telefon je postajao sve uporniji, a ja sve luđi i neoprezniji. Između dva zla, totalnog duševnog poremećaja i slinjenja nad slušalicom, izabrao sam ono drugo. Prekrižio sam se i okrenuo oko svoje osi. Tako sam uroke usmjerio prema slici svoje pokojne punice koja se uokvirena smiješi s kuhinjskog kredenca.

Isprava me je razveselilo kada sam čuo glas prijatelja čijem je poznaniku umro stric. Ipak, tada još nisam znao da će mi priopćiti tragičnu vijest. Razgovor je tekao ovako:

- Bok, kaže on.
- Bok, kažem ja.

A onda dramatska pauza od cirka dvije - tri sekunde. Ne znam čemu te pauze, ali činjenica je da su one ukorijenjene u svijest poštanskih pretplatnika. Pretpostavka je mnogih da je to vrijeme rezervirano za tajne službe, kako bi blagovremeno stisnuli tape. Kako god bilo meni je ta pauza dobro došla da izvadim zaostalu špenadlu iz uha.

- Čuj, imam ti nešto važno za reći.

E tu sam znao da sam najebao. Bolje da me je strefila očeva kletva - da Bog da se oženio crnkinjom - nego što sam podignuo prokletu slušalicu. Ali nisam mogao ubaciti u rikverc, pa sam vozio dalje. Postoji još jedna vrlo bitna stvar u ovoj priči: neki ljudi jednostavno nisu stvoreni za priopćavanje loših vijesti.

Sjećam se događaja iz vojske. Bilo je to tako davno da je pravo čudo što nisam zaboravio. Jednom je vojniku umro otac od zapetljaja crijeva pa je tom prilikom stigao i telegram slijedećeg sadržaja:

- Umro ti je stari STOP, neki mu je kurac bio STOP u crijevima, dođi odmah kući STOP, tvoj komšija Jovo STOP.

Po primitku STOP telegrama u vojarni je nastala neopisiva panika, jer je vojnik o kojem pišem ostao siroče, sam na svijetu bez igdje ikoga. Nesretni otac koji je umro "od nekog kurca u crijevima" bio je jedini živi rod ucviljenom vojniku. A sad je umro i to je, prema vojnom pravilniku, trebalo što suosjećajnije prenijeti sinu. Ali kako? Poznato je da su vojnici uglavnom nepismeni ljudi koji se lirski izražavaju samo u bordelima.

S obzirom da Adamu (tako se zvao jadnik) nismo mogli reći:

- Druže, od danas si siroče - trebalo je između 250 nepismenjaka pronaći pametnu glavicu koja je iz školskog predmeta – hrvatske književnosti - imala najmanje trojku.

Kako takvoga nije bilo, izbor je pao na Muradifa koji je iz tog predmeta, istina, imao samo dvojku ali je zato iz prirode i društva bio vrlo dobar. Sama činjenica da je iz tako važnog predmeta bio visoko ocijenjen, diskvalificirala je nas ostale glupane pred zapovjednikovim očima.

Legende govore, a ja sam tome živi svjedok, da je Muradif nekoliko sati trenirao govor u poljskom zahodu, dok su samo odabrani imali čast držati mrtvu stražu pred vratima wecea. Kada je izišao u očima mu se sjajila sva pamet i plemenitost ovog svijeta, a na čizmama komad toaletnog papira umrljanog dvadesetgramskim komadom dreka. U pratnji nekolicine nas Muradif je stao pred Adama koji je glasno prdio ispred 60 -milimetarskog topa, simulirajući napad na obližnje neprijateljsko selo.

- Adame, prijatelju naš plemeniti i druže naš, koga voliš najviše na svijetu?, započeo je Muradif i tako zbunio sve nas.
- Tatu., odgovorio je i sam zbunjeni Adam.
- A državu, vojsku, našu valutu?!!! Šta, to ne voliš?, uzbudio se Muradif.
- Ma jebeš to.
- Znači tako, najviše voliš tatu?, zacvilio je Muradif, očito sjebane koncepcije.
- Da..., za koji me kurac ispituješ koga volim? Da nisi peder?
- A imaš li još nekoga koga tako puno voliš?
- Nemam, imam samo tatu.
- Znači, imaš samo tatu?
- Da.
- E, ajmo se kladiti da ni njega nemaš! Evo ti telegram pa se sam uvjeri!

Adam je nakon tih riječi pao u duboku komu iz koje se do danas nije probudio, a Muradifa smo streljali po kratkom postupku. Neki ljudi, kako sam rekao, očito nisu sposobni za objavljivanje loših vijesti. Muradif je tipični primjerak takve nesposobnosti bez obzira na visoku ocjenu iz prirode i društva. Moj prijatelj čijem je poznaniku umro stric drugi je takav slučaj za koji znam. Evo i zašto:

- U srijedu je sahrana strica onog mog poznanika. Jel dođeš?
- Ne volim sprovode.
- Trebao bi se pojaviti.
- Zašto? Od čega je umro?
- Prirodnom smrću.
- Jebeš ga, to više nije popularno.
- Mislim da bi se svejedno trebao pojaviti.
- Za koji kurac? Pa jedva sam ga poznavao.
- Ali mi smo mu bili jamci za kredit, sad ćemo ga morati vraćati. Banka će odbijati od naših plaća idućih šest godina njegove rate kredita, jebo te! Pa valjda je zaslužio da mu se isplaćemo nad grobom?

I te kako je zaslužio, pomislio sam, i odmah stao oplakivati smrt strica poznanika mog prijatelja. A plakao sam, kunem se, cijeli dan.

DVADEST MUŠKIH ZAPOVJEDI SVIM ŽENAMA

1. Ženske sise postoje da bi se u njih buljilo! Nemojte to, pobogu, pokušati promijeniti! Toga su svjesne i druge žene, pa nose kratke majice, dekolteiće i dekoltelčine, često su bez grudnjaka, lamataju sa sisama kao Carla del Ponte vratnom kralježnicom kad dođe u posjet nekoj zemlji na brdovitom Balkanu. Da, kojim slučajem, Bog nije želio dati ženama sise, vjerojatno ih one ne bi ni imale. A mi, muškarci, gledali bi ženama u oči. Recimo. Samo, recimo. Drugo, drage žene, a to je još uvijek pod točkom jedan, muškarac koji gleda u tuđe ženske sise ista ga ta slika neodoljivo podsjeća na rano djetinjstvo, dakle dok je još kao dijete sisao kako bi preživio. Znači, s druge strane tu su i rane uspomene iz mladosti. Stoga vodite računa da si ne nabacimo neki kompleks iz tog doba. Netko je jednom rekao, sigurno ženski šovinist, da se u malim ženskim grudima nalazi veliko srce. Ja pak tvrdim da svaka ima veliko srce, samo je treba ljubazno pitati.

2. Naučite se pravilima ponašanja s WC školjkom! Ta odrasle ste osobe i tvrdite da smo ravnopravni u svemu! Ako je daska dole, dignite ju gore. Za potrebe školjke nama je potrebno da daska bude gore, a vama dole. Mi vama nikada ne prigovaramo kad ostavite dasku dole, zar ne? Jednostavno je dignemo. Nismo ludi zalijevati pločice, dasku, kadu… i poslije s WC papirom brisati popišano. Vama je puno lakše jer vi u sjedećem položaju obavite sve nužne radnje. Mi stojimo i ciljamo na jedno oko. S drugim zažmirimo a kroz ono otvoreno nišanimo. Ako je daska gore, onda je meta u koju gađamo šira i puno preglednija. Tako imamo manje zajebancije s uklanjanjem tragova.

3. Subota - sport i sportska kladionica, druženje s prijateljima uz pivo ili gemišt, ili jednostavno u vertikalnom položaju razmišljati zašto smo se, do đavola, morali oženiti; zašto mi nismo žene (nosili bi zavezani madrac na leđima); je li ona mala s posla udana ili me samo zajebava... Dakle, promijeniti tu našu naviku je kao da promijenite zakon plime i oseke. Zapitajte se samo čemu tražite druženja subotom? Zar se ne družimo i previše ostalim danima? Bog se odmarao u nedjelju, mi jadnici tražimo barem subotu. Dovoljno je što nedjeljom idemo na ručak kod naših punica ili one dođu kod nas. Zar to nije već dovoljna božja kazna? Zato vas molimo, ne budite toliki sadisti prema nama. Dajte nam taj jedan dan da uživamo bez vas.

4. Šoping NIJE sport. I ne, mi nikada to nećemo misliti drugačije. Možda vama obilazak dućana stvara zadovoljstvo, ali nama muškarcima ne. Osim ako ne kupujemo sportsku opremu, pornografske časopise i slične, muškarcima neophodne, stvari. Ali mi onda ne tjeramo vas da idete s nama, jesmo u pravu? Zar niste naučile u onim španjolskim sapunicama kako muškarci ne vole odijevati haljine; eventualno ih mogu skidati – ali ne sa sebe. Najbolje niti s vlastitih supruga. Draže ste nam ovako odjevene. Puno draže. Ionako trošite našu lovu, zar ne? Onda nas barem ostavite na miru. Zamislite, grozomoran primjer, gori od horora: u obližnjem dućanu ja guram ona aluminijska kolica, ona ide ispred mene, za jedno, pola koraka. Onda mi prvo u kolica ubaci deterdžent, pa dvije vrećice tjestenine i na kraju higijenske uloške. «Ove su dobre, ne propuštaju», obraća se meni na sav glas kao da ih meni kupuje.

5. Plakanje i cmizdrenje je isto što i ucjena ! Kad vidimo ženske suze bolje da nas pregazi kamion gradske čistoće. Prije bi se oporavili. Znate li na kojem dijelu tijela postoji najviše mišića? Jeziku. Koje je najjače oružje žena? Opet jezik. E, ali kad nas ne uspijete razjebati s glupostima, onda udarate u plač. «Ti mene ne razumiješ», «Ti ne znaš kako je meni»… ma dajte to pretočite u neku narodnu pjesmu a ne da kroz vaše plakanje moramo to slušati. Najgore u čitavom tom dijelu je to što vi žene možete plakati za svaki kurac. Kad god vam jezik ne pomogne, suzama rješavate probleme. To je ucjena! I prema važećim zakonima bilo koje države - kažnjivo djelo. Zato se ide u zatvor!

6. Kada nešto trebate - pitajte. Da to malo pojasnimo:
- mi ne razumijemo vaše diskretne znakove!
- mi ne razumijemo kada okolišate!
- mi ne razumijemo kad nam nešto pokušavate reći!
- JEDNOSTAVNO TO RECITE! Znakovima i simbolima služe se gluhonijeme osobe. Čim smo u braku, znači da je diskrecija u potpunosti zajamčena. Tko je lud hvaliti se da je u braku? Pogotovo pred drugim ženama. Onda čemu plaženje po nama kad nešto imate za reći. Okolišanje tipa: «znaš onu susjedu kojoj je muž kupio za godišnjicu braka auto, pa vidiš, i nama je uskoro godišnjica». Treba vam auto? Recite! Odgovor ionako znate unaprijed: postoji gradski prijevoz, jeftiniji je. Nemojte nam tri sata pričati o kojekakvim glupostima kad sve to možete sročiti u dvije rečenice. Ionako znate što ćemo vam odgovoriti. Da pojasnim: naš odgovor uvije glasi: ne. Jer da glasi «da»,vi nas ne vi ni pitale. Kad nešto pokušavate reći zaboravite da razgovarate na telefonu s najboljom prijateljicom. Pristajemo plaćati ogromne račune za vaše jadikovke, ogovaranja, tračeve i slično na telefonu, ali nemojte nas još i psihički lomiti. Interaktivnim sučeljavanjem, ili licem u lice.

7. "Da" i "ne" su sasvim normalni i uobičajeni odgovori na pitanja koja postavljate. Zašto pobogu moramo poslije da, obvezno davati obrazloženje. Pitanje: - «Ideš li na piće»; odgovor: - «Da»; pitanje: - «Zašto?»; odgovor: - «Boli te kurac.» Mislim, stvarno ne razumijem, «zašto» svako mora imati svoje «zato». Ili recimo «ne». Pitanje: - «Idemo li večeras van?»; odgovor: - «Ne.» pitanje: - «Zašto?»; odgovor: - «Zato.» Jednostavno, kratko i jezgrovito. Pokušajte vježbati nasamo pred ogledalom. Olakšajte nam malo život. I glumci vježbaju pred ogledalom, i političari, i prostitutke (ups, one ne, osim u iznimnim situacijama), pa zašto i vi ne pokušate?

8. Nemojte nas mučiti sa svojim problemima, osim ako stvarno ne želite da ih riješimo. Jer mi to radimo, rješavamo probleme. Za sažaljenje imate svoje prijateljice!
Kad god sjednete preko puta nas s facom kao da vas je Pablo Picaso portretirao, znamo da smo najebali. Prvo počnete od Adama i Eve, pa se priča rastegne kroz rani vijek, srednji vijek, pa sve do prije nekoliko godina. Tu onda stavite sebe kao žrtvu koja je, unatoč vanjskim i unutarnjim neprijateljima, uspjela izdržati sve napade na vaš (i naš!) suverenitet. Tek se onda prebacite na suštinski problem koji otprilike ovako glasi: «Jutros dok sam prostirala rublje, susjeda me nije ni pozdravila. Kurva, što si ona zamišlja?!». E, onda bi mi trebali uzeti raketni bacač i ispaliti ga susjedi u ćelo. Ali, toliko smo već izmućeni historijom vaših problema, da bi na kraju sami progutali aktiviranu bombu.

9. Glavobolja koja traje 3 mjeseca je veliki problem. Idite posjetiti doktora! Smjesta. I mi imamo svoje potrebe, bez obzira što ste nam zakonite žene. Možda ljubavnica ima menstruaciju ili je na putu… Uzmite u obzir da vas ne jebemo u glavu nego u ono mjesto koje niste depilirali od prošlog ljeta. Žrtvujte se malo, znate i same koliko se mi s vama, i na vama, žrtvujemo! I mi imamo svoje fiziološke potrebe, makar ste nam žene. Čovjek kad je gladan ne pita je li za ručak grah ili fino pečeni odresci. Svejedno mu je, samo da napuni želudac. Tako je i s vama. I da ste fino pečeni odresci, ako ih jedemo svakodnevno, mi se katkad zaželimo i graha.

10. Sve ono što je muškarac rekao prije 7 dana više ne vrijedi. Zato ne pitajte zašto ne održavamo obećanja. Na nama je da mijenjamo odluke. To je odredila viša sila od pamtivijeka. Kad god je muškarac nešto zajebao u povijesti to je zato što je bio dosljedan svome cilju, tj. odlukama. A zato su žene najviše krive. U vama je, drage moje i tuđe žene, usađen neki nevidljivi procesor koji jednostavno mora upravljati s nama muškarcima. Mi smo stvoreni za to da mijenjamo odluke. One traju od dva dana do jedan tjedan. Nakon toga ako ostanu – ostanu. Ako ne, stjeramo sve u fini kurac i donesemo novu odluku.

11. Ako ste se umislile da ste predebele, možda stvarno i jeste! Nemojte nas to onda stalno pitati. Možda još niste čule, ali postoji sprava koja se zova vaga. Na nju lijepo stanete, duboko udahnete i pogledate koji vam broj piše između dva nožna palca. To ponovite najmanje dva puta. Ako broj koji se pokaže ne zadovoljava vaše kriterije, zaključajte se u kupaoni, i skinite sve sa sebe. Nemojte slučajno da mi naletimo na taj prizor. Kad ste se dobro zaključali, stanite pred zrcalo. Okrenite se nekoliko puta oko svoje osi, ali polako i nježno kao da jedete omiljenu čokoladu. Naslage koje vidite na sebi nisu napravljene u photo – shopu. Stoga, nemojte odmah naručivati preko televizije sve one glupe tablete, čarobne čajeve i ultra skupe naprave za brzo mršavljenje. Jednostavno prestanite žderati sve što vam ne pruža otpor.

12. Imate dosta haljina! Ako je vaša susjeda kupila novu haljinu, možda je to zato jer nema pametnijeg posla. Vi budite mudrije i otiđite oprati posuđe koje vam stoji već nekoliko dana pljesnivo u kuhinji. U ormaru u kojemu držite haljine prebrojte koliko ih imate. Dovoljno je tri komada. I ne moraju biti moderne. Moda se ionako ponavlja svakih deset godina. Znači, imate dovoljno haljina do kraja života. Ako vam se sve ovo čini nedostatkom valjanih argumenata otiđite kod svoje bake i pozajmite koju. Velim, moda se ponavlja.

13. Imate i previše cipela! Cipele služe da stavite stopala u njih i da hodate do prvog dućana. Ionako ne radite. Ionako imate aute. Za onih nekoliko izlazaka godišnje u grad, dovoljan vam je samo jadan par cipela. Otkrit ću vam tajnu kako i to postići: kupite nekoliko krema za cipele u raznim bojama. Jednom ih prelakirajte u zelenu boju, drugi put u smeđu, treći put u crvenu… I stvar je riješena. Kad kupite cipele, gledajte da ima što više detalja na sebi. Pa tako jednom skinete štikle, drugi put cvjetiće, treći put lokne…a onda, slijedom izlazaka, samo vraćate dio po dio. I tako će izgledati da svaki put nosite druge cipele.

14. Što se tiče naše linije, većina muškaraca je dobro uobličena. I okruglo je oblik. Za razliku od vas, mi ne gnjavimo s diskusijama oko geometrijskih oblika. Tko želi izgledati kao trokut, ide u teretanu. Kome je omiljeni oblik krug, taj pije pivo. Tko često sere i pije vodu, omiljena mu je ravna linija. Uglavnom, postoji razne vrste oblika, a ja sam se opredijelio za okrugli oblik. Trčati (a da me psi lutalice na ganjaju!?), dizati utege (a da se one opet vrate na isto mjesto!?), jesti žitarice i ne piti pivo… ma dajte molim vas. Ja glasam za okrugli oblik. Tko je protiv, neka kaže sad ili zauvijek šuti.

15. Ako nešto što smo mi rekli može biti protumačeno na dva načina, a jedan od tih vas raspizdi ili rasplače, znajte da smo mislili na ono drugo. Ne, nismo dvosmisleni, samo neki put kažemo što mislimo, a to je pogubno u svakom braku. Naše riječi uzmite s rezervom, dobro ih odvažite, i zatim ih spojite u misaonu cjelinu koja vama najviše odgovara. Vi mislite svoje, mi ćemo i dalje misliti svoje. Važno je da stvar funkcionira. Važno je da ne bacate tanjure na nas i ne plačete. Mi uvijek mislimo na dobrobit braka. Stoga se nemojte uzrujavati. Potražite riječi koje smo izrekli i posložite ih kao u križaljci. Recimo, ako kažemo: «ma boli me kurac, baš» vi to jednostavno predvedite: «ma volim te, znaš». I tako, stvar će biti riješena na obostrano zadovoljstvo.

16. Možete nam reći da vam pomognemo ili nam možete reći KAKO da vam pomognemo:
- NE JEDNO I DRUGO ZAJEDNO!
- AKO VEĆ ZNATE KAKO JE NEŠTO NAJBOLJE NAPRAVITI, ONDA TO SAME I NAPRAVITE!
Da pojasnim stvar: susjeda koja vas nije pozdravila dok ste prostirali rublje u dvorištu definitivno je zaslužila smrtnu kaznu. Takav bezobrazluk kažnjava se jedino bolnom smrću. Dopustite nam da joj bacimo bombu kroz otvoreni prozor. Pa ne može ona proći pored vas kao pored nekog šugavog psa. Mi smo tu da herojski riješimo situaciju. Ali… ako vi imate neko drugo rješenje, onda ga sprovedite u djelo. Kao i uvijek mi ćemo stajati daleko iza vas. Barem na jedno dvadeset metara. Slobodno je pljunite u lice, ali pazite da to bude uz vjetar. Ciljajte jedno pola metra iznad glave, jer pljuvačka ima neobičan domet. Prvo leti u visinu, a onda se naglo strovali dole. Znači ako naciljate dobro, vaša će je pljuvačka zakačiti po cijelom licu.

17. Dok gledamo televiziju, recite sve što vas zanima, ali isključivo za vrijeme reklama. Nemate pojma kakav je to grozan osjećaj kad za vrijeme protivničkog napada usred nogometne utakmice vi stanete ispred televizora i počnete govoriti o sarmi koju kuhate a ona se raspada zbog kupusa. Ili kako je vaša majka posadila rajčice u vrtu a ono niknula bugarska mrkva. Što je najgore, vi se ne znate ugasiti. Pokušao sam sa daljinskim upravljačem promijeniti kanal na svojoj ženi, ali nije uspjelo. Slika se samo povećala, a ton povisio. Ne znam zašto dok gledamo televizor imate potrebu govoriti točno ispred TV-ekrana. Zašto jednostavno ne napišete poruku i ostavite je na stolu. Poslije ćemo je pročitati i, opet pismeno, odgovoriti.

18. Ako nas nešto zasvrbi, mi to jednostavno počešemo. Mi to tako radimo! Zašto se, zaboga, čudite kad se počešemo po jajima ili dupetu. Pa to su obični dijelovi tijela. Jaja, koliko god bila mala, traže da ih s vremena na vrijeme počešemo. Taj mali znak pažnje koju traže naša mlohava jajašca su ionako rijetki. Vi ste vjerojatno ljubomorne što nemate jaja, nego jajnike. Dupe pak kad zatraži da ga počešemo ono možda zahtjeva i da uputimo sugovorniku neverbalnu komunikaciju. U stilu, boli me dupe za tebe i tvoje pizdarije. No, mi to ne znamo. Znamo samo da jaja i dupe poneki put traže nježnost kroz češkanje. Ne dopuštamo da nam dupe strada i nabija komplekse. Ionako ste nam ih vi već usadile.

19. Nemojte nas ispitivati o čemu razmišljamo, ako niste spremne pričati o:
a) SEKSU – dijelu naše jadne svakodnevice. O seksu maštamo od kolijevke pa sve do groba. Ako insistirate, jao nama, da govorimo o seksu s vama ostanimo samo na riječima. Pustit ćemo našu usplahirenu maštu da odradi svoje. Mašta radi svašta.
b) VAŠIM PRIJATELJICAMA – posebno onima koje su dobro držeće, ili što bi po hrvatskom standardnom rječniku rekli: dobre pičke. Rado ćemo vas saslušati i diskutirati o njihovim erotskim fantazijama ili potrebama. Pravit ćemo se psiholozi i možda, samo možda, predložiti im neke preinake u fantazijama. Možemo i toliko daleko otići da ih osobno nazovemo i porazgovaramo s njima. A sve u svrhu dobrih i iskrenih namjera.
c) AUTOMOBILIMA – koliko god vam se činilo glupim, naše stajalište je da je dobar automobil isto kao i dobar kondom. Siguran je i ne može ti se ništa desiti. U njemu izgledamo superiorno, posebno ako je namirisan, ima detalje i da je prilagođen dužini (da izgleda dulji nego što u biti je!). Muškarci se ponose s brzinom. Kad neki muškarac kaže: «moj limeni je došao do cilja za pet minuta», svi mu drugi muškarci zavide. Tako je i sa kondomima. Oprostite, automobilima.

20. Za vrijeme vožnje ni Kristofer Kolumbo nije želio da mu neko govori gdje da vozi. Ne trebamo ni mi! Zato dok mi vozimo auto, vi se pravite gluhonijeme. Ruke držite mirno na svojim koljenima ili na torbici. Sjetite se gore spomenutoga Kolumba. Čovjek je tražio šugavu Indiju, a našao Ameriku. Da nije bilo njega ne bi bilo ni G.W.Busha. Ne bi bilo ni McDonald'sa. Tako i mi. Možda promašimo put koji smo zacrtali, ali smo zato otkrili vas. Isto kao i Kolumbo Georga Busha. Što bi bilo da je Kolumbo slušao svoju ženu. A ona je bila plemkinja. A on samo premac. Mogla mu se natovariti na brod i zajebavati ga: «stani, idi tu lijevo, sad desno, gdje ćeš, pogrešan ulaz, je l' ne vidiš da je crveno, vozi sporije, sad daj gas, što si stao na pol puta…»

KAKO SE UBITI

Nakladnik moje prve knjige Saša Bilić. depresivni je tridesetogodišnjak, tri puta razveden i dva puta liječen od kojekakvih ovisnosti. Uglavnom o lakšim drogama i teškom alkoholu. Kada sam ga upoznao, govorio mi je o raznim, svemogućim, načinima samoubojstva. Tih dana, naime, Ministarstvo kulture i propuha RH, zabranilo mu je pristup zgradi na udaljenost od 200 metara. U suprotnom, dakle ako prekrši uvjetnu kaznu, mogao bi biti imenovan pomoćnikom ministra ili odrobijati četiri godine u Lepoglavi. Stoga je Saša bio u velikoj depresiji jer se zgrada Ministarstva kulture i propuha nalazila 185 metara od njegovog omiljenog kafića «Dragec». Tu su mu piće davali na kredit, i to po vrlo povoljnim uvjetima. Trebao je imati svega dvadeset posto učešća, i dobio bi poček na godinu dana uz fiksnu kamatnu stopu od samo 6 posto na 14 mjeseci. Gdje ćeš bolje uvjete naći u Zagrebu?
- Jebeš vlak il' skakanje s nebodera. K'o prvo, ako se baciš pod vlak postoji neka, makar i mala, vjerojatnost da ćeš preživjeti, ali sakat. To ti je lako moguće. Kužiš? Ti se zafuraš pod neku lokomotivu, ali tresneš tako da ti glava i jaja ostanu u dubini tračnica. A onda ti vlak prereže ruke i noge, a ti i dalje dišeš.... Završiš u invalidskim kolicima i netko ti drugi do kraja života mora brisati šupak. A opet, ako skočiš s nebodera, letiš, letiš i letiš u pičku materinu i nikada ne znaš gdje ćeš završiti. Možda opizdiš nekoga u glavu, možda se zapizdiš u kantu sa smećem, a možda se i raspeš po čitavom gradu. Jebeš to. Zamisli da ti klinci pronađu mlohavi kurčić na jednoj od onih odvratnih ljuljački za male mamlaze pa ga daju nekom olinjalom, šugavom psu za doručak!?
- A vješanje? To je cool., pomagao sam mu da što prije pronađe praktično rješenje
- I to je sranje. Čitao sam da se svaki obješeni usere u gaće. Štrik ga valjda stegne tako da mu se mišići naglo ukoče i još naglije popuste i onda puk! Govno. Usereš se do grla. Iz tebe iziđe i majčino mlijeko kroz govnovod. A ljudi se prije vješanja okupaju; nabace na sebe najbolje odijelo i još stave kravatu. Koji će im to kurac kad plivaju u vlastitim govnima!?
- Jebiga, ne misle valja na to?, tužno sam rekao jer mi je sjebao koncepciju s vješanjem.
- Ne misle, nego šta. Zato ja analiziram. I, mogu ti reći, našao sam način., rekao je superiorno kao Superman.
- Kakav? Čekaj, čekaj, mislim da znam! Upucaš se!, želio sam ispasti bistar poput rijeke Save.
- Joj, kako si ti glup! To ne bih nikad napravio. Zar ne znaš da je to sumnjiva smrt!? Policija naloži da te oni govnari iz patologije izrežu. Izvade ti crijeva, mozak i sve to važu, mjere. Kao da će s tim tvojim kobasicama u mesnicu na Dolac. A onda, kad te trebaju zakrpati, vrate ti nazad samo dio toga. A ništa sumnjivog ne pronađu. Tvoji te samo pokopaju u zatvorenom lijesu, a pojma nemaju da ti fali polovica organa.
- Pa dobro, kak se onda ubiješ?!, bio sam na rubu strpljenja. Na takvom rubu očaja, da se skoro nisam i sam ubio.
- Tablete! Tablete, stari moj! To je zakon. Popiješ dvije – tri kutije apaurina ili nekog drugog sranja, uglavnom da su za spavanje ili živce, znaš. Onda ti se lagano počne spavati. Ne onesvjestiš se, već te hvata lagani san. Namjestiš telku na MTV, ili ubaciš neku pornjavu na svom DVD-u i lagano, lagano zadrijemaš. Nema straha, panike, samo blaženstvo. Za oko sat vremena utoneš u duboki san iz kojega se više nikad ne probudiš.
Znači tablete. Tako ću se roknuti kad za to dođe vrijeme, razmišljao sam.
2.
Od našeg susreta prošlo je nekoliko mjeseci, možda čak i godinu dana. U međuvremenu sam shvatio kako je najbolje još malo pričekati. Ne stoga što sam imao nešto važno za obaviti, nešto što bih dovršio u ovozemaljskom životu, već stoga što sam lijen, čak i za tako sporedne stvari kao što je samoubojstvo. Osim toga, moja je žena rodila drugo po redu dijete, malog žuću, za kojega sam bio uvjeren da pripada našem prvom susjedu, poštaru Mići. No, kako to obično biva, s vremenom zavoliš i štene a gdje nećeš dijete, iako mu je otac bio veća propalica od mene. Na svog izdavača vjerojatno bih i zaboravio da baš danas nisam sreo Adolfa Klemonju, pisca upitne darovitosti, ali neupitne lojalnosti svakog građanskog društva. Osim toga, Adolf je daleko poznati homoseksualac, a poznato je da sam s pederima blizak jedino na nekoliko metra udaljenosti, i to s okrenutim leđima ka zidu. Da me ne bi netko krivo razumio, nisam ja ljubomoran što se oni jebu u šupak (i sam sam to jednom uradio s izvjesnom Susanom G. i bilo je sasvim okej) već iz principijelnih razloga o kojima ne bih ovdje govorio. Kako su nam se pogledi sreli, nije bilo druge nego se pozdraviti i izmijeniti nekoliko oštroumnih, ali opreznih riječi.
- Baš jučer, eto, promovirao sam svoju novu knjigu, znaš? Zar nisi bio obaviješten?
- Ne. Tako mi je žao..., odglumio sam razočaranje najbolje što sam znao.
- Da, šteta. Bili su sve sami ljudi iz..., pokaže prstom u zrak, a onda nastavi kako bih valjda shvatio to dizanje kažiprsta: ...iz vrha, znaš?
Klimnem glavom s odobravanjem što bi, kao, trebalo značiti da mu se beskrajno divim.
- Bila je i televizija, znaš, oni iz Kulturnog programa.
- Ajde?, namjestio sam izraz lica kao Carla del Ponte u Zagrebu.
- Da, da, moj prijatelju, postao sam velika faca...
- Valjda te netko gura...?, nedvosmisleno sam pitao.
Nije shvatio, ili se pravio:
- Ma kakvi, moj prijatelju, ma kakvi... Tko bi me gurao?! Sve moraš sam, svojom upornošću i talentom. Ti ga, mislim, imaš, ali moraš još dosta raditi na rukopisu, znaš? Fali ti rutine.
Vjerojatno bih ga u tom momentu udario u jaja i pobjegao, (jebiga, pederi su poznati po žilavosti i izdržljivosti, a ja sam od stalne alkoholiziranosti slab kao dijete) da nije nastavio govoriti nešto što me je dotuklo:
- Srećom da više nemamo onog izdavača Sašu Bilića. Koliko čujem nakon rehabilitacije više neće biti sposoban ni žlicu držati u ruci. On je stvarno idiot. Ni jednu knjigu nije pošteno distribuirao...
- Kako to misliš? Što mu je?, prekinuo sam ga, blijed od znatiželje.
- Zar ti nisi čuo? Nisi? Pa Saša ti je već četiri mjeseca u Kliničkoj bolnici, jedva se izvukao. Ma on je budala, znaš? Priča se da se htio ubiti s tabletama. Čak je napisao i oproštajno pismo, znaš. Onda mu je pozlilo, valjda rigalo. Nije htio povratiti na tepih pa je pokušao doteturati do zahoda. Ali je fulao vrata i izletio na balkon. Kako je bio totalno ošamučen nagnuo se preko ograde i pao sa šestog kata, znaš. Sva sreća da je pao baš kad je tuda prolazio vlak iz Mađarske, znaš, pa mu se kravata zakačila za jedan od vagona. Umalo ga to nije ugušilo. Govori se da se usrao u gaće i da je kravata pukla. Onda je pao na tračnice, ali je opet imao sreću, znaš. Vlak mu je prešao samo preko ruku i jaja. Tako da sada nema ni kurac ni ruke. Netko će mu morati brisati šupak do kraja života, znaš.
- Znam., rekao sam blijedo i pomislio na jadnog Sašu.
Jebeš, dakle, tablete., zaključio sam na kraju i bez pozdrava, bogobojažljivo, držeći se za jaja, produžio svojim putem.

KAKO DA ŽENE BOLJE RAZUMIJU MUŠKARCE

Osuđen da se doživotno branim od ženskih napada; kako sam muški – šovinist, debela svinja koja je frustrirana jer nije vidjela pičke od kad je Tito umro, kompleksaš s malim kurcem, retardiran u obje svoje glave, i slično, odlučio sam, u vlastitu obranu, napisati samo devet stavki kako bi me (nas) žene bolje razumjele:
1. Muškarac se već rodio umoran i žene ga moraju ostaviti da se za života odmori.
Pogledajte samo, sva ta jadna, ispaćena lica muškaraca. Em smo iz pičke ispali, em se u nju stalno vraćamo. Još nas i vi otjerate malo – malo u pičku lijepe materine. Ako smijem reći: jebale vas pregorjele žarulje, same ih promijenite. Mi vidimo i po mraku pronaći krevet. Upalimo TV i opet imamo dovoljno svjetla. Jebalo vas maljanje zidova, kupite oglasnik i pronađite majstora. Koji će nama kurac čisti zidovi? Ionako će za godinu – dvije biti isti. Jebe nam se što ste tri sata izgubile vremena kuhajući večeru a mi nećemo jesti jer smo se nažderali piva u lokalnoj birtiji. To naravno govorim, ako smijem reći.
2. Muškarac će uvijek reći da vas voli, ali će nakon petnaest minuta to zaboraviti. Točno otprilike koliko traje seks, sa skidanjem, predigrom, samim zločinačkim pothvatom, ispričavanjem i tuširanjem, muškarac vas voli. Poslije nam dođete kao sestre. Ne možemo s vama kartati za lovu, gledati utakmice, ići po kafićima, rigati pred tuđim haustorima, igrati se muških igara poput one: tko može više pljunuti u vis i tako dalje. Stoga tih petnaest minuta koliko smo zaljubljeni u vas, pamtite do slijedeće zgode.
3. Muškarac obožava gledati televiziju, jednostavno voli TV kao sebe samoga. Televizija nam služi za što brže opuštanje nakon cjelodnevnog odmora. Na televiziji pametan muškarac može uživati u mnogim, njemu lijepim i nedostupnim, stvarima. Tako može vidjeti gole ljepotice, dobre automobile, može jebati mater nogometašu jer je ovaj zabio loptu u stativu mada on nikada ne bi pogodio ni loptu, a kamoli stativu… Televizija nam služi kao i vama frizer ili kozmetičar. S TV – om se odmorimo i, ono što nam ne uspijeva s vama, a vrlo, vrlo je važno, uvijek mu možemo primijeniti program ili ga ugasiti.
4. Muškarac se danju mora odmoriti, da bi mogao noću spavati. Morate znati da se muški mozak dijeli na dvije polutke, lijevu i desnu. U lijevoj se nalazi centar za logiku, a u desnoj centar za kreativnost. Kako mi logički razmišljamo da se treba kreativno živjeti tako se jadni i umorimo. Bez da nešto, na oko vidljivo, radimo. Kako otići na počinak umoran? Muškarac se mora preko dana psihički pripremiti da bi noću mogao normalno spavati. Zato se preporuča da svaki muškarac preko dana bude što više u vertikali, to jest da duboko razmišlja, po mogućnosti, u snu. Tek onda, na večer, može u miru zaspati.
5. Muškarac zapravo nikada ne spava, on duboko razmišlja o vašoj budućnosti. Često se varate i mislite kako muškarci spavaju kao krmci. To je duboka zabluda. Dokazano je da se bolje razmišlja ako se zatvore oči i povremeno ispuštaju zvukovi poput hrkanja. Što mislite otkuda nama tako sjajne ideje koje imamo? Ili, otkuda znamo pogriješiti, pa se primjerice zajebemo za cijeli život, i oženimo? To je zato jer nas netko nije pustio da duboko razmišljamo.
6. Muškarac kad je pijan, iskoristite ga. Ujutro se neće sjećati. Kad vam je muž pijan možete ga slobodno seksualno iskoristiti. Ujutro će umisliti da je imao noćnu moru i to će pripisati miješanju piva i vinjaka. Možete izvući iz njegove lisnice nešto novca. Opet će misliti da je lovu ostavio u kavani na piće i kurve i stoga mu neće biti žao kad vidi prazan novčanik. Umjesto što ga dočekate s bejzbol palicom kad dolazi pijan, razmislite kad ste ga zadnji put seksualno iskoristili. Jest da ste se vi možda već danas «potrošili» sa susjedom ili poštarom, ali muž, kakav god da je, može vam u pijanom stanju pružiti dodatna zadovoljstva. Jer pijani muškarci vide obrnutu realnost, pa će možda dati sve od sebe zamišljajući da ste vi neka druga.
7. Muškarac nikada ne uradi danas, ono što može ostaviti za sutra. Prvo i osnovno, što se rada tiče, svaki muškarac misli da je rad bolest. Zašto bi umro mlad? Muškarci ponekad žive u zabludi da će vječno živjeti, a pri tome zaboravljaju da su oženjeni. Nema šanse nadmašiti ženin životni vijek, osim ako je kojim slučajem ne pregazi autobus. Stoga muškarci sve poslove prebace za sutra jer nema smisla nešto uzalud napraviti, ako se to može i sutradan uraditi. Medicinski je dokazano da intelektualni i fizički rad iscrpljuje čovjekovu energiju. Muškarcima kad rade pada imunitet, postaju impotentni i odaju se drogi, alkoholu i drugim ženama. Dobro, to na koncu nije tako ni loše, ali ga na kraju, od silnih pritisaka, čeka smrt. Zašto, pobogu, onda razmišljati o tome?
8. Muškarac nikada ne misli ono što kaže, niti kaže ono što vi umišljate. Ako im, u trenucima nježnosti, izleti rečenica poput: «ovco jedna», zapravo smo vam htjeli reći «janje moje». Ili «kokoši jedna» u prepjevu bi bilo «pile moje». Postoji puna varijacija na tu temu i nemojte, pobogu, sve doslovce shvaćati. I ovca je jednom bila janje, samo sad je puno ozbiljnija i naočitija. Kokoš je nekada bila pile, a gledajte sad što radi pijetlu? Trči okolo po dvorištu, i sve viče «ne dam, ne dam, ulovi me ako možeš, pa ti možda dam…» A jadnog pijetla prvog očerupaju i stave u lonac jer misle kako svud po dvorištu sere i pravi bez veze kaos u prometu.
9. Muškarac nikada ne vara ženu, on samo troši kalorije s nekom drugom. Nisu svi muškarci stvoreni biti visoki, plavi i zgodni. Imati mišiće. Ja imam ogromne trbušne mišiće koje sam teškom mukom dobio od piva. To nisu pločice, to je jedna ogromna, mekana ploča koja se proteže oko čitavog struka. Kad hodam, ona poskakuje za mnom. Ne moram se grčiti da ona iskoči. Ona je uvijek tu, čak zna proviriti ispod majice. Stoga ako ne zateknete muškarca gdje naporno trenira s kriglom od litre piva za šankom, nego ga ulovite s nekom ženskom u krevetu, prvo se zapitajte: «Vjerujem li ja svojim očima, ili ono što mi muž kaže?» Vidjet će te da je ono drugo ispravno. Muž vas ne vara, to je sigurno. Samo želi što ljepše izgledati. Zbog vas.

ŽENE, JA, OBITELJ I MLADOST

Jeste se ikada upitali zašto se sve aktualne a smrtonosne bolesti nazivaju ženskim imenom? Kravlje ludilo. Ptičja gripa. Tko? Ova – krava, ova – ptica, ova- sida. Problem je kad lav urlikne cijela se džungla zatrese od straha. A džungla nije mala. Ili uzmimo medvjeda. Vladar šume. On kad se izdere sve životinje popadaju u nesvijest. I sad, nakon svega toga, dođe jedna kokoš koja samo jednom kihne a cijeli svijet se usere od straha. Sreća je da ptičju bolest možete dobiti samo ako kokoš jedete sirovu. Nesreća je ako joj stanete u drek. Znači pažljivo hodati. Pazi – minirano / ptice kakaju. Staneš li nezgodno, u govnima si do grla. Posve druga stvar je s kravljim ludilom. Krave ne lete. Kad bi krave letjele i kenjale po zraku padale bi kasetne bombe. Što znači još pažljivije hodati. Jednim okom prema nebu, drugim po putu. To bi se zvalo ptičje ludilo.
Ja nemam tih problema. Prirodno sam cijepljen od svih tih boleština. Dovoljno je što sam oženjen. Da me sada ne bi krivo shvatili i pomislili da sam ženomrzac. To nije istina. Ja u biti obožavam žene samo što to još nisam priznao svojoj ženi. Momentalno bih imao i kravlje ludilo i trakavicu ptičje gripe. Neka misli da sam imun. Objasnio sam joj svoju teoriju relativnosti. Muškarci imaju urođenu antenu među nogama da bi do braka hvatali signale. Poslije braka ista ta antena im služi samo zato da imaju duboki glas.
Siguran sam kako ste primijetili da žene godišnje u prosijeku slave desetak praznika. Valentinovo, rođendan, Dan žena, Majčin dan, puničin rođendan, imendan, godišnjicu braka, Dan mrtvih, PMS, SMS i šta ti je znam što sve ne. Mi muškarci slavimo samo Novu godinu. Valjda se zato toliko i puca iz sveg raspoloživog arsenala. Da nadoknadimo sve ono što žene tijekom godine slave. Moja žena i ja smo proslavili 13 godina braka. Htjela je da zakoljemo prase i okrenemo ga na ražnju. Ja sam htio to isto, ali sam se predomislio. Pa nije svinja kriva što smo se upoznali na taj dan.
Za godišnjicu sam dobio jeftin parfem od nje. Valjda sam se usmrdio u ovih 13 godina. Ja sam ipak bio puno darežljiviji. Otišao sam u Generalturist i uplatio joj dva tjedna odmora u egzotičnim krajevima. Nije me puno koštalo. Dva tjedna u Bagdadu – tisuću kuna. Američkim zrakoplovom do Crvenog mora, a ostatak puta – plivanje. Čak dobije i pojas za spašavanje ukoliko je napadnu morski psi. U strogi centar Bagdada dolazi na posebno uređenom biciklu na kojemu su prikačene petarde i američka zastava. U cijenu je uračunat pun pansion i besplatna kaciga. Jedini je problem što ne priznaju putno osiguranje. Pitala me je kojim se jezikom govori u Iraku. Rekoh, engleski. Ustvari rekao sam govori engleski gdje god stigneš. Iračani ga jednostavno obožavaju. Sva sreća da sluša rep glazbu. Pa zna nešto engleski. Po cijele dane pjevuši; mader faker, bum – bum! Jedino što joj se u aranžmanu ne sviđa je prijevoz. Nije joj jasno zašto se po Bagdadu mora voziti u otvorenom kamionu. Boji se propuha. Ma, nikad zadovoljna.
Kad malo bolje razmislim matičar koji nas je oženio bio mi je odmah na početku užasno sumnjiv. Izgledao mi je kao sudac koji osuđuje na doživotne kazne. Istina, htio sam ga zaribati. Odmah sam počeo igrati loto. I, vjerovali ili ne, nakon dva mjeseca sam dobio neku lovu. Utrčao sam u stan i urlao od sreće. Kad me je ona moja pitala šta mi je, rekao sam da sam bogat i da se odmah počne pakirati. A ona će meni, gdje ćemo na more ili u planine. Po prvi put sam joj u životu hrabro odbrusio: idi gdje god hoćeš samo odjebi iz stana. Od onda se sjajno slažemo. Uglavnom me uredno složi sa stolicom.
Znate li da po našem zakonu sve morate jednako podijeliti sa ženom kad se razvodite. To sam se raspitao kod jednog dimnjačara, inače mog prijatelja. On se tri puta razvodio pa čovjek zna više nego brakorazvodni odvjetnici. A i puno je jeftiniji. Podjela naše stečevine bila bi otprilike ovakva: njoj stan, meni minus na računu, njoj auto, meni kredit za taj auto, njoj dobrovoljno zdravstveno, meni bolesna punica. I tako redom. Nije mi žao za punicu, obožavam tu ženu. Ja sam tako dobar zet da sam joj već sam rezervirao i nadgrobni spomenik. Dao sam da se na njega ugravira zlatnim slovima: „Ovdje leži moja punica, a ja doma počivam u miru“.
I ona mene voli. Ma šta voli, obožava. Rekla je, zete da sam te svijećom tražila ne bi te našla. A onda je kupila naočale i stavila slušni aparat. I sve se promijenilo, mada mislim da me i dalje voli. Negdje duboko zakopano u duši. Recimo kad je prošle godine imala infarkt tražila je od doktora da je prvo ja posjetim. Ja je nazovem i pitam što da joj donesem. Neće ništa, hoće mene vidjeti. Rekoh, da vam draga punice kupim neku knjigu. A ona će meni, šta ćeš kupovati knjigu kad doma već imam jednu u regalu. I ima lijepe kožne korice, taman se slaže s bojom regala. Tako sam došao praznih ruku. Što će te, moja punica štedi na svakom koraku. Toliko štedi da je od milja zovem: punica- štedionica. Kad sam je vidio smrznuo sam se. Jadna nepomična leži, ne može rukama, ne može ni nogama, samo jezikom može. Ko na prijemnom ispitu za kazališnu akademiju, dva monologa pa recitacija, pa ispočetka, dva monologa i recitacija. Kad je hvatala zrak, ja da bi je utješio rekao sam: punice kakav god da je infarkt, glavno da je od srca.
Kad sam kod punice moram spomenuti i tasta koji je genijalac. Izuzetno pametan čovjek. On je smislio zakon relativnosti. Ovako glasi: jedna dlaka u juhi je relativno puno, dok je jedna dlaka na glavi relativno malo. On ima dvije dlake na glavi koje nosi raščupano. Tako izgleda mladenačko. Ko fol, ne treba mu gel za kosu, više voli one afro frizure. Nosi zlatan lanac oko vrata i uske traperice. U traperice stavi jabuku da izgleda još muževnije. Prije je nosio krastavac, ali ga je punica jesenas ukiselila. Od onda nosi jabuku. I jabuka se s vremenom smežura, ali traje bar jednu sezonu i ne može završiti u kaci s kupusom. Nosi košulje iz sedamdesetih prošlog stoljeća s onim velikim kragnama. Da se zna da je on dijete krastavaca.
Da ne bi vi mislili kako ja volim samo punicu i tasta, reći ću vam nešto i o svojim roditeljima. Oženili su se vrlo mladi, znam da ja još nisam krenuo u školu, onda znate kako su bili mladi. Mama mi je uvijek tepala kad sam bio dijete. Govorila mi je u trenucima nježnosti: „neuspjeli moj spontani pobačaju“, „kud te nisam u Dunav bacila da naučiš roniti bez zraka jedno trideset minuta“, „lijep si ti meni ko da si iz kravine pičke ispao“... A i pričala mi je krasne priče prije spavanja: Ružno pače, Rugoba i zvijer, Glup – gluplji prvi dio, Glup – gluplji, drugi dio. I tata mi je pričao priče za djecu. Rekao je da su najbolje priče one od Andersena. Ne onog Andersena, nego od Pamele Anderson. Zato je kupovao Plejboje. I čitao mi. Bili su tu i drugi autori ali i sjajne ilustracije. Sjećam se da mi se najviše sviđala slika na sredini, ona duplerica. Bio je sjajan kad mi je čitao priče sa zadnjih stranica. Sve divne bajke za djecu: Crvenkapljica, Snjeguljica na sedam malih patuljaka, Moj Pinokio, Djevojčica sa rupicama i druge.
Kad sam završio srednju školu za pomoćnog radnika na baušteli platili su mi za polaganje vozačkog ispita. Rekli su, sine sad imaš kruh u rukama i napunio si dvadeset i šest godina, pa je vrijeme i da polažeš vozački. Ja sam taman svladao vožnju na biciklu tako da me nije bilo strah. Mislim si, ako si frajer i možeš se voziti na dva kotača, kakav je onda problem voziti auto na četiri kotača. Pomno sam se pripremao za ispit i pao četrnaest puta. Petnaesti put sam položio u Tuzli. Tata je umjesto mene polagao jer sam ja ostao zaključan u veceu jedne burekđinice. Jebeš ga, odem pišati a netko zaključa vrata za mnom. Nije važno, bitno je da sam položio vozački. Tata je potrošio svu ušteđevinu na moje polaganje tako da mi nije mogao kupiti auto. Da ja ne bih bio previše žalostan jer ne vozim auto s četiri kotača, ugradio mi je pomoćne kotače na biciklu i stavio žmigavce. Bio sam glavna faca u ulici. Jedini sam imao takvo vozilo, a nisam još bio napunio ni dvadeset i osam.

POVIJEST MOJE BOLESTI

Psihijatrijska vještačenja uglavnom su pičkin dim u usporedbi s razrušenim odnosima na relaciji muž-žena. Nema tog idiota koji ne uspije prevariti psihića. Malo cerenja, micanje obrvama, patološke laži o incestu, fobijama, nesanicama i slične gluposti dovoljne su za dijagnozu ps2, ps57, ps13... Ipak, sranje je ako to u stvarnosti funkcionira.
Trebalo mi je bolovanje da riješim problem sa ženom. Preko noći me je ostavila, ostavivši tek nerazumljivu poruku. Našao sam samo svjetložuti papirić zataknut za hladnjak. Pisalo je:
- NE TRAŽI ME, ZA TEBE SAM ZAUVIJEK MRTVA.
Otvorio sam vrata frižidera i popio pivo. Ponovno sam pročitao poruku:
- NE TRAŽI ME, ZA TEBE SAM ZAUVIJEK MRTVA.
A onda sam popio još jedno pivo i ponovo pročitao poruku:
- NE TRAŽI ME, ZA TEBE SAM ZAUVIJEK MRTVA.
Jebi ga, ništa se nije promijenilo od prvog čitanja.
Ako kupiš akvarij i u njemu ribicu s vremenom se navikneš da je to živi stvor koji s tobom dijeli dio životnog prostora. Hraniš tu jebenu malu životinjicu, raduješ se kada ždere, uljepšavaš joj akvarij s glupim dvorcima, školjkama i sličnim pizdarijama, vesele te njezine seksualne potrebe, paziš da se na vrijeme posrala... a da ne govorim o psu ili ženi koje izvodiš u park ili kino, već prema potrebi ili mogućnostima. Navikneš se na njih kao na bubrežni kamenac kojeg imaš od rođenja. Ako ti ga izvade, nešto fali.
Preko rodbinskih veza saznao sam da je žena otišla kod sestre u selo. U selu nema telefona. Nema ni asfalta, ni vode, ni plina, ali ima struje. Struja mi ne pomaže, kao što mi ne pomaže ni to što nemam auto. Autobusom mi treba oko dva sata do sela. Dva sata do tamo, dva natrag, dovoljno da zajebem posao za taj dan.
Ne bi bilo prvi put, pomislio sam, i nazvao šefa. Šef mi je rekao, odjebi i ti i tvoji slobodni dani, boli me kurac za tvoju ženu i od kad si ti to, molim te lijepo, oženjen. Zar te nije ona mala već odavno napustila?, pitao je. Rekao sam da je to duga priča a on je spustio slušalicu. Shvatio sam da imam slobodan dan i nazvao autobusni kolodvor. Autobus ide popodne i vraća se sutra. Super, rekoh, molim rezervaciju. Koja jebena rezervacija, čudio se glas s druge strane žice, vjerojatno ćeš biti jedini putnik.
Nije bilo tako. Sa mnom u autobusu vozila se i jedna baba nakrcana s dvije velike košare, vrećom jabuka i torbom sumnjiva sadržaja. Baba je imala najmanje sto godina, ili je samo tako izgledala.
- Dokle vi, mladi gospon?, pitala me je.
- Po ženu, rekao sam.
- Kaj je zbrisala?, pitala je.
- Je., rekao sam. I dodao: - Kurvi smeta što pijem.
- Kaj će te, takve su današnje mlade. Samo nešto izvoljevaju. Jeste za jabuku?, opet je pitala.
- Ne., rekao sam turobno.
- A za domaću šljivovicu?, pitala je opet kao da je znala čime bi me mogla usrećiti.
- To može., rekao sam.
Iz torbe sumnjiva sadržaja baba je izvadila bocu. Otvorila ju je s dva grbava prsta. Nagnula je gutljaj.
- Je, to je., imam i vodu u torbi, da ne hidriram., rekla je. - Ovo je šljiva, dodala je. Nisam uspjela prodati na Dolcu skoro niš. Sirotinja, jebem im mater, a kupuju sve vanjsko.
Potegao sam dobrano : - Dobra je., rekao sam.
- Dajte samo, gospon, služite se.
Poslušao sam i skoro je otiško pola boce. Išla mi je kao voda. Baba je samo zadovoljno klimala glavom.
- Podsjećate me na mog pokojnog Đuru. Jeste li čuli za Đurin bar? To je držao moj muž. Toliko je pio, da je jednom rekao: Bara, ako već kupujem dionice, onda je bolje da ih ulažem u vlastitu firmu. I tako je otvorio bar. Đurin bar. Bar je propao kad je on umro. Bio je sam sebi najbolji klijent.
- Jebeš ga, rekao sam, i to je život.
Stigli smo u selo. Ja sam bio pijan, a baba zaljubljena u mene. Otišli smo u njenu kolibu na vrh brda i poševili se. Nije bilo grozno. Nije bilo ni odvratno. Zapravo je bilo puno gore od toga. Ali je ipak izgledalo poput seksa. Popio sam joj još koji decilitar šljivovice a ona me je otpremila sa živim puranom, vrećom jabuka i dvije glavice kupusa.
Rekla je: - to ti je za sreću.
Uputio sam se prema adresi svoje žene. Natovaren i pijan.
- Ljubavi moja, ne mogu živjeti bez tebe. Molim te, molim, vrati se., rekao sam.
- O Bože, rekla je, poševio si staru Baru?
- Kako znaš?, upitao sam kao na kvizu.
- Imaš purana. Ona sve svoje jebače nagradi s puranom.
- Bio sam pijan. Oprosti.
- Ti…ti…ti si bolestan. Ti…ti…ti si psihijatrijski slučaj., bila je na rubu histerije. Takvu je najviše volim.
- Jesam, ja sam bolestan, jako bolestan.
- Povijest tvoje bolesti seže toliko daleko, dragi moj, da te ni liječnici ne mogu spasiti. A ja, kao što znaš, nisam liječnica…
Zatvorila je vrata.
S puranom, vrećom jabuka i dvije glavice kupusa uputio sam se natrag. Ali kako se autobus tek sutra vraćao, otišao sam do Bare.
- I nisi čuo za Đuru?, pitala me je.
- Ne., odrešito sam odgovorio.
- Ni za Đurin bar?
- Ne.
- Šteta. A tako me podsjećaš na mog pokojnog Đuru. Isti si on.
- Daj baba ne seri, rekao sam, imaš još one rakije?
- Eto, opet me podsjećaš na mog Đuru. Imam, rakije, imam. Prava šljiva.

BROJ DEVET

Kad te prati baksuzluk, onda te prati do smrti. Netko se jednostavno rodi pod pogrešnom zvijezdom i koju god stvar za života dotakne ona se pretvori u govno. Moj stari je govorio da se, kojim slučajem, u jednoj vreći nalazi sto pičaka, a samo jedan kurac on bi, uz sreću koju ima, potrefio baš na kurac. Od njega sam oporučno naslijedio bolesti, sklonost ka alkoholu i sreću. Moj mlađi brat je naslijedio kuću i auto. Opet oporučno. Zabrinjava me jedino što sam od staroga naslijedio i talent za matematiku.
Tako sam jedno jutro krivo izračunao udaljenost do Majine kuće. Smatrao sam da ću stići točno u devet sati. A devet je moj fatalni broj.
Iako ne vjerujem u numerologiju, astrologiju i slična sranja, devetka je obilježila čitav moj život.
S devet sam godina prvi put imao u rukama jeftini erotski časopis. Oduševio sam se sa sisama gole crnkinje, a sablaznilo me je crno kućište između njezinih nogu. Imala je više dlaka po međunožju nego moj djed na glavi. Isprva sam mislio da se radi o uredničkoj cenzuri; da je netko crnim flomasterom nacrtao trokut kako se ne bi vidjela pička. Kad se malo bolje prisjetim tog vremena, picu sam zamišljao kao golobrado lice širom otvorenih usta. No, što zna jedan devetogodišnjak?
Moj je prvi seks trajao devet sati uz devet polusatnih pauza. Božica nije imala devet godina, već šesnaest. Ja trinaest, iako sam joj lagao da imam petnaest. Popušila je priču, ali nije htjela više ništa drugo. Hodali smo skupa do njezine osamnaeste godine. Za rođendan sam joj poklonio srebrni prsten i triper. Sjećam se da sam prsten kupio u jednom jeftinom dućanu, a triper dobio, za istu cijenu, od jedne maloljetne kurve. Božica se poslije udala za siromašnog Turčina i rodila mu petoro djece. Još uvijek ne znam da li se zbog rađanja, ili zbog tripera, udebljala tridesetak kilograma. Uglavnom, više nije bila ona ista, iako je jednako čudno ispuštala zvukove dok je svršavala.
Devet sam godina išao u osmogodišnju školu. Šesti sam razred ponavljao, mada ni sad ne znam jesu li algoritmi morske alge ili grčke tragedije. Pa ipak ponavljanje razreda ima i svojih velikih prednosti. Na primjer, bio sam deveti po visini u sedmom A, što je za razliku od šestog razreda, kada sam bio pretposljednji (iza mene je bila neka kržljava djevojčica), moj najveći uspjeh u kompletnom obrazovanju. Kako sam nekim čudom uspio završiti i srednju školu, kompleks «velikana» nije me napuštao ni za vrijeme ferija.
Već kad sam se ponadao da me prošao baksuzluk, opet se pojavio taj famozni devet; devet sam godina tražio posao, a onda kad sam ga našao trajao je samo devet dana. Bio je to krasan posao; rad pomoćnog konobara u obližnjem kafiću, stotinjak metara od mog stana. Problem je bio u tome što sam sebi sam bio najbolji gost. Ujutro u devet već sam bio toliko pijan da su mi gosti donosili piće za stol. Oko podneva bih zaspao, za šankom ili stolom, i budio se pred kraj radnog vremena. Na obračunu sam imao manjak koji još nije zabilježen u povijesti hrvatskog ugostiteljstva. U tih devet radnih dana ne samo što nisam ništa zaradio nego sam godinama otplaćivao dug koji sam napravio kao da sam podigao dva stambena kredita.
Trebalo mi je devet minuta da napumpam curu koja je rodila nakon devet mjeseci i dodatnih devet sekundi da sutkinja odredi kako moram plaćati alimentaciju do njegove punoljetnosti. A da se barem mogu sjetiti tog nesretnog događaja možda mi i ne bi bilo krivo za alimentaciju! Ovako se naprosto dogodilo mojih žutih devet minuta - u totalno pijanom stanju; kad više nisam u stanju razmišljati ni kao biciklist a kamoli vozač kamiona, pa da kažem, evo postoji ručna kočnica ili barem rikverc, ili rezervna guma. Da stvar bude gora, ja još pojma nemam ni kad sam, kako i s kim napravio sudar, ali zato osamnaest godina, svaki mjesec do petnaestog, šaljem trećinu plaće zbog jebeno glupih rečenica koje moram trpjeti: «isti ti, vidiš da ima ogroman nos na tebe», ili «mali je pljunut na tebe, ne rađa se svaki dan ovako ružno dijete».
Devet, devet, devet… uvijek se spotaknem na tih jebenih devet.
No, da se ja vratim na početak svoje tužne priče; oduvijek sam znao da Majin muž ide na posao točno u devet sati.
Zašto sam onda, jebi ga, morao doći devet minuta ranije...?
Sad će mi opet trebati devet tjedana da iziđem iz bolnice kako bi mi zacijelila polomljena rebra. Jer me budala iscipelarila devet puta po tijelu.

DEPRA

Depra na svakom koraku. Na ulicama, trgovima, školama, tvorničkim halama, svugdje. Depra caruje s visine. Ne vidiš je i ne čuješ, ali znaš da je tu. Poput Boga kojeg ne vidiš ali te je frka da će te sjebati kad se najmanje nadaš.
O katastrofama depre je svojevremeno pisao i B.M. u jednom časopisu. Pokušao je analizirati njezino značenje. S njegovog stajališta depra je pojava poput tsunamija ili niskog tlaka. Jedino po čemu se depra razlikuje od ovih pojava je broj nevinih žrtava.
Depra, tvrdim, zahvaća i one koji nisu zaraženi. Tako osobe pošteđene od te pošasti dobivaju simptome zaraze čim se približe kliconoši. A depriminiranih iliti zaraženih ima na svakom koraku. Lakše je zaobiči virus side ili rak prostate od virusa depre.
Gdje god da se okrenem netko je u depresivnom raspoloženju. Rečenice poput: „Izgubio sam posao.“ “Oženio sam se.” “Počeo sam ćelaviti”. “Kud su ovi došli na vlast?” “Ekonomija nam je u kurcu.“ „Žena mi se jebe s pola ulice.“, samo su neki deprini simptomi.
Depra se nalazi i u izlozima dućana. Gleda te iz plastičnih očiju ćelave lutke na kojoj je čipkasti grudnjak broj tri. Primjećuješ da ima bolje sise od tvoje žene. Depra sa sisama. Ioako i ona izgleda nekako depesivno, maznuo bih je bez razmišljanja da bar ima periku i malo živosti u toj svojoj plastičnosti.
Moja žena gleda grudnjak. Odlučila je kupiti cipele. Grudnjak tek zapaža. Onako usput. Ona uvijek zapaža. Zapazi kad dođem kući pijan, zapazi kad imam ljubavnicu, zapazi kad naš seks traje svega dvije minute i sedamnest sekundi... Kao da pri ruci ima štopericu i dalekozor. Pamčenje ima kao u odrasla slona. Dok priča, oblizuje usne. Ja sam u depri i boli me kurac za jeftini grudnjak sa žicom. A žica je potrebna da se sise ne razlete po trbuhu. Zato je žica. To mi je rekla žena kad je vratila jezik u usta. Dobro, sada i to znam. Žica će joj pomoći da nekoga ne ozlijedi kad se bude okretala po cesti.
Ulazimo u dućan. Punoljetna minica nas pozdravlja s kiselim osmjehom. Vraćamo istom mjerom. Moja žena govori. Ja šutim i stojim sa strane. Punoljetna minica klima glavom. Sve razumije. Počnem i ja instiktivno klimati glavom. Iako ništa ne shvaćam. A onda minica započne govoriti. Moja se žena ubacuje. Slušam stereo. Dvijetisućeosamsto- sedamdesetipet riječi. Dalje ne brojim. Spominju dizajne, kreatore, silikone, bradavice, dlake. Mene ne zamjećuju. Minica ne izgleda loše. Da obrije brkove, izgledala bi kao menekenka za ortopedska pomagala.
Do vraga, mislim, nalazim se kao u nekom nijemom filmu praćenim lošom svirkom zdrmanog klavira. Ne usudim se na glas izgovoriti misli.
Prepuštam se zovu depre. Budan sanjam o duplom konjaku, mračnoj sobi i toplim kokicama uz porno film. Današnji plan. Ne tražim puno od života. Nikada nisam ni tražio. Svjestan sam značenja depre. Ne želim piti antidepresive. Želim konjak, pivo, vino…Svejedno što se pije, bitno je samo ukloniti posljedice depre. Punoljetna minica digne majicu i pokazuje svoj grudnjak. Moja žena opipava. Poželim i ja, ali se ne usudim. Onda moja žena digne majicu, a minica pipa. Padne mi na pamet da ih ostavim same. Ipak odustanem.
Žena mi čita misli. Uvijek sam govorio da ona duboko u sebi ima nečeg paranormalnog. Uostalom, ne može ni biti normalana uz mene. Nešto prokomentira uz široki osmjeh medvjeda. Minica se nasmije. Duhovito je, valjda. Iako nisam ništa čuo, smijem se i ja. Dobro mi ide. Svi se smijemo glasno, jedino što moj smijeh nekako odskače od njihovog. Kao da je izvježban. No bitno je da smo sretni, otprilike kao svinje u tovilištu. Mada zapravo ne znamo što nas još sve čeka. Rok – rok, baby, gledaj kakvo nam daju sranje, a poslije idemo na kolektivno klanje.
- Bla-bla-bla. Koja ima bolji grudnjak, a koja sise. Šta ti misliš?, sjetila se žena da postojim.
- Ja mislim da ću konjak. Dupli, s dvije kocke leda., odgovaram turobno.
- Nitko te ne pita za konjak, već za sise!, pokušava zadržati mirnoću iako je trzanje živaca na licu odaje.
- A to?! Sve se dobre., pokušavam smiriti situaciju.
- Seronja., kaže žena, a ova druga se složi klimanjem glave.
Žena odustaje od grudnjaka. Pozdravlja se s minicom. Spremaju sise pod majice.
- Pošto lutka?, pitam zaiteresirano.
- Nije za prodaju, kaže minica uz osmijeh krepanog labuda.
- Šteta., kažem i pokunjeno krenem za ženom.
Žena me, reda radi, opali dlanom po potiljku. Tek toliko da pokaže pred minicom tko je gazda u našoj kući. Minica se grohotom nasmije. Kurva, pomislim u sebi. Da Bog joj izrasli još veći brkovi.
Odlazimo kupiti cipele. A depra, kao depra, i dalje caruje s visine.

DJEVICA

Kao da se nikom nije dogodilo barem jednom u životu pucanje filma zbog malo alkohola?, napisao je Saša Meršinjak u Ludim gljivama. Meni je, priznajem, film često pucao. Obično nakon petnaestog piva, ili litre konjaka, ili pete butelje vina, ili... Uglavnom, pucao je. Black out. Žuta minuta. Amnezija. Sranje. Da pojasnim malo stvar, black-out, je stanje kad se ničega ne sjećaš što si napravio, a napravio si. Ja recimo smatram da sam se pod black-outom i oženio i napravio djecu… A za sve je zaslužna samo jedna kap više alkohola da ti mozak poprimi obilježje meduze. I onda napraviš sranje, a drugi dan se ničega ne sjećaš.
Pucanje filma ne razumiju samo oni koji kampanjski piju. Kampanjci ili vikend alkoholičari. Oni koji se napiju od butelje vina ili pet čašica likera. Njima je pucanje filma samo izmišljeni alibi kojega alkoholičari koriste za svoje pizdarije. Zato sam odlučio da više nikada neću piti s kampanjcima.
Žalosno je što svako moje pijanstvo uglavnom krene tako nevino, gotovo bez ikakva predumišljaja. U biti, kada bih analizirao svoju alkoholičarsku prošlost, priznao bih da ja uopće ne pijem. Da, to je sigurno, ja uopće ne pijem. No kad me netko nagovori na dva, samo dva, pića postajem drugi čovjek. A taj drugi može popiti u pučku lijepe materine…toliko puno da se svakoj normalnoj odrasloj osobi neminovno dogodi ispumpavanje želuca u obližnjoj psihijatrijskoj klinici. Srećom, pa nisam normalan, pa sam tako samo dva puta išao na ispumpavanje želudca.
Jutros sam isto tako nevino i naivno otišao na samo jednu kavu u kvartovski kafić. A tamo je, k'o za kurac, bio Alen. Ipak sam jedno vrijeme bio karakteran i pio samo kavu. Nakon nekoliko gutljaja kave, moj se karakter rasplinuo poput prdeža u tramvaju. Tada sam na stolu ugledao, valjda, votku. Da, dobro se sjećam, votku. Alen je častio zbog nekakve godišnjice. Ili je to bio njegov rođendan? Nije bitno, popio sam samo jednu votku.
Već kada sam pomislio da ću se trijezan odvući na posao, na red je stigao Kristijan. Sjeo je za naš stol. Alenu je dao nekakvi smotuljak. Čestitao mu je. Ne znam, ponavljam, je li mu čestitao rođendan ili nekakvu godišnjicu. Alen je odmotao smotuljak. Ushićeno je pokazao cvjetove kanabisa i konstatirao da je ove godine cvijeće dobro rodilo. Nakon što mi je smotuljak gurnuo pred nos da i ja pomirišim, naručio je novu rundu. Opet sam dobio votku. A onda je Kristijan zvao rundu jer je Alan neprestano hvalio njegove botaničke sposobnosti. Tako sam silom prilika prešao na pivo. Nakon još jednog piva i četiri votke, Alen i Kristijan su otišli, čini mi se, u kino. Ja sam ostao sam, kao posljednji klošar, za svojim stolom.
Htio sam popiti još samo jedno piće. Pivo. Valjda sam bio žedan. I popio sam ga. Sigurno bih tada otišao doma ili na posao, da nije došla Romana. I da mi nije naručila još jednu votku.
Romana je djevica, a poznato je da se djevice ne smiju odbijati. To donosi nesreću. Popili smo votku. A onda sam krenuo doma. Već kada sam bio na vratima birtije, Romana me je pitala zar nije red da ja nju počastim s jednim pićem. Da bi ona popila još jednu votku. Ponavljam, Romana je djevica. Stoga sam se vratio za stol. Pozvao sam konobara. Rekla mi je da ju je oćuh istjerao iz kuće i da nema gdje prespavati. Ponudio sam joj smještaj kod mene. Ja, kao pravi džentlmen, uvijek sam rado dijelio krevet s mladim djevojkama. Jednostavno, sam takav. Dobar kao pljesnivi kruh.
Pristala je odmah. Da me danas pitate zašto, ne bih vam znao odgovoriti.
(Nastavak slijedi u knjizi koja se zove "PRIRODA I DRUŠTVO")

Sumnjam u...

Je li to zbog ultra-ultraljubičastih zraka, Černobila ili odbačenih američkih bombi punjenim osiromašenim uranom u Jadransko more, ne znam. Je li to zbog toga što imam gotovo četiri banke, dvadeset i kusur kilograma više nego prije dvadeset i kusur godina manje, bivšu ženu, sadašnju ženu, hemoroide, djecu kojoj ne mogu upamtiti rođendane, ne znam. Je li to zbog toga što pijem pivo, gemišt, konjak, vinjak, pelinkovac, rum i Whisky ponedjeljkom, a ostalim danima samo žešća alkoholna pića, ili zbog toga što pušim četiri kutije dnevno bijeli Marloboro, opet ne znam. Ili je sve zbog kronične nejebice, loših vijesti (uvijek isti glumci, jebi ga), asocijalnih kurvi, impotentnih političara i Severinine «Štikle»? Ne znam.

Meršinjak kada se konačno propio napisao je jedan stih za šankom: «Sve bolesti mojih živaca, potiču zbog primitivaca!».A onda naručio još jednu rundu, koju sam ja platio. Poslije su došli primitivci po njega i odveli ga na odvikavanje od alkohola. Nakon nekoliko dana u novinama sam pročitao da su se u Jankomiru liječnici, sestre i administrativno osoblje jebeno propili. Proširili su kapacitete ležajeva za trideset i pet posto. Doveli nove, friške doktore, direktno s Medicinskog fakulteta. Premijer je digao kredit kod Svjetske banke za obnovu i razvoj. Ovi su nam odmah nepovratno odobrili. Na otvaranju je bio i sam ministar zdravstva kao izaslanik i opunomoćenik Vlade. Ostao je nekoliko dana na odvikavanju. Onda je dobio otpusno pismo, preko nekih veza u Vladi. Nije bilo drugog izbora doli poslati hitno-preporučeno predsjednika Sabora da izvidi u čemu je problem. Pokušao je održati svečanu sjednicu i odmah na početku pročitao dnevni red napisan na vinskoj karti. Stigli su do druge točke, jer je netko na kasetofonu preglasno puštao pjesme Vesne Zmijanac i tako zajebao nastavak sjednice.

Predsjednik Sabora se popeo na stol i skinuo bijelu košulju čiji se rukavi kopčaju na leđima. Zapjevao je zajedno s Vesnom. U jednoj je ruci držao plastičnu žlicu koja mu je bila mikrofon, a u drugoj ruci je držao Ožujsko pivo. Pjevao je tako nježno, da mi se čitavo lice orosilo suzama.

Ne znam, kao što rekoh, tko je kriv svem sranju što nam se događa. Da jedan predsjednik Sabora pjeva bolje od Vesne Zmijanac? Da se zbog ultraljubičastih zraka usred ljeta moram odijevati u kožni kaput i stavljati na glavu rusku šubaru? Da pijem tablete za mršavljenje, iako pičke ne mogu dobiti ni od vlastite žene. Čak iako joj platim kao da radi noćnu, punih dvanaest sati, bez čik pauze i gableca. Da neka djeca, balavci, slave baš svake godine rođendane? Da se kurve fukaju samo za lovu? I da Severina pjeva o štikli iako je snimila odličan film u kojem odlično glumi bez cipela? Svijet je stvarno otišao u kurac. Primijetio sam to, ali šutim. Ne želim da me netko proglasi luđakom.

S beskrajno tužnim pogledom iza rešetaka ludare

Strpljivo, samo onako kako ja to znam, žvakao sam kaugumu s odvratnim okusom mentola. Već drugi psihijatrijski slučaj u petnaest minuta mog čekanja ispred ordinacije došao je do mene i zatražio cigaretu. Dao sam mu je. Bolje da on puši, nego da mu ja popušim. Samo što je luđak otišao, gotovo halapljivo naguravši cijelu cigaretu do grla, pored mene je sjela žena od svojih četrdesetak godina. Vidio sam da su joj se sise posvađale između sebe. Svaka je gledala na drugu stranu. Nalikovalo je kao da se jadnica sa šesnaestog kata bacila na prsni koš a sise joj se, zbog zakona fizike, razvalile gdje je koja stigla.

- I vi čekate kod doktora Vlade?, pitala me je njezina lijeva sisa.
- Da., rekao sam pokušavajući je gledati direktno u bradavicu.
- Puno pijete?, opet me pitala sisa.
- Samo kad imam., rekao sam i tek tada shvatio da to ne govori njezina sisa, već da to dopiru riječi iz usta jadne žene. Podigao sam pogled ne bih li joj vidio oči. Imala je oči. Ništa, posebno, ne trebam ih opisivati. U svakom slučaju, bolje su izgledale od njezinih sisa.
- Mene je doktor Vlado izliječio. Više ne pijem. Već dvije godine, četiri mjeseca, devet dana – a onda je pogledala u sat i nastavila: – sedam sati, trideset i šest minuta i, i, i…točno 20 sekundi.
- Dobro, rekao sam, ima li u ovoj ludnici netko normalan?, zajaukao sam na sav glas.
- Ja! Ja! Ja! – vikao je netko na drugom dijelu hodnika., euforično kao da mu vade klistir iz šupka.
- Bravo, majstore!, rekao sam i počešao se po jajima.
- Nisam majstor! Ja sam drug Tito!, povikao je.
- Dobro druže Tito, skini mi se s kurca., rekao sam smireno.
Žena sa posvađanim sisama okrenula se prema meni i kažiprstom okretala po ćelu.
- Bušite tunel?, pitao sam je.
- Neeee. Ono je luđak., rekla je konspirativno.
- Kako znate?
- Pa Tito nije imao desnu nogu, a ona budala ima oba dvije., ustvrdila je.
- Možda je on mlađi Tito, prije nego što su ga odvezli u Sloveniju na amputaciju…
- Je, kak ne…- nije se dala smesti: - a i Tito je imao drukčije odijelo i frizuru. Bio je šik, a ne kao onaj odrpanac. Gle ga, frajer, mož' si mislit' ako dođe tražiti pljugu nemojte mu je dati! Nek' se meni napuši.
Napokon se otvoriše vrata ordinacije. Ne znam kako, ali psihijatri izgledaju puno veći luđaci od svoji pacijenata. Ovaj je izgledao kao neshvaćeni Thomas Edison. Ustanovio je, vidjevši mene i razbacane sise, da nas ne treba pozdraviti. Klimnuo je glavom da uđem. Poslušno, kao Iran i Južna Koreja, krenuo sam njegovim stopama.
- Mene nećeš zajebati sa tim žvakaćim gumama., rekao je dok je dupe spuštao u mekanu fotelju.
- Koliko si danas popio?, nastavio je dok je laktove stavljao na stol.
- Samo dva konjaka, majke mi., rekao sam najuvjerljivije što sam znao.
- Da, a ja sam idiot?, zaključio je pitanjem.
- Nemojte se vrijeđati doktore, niste vi krivi što tako izgledate., rekao sam da ga primirim.
Umjesto toga, uzeo je telefon s nekim lampicama. Jedna je bila upaljena na crveno, druge nisu svijetlile, ili su se pravile glupe. Poput osobne tajnice Adolfa Hitlera (jebi ga, zaboravio sam kako se zvala ta Frau) okrenuo je munjevitim potezima nekoliko brojeva. Tek je onda digao slušalicu.
- Fucking, koja dobra tehnologija! Gle, sad se upalila i zelena lampica!, zanio sam se što od iznenađenja, što od pola litre konjaka kojeg sam maznuo na putu do ludare.
- Ej, Vlado je, čuj daj oslobodi krevet u osmici i pripremi karton za Roklicer Roberta... Da onaj neizlječivi...Da, ne, da, ne, da, ne, da....Osmica, ona soba sa rešetkama, neću da mi opet zbriše kroz prozor kao prošli put... Ajde, šaljem ti ga za pet minuta.
Pogledao je u mene ko Vladimir Nazor kad je '45 godine ujahao na bijelom konju u Zagreb.
- Tako Rokliceru, našli smo ti apartman, sve plaća država, ne moraš brinuti. Tri tjedna za početak. Iz sobe imaš divan pogled na park. Malo će ti smetati rešetke, ali jebi ga, ne možeš baš sve dobiti.
- Doktore, imate još onaj Whisky od prošli put?
- Jesi za jedan?
- Ako će te i vi?
- Naravno, nisam od jutros ni kapi popio. De, digni dupe, čaše su ti u onom ormaru, odmah iza knjiga. E, to. Dodaj dvije.