Ženske bolesti i druga veselja - Roklicer, priče Umetnost

Jeste se ikada upitali zašto se aktualne bolesti nazivaju ženskim imenom? Kravlje ludilo. Ptičja gripa. Tko? Ova – krava, ova – ptica, ova- sida. Problem je kad lav urlikne cijela se džungla zatrese od straha. A džungla nije mala. Ili uzmimo medvjeda. Vladar šume. On kad se izdere sve životinje popadaju u nesvijest. I sad, nakon svega toga, dođe jedna kokoš koja samo jednom kihne a cijeli svijet se usere od straha. Sreća je da ptičju bolest možete dobiti samo ako kokoš jedete sirovu. Nesreća je ako joj stanete u drek. Znači pažljivo hodati. Pazi – minirano / ptice kakaju. Staneš li nezgodno, u govnima si do grla. Posve druga stvar je s kravljim ludilom. Krave ne lete. Kad bi krave letjele i kenjale po zraku padale bi kasetne bombe. Što znači još pažljivije hodati. Jednim okom prema nebu, drugim po putu. To bi se zvalo ptičje ludilo.

Ja nemam tih problema. Prirodno sam cijepljen od svih tih boleština. Dovoljno je što sam oženjen. Da me sada ne bi krivo shvatili i pomislili da sam ženomrzac. To nije istina. Ja u biti obožavam žene samo što to još nisam priznao svojoj ženi. Momentalno bih imao i kravlje ludilo i trakavicu ptičje gripe. Neka misli da sam imun. Objasnio sam joj svoju teoriju relativnosti. Muškarci imaju urođenu antenu među nogama da bi do braka hvatali signale. Poslije braka ista ta antena im služi samo zato da imaju duboki glas.

http://img155.imageshack.us/img155/7241/robertbu.jpg

Siguran sam kako ste primijetili da žene godišnje u prosijeku slave desetak praznika. Valentinovo, rođendan, Dan žena, Majčin dan, puničin rođendan, imendan, godišnjicu braka, PMS, SMS i šta ti je znam što sve ne. Mi muškarci slavimo samo Novu godinu. Valjda se zato toliko i puca iz sveg raspoloživog arsenala. Da nadoknadimo. Moja žena i ja smo proslavili 13 godina braka. Htjela je da zakoljemo prase i okrenemo ga na ražnju. Ja sam htio to isto, ali sam se predomislio. Pa nije svinja kriva što smo se upoznali na taj dan.

Za godišnjicu sam dobio jeftin parfem od nje. Valjda sam se usmrdio u ovih 13 godina. Ja sam ipak bio puno darežljiviji. Otišao sam u Generalturist i uplatio joj dva tjedna odmora u egzotičnim krajevima. Nije me puno koštalo. Dva tjedna u Bagdadu – hiljadu kuna. Pun pansion i besplatna kaciga. Jedini je problem što ne priznaju putno osiguranje. Pitala me je kojim se jezikom govori u Iraku. Rekoh, engleski. Ustvari rekao sam govori engleski gdje god stigneš. Iračani ga jednostavno obožavaju. Sva sreća da sluša rep glazbu. Pa zna nešto engleski. Po cijele dane pjevuši; mader faker, bum – bum! Jedino što joj se u aranžmanu ne sviđa je prijevoz. Nije joj jasno zašto se mora voziti u otvorenom kamionu. Nikad zadovoljna.

Kad malo bolje razmislim matičar koji nas je oženio bio mi je odmah na početku užasno sumnjiv. Izgledao mi je kao sudac koji osuđuje na doživotne kazne. Istina, htio sam ga zaribati. Odmah sam počeo igrati loto. I, vjerovali ili ne, nakon dva mjeseca sam dobio neku lovu. Utrčao sam u stan i urlao od sreće. Kad me je ona moja pitala šta mi je, rekao sam da sam bogat i da se odmah počne pakirati. A ona će meni, gdje ćemo na more ili u planine. Po prvi put sam joj u životu hrabro odbrusio: gdje god hoćeš samo odjebi iz stana. Od onda se sjajno slažemo. Uglavnom me uredno složi sa stolicom.

Znate li da po našem zakonu sve morate jednako podijeliti sa ženom kad se razvodite. To sam se raspitao kod jednog dimnjačara, inače mog prijatelja. On se tri puta razvodio pa čovjek zna više nego odvjetnici. A i puno je jeftiniji. Podjela naše stečevine bila bi otprilike ovakva: njoj stan, meni minus na računu, njoj auto, meni kredit za taj auto, njoj dobrovoljno zdravstveno, meni bolesna punica. I tako redom. Nije mi žao za punicu, obožavam tu ženu. Ja sam tako dobar zet da sam joj već sam rezervirao i nadgrobni spomenik. Dao sam da se na njega ugravira zlatnim slovima: Ovdje leži moja punica, a ja doma počivam u miru.

I ona mene voli. Ma šta voli, obožava. Rekla je, zete da sam te svijećom tražila ne bi te našla. A onda je kupila naočale i stavila slušni aparat. I sve se promijenilo, mada mislim da me i dalje voli. Negdje duboko u duši. Recimo kad je prošle godine imala infarkt tražila je od doktora da je prvo ja posjetim. Ja je nazovem i pitam što da joj donesem. Neće ništa, hoće mene vidjeti. Rekoh da vam draga punice kupim neku knjigu. A ona će meni, šta ćeš kupovati knjigu kad doma već imam jednu u regalu. I ima lijepe kožne korice, taman se slaže s bojom regala. Tako sam došao praznih ruku. Što će te, moja punica štedi na svakom koraku. Toliko štedi da je od milja zovem: punica- štedionica. Kad sam je vidio smrznuo sam se. Jadna nepomična leži, ne može rukama, ne može ni nogama, samo jezikom može. Ko na prijemnom ispitu za kazališnu akademiju, dva monologa pa recitacija, pa ispočetka, dva monologa i recitacija. Kad je hvatala zrak, ja da bi je utješio rekao sam: punice kakav god da je infarkt, glavno da je od srca.

Kad sam kod punice moram spomenuti i tasta koji je genijalac. Izuzetno pametan čovjek. On je smislio zakon relativnosti. Ovako glasi: jedna dlaka u juhi je relativno puno, dok je jedna dlaka na glavi relativno malo. On ima dvije dlake na glavi koje nosi raščupano. Tako izgleda mladenačko. Ko fol, ne treba mu gel za kosu, više voli one afro frizure. Nosi zlatan lanac oko vrata i uske farmerice. U farmerice stavi jabuku da izgleda još muževnije. Prije je nosio krastavac, ali ga je punica jesenas ukiselila. Od onda nosi jabuku. I jabuka se s vremenom smežura, ali traje bar jednu sezonu i ne može završiti u kaci s kupusom. Nosi košulje iz sedamdesetih prošlog stoljeća s onim velikim kragnama. Da se zna da je on dijete krastavaca.

Da ne bi vi mislili kako ja volim samo punicu i tasta, reći ću vam nešto i o svojim roditeljima. Oženili su se vrlo mladi, znam da ja još nisam krenuo u školu, onda znate kako su bili mladi. Mama mi je uvijek tepala kad sam bio dijete. Govorila mi je u trenucima nježnosti: neuspjeli moj spontani pobačaju. A i pričala mi je priče prije spavanja, Ružno pače, Rugoba i zvijer, Glup – gluplji prvi dio, Glup – gluplji, drugi dio. I tata mi je pričao priče za djecu. Rekao je da su najbolje priče one od Andersona. Ne onog Andersona, nego od Pamele Anderson. Zato je kupovao Plejboje. I čitao mi. Bili su tu i drugi autori ali i sjajne ilustracije. Sjećam se da mi se najviše sviđala slika na sredini, ona duplerica. Bio je sjajan kad mi je čitao priče sa zadnjih stranica. Sve divne bajke za djecu: Crvenkapljica, Snjeguljica na sedam malih patuljaka, Moj Pinokio, Djevojčica sa rupicama i druge.

Kad sam završio srednju školu za pomoćnog radnika na baušteli platili su mi za polaganje vozačkog ispita. Rekli su, sine sad imaš kruh u rukama i napunio si dvadeset i šest godina, pa je vrijeme i da polažeš vozački. Ja sam taman svladao vožnju na biciklu tako da me nije bilo strah. Mislim ako si frajer i možeš se voziti na dva kotača, kakav je onda problem voziti auto na četiri kotača. Pomno sam se pripremao za ispit i pao četrnaest puta. Petnaesti put sam položio u Tuzli. Tata je umjesto mene polagao jer sam ja ostao zaključan u veceu jedne burekđinice. Jebeš ga, odem pišati a netko zaključa vrata za mnom. Nije važno, bitno je da sam položio vozački. Tata je potrošio svu ušteđevinu na moje polaganje tako da mi nije mogao kupiti auto. Da ja ne bih bio previše žalostan jer ne vozim auto s četiri kotača, ugradio mi je pomoćne kotače na biciklu i stavio žmigavce. Bio sam glavna faca u ulici. Jedini sam imao takvo vozilo, a nisam još bio napunio ni dvadeset i osam.

Povijest moje bolesti

Psihijatrijska vještačenja uglavnom su pičkin dim u usporedbi s razrušenim odnosima na relaciji muž-žena. Nema tog idiota koji ne uspije prevariti psihića. Malo cerenja, micanje obrvama, patološke laži o incestu, fobijama, nesanicama i slične gluposti dovoljne su za dijagnozu ps2, ps57, ps13...s****e je ako to u stvarnosti funkcionira.

Trebalo mi je bolovanje da riješim problem sa ženom. Preko noći me je ostavila, ostavivši tek nerazumljivu poruku. Našao sam samo svjetložuti papirić zataknut za hladnjak. Pisalo je:

- NE TRAŽI ME, ZA TEBE SAM ZAUVIJEK MRTVA.

Otvorio sam vrata frižidera i popio pivo. Ponovno sam pročitao poruku:

- NE TRAŽI ME, ZA TEBE SAM ZAUVIJEK MRTVA.

A onda sam popio još jedno pivo i ponovo pročitao poruku:

- NE TRAŽI ME, ZA TEBE SAM ZAUVIJEK MRTVA.

Jebi ga, ništa se nije promijenilo od prvog čitanja.

Ako kupiš akvarij i u njemu ribicu s vremenom se navikneš da je to živi stvor koji s tobom dijeli dio životnog prostora. Hraniš tu jebenu malu životinjicu, raduješ se kada ždere, uljepšavaš joj akvarij s glupim dvorcima, školjkama i sličnim pizdarijama, vesele te njezine seksualne potrebe, paziš da se na vrijeme posrala... a da ne govorim o psu ili ženi koje izvodiš u park ili kino, već prema potrebi ili mogućnostima. Navikneš se na njih kao na bubrežni kamenac kojeg imaš od rođenja. Ako ti ga izvade, nešto fali.

Preko rodbinskih veza saznao sam da je žena otišla kod sestre u selo. U selu nema telefona. Nema ni asfalta, ni vode, ni plina, ali ima struje. Struja mi ne pomaže, kao što mi ne pomaže ni to što nemam auto. Autobusom mi treba oko dva sata do sela. Dva sata do tamo, dva natrag, dovoljno da zajebem posao za taj dan.

Ne bi bilo prvi put, pomislio sam, i nazvao šefa. Šef mi je rekao, odjebi i ti i tvoji slobodni dani, boli me k****c za tvoju ženu i od kad si ti to, molim te lijepo, oženjen. Rekao sam da je to duga priča a on je spustio slušalicu. Shvatio sam da imam slobodan dan i nazvao autobusni kolodvor. Autobus ide popodne i vraća se sutra. Super, rekoh, molim rezervaciju. Koja jebena rezervacija, čudio se glas s druge strane žice, vjerojatno ćeš biti jedini putnik.

Nije bilo tako. Sa mnom u autobusu vozila se i jedna baba nakrcana s dvije velike košare, vrećom jabuka i torbom sumnjiva sadržaja. Baba je imala najmanje sto godina, ili je samo tako izgledala. Dokle vi, mladi gospon?, pitala me je. Po ženu, rekao sam. Kaj je zbrisala?, pitala je. Je., rekao sam. Jeste za jabuku?, opet je pitala. Ne., rekao sam. A za domaću šljivovicu?, pitala je opet. To može., rekao sam.
Iz torbe sumnjiva sadržaja baba je izvadila bocu. Otvorila ju je s dva grbava prsta. Nagnula je gutljaj. Je, to je., imam i vodu u torbi, da ne hidriram., rekla je. Ovo je šljiva, dodala je. Nisam uspjela prodati na Dolcu skoro niš. Sirotinja, j***m im mater, a kupuju sve vanjsko.

Dobra je., rekao sam. Dajte samo, gospon, služite se. Poslušao sam i nagnuo. Išla mi je kao voda. Baba je samo klimala glavom. Podsjećate me na mog pokojnog Đuru. Jeste li čuli za Đurin bar. To je držao moj muž. Toliko je pio, da je jednom rekao: Bara, ako već kupujem dionice, onda je bolje da ih ulažem u vlastitu firmu. I tako je otvorio bar. Đurin bar. Bar je propao kad je on umro. Bio je sam sebi najbolji klijent. Jebeš ga, rekao sam, i to je život.

Stigli smo u selo. Ja sam bio pijan, a baba zaljubljena u mene. Otišli smo u njenu kolibu na vrh brda i poševili se. Nije bilo grozno. Nije bilo ni odvratno. Zapravo je bilo puno gore od toga. Ali je ipak izgledalo poput seksa. Popio sam joj još jednu litru šljivovice a ona me je otpremila sa živim puranom, vrećom jabuka i dvije glavice kupusa. Rekla je, to ti je za sreću. Uputio sam se prema adresi svoje žene. Natovaren i pijan.

Ljubavi moja, ne mogu živjeti bez tebe. Molim te, molim, vrati se., rekao sam.
O bože, rekla je, poševio si staru Baru?
Kako znaš?
Imaš purana. Ona sve svoje jebače nagradi s puranom.
Bio sam pijan. Oprosti.
Ti…ti…ti si bolestan. Ti…ti…ti si psihijatrijski slučaj.
Jesam, ja sam bolestan, jako bolestan.
Povijest tvoje bolesti seže toliko daleko, dragi moj, da te ni liječnici ne mogu spasiti. A ja, kao što znaš, nisam liječnica…
Zatvorila je vrata.

S puranom, vrećom jabuka i dvije glavice kupusa uputio sam se natrag. Ali kako se autobus tek sutra vraćao, otišao sam do Bare.
I nisi čuo za Đuru?, pitala me je.
Ne.
Ni za Đurin bar?
Ne.
Šteta. A tako me podsjećaš na mog pokojnog Đuru. Isti si on.
Daj baba ne seri, rekao sam, imaš još one rakije?

Tri najgluplje moje priče

Broj devet

Kad te prati baksuzluk, onda te prati do smrti. Moj stari je govorio da se, kojim slučajem, u jednoj vreći nalazi sto pičaka, a samo jedan k****c on bi, uz sreću koju ima, potrefio baš na k****c. Od njega sam oporučno naslijedio bolesti, sklonost ka alkoholu i sreću. Moj mlađi brat je naslijedio kuću i auto. Opet oporučno. Zabrinjava me jedino što sam od staroga naslijedio i talent za matematiku.

Tako sam jedno jutro krivo izračunao udaljenost do Majine kuće. Smatrao sam da ću stići točno u devet sati. A devet je moj fatalni broj.

Iako ne vjerujem u numerologiju, astrologiju i slična sranja, devetka je obilježila čitav moj život.

S devet sam godina prvi put imao u rukama jeftini erotski časopis. Oduševio sam se sa sisama gole crnkinje, a sablaznilo me je crno kućište između njezinih nogu. Imala je više dlaka po međunožju nego moj djed na glavi. Isprva sam mislio da se radi o uredničkoj cenzuri; da je netko crnim flomasterom nacrtao trokut kako se ne bi vidjela p***a. Kad se malo bolje prisjetim tog vremena, picu sam zamišljao kao golobrado lice širom otvorenih usta. No, što zna jedan devetogodišnjak?

Moj je prvi seks trajao devet sati uz devet polusatnih pauza. Božica nije imala devet godina, već šesnaest. Ja trinaest, iako sam joj lagao da imam petnaest. Popušila je priču, ali nije htjela više ništa drugo. Hodali smo skupa do njezine osamnaeste godine. Za rođendan sam joj poklonio srebrni prsten i triper. Sjećam se da sam prsten kupio u jednom jeftinom dućanu, a triper dobio, za istu cijenu, od jedne maloljetne kurve. Božica se poslije udala za siromašnog Turčina i rodila mu petoro djece. Još uvijek ne znam da li se zbog rađanja, ili zbog tripera, udebljala tridesetak kilograma. Uglavnom, više nije bila ona ista, iako je jednako čudno ispuštala zvukove dok je svršavala.

Devet sam godina išao u osmogodišnju školu. Šesti sam razred ponavljao, mada ni sad ne znam jesu li algoritmi morske alge ili grčke tragedije. Pa ipak ponavljanje razreda ima i svojih velikih prednosti. Na primjer, bio sam deveti po visini u sedmom A, što je za razliku od šestog razreda, kada sam bio pretposljednji (iza mene je bila neka kržljava djevojčica), moj najveći uspjeh u kompletnom obrazovanju. Kako sam nekim čudom uspio završiti i srednju školu, kompleks «velikana» nije me napuštao ni za vrijeme ferija.

Već kad sam se ponadao da me prošao baksuzluk, opet se pojavio taj famozni devet; devet sam godina tražio posao, a onda kad sam ga našao trajao je samo devet dana. Bio je to krasan posao; rad pomoćnog konobara u obližnjem kafiću, stotinjak metara od mog stana. Problem je bio u tome što sam sebi sam bio najbolji gost. Ujutro u devet već sam bio toliko pijan da su mi gosti donosili piće za stol. Oko podneva bih zaspao, za šankom ili stolom, i budio se pred kraj radnog vremena. Na obračunu sam imao manjak koji još nije zabilježen u povijesti hrvatskog ugostiteljstva. U tih devet radnih dana ne samo što nisam ništa zaradio nego sam godinama otplaćivao dug koji sam napravio kao da sam podigao dva stambena kredita.

Trebalo mi je devet minuta da napumpam curu koja je rodila nakon devet mjeseci i dodatnih devet sekundi da sutkinja odredi kako moram plaćati alimentaciju do njegove punoljetnosti. A da se barem mogu sjetiti tog nesretnog događaja možda mi i ne bi bilo krivo za alimentaciju! Ovako se naprosto dogodilo mojih žutih devet minuta - u totalno pijanom stanju; kad više nisam u stanju razmišljati ni kao biciklist a kamoli vozač kamiona, pa da kažem, evo postoji ručna kočnica ili barem rikverc, ili rezervna guma. Da stvar bude gora, ja još pojma nemam ni kad sam, kako i s kim napravio sudar, ali zato osamnaest godina, svaki mjesec do petnaestog, šaljem trećinu plaće zbog jebeno glupih rečenica koje moram trpjeti: «isti ti, vidiš da ima ogroman nos na tebe», ili «mali je pljunut na tebe, ne rađa se svaki dan ovako ružno dijete».

Devet, devet, devet… uvijek se spotaknem na tih jebenih devet.

No, da se ja vratim na početak svoje tužne priče; oduvijek sam znao da Majin muž ide na posao točno u devet sati.

Zašto sam onda, jebi ga, morao doći devet minuta ranije...?

Sad će mi opet trebati devet tjedana da iziđem iz bolnice kako bi mi zacijelila polomljena rebra. Jer me budala iscipelarila devet puta po tijelu.

Depra

Depra na svakom koraku. Na ulicama, trgovima, školama, tvorničkim halama, svugdje. Depra caruje s visine. Ne vidiš je i ne čuješ, ali znaš da je tu. Poput Boga kojeg ne vidiš ali te je frka da će te sjebati kad se najmanje nadaš.

O katastrofama depre je svojevremeno pisao i B.M. u jednom časopisu. Pokušao je analizirati njezino značenje. S njegovog stajališta depra je pojava poput tsunamija ili niskog tlaka. Jedino po čemu se depra razlikuje od ovih pojava je broj nevinih žrtava.

Depra, tvrdim, zahvaća i one koji nisu zaraženi. Tako osobe pošteđene od te pošasti dobivaju simptome zaraze čim se približe kliconoši. A depriminiranih iliti zaraženih ima na svakom koraku. Lakše je zaobiči virus side ili rak prostate od virusa depre.

Depra se nalazi i u izlozima dućana. Gleda te iz plastičnih očiju ćelave lutke na kojoj je čipkasti grudnjak broj tri. Primjećuješ da ima bolje sise od tvoje žene. Depra sa sisama. Jebao bih je bez skrupula da ima bar periku i malo živosti u toj svojoj plastičnosti.

Moja žena gleda grudnjak. Odlučila je kupiti cipele. Grudnjak tek zapaža. Onako usput. Dok priča, oblizuje usne. Da je ne poznajem mislio bih da je prokleta lezbača ili, još gore, feministkinja. Ja sam u depri i boli me k****c za jeftini grudnjak sa žicom. A žica je potrebna da se sise ne razlete po trbuhu. Zato je žica. To mi je rekla žena kad je vratila jezik u usta. Dobro, sada i to znam.

Ulazimo u dućan. Punoljetna minica nas pozdravlja s kiselim osmjehom. Vraćamo istom mjerom. Moja žena govori. Ja šutim i stojim sa strane. Punoljetna minica klima glavom. Sve razumije. Počnem i ja instiktivno klimati glavom. Iako ništa ne shvaćam. A onda minica započne govoriti. Moja se žena ubacuje. Slušam stereo. Dvijetisućeosamstossedamdesetipet riječi. Dalje ne brojim.

Spominju dizajne, kreatore, silikone, bradavice, dlake. Mene ne zamjećuju.

Do vraga, mislim, kao u nekom nijemom filmu praćenim lošom svirkom zdrmanog glasovira. Ne usudim se na glas izgovoriti misli.

Prepuštam se zovu depre. Budan sanjam o duplom konjaku, mračnoj sobi i masturbiranju uz porno film. Današnji plan. Ne tražim puno od života. Nikada nisam ni tražio. Punoljetna minica digne majicu i pokazuje svoj grudnjak. Moja žena opipava. Poželim i ja, ali se ne usudim. Onda moja žena digne majicu, a minica pipa. Padne mi na pamet da ih ostavim same. Ipak odustanem.

Žena mi čita misli. Uvijek sam govorio da ona duboko u sebi ima nečeg paranormalnog. Uostalom, ne može ni biti normalana uz mene. Nešto prokomentira uz široki osmjeh medvjeda. Minica se nasmije. Duhovito je, valjda. Iako nisam ništa čuo, smijem se i ja. Dobro mi ide. Svi se smijemo glasno, jedino što moj smijeh nekako odskače od njihovog. Kao da je izvježban. No bitno je da smo sretni, otprilike kao svinje u tovilištu. Mada zapravo ne znamo što nas još sve čeka.

- Bla-bla-bla. Koja ima bolji grudnjak, a koja sise. Šta ti misliš?
- Ja mislim da ću konjak. Dupli, s dvije kocke leda.
- Nitko te ne pita za konjak, već za sise.
- A to?! Sve se dobre.
- Seronja., kaže žena, a ova druga se složi klimanjem glave.

Žena odustaje od grudnjaka. Pozdravlja se s minicom. Spremaju sise pod majice.
- Pošto lutka?, pitam.
- Nije za prodaju, kaže minica uz osmijeh krepanog labuda.
- Šteta., kažem i pokunjeno krenem za ženom.
Odlazimo kupiti cipele. A depra i dalje caruje s visine.

Djevica

Kao da se nikom nije dogodilo barem jednom u životu pucanje filma zbog malo alkohola?, napisao je Saša Meršinjak u Ludim gljivama. Meni je, priznajem, film često pucao. Obično nakon petnaestog piva, ili litre konjaka, ili pete butelje vina, ili... Uglavnom, pucao je. Black out. Žuta minuta. Amnezija. s****e.
Pucanje filma ne razumiju samo oni koji kampanjski piju. Kampanjci ili vikend alkoholičari. Oni koji se napiju od butelje vina ili pet čašica likera. Njima je pucanje filma samo izmišljeni alibi kojega alkoholičari koriste za svoje pizdarije. Zato sam odlučio da više nikada neću piti s kampanjcima.

Žalosno je što svako moje pijanstvo uglavnom krene tako nevino, gotovo bez ikakva predumišljaja. U biti, kada bih analizirao svoju alkoholičarsku prošlost, priznao bih da ja uopće ne pijem. Da, to je sigurno, ja uopće ne pijem. No kad me netko nagovori na dva, samo dva, pića postajem drugi čovjek. A taj drugi može popiti toliko puno da se svakoj normalnoj odrasloj osobi neminovno dogodi ispumpavanje želuca u obližnjoj psihijatrijskoj klinici.

Jutros sam isto tako nevino i naivno otišao na samo jednu kavu u kvartovski kafić. A tamo je, k'o za k****c, bio Alen. Ipak sam jedno vrijeme bio karakteran i pio samo kavu. Nakon nekoliko gutljaja kave, moj se karakter rasplinuo poput prdeža u tramvaju. Tada sam na stolu ugledao, valjda, votku. Da, dobro se sjećam, votku. Alen je častio zbog nekakve godišnjice. Ili je to bio njegov rođendan? Nije bitno, popio sam samo jednu votku.

Već kada sam pomislio da ću se trijezan odvući na posao, na red je stigao Kristijan. Sjeo je za naš stol. Alenu je dao nekakvi smotuljak. Čestitao mu je. Ne znam, ponavljam, je li mu čestitao rođendan ili nekakvu godišnjicu. Alen je odmotao smotuljak. Ushićeno je pokazao cvjetove kanabisa i konstatirao da je ove godine cvijeće dobro rodilo. Nakon što mi je smotuljak gurnuo pred nos da i ja pomirišim, naručio je novu rundu. Opet sam dobio votku. A onda je Kristijan zvao rundu jer je Alan neprestano hvalio njegove botaničke sposobnosti. Tako sam silom prilika prešao na pivo. Nakon još jednog piva i četiri votke, Alen i Kristijan su otišli, čini mi se, u kino. Ja sam ostao sam, kao posljednji klošar, za svojim stolom.

Htio sam popiti još samo jedno piće. Pivo. Valjda sam bio žedan. I popio sam ga. Sigurno bih tada otišao doma ili na posao, da nije došla Romana. I da mi nije naručila još jednu votku.

Romana je djevica, a poznato je da se djevice ne smiju odbijati. To donosi nesreću. Popili smo votku. A onda sam krenuo doma. Već kada sam bio na vratima birtije, Romana me je pitala zar nije red da ja nju počastim s jednim pićem. Da bi ona popila još jednu votku. Ponavljam, Romana je djevica. Stoga sam se vratio za stol. Pozvao sam konobara. Rekla mi je da ju je oćuh istjerao iz kuće i da nema gdje prespavati. Ponudio sam joj smještaj kod mene.

Pristala je. A onda je platila još jednu votku. Ne sjećam se što je ona pila. Ustvari, više se ničega ni ne sjećam. Osim da sam Romani dao ključeve od stana i da je otišla, prilično pijana. Usput mi je dobacila da mi je naručila još jedno piće… valjda votku.

Došao sam svijesti kada sam se skotrljao niz stepenice svoje zgrade. Prvu stvar koju pamtim bio je bicikli u čije sam žice uspio nabiti glavu. Ležao sam kao Janica onomad na austrijskom skijalištu. Malo je nedostajalo da se onesvjestim. Uspio sam istrgnuti kotač bicikla i tako se pomaknuti. Osjećao sam da mi lipti krv iz vrata. Trenutno sam se otrijeznio.

U stan sam uletio urlajući:

- Iskrvarit ću!!! Gdje su mi zavoji?!!

Čuo sam hrkanje. Romana je spavala kao medvjed. Nekako sam se doteturao do kupaone. Otvorio sam ormarić i ugledao hrpu zavoja. Rane su, na sreću, bile samo površne. Isprao sam ih i zalio kolonjskom vodom. Zavio sam vrat koji je najviše stradao. Na ćelu sam imao nešto poput kvrge, samo što je više izgledalo na Luciferov rog.

Nakon nekoliko pokušaja, napokon sam ga uspio prekriti s dva deblja flastera. Pogledao sam se u zrcalo. Vidio sam ranjenog alkosa. Žalio sam se lik koji me promatra iz zrcala.

Dovukao sam se do kreveta i na brzinu skinuo. Legao sam do Romane. Bila je topla. I gola. Nisam dugo razmišljao, možda dvije – tri sekunde. Prstima sam potražio otvor, a zatim mu se primaknuo. Naciljao sam i pogodio iz prve.

Iako se ničega drugog ne sjećam, s vrlo velikom vjerojatnošću mogu tvrditi da Romana više nije djevica. Osim možda u horoskopu.

Eto, toliko o black-outu.

Apstinencija

Najgore su apstinencije. Smrt u obitelji, bolest, zubobolja, rastava, zatvor…sve to ima svoj svršetak. Apstinencije imaju samo početak. Boriti se s nečim pouzdanim, svagdanjim, opće – normalnim, nečim u što si uživljen, što ima tvoju kožu, tvoj osmjeh, suze… sve je to strašno.

Ali došla je korizma. Svako, baš svako živo stvorenje koje poznajem na ovom planetu odbacilo je barem jednu stvar koju voli. Pa bio to Musliman, Pravoslavac, Budist ili Jehovin svjedok. Četrdeset dana bez cigarete, ili kave, ili seksa, ili čokolade, ili televizora, ili alkohola...

Ja sam pred korizmu rekao da ću se u narednih šest tjedana odreći baleta i plaćanja računa za struju. Nitko to u redakciji nije shvatio kao zajebanciju, već kao bogohuljenje. Prozvali su me Antikristom i skoro razapeli. Zato sam mrtav ozbiljan izjavio da ću se odreći alkohola. Nitko mi nije povjerovao, ali kad su vidjeli moju smrtno ozbiljnu facu situacija se promijenila.

Urednik mi je obećao povišicu, novinari su osnovali kladionicu, tajnica mi je obećala provod (iako sam znao da od toga nema ništa!), i odjednom sam postao novinar godine. Novinar koji drži do svojih načela, etike, i bogtepitačega sve ne.

Ponedjeljak

Ujutro sam umjesto male duplog konjaka na prazan želudac, s cigaretom u ustima, kuhao tursku kavu. Uzeo sam «Lolitu» Vladimira Nabokova i pročitao posljednjih dvadesetak stranica srčući vrelu kavu i pušeći cigarete, jednu za drugom. Otišao sam na posao neprestano gledajući na sat. Devedeset i dvije minute apstinencije. Pa nije ni tako teško kao što sam mislio.

Utorak

Rođendan, fucking rođendan! Joža je slavio trideset i pet godina svog usranog života. Oženjen je s debelom kravom koja ga, unatoč svojoj ružnoći i masom nepreglednog sala, vara s jednim albina tipom. Joža pije i nije se odrekao alkohola za korizmu, već seksa sa ženom (kud se ja toga nisam sjetio!). Tri spojena stola, hrpa jeftine salame, kiseli krastavci, uvozne masline, i piće, piće, piće…hoćeš pivo, konjak, vino, vinjak – svega u izobilju. I svi piju. Ja sam popio gazirani sok i sve mrzio.

Srijeda

Intervju s Japom iz «Mrtve prirode» u restoranu «Gulaš». Ušlagiran kao nizozemski makro došao je u pratnji dvije pijane djevojke. Rekao je da su to novi prateći vokali. Dok sam mu postavljao idiotska pitanja, on je trusio wiskey. Jedan od «pratećih vokala» držao ga je za rasporak na hlačama. Drugi «prateći vokal» se pijano hihotao i popravljao sise pod grudnjakom. Žedno sam gledao Japu kako loče wiskey. Nakon što sam popio čaj, žurno sam otišao. Poslije sam napisao tekst na tri kartice. Počinjao je ovim riječima: «Za sve one koji kakvim čudom vole glazbu Mrtve prirode i gnjusno podilaženje novom valu trendovskog punka, informacija o impotentnom i slabašnom Japi...

Četvrtak

Teta u kiosku nije imala sitnog novca za uzvratiti. Počeo sam vrištati kao kakva baba u klimakteriju. Zgrabio sam uredno poslagane novine i bacio u zrak. Prodavačici sam se zaprijetio da ću je ubiti kad padne prvi mrak. Rekao sam da ću je zaklati žličicom za sladoled. Uzeo sam svoje cigarete i otišao. Kutija me je koštala sto kuna.

Petak

Neki drkaroš, onanoljubac, nekrofil, majkojebac, pizda i peder, vozio se lijevom trakom autoputa šezdeset na sat. Pa tko mu normalan ne bi jebao majku, i oca, i svu živu i mrtvu familiju. Stavio sam dlan na trubu i nisam je ispuštao nekoliko kilometara. Drugi su se vozači okretali, neki se sklanjali, a ona jebena pizda ispred mene – ništa. Nije skretao pogled s ceste. Nije pogledao moje izbezumljeno lice na svom šugavom retrovizoru. Samo je vozio svojim putem i živo ga je bolio k****c za mene.

Subota

Tjedna kupovina. Upaljeni hemoroidi. Datum alimentacije. Sve isto, sve u pički materini. U dućanu sam napunio kolica jabukama, ananasom, bananama, kruškama, kikirikijem i orasima. Platio sam i zaboravio uzeti račun. Uniformirani kontrolor s nekakvom smiješnom značkom zaustavio me je na vratima. Zatražio je račun. Rekao sam da ga nemam. Pozvao je na glupi tolki –voki pojačanje. Počeli smo se svađati i naguravati. Udario sam ga svom snagom u veliku glavu. Nije se ni pomaknuo. Samo me je u čudu gledao. A onda je počeo plakati.

Nedjelja

Sreo sam Anitu. Stajala je i promatrala me. Rekla je da odvratno izgledam. Ja sam rekao da ne pijem već sedmi dan. Upitala je zašto. Ustvari, rekla je, zašto, pobogu? Zbog korizme rekao sam. U čudu me je gledala. Korizma ne traje četrdeset dana, to ovisi koliko misliš da si griješio. Ako si manje griješio, rekla je, dovoljno je da se odrekneš nečega što voliš i samo tjedan dana. I to je dovoljno, rekla je.

Ponedjeljak

Uz kavu sam popio konjak. Ovaj put dupli. Sve je bilo po starom. Opet sam postao dobar kao jaganjce božje. Kao anđeo. I svi ljudi na svijetu postali su divni...

Natjecanje u prozi ili dobro je prodati guzicu, Roklicer

Danas sam s nestrpljenjem čekao rezultate natječaja za najbolju prozu godine. Radilo se o pozamašnoj svoti love koja bi mi oraspoložila budžet. Istinabog, nadao sam se nagradi kao gladan klistiru, ali nada je nada.

Miroslav Krezubić je jednoć izjavio da nikada ne očekuje pobjedu, da se nikada ne nada nekom od prva tri mjesta. To je izjavio kad je dobio nagradu u vrijednosti od dvadeset hiljadarki. Pokupio je lovu i nije platio ceh na šanku.

Dok sam tako čekao rezultate, sjetio sam se događaja od prije dvije godine.
Bilo je to u jednom noćnom klubu, u kojoj se ocjenjivala najbolja poezija avangardnih pjesnika. Kao i obično, došao sam pijan, u crnom, dugom kaputu, i gotovo ćelavo ošišan s pogledom psihotične ubojice. Da malo pojasnim, kad god se napijem, recimo iznad dva promila, oči mi se zacrvene a usta i podočnjaci spuste. Onaj majkojebac u Psihu izgleda kao goli k****c za mene.

Bio sam jedan od desetorice koji je ušao u finale. Ne spadam u onu kategoriju pisaca koji pod svaku cijenu glume boeme, neshvaćene genijalce, luzere s pedigreom osvještenih jeboljuba ili izbjeglica finih kikirikija. Mana koju imam od rođenja je da se ne prodajem za kikiriki. Prodat ću se za pivo, konjak, vino… ali ne i za kikiriki. Prodat ću se, ali ne prodajem svoja uvjerenja, stavove i principe. Iako ću s tobom sjediti za stolom (jer mi plaćaš rundu) i dalje ću misliti jednako kao i dok se nisi mašio za novčanik.

I tako su za šankom stajala dva boema. Uzeo sam pivo i stao do njih. A onda sam čuo:
- Suzana Galović je objavila drugu zbirku pjesama. Jesi je čitao?
- Ne.
- Užas. Mislim da ju jebe onaj…kako se zove?
- A misliš na onog povjesničara umjetnosti…onog s bradom?
- Da, mora da mu puši starački kurčić kad joj objavljuje onakve gluposti.
- Kurva. Jebo te, koja smo mi država…!
Okrenuo sam se s punom bocom piva i ugledao dva neshvaćena genijalca. Nisam ih poznavao. Nisam to ni želio.
- Jebo ja vas obojicu! Koja ste vi zavidna stoka?!, rekao sam prilično glasno iako to u prvi mah nisam želio.
- A tko si ti uopće? I što si zamišljaš!, rekao je jedan od boema.
- Ja j***m Suzanu Galović!!!, odgovorio sam ponosno.
- Ti?
- Da, ja. I ako se ne pokupite s ovog šanka za deset sekundi, razbit ću vas ko pičke!
Pogledali su se i za tri sekunde uzeli svoje čaše sa šanka i nestali u gužvi. Sreća moja, jer bih vjerojatno ja dobio po pički.
- Roberte, dođi do bine, čitaš za deset minuta., rekao je jedan od suorganizatora tribine.
Popio sam svoje pivo na eks i suvereno, ko Iran, krenuo do mjesta čitanja. Zaustavio me je jedan od izvođača.
- Ovo su naši domaćini. Oni ocjenjuju nastup, pazi se da budeš što bolji., rekao je i pokazao rukom negdje iza mene.
Okrenuo sam se i ugledao istu dvojicu koju sam maloprije otjerao sa šanka. Imali su ledeni osmjeh. Ali…iskreno…jebalo mi se živo. Znao sam da u ovoj usranoj državi možeš uspjeti jedino ako si negdje duboko u nečijem šupku, ili ako si totalno kontra svega. Sve je ovisilo o osjećaju trenutka i galami koju dižeš. Ja je nemam. I zato sam izgubio na natjecanju.

A na tom jebenom natječaju, skoro zaboravih, pobijedila je Sanja Galović. I istina je, jebe se s nekim bradonjom koji je povjesničar umjetnosti. I, vjerujem, da ima mali k****. Rekla mi je to kad sam tražio njen broj telefona.

http://img180.imageshack.us/img180/6787/dsc09540ma2.th.jpg

Zmija- Roklicer

Ivana je dvadeset i trogodišnja tajnica u našoj redakciji. Ima veliko dupe i male sise. Dok hoda poskakuje u pravilnom ritmu. Na taj način plijeni pozornost nas običnih smrtnika. Jebozovno se smije. Kad god mi je dosadno, u novinarskom toaletu onanišem misleći na nju. To me opušta poput dobro zrolanog.

Pričalo se da je spavala samo s urednicima i direktorom marketinga. Oni su guzonje i voze dobre aute. Piju samo viski i martini. Rijetko zapale joint, a s nama novinarima druže se samo četvrtkom. Uglavnom da nam seru o tome kako smo tekstove prepisivali iz dnevnih novina. Tada se obično napijemo jeftinog vina i vrijeđamo jedni druge. Četvrtak nam je bio poput team – buildinga menadžerima ili nedjeljni ručak nekoj pristojnoj obitelji.

Nekolicinu novinara, u koje se i ja ubrajam, Ivana je izbjegavala poput kuge. Znala nam je povremeno na hodnicima redakcije, da drugi ne čuju, došapnuti: «Gdje ste jebači? Jel' vam se sinoć posrećilo?»

Mislim da je to zbog toga što u trenucima pijanstva svašta pričamo. Tako bi mi vjerojatno nekad nekom odali da smo je guzili u recimo jeftinoj, polovnoj Škodi. A kako je Ivana ipak udana i daje samo perspektivnim igračima, glupo bi bilo da se nešto loše prosere o njoj. Dakle, držala je do svoje reputacije.
Imala je istetoviranu zmiju na desnom zglobu i bila udana, kao što sam već rekao, za ostarjelog pankera. Panker je bio perspektivan taman toliko koliko je trajao i njezin prvi orgazam. U pravilu manje od deset sekundi. Ali, jebi ga, ona je žena koja se ne želi dva puta udavati.

Srijeda je za nas novinare D. L. To znači Dead Linea. Svi tekstovi idu na lekturu, zatim na desk, pa na prijelom, pa u tisak i tako izlazi kurčevi časopis od kojeg živimo. Ja sam plaćen po objavljenom tekstu. Malo za popizditi, ali čovjeka veseli.
U srijedu sam došao u sedam. Drugi novinari dolaze u devet. Razlog tomu je bio što još nisam napisao tekst. U utorak sam bio pijan. U ponedjeljak sam se trijeznio od pijančevanja preko vikenda. A u petak ionako nitko živ ne radi. Zato sam došao u srijedu u sedam.

Ivana je već bila u redakciji. Sama je čistila stolove, jer je spremačicu pregazio neki pijani maloljetnik Tomosovim motorom. Stao sam pored nje i zagledao se u tetovažu: zmiju koja je nalikovala na mješanca kobre i poljskog guštera.

- Jel to boli?, pitao sam je.
- Šta?
- Pa to, tetoviranje.
- Malo, rekla je, zašto, hoćeš se i ti tetovirati?
- Da.

Skinula je važno svoj sako i odložila ga na stolicu. Zatim se okrenula po redakciji i potvrdivši činjenicu da smo sami, otkopčala hlače i svukla ih. Ostala je samo u prozirno ljubičastim gaćicama. Okrenula se i povukla ih.

- Vidiš ovo?, rekla je i pokazala srce na svojoj guzici, e to boli.
Srce je izgledalo groteskno ali, jebi ga, ipak je bilo srce. U njemu je pisalo neko ime. A tu je bilo i njeno dupe, veliko, bijelo, sočno s tek malim, jedva primjetnim, naznakama celulita.

- Šta, na guzici više boli?
- Ma ne, budalo, rekla je, vidiš šta piše?
Zagledao sam se pozorno.
- Zoki?
- Da, jebo te, Zoki!! U srcu je Zoki.
- I?
- A muž mi se zove Nino! Jesi zaboravio, idiote!?
Ostao sam bez teksta. Stari panker je zaista bio Nino.
- Otkud Zoki?
- Frajer me naguzio kad sam imala šesnaest, a ja ga na dupe istetovirala. Glupača. Poslije upoznam Nina, i udam se. Sad me neće s guza. Samo misionarski. Kaže da ga pseći položaj podsjeća da sam se karala i s drugima frajerima. A pseći mi je najdraži.

Nagnuo sam je nad stolicu i raširio noge.

- Šta radiš, jebo te?, zajauknula je.
- Reci vau - vau, rekao sam, meni Zoki ne smeta.
- Ajd dobro, rekla je, samo požuri. Znaš dobro da urednici dolaze u osam.
- Do osam, moja Ivana, stignem ja napisati i tekst.

Ipak u tom broju časopisa ni jedan moj tekst nije tiskan. Ali sam, makar samo jednom u svom kurčevom životu, radio ono što i urednici. Istina, sa Zokijem ispred sebe. Al ne smeta.

Božić, Ramazan i Buda labudova - Roklicer

U vrijeme mira ratnik napada sam sebe.
Nietsche

Šampo se drogirao otkad zna za sebe, snobovi su i dalje bili samo snobovi, a vrijeme je letjelo u p***u lijepe materine. Odavno sam prešao tridesetu i pun mi je k****c bio podstanarstva, posla, bivših i sadašnjih žena, djece, jebenog auta, smrada... Živio sam od pisanja, uglavnom loše. Šampo je govorio da mi je takav habitus, ma šta god to značilo. Volio je isticati da smo mi posljednji luzeri na ovom svijetu, posvemašno se svrstavajući u nepopularne gubitaše, marginalce, izrode, nihiliste, kretene, autsajdere i smradove. Bio je književni kritičar i objavio je dvije knjige osvrta na postmodernističku prozu. Da nije znao tako kvalitetno srati, ja bih ga ubio. Ovako je umro od predoziranja u mom veceu. Murja mi je htjela natovariti dilanje, ali nije išlo. Shvatili su da sam dosta lud i bez droge. Šampa su iznijeli u nekakvoj crnoj vreći, a moja žena, koja ga inače uopće nije podnosila, gotovo se ugušila od suza i naricanja. Rekla je, kad čovjek umre treba ga žaliti, ma kakav on bio za života. Nisam je shvatio, ko i prije što je nisam shvaćao. Klinci su bili u školi, a ja sam jedini žalio što propuštaju ovako dobru predstavu. Umalo sam se upišao. Inspektori su snimali moju zahodsku školjku ko da je jebena Pamela Anderson. Jedan od murjaka je zaključio da tvrdo serem, jer je školjka bila popucala u podnožju. Nisam mu zamjerio; da je pametniji ne bi bio policajac. Kada su otišli, svratio sam u omiljenu birtiju na konjak. Ubrzo sam zaboravio Šampa i špricu od koje je riknuo.

Šampo je umro pred sam Božić. Nisam vjernik, jebi ga, ali me ljutilo što je Šampo riknuo baš pred praznike u mom zahodu. Dobro je rekla moja žena da me ne poštuje. Inače ne bi srao u mom veceu. Mogao se, recimo, posrati i na nekom drugom mjestu, a ne da meni zasere Božić. Shvatio sam da je dobro što nikome nisam kupio dar. Tko zna koliko će ih još umrijeti do Božića.

U birtiji sam naletio na Hassa. Hass je musliman i nema pojma što su božićni praznici. Čestitao sam mu Ramazan, a on je naručio dva dupla konjaka.

- A šta je s muslimanskim postom?, pitao sam ga.
- Jebeš ga, grijeh dolazi iz usta a ne u usta., rekao je.
- Zašto si onda obrezao k****c?, zanimalo me.
- Nisam ja, nego neki mesar iz sela. Preko dana je radio u mesnici, a uvečer je u fušu rezao kurčiće. Taj je poskido kožica da je bez pol frke mog'o sašiti kolekciju kaputa za jesen & zimu., uzdahnuo je zavidno.
Konobarica je donijela dva dupljaka i mi smo nazdravili. Zatim je Hass stao čeprkati po svojoj torbi, od koje se ne odvaja već desetak godina. Ja sam u međuvremenu naručio još jednu rundu.
- A ti opet piješ., rekao je Hass ne vadeći glavu iz torbe.
- Ma kakvi.
- Samo se zajebavaj, znaš dobro šta je bilo prošli put.
Hass je mislio na ono kada sam umalo zviznuo od cuge i da nije bilo svih onih aparata, cjevčica, infuzija i jedne medicinske sestre koja mi je obečala fuk ako ozdravim, vjerojatno bih se danas hladio na gradskom groblju.
- Znaš da je umro Šampo?, rekao sam da popunim prazninu.
- Koji Šampo?
- Šampo, jebo mu ti mater, onaj narkić.
- Evo, našo sam., rekao je vadeći glavu i neke papire iz torbe. Nastavio je pružajući mi jedan letak: - A onaj narkić!? Šta je riknuo? Nek' je, ionako si govorio da ćeš ga ubiti.
- E jebiga.

Na letku je pisalo da promoviram knjigu poezije. Pisalo je:

„Gost književne tribine... Poeziju čita...Glavnu riječ i osvrt vodi Miroslav Šambić – Šampo.“

Dakle, Šampo vodi glavnu riječ, pomislih. Okrenio sam se gnjevno prema Hassu.
- Šampo je umro u mom veceu, debilu jedan!!!
Ma ko mu jebe mater. To nije razlog da si mi ne popijemo još jednu., rekao je i galantno pozvao konobaricu.

Vikend u planinama

Ženi sam tjedan dana unaprijed rekao za konferenciju u Ljubljani. Traje dva dana, rekao sam, i nemoj me zvati na mobitel. Nikad ne znaš, rekao sam, hoće li mobitel zazvoniti baš kada sam u nekoj gužvi, a s druge strane i impulsi trostruko više koštaju. Zvat ću ja tebe, dodao sam, na račun Novinarskog društva i to, rekao sam, nekoliko puta. Tek toliko da ne brineš.

U redakciji sam samo dvojici prijatelja rekao za izmišljenu Konferenciju europskih novinara u Ljubljani koji su mi trebali dati alibi ako žena što sazna. Ako bi takva konferencija i postojala, rekli su, ti vjerojatno ne bi tamo ni bio pozvan. Sigurno ideš negdje nešto jebati, pitali su. Morao sam potvrditi. Trebao sam saveznike za slučaj da ne daj bože nešto pođe po zlu. Pristali su samo zato što i oni varaju svoje žene.

Ines je nabavila rezervacije i pobrinula se za smještaj. Ines je moja nova ljubavnica, dvanaest godina mlađa od mene s izvrsnom guzicom i fantastičnim kapacitetom u ispijanju alkohola. Bila je apsolvent novinarstva i jedina, uz mene, koja je ušla u sobu gdje je samo nekoliko sati ranije gluhonijemi muškarac izrešetao svoju ženu, punicu i dvoje malodobne djece. Krvi i ostataka ljudskog mesa bilo je na svakom kvadratnom centimetru sobe. Dok mi je policajac u uniformi govorio u diktafon o načinu izvršavanja četverostrukog ubojstva, ušla je u sobu i detaljno fotografirala mjesto zločina. Policajcu smo dali dvjesto eura za ekskluzivu, a desetak novinara, uključujući i televizijsku ekipu, zadovoljili su se ostacima priče, čekajući pred ulazom trošne kuće. Mi smo prvi saznali i motiv (gluhonijemi muškarac je dobio triper od vlastite, gluhonijeme žene, iako on nikada nije jebao sa strane).

Ines i ja smo nakon reportaže otišli u obližnji kafić i popili osam litara bijelog vina. U to je vrijeme, priznala je, hodala sa svojim profesorom s fakulteta. On ju je tu večer zvao nekoliko puta, a ona je samo prekidala pozive. Više mi ne treba, rekla je, na jesen ću diplomirati. Otišli smo u njezin stan i popili još dvije litre vina. Predložio sam da prespavam kod nje, a ona je predložila da uopće ne spavamo.

- Ajmo se jebati cijelu noć, rekla je, bojim se da ću imati noćne more.
Pred jutro smo potrošili sve zalihe kurtona koje smo imali, pa smo ipak nešto odspavali.

Iako nisam nikakav romantičar, ja sam predložio vikend na planinama. Kao prvo, pretpostavljao sam, u nekoj vukojebini ne postoji šansa da naletim na poznato lice. Kao dva, opet sam pretpostavljao, moći su se opijati do besvijesti. I kao tri, i posljednje, Ines i ja ćemo bez žurbe iskušati sve seksualne fantazije za koje smo samo načuli da postoje.

Problem je izbio već na putu. Autobus – oldtimer s tridesetak klimajućih mjesta bio je vlasništvo novootvorene turističke agencije gdje smo uplatili «romantični vikend u planinama». Sigurno su ga jebeno jeftino dobili, jer je brujanje motora i zvižduk vjetra, koji je probijao sa svih strana trulog autobusa, posve zaglušilo zvuk Severine sa zvučnika. Osim propuha, sladunjavog smrada nafte i brujanja mašine, bilo je tu još dvadesetak unezvijerenih putnika mahom parova sa histeričnom djecom.

Vikend u planinama, kažem, bila je moja ideja. To mi je davalo ekskluzivno pravo da šutim kao p***a, da se ne žalim i ne serem nikome, pa čak ni samom sebi. I vjerojatno ne bih ni napisao ovu priču da se vikend u planinama nije odvijao po istoj, započetoj, putanji.

Kad su nas iskrcali iz horor autobusa u neku vukojebinu iz koje možeš pobjeći jedino ako te progone vukovi i bijeli medvjedi, pokazali su nam dvije drvene zgrade, brvnare, u jednako lošem stanju kao i naš vrli autobus.

- Ovo je restoran, a ovo prenoćište, rekao je vozač i odmah nestao.

Ušli smo u ono za što je rekao da je restoran.
Olinjala konobarica s venama na nogama, poput kablova trofazne struje, točila je domaće vino. Nekoliko dječaka i djevojčica uputilo se na sanjkanje, žene u provjeru soba, a muškarci su se uglavnom nagurali uz šank.

Odmah sam primijetio markantnog muškarca u Nike trenirci, Nike tenisicama i Nike kapi. Rekao je jakim bosanskim akcentom;

- Mujo paz' sestru, a ti Dijo, sine, slušaj brata. Nemo' da ja mora intervenisat.
Mujo je bio dječačić od sedam – osam godina, a Dija djevojčica od svojih pet. Poslušno su klimnuli glavama i nestali. Otac, za kojeg sam kasnije saznao da se također zove Mujo, ispratio ih je pogledom a zatim se, svom svojom Nike širinom okrenuo za susjedni stol za kojim je sjedila napadno našminkana plavuša. Tiho, ali očito nedovoljno tiho, rekao je:

- Jebali mater svoju, valjda će izdržat sat vremena.

Pokupio je pivo sa šanka i prišao stolu.

- Pa đe s' ba? Ša ima?

Poljubili su se, a ja sam zatražio Tuborg. Konobarica s kablovima na nogama nagnula se i dodavši mi pivo, prošaptala je:

- To mu je ljubavnica. Dolaze svaki vikend, a djecu vodi ko alibi, pred ženom.

Tako ona ništa ne sumnja.
Nije loša ideja, pomislio sam, i iskapio pivo. Piva je brzo nestalo, pa sam zajedno s još nekoliko razočaranih posjednika testisa prešao na vino. Ines je za divno čudo popila samo litru bijelog i izišla van.

- Nije mi dobro, rekla je, idem malo prošetati.
- To je od sumpora u vinu. Ima ga previše., rekao sam tek tako.

Nestala je iza neke vijugave stazice.
Večer je brzo došla, a ja sam ostao sam s još jednim, klinički mrtvim, pijancem. Platio sam račun i izišao. Snijeg je lagano bijelio cestu kojom smo došli.

Pronašao sam sobu 205 i otvorio vrata. Čuo sam šumove u kupaoni i otvorio vrata. Ines je sjedila na školjci, zgrčenog lica i još rasturenijeg tijela.

- Koji ti je k****c?, pitao sam što suosjećajnije.
- Dobila sam tetku. Baš danas, j***m ti. Tjedan dana ranije, valjda od stresa, koji k****c.
- Šta si dobila?
- Tetku, idiote, tetku!
- Ne shvaćam.
- Pa dobro, oženjen si, hvališ se da si pojeb'o pol grada, a ne znaš što je tetka!?…MENSTRUACIJA, MENGA, RUSI…
- A toooo.

Zatvorio sam vrata. Soba je imala veliki krevet, ormar i uokvireni karton umjesto slike koji je na krivo visio iznad kreveta. Skinuo sam se i legao. Bar je toplo, mislio sam.

Jebeš ga, nisam pijan; očito neću ni jebati; pa bar ću se naspavati, mislio sam. U to sam začuo lagano podrhtavanje zida iza sebe. Slika - karton se srušila. Zatim su počeli dopirati sve glasniji zvukovi iz susjedne sobe. Seks, mislio sam i skoro zaplakao, neko žestoko jebe, dok ja polupijan čekam ljubavnicu s tetkom.

Ines se uskoro vratila iz kupaone. Izgledala je odvratno.

- Boli me, u božju mater. A nemam tablete. Da samo zaspim što prije…
- A…? Bar malo, onoga…?
- Koji si ti bolesnik!!??… Ma marš u p***u materinu, idi spavati.
- Daj mi bar popuši, čuješ one tamo… Digo mi se, j***m mu…
- Nemaš šanse., rekla je, - Jebi ga, stari, nemaš sreće…RUSI ! RUSI SU DOŠLI!
Legla je do mene i pomirljivo me poljubila u obraz.
- Ajd spavaj, bit će još seksa. Ne mogu ti pušiti jer ne bi bilo fer da samo ti uživaš. Znaš da se napalim i na samo ljubljenje…a što ću onda? Krvarim ko svinja…, rekla je i okrenula se na drugu stranu.
- Laku noć.
- Laku noć.

Zaspala je za dvije minute. Hrkati je počela za pet. Pregradni zidovi između soba su bili tako tanki, kao da se od kartona građeni. Osluškivao sam ne bih li još što čuo iz susjedne sobe. Sve je utihnulo, kao u paklu. Osim hrkanja.

Negdje u noći probudilo me je tiho jecanje. Prvo sam pomislio da je Ines. Ali Ines je samo hrkala. Zatim se vratilo lagano podrhtavanje zida i čudan zvuk škripanja kreveta. j***m ti, pomislio sam, ovi se j**u ko zečevi. Ovaj put je trajalo desetak minuta. A onda sam začuo dobro poznati glas:

- Joooj, jebo te, bona, svršio sam iz gujsce. Sve me trnci prošli niz krsta.
Zatim je uslijedilo neko meškoljenje, pa tihi glasovi, i na kraju otvaranje vrata. Koraci, njih pet – šest, zaustavili su se uz zid nasuprot onoga do kojega je Mujo maločas svršio iz guzice. Kvaka je učinila tap – tap. Zaključano. Tiho kucanje. Glasno kucanje. A onda tihi Mujin glas:

- Mujo sine, otvori, babo je…Mujo, probudi se, Mujce, sine…babo je došo…
A onda nešto glasnije:
- Mujo, Dijo, jebali mater svoju, šta ste se zaključali? Jesam lijepo reko da idem samo na pivo? Otvorte ta vrata da ih glavom ne razbijem…

Nastala je pauza od tridesetak sekundi. A onda je uslijedio tihi Mujin monolog kojega nisam u potpunosti čuo:

- Pa da, djeca se umorila, izvuko ih zrak…A šta su se zaključali, lijepo sam reko, Mujo pazi na Diju, operite se i lezite spavat, nemojte zaključat vrata…A oni k****c, jebo djecu, glupi na mater svoju…

Nakon nekoliko sekundi, Mujo je pokucao na druga vrata, ona iza kojih ga je čekala ljubavnica. Ovaj put su se vrata otvorila, i začuo se dobro poznati naglasak:

- Ajd skini se i vrati u krevet. Ponovit ćemo ono. Ne mogu djecu probudit.

Ne znam koliko je još ostalo do zore, ali u cik zore sam se probudio. Probudilo me je ugodno iznenađenje jer sam vidio Inesinu kosu između svojih nogu. Usisavala ga je s velikim entuzijazmom.

- Samo ti svrši matori, rekla je, ja ću ispljunuti u maramicu. Sanjala sam da vodimo ljubav, čak sam i zvukove čula, što mi se nikada ne događa… Moram ti popušiti jer ću osjećati grižnju savjesti.

Mujo, hvala ti kao bratu, pomislio sam i zatvorio oči. Pretvarao sam se da spavam. Čak mi se u jednom trenutku vikend u planinama učinio i romantičnim. I nek mi još neko kaže da nisam romantičar!

Pisma dobrih ljudi - Roklicer

http://img412.imageshack.us/img412/1074/robertroklicerumjetnikpl7.th.jpg

> Dobar dan, moje ime je Basmati Kasaar. Ja patim od rijetke i
smrtonosne bolesti, losih ocjena, ektremne nejebice, straha da cu biti
kidnapiran i da cu biti pogubljen analnom egzekucijom nakon sto me
proglase krivim da sam forwardirao 50 milijardi jebenih chain lettera,
koje sam ja dobio od ljudi, koji zapravo vjeruju, da, ukoliko se pisma
proslijede dalje, da ce jadna 6-ogodisnja djevojcica iz Nepala, kojoj je
izrasla sisa na celu, skupiti dovoljno novaca, da ju ukloni prije negoli
ju seljacine roditelji prodaju u lokalni cirkus kao nakazu.

> Da li vi zaista vjerujete da ce Bill Gates pokloniti 1000 dolara vama
i svakom drugom kojem ste forwardali "njegov" e-mail? Kako mozete biti
tako glupi?

> Woohoo, pazi ovako. Ako nastavis skrolati i zazelis zelju, ja cu
spavati sa svim komadima iz zadnjeg broja Playboya! Koja hrpa sranja. U
prijevodu, ova poruka je jedno veliko JEBITE SE svim ljudima koji nemaju
nista drugo za raditi osim slati glupe chain lettere.

> Mozda ce zlocesti virtualni patuljci doci u moj stan i silovati me
preko noci jer nisam nastavio lanac srece koji je zapocet 5. godine
poslije Krista, a koji su u nasu zemlju donjele Rumunjske prostitutke
noseci ga u cmaru preko granice, da bi izbjegle sve kontrole, te ukoliko
se taj isti lanac nastavi do 3000. godine, uci ce u Guinessovu knjigu
rekorda kao najduzi period ekstremne gluposti. Tko ih jebe.

> Ljudi, ako bas zaista morate forwardati takve stvari, potrudite se da
bude bar malo zabavno ili smijesno.

> Vidio sam na tone lanaca tipa "posalji ovo na e-mail 50 svojih
prijatelja,pa ce jedna jadna i izmucena dusa dobiti 50 lipa od
velikodusne, "imucne osobe". To me ne zanima.

> Upotrijebite malo svoj mozak i razmislite sto zapravo postizete i tko
dobiva korist ili stetu od slanja tone takvih e-mailova. Velika je sansa
da vi dobivate - NEpopularnost.

> CETIRI OSNOVNE VRSTE CHAIN LETTERA:
> LANAC TIP 1:
> Zamisli zelju!!!
> Ne, zaista, zamisli jednu zelju!!!
> Ucini to, ili nikad neces izaci sa svojom simpatijom!!!
> Ne to, perverznjaku jedan!!!
> Je li ti se prst umorio?
> STANI!!!
> Zar nije ovo bilo zabavno? :)
> Nadam se da ce ti se zelja ispuniti :) E, sada, da bi se osjecali
> krivima, evo sta cu ja uciniti.
> Prvo i osnovno, ako ne posaljete ovaj e-mail na 8035 e-mail adresa u
narednih 5 sekundi, silovat ce vas pobjesnjela bradavicasta svinja, te
ce vas nakon toga baciti s nebodera na hrpu starog zeljeza. To je
istina!!
> Ali, pazite, ovo pismo nije varka kao sva ostala ovog tipa sto
dobivate! OVO pismo je ISTINITO!! Zaista!!!
> Evo pravila:
> * Posaljite ovaj e-mail 1 osobi: 1 osoba ce biti nadrkana na vas jer
ste joj poslali glupi chain letter.
> * Posaljite ovaj e-mail 2-5 osoba: 2-5 osoba ce biti nadrkano na vas
jer ste im poslali glupi chain letter.
> * Posaljite ovaj e-mail 5-10 osoba: 5-10 osoba ce biti nadrkano na vas
jer ste im poslali glupi chain letter, te ce pokrenuti zavjeru protiv
vas i vase obitelji.
> * Posaljite ovaj e-mail 10-20 osoba: 10-20 osoba ce biti nadrkano na
vas jer ste im poslali glupi chain letter, te ce vam zapaliti kucu.
> Hvala i sretno!!!!
>
LANAC TIP 2:
> Dobar dan, i prvo bih se zelio zahvaliti sto ste odvojili par minuta
da procitate ovaj e-mail. Postoji jedan izgladnjeli djecak koji zivi u
Dungorutiglopertominisku, te on nema ruke, nema noge, nema roditelje,
sto znaci da nema gola govna. Zivot ovog djecaka bi mogao biti spasen,
buduci da, svaki put kada se ovaj e-mail proslijedi dalje, 1 dollar se
donira "Udruzi Za Izgladnjele Djecake Bez Nogu, Ruku i roditelja iz
Dungorutiglopertominiska". Ali zapamtite, iako mi, u stvari, nemamo
apsolutno nikakav nacin da brojimo poslane e-maile, i iako je ovo gomila
govana i sranja, vi ipak ovo posaljite dalje. Posaljite ovo na 5 e-mail
adresa u narednih 18 sekundi. Ali, ne zaboravite, ako slucajno ovo
posaljete na 4 ili pak 6 adresa, djecak ce momentalno umrijeti. Hvala
jos jednom i sretno!!!

LANAC TIP 3:
> Pozdrav svima!! Ovaj lanac srece postoji od 1864. To je apsolutno
nevjerojatno, jer u to vrijeme nije bilo kompjuter niti e-maila, a
vjerojatno ni toliko idiota koji nemaju nista drugo raditi nego slati
takva pisma.
> No, da vam objasnim kako ovo radi: Posaljite ovaj e-mail na 13.000
adresa u narednih 12 minuta i 30 sekundi ili ce vam se desiti nesto
zaista strasno.
> * Stravicna prica broj 1:
> Mtunda Geke se vracala jedne subote iz skole. Par dana prije toga
primila je ovakvo pismo ali nije obracala paznju na njega. I tako, na
putu kuci, zapela je na živicu i pala u kanalizaciju kroz otvorenu
sahtu u more govana. Nakon sto su ju uspjeli izvuci, odvratno je
smrdila, no to nije bilo sve. Ona je kasnije umrla.
> Pazite da se to ne desi i vama!!
> * Stravicna prica broj 2:
> Morik Blip, 13-ogodisnji djecarac je dobio ovakvo pismo na svoj e-mail
ali ga je zanemario. Kasnije, tijekom istog dana, njega i njegovog
ljubavnika udario je auto dok su setali drzeci se za ruke. Oboje su
poginuli i otisli u Pakao, gdje su osudjeni da do kraja Vjecnosti jedu
zohare.
> Pazite da se to ne desi i vama!!
> Mogli biste zavrsiti kao Mtunda ili Morik. Jednostavno posaljite ovaj
e-mail svim svojim supcima prijateljima i sve ce biti u redu.

> LANAC TIP 4:
> Evo jedne pjesme sto sam sastavio. Posaljite ju svim svojim
prijateljima.
> Prijatelji
> Prijatelj je onaj na kojeg se uvijek mozes osloniti Prijatelj je onaj
> koji te voli iako smrdis na govna a iz usta ti smrdi kaoda si jeo
hranu za macke.
> Prijatelj je onaj koji te voli iako si ruzan kao gubava vjestica
> Prijatelj je onaj koji pocisti za tobom kad povracas pijan.
> Prijatelj je onaj koji ostane s tobom iako se samo zalis na svoj
> jebeno glup i dosadan zivot Prijatelj je onaj koji se pretvara da te
> voli iako u stvari misli da bi najbolje bilo da te siluju ludi
orangutani te da te onda bace krvolocnim psima.
> Prijatelj je onaj tko cisti tvoju WC skoljku usisava tvoj dnevni
boravak i placa tvoje racune.
> Prijatelj je onaj tko ti salje lance srece u nadi da ce mu se zelje
ostvariti.
> Proslijedite ovo pismo! Ako to ne ucinite, nikad vise necete imati
curu/decka!!!

> Zakljucak?
> Nemojte ljutiti ljude naturajuci im griznju savjesti radi tifusara iz
Botswane koji nema zube, a koji se brine u slonovima zadnjih 27
godina svog zivota, te ciji je zadnji spas 5 centi koje ce dobiti svaki
put kad netko klikne 'forward', i prijetiti im da ce zavrsiti kao Mtunda
ili Morik.
> E, sad posaljite ovo svima u naredne 3 sekunde.
> Inace ce vam se nesto strasno desiti.
> I nikad, ama bas nikad vise, necete se seviti:-)

Žena Josefa K.

Probudio sam se negdje u noći. Zatrčao sam se u zahod, jedva stigao podići zahodsku dasku, i rigao nekoliko minuta. Kad sam se vratio u sobu primijetio sam da su me Josef i Lidy svukli do gaća, namjestili mi krevet u dnevnom boravku, a oni se sami povukli u spavaću sobu.

Kako sam se našao u, gotovo nepoznatom, stanu slikara Josefa K. i njegove supruge Lidye K.?

Josef je akademski slikar, pomalo lunaran tip (svi akademci su takvi), koji je u jednom trenutku pomislio da može svijet prikazati i kroz svoje stihove, a ne samo kroz akvarele koje prodaje na tržnici za 15 dolara.

Večer smo proveli zajedno, on, njegova žena Lidy i ja. Slušao sam Josefove stihove. I napio se. Što od muke zbog patetičnih stihova, što od besplatnih rundi.
Poslije sam mu, dakako s predumišljajem, rekao da su mu stihovi prekrasni, da je talentiran (rekao sam, da budem precizniji; talentiran si u p***u materinu!), i da samo nastavi dalje s pisanjem.

Daleko ćeš dogurati, rekao sam. (U stvari, samo sam želio da mi plati još koje pivo, što je razumljivo na moj status nezaposlenog alkoholičara.)

Nakon petnaestak besplatnih rundi, pao sam u komu. Josef i Lidy nisu. (Bili su trijezni zbog kava koje su pili).

I eto me, našao sam se u njihovom stanu. Svučen do gaća. Više nisam mogao zaspati. Upalio sam televizor i stao okretati programe na daljinskom upravljaću.

Naletio sam na jedan njemački kanal gdje se prikazivao porno film. Scena se odvijala u motelskoj sobi negdje u Teksasu, a osim debele crnkinje u filmu su igrale i dvije zgodne plavuše i jedan prištićavi klinac. Bože moj, kako sam mu zavidio. Toliko sam se unio u radnju filma (zapravo se radilo o čistoj jebačini), da sam umjesto prištićavog idiota (s osrednjim kurcem) vidio sebe u glavnoj roli.
Odgegao sam se u kuhinju i uzeo limenku piva. Nakon nekoliko gutljaja i još jedne scene, ovaj put lezbijske - i to u hangaru kraj olinjalih konja - odlučio sam proviriti u spavaću sobu mojih domaćina. Stajao sam kraj otvorenih vrata sobe i zurio u njih. Čvrsto su spavali. Iako su bili do grla pokriveni, Lidy je preko svog pokrivaća prebacila nogu. Gledao sam u njezinu nogu i slinio. Uzdahnuo sam, onako kako samo ja uzdahnuti mogu, i zatvorio vrata.

Tik do njihove sobe sjeo sam na parket i zapalio cigaretu.
Lidy je rasna žena, mislio sam, sa svojih tridesetak godina iz koje, u svakom trenu, izbija čisti seks. Josef, možda koju godina stariji od nje, kršni je Mediteranac, nasljednik manje garsonjere u središtu Grada, i titulom akademskog slikara. Iz njegovih ofucanih pjesama razabrao sam nekakvu tugaljivost, prije svega za jalovošću vlastitog tijela.

Znao sam (zapravo sam pretpostavljao) da je impotentnan. Čemu mu onda, pitao sam se, služi tako rasna žena, kao što je Lidy?

Kad sam se digao s parketa, odlučivši se za nastavak porno filma, kriknuo sam. Iza mene je stajala ona, Lidy. Bila je samo u maijci kratkih rukava koja joj je sezala do koljena. Poledala me je krmeljivo. Zijevnula je i protrljala oči.

Oprosti, jesam te splašila?
Skoro sam se usrao.
Nasmijala se.
Čula sam da si otvorio vrata naše sobe. Jesi li trebao nešto?
Krenuo sam prema sobi. Pratila me je.
Ne, fulao sam zahod., lagao sam kao pas.
Sjeli smo na krevet. Na televiziji je igrao drugi film. Novi pornić. Gledali smo ga jedno vrijeme. A onda se ona okrenula prema meni.
Jesi za jedan joint?
Kimnuo sam glavom. Ustala je i došla do regala s knjigama. Između Kurana i Biblije izvukla je Religije svijeta, otvorila jednu stranicu i uzela malu vrećicu s travom. Vratila se do kreveta, sjela i zafrkala joint. Vješto ga je zalizala, i zapalila.

Imaš dobre noge., rekao sam nakon prvog dima.
Aha.
Kad sam se onesvjestio?, pitao sam, pružajući joj joint.
Uvukla je dim, progutala ga i začepila nos. Krv joj se slila u lice.
Nakon trinaeste pive, naručio si votku. Ta te je kombinacija ukomirala., rekla je i ispustila zrak. Dodala je;
Mogu uzeti malo tvog piva?
Ne možeš, odgovorio sam kratko, a ona je samo uzdahnula.
Tko me je skinuo?
Nasmješila se.
Ja sam te htjela svući, ali mi Josef nije dao. Ljubomoran je, staro pseto., nasmijala se.
Seljačina., prokomentirao sam na njezino zaprepaštenje. No, nije mi ništa odgovorila na uvredu. Uskoro je joint bio pri kraju. Oblizala je usne.
Žedna sam, jebiga. Ne da mi se do kuhinje hodati.
Pogledala je u moje pivo. Ustao sam i donio joj limenku iz hladnjaka. Hvala. Baš si drag., rekla je.
Sjeo sam bliže njezinim nogama, i prstima ruke, kao nehotice, dodirivao je.
Činilo se da to nije ni primjećivala. Joint ju je razvalio. Samo je buljila u pornjavu. Ja nisam ni osjećao učinak pušenja. Kao i uvijek, imao sam zakašnjelu reakciju. Njena otupljenost mi je davala hrabrost, pa sam s radom prstiju nastavio nešto smjelije. Na ekranu se sisata brineta derala s dva klipana. Dahtala je uspaljeno, a klipani su, kako i priliči, nonšalantno odrađivali svoje. Valjda sam u tom trenutku zavukao ruku u Lidyne gaćice. Shvatio sam to kada sam čuo blop - blop. Pogledao sam je. Glavu je zabacila unatrag i tiho jecala. Noge je raširila kao gimnastičarka. A ja sam i dalje činio blop - blop.
Ajmo se jebati., rekao sam i izvukao prste.
Ne, ne, još, još..., stenjala je.
Skini se da i ja umočim., odlučno sam rekao.
Trgla se. Bijesno je povukla maijcu na koljena.
A Josef? Što ako se probudi? Ubit će nas obadvoje!
Ma kakav Josef! Vidiš da spava.
Neću.
Šta nećeš?
Neću se s tobom jebati!, derala se.
Šuti kurvo, probudit ćeš ga! Dobro, ako nećeš, nemoj!, sad sam se i ja derao uvrjeđeno. Uzeo sam pivo i stao ga natezati. Uskoro je limenka bila prazna, pa sam otišao po drugu. Lidy je samo sjedila i gledala u pornić. Više nije bila ljuta. Bila je ponižena. Nakon nekog vremena se javila. Glas joj je bio pomirljiviji.
Jesi za još jedan? Da smotam?
Kimnuo sam:
Može, samo ga jače zasoli, onaj prvi je bio slab.
Zasolila ga je pošteno. Neprestano smo se izmjenjivali, od ruke do ruke, od usana do usana. Spržili smo ga na brzinu. Taj me je pukao. Zavalio sam se na kauču i meditirao. Onda mi je želudac zakrulio. Gladan sam, imaš što za pojesti?, pitao sam je. Nije odgovorila. Okrenuo sam se s teškom mukom i pogledao je. U polulezećem položaju, naslonjena leđima na jastuk, raširenih je nogu masturbirala. Ustao sam i otišao u kuhinju. Našao sam sasušeni komad salame i malo sira. Sve sam to ubacio u usta i nesažvakano progutao. Vratio sam se u sobu. Lidy je još okretala prstom po pičkici. Sjeo sam do nje, maknuo joj ruku, svukao gaćice i blago razmaknuo noge. Nije me primjećivala. Svoje sam gaće samo malo spustio, tek toliko da mogu izvaditi malj. Ugurao sam joj ga. Ciknula je i otvorila oči.
j***m ti mater, silazi s mene!

Šuti! Spavaj dalje., rekao sam dok su mi se bokovi jednakomjerno pokretali.
Zatvorila je oči, dišući sve dublje. U jednom me trenutku noktima zaderala po debelom mesu. Suze su mi krenule na oči. Ali nisam prestajao. I dalje sam radio klip - klap, klip - klap. A onda je ispustila cijuk: ijjjjjjjj....aaaaa. Bolno je svršila. Ja, međutim, ne samo što nisam prestajao, nego sam i ubrzao pokrete. Udarao sam sve silovitije, a prasci su se zatomnjavali u tekućini koju je ispuštala. Radio sam kao radnik na pruzi, kao rudar u iskopini. Ona je uvijek ponovo ispuštala cijuke, svaki put drugačije. Jednom je sličilo na cviljenje automobilskih guma, drugi put na otvaranje vrata u autobusu, treći put na frontalni sudar cisterni... Bio sam sav mokar od vlastitog znoja i njezine mokraće. Ali nisam mogao svršiti. Nešto mi je nedostajalo. Nešto što mogu osjetiti. Zadigao sam joj maijcu i krenuo rukama prema grudima. Ustuknuo sam.
Malj je ispao iz rudlavog otvora. Ustao sam i šokirano gledao u prizor ispred sebe. Lidy je nedostajala jedna sisa! Lijeva. Na tom su mjestu bili samo ožiljci.
Šta je ovo? Gdje ti je sisa, p***a ti materina?, tiho sam opsovao, plašeći se valjda i sam pitanja.

Trgnula se. Shvatila je gdje je. Shvatila je da sam otkrio njezinu tajnu. Brzo je povukla maijcu. Ožiljci su nestali.
Nigdje., nerazgovjetno je odgovorila.
Strovalio sam se do nje, na kauč. Lagano se vraćao život u sobu. Lagano, ali postojano. Nestalo je čari. Ostao sam samo ja i Lidy, žena bez lijeve sise.
Imala sam rak na dojki. Operirali su me s dvadeset i dvije. A onda još jednom. Na kraju su je odrezali., napokon je izustila.
Jebote, oprosti, nisam znao.

Nakon operacije sam doživjela psihički slom. Bila sam skoro godinu dana u bolnici. Kljukali su me sa svim mogućim pilulama. Bila sam luda. Josef me je spasio. Tko bi se drugi oženio sa mnom.. sa mnom... Nakon zračenja više nisam sposobna ni roditi.
Zatulila je. Prišao sam joj i zagrlio je.
Jebiga, život nije milostiv.
Jedino me Josef razumije, auuuu, auuuuu....
Stavila je glavu na moje rame i plakala. Niz leđa su mi se cjedile njezine suze. Ridala je i ridala, i ridala, a ja sam samo šutio. Tu i tamo sam procijedio neku glupost, kao: život ide dalje, ništa ti ne fali ni sad, ili uopće se ne primijeti da nemaš tu drugu sisu, jebeš djecu, tko još treba balavce...

Valjda ju je to utješilo, jer me je ubrzo počela ljubiti po ramenu. Ispočetka se činilo da me samo briše od slina i suza, a zatim je jezikom oblizivala sve veći dio mog tijela. Krv mi je počela kolati čak i u ono mjesto u kojemu je maloprije nestalo života.

Vratio sam se u formu. Malj je stajao uspravno, oslobodivši se spona uskih gaća. Nježno sam je dohvatio za kosu i povukao na malj. Usta su se širom otvorila i začas ga je progutala. Malj je nestao, baš kao i njezina dojka.

Probudio sam se sam. Lidy se nakon, reklo bi se ipak kakvog - takvog, seksa povukla u spavaću sobu, kod Josefa. Oprao sam zube s kaladontom, bez četkice i puno grgljanja. Potražio sam žilete, ali ih nisam našao. Zadovoljio sam se s dužim umivanjem.

Bilo je pola deset. Provirio sam u njihovu sobu. Spavali su. Bili su zaljubljeni, i to mi se sviđalo. Nisam poznavao puno zaljubljenih parova.
Odjenuo sam se i tiho izišao. Žurio sam na tramvaj.

Ipak me je žena čekala s večerom od sinoć i sigurno se do sad već zabrinula.

Ajmo da se kladimo - Roklicer

Oklada

Isuse bože možda sam ja totalni idiot, ali ne razumijem, da me jebeš u guzicu, koja je to usrana knjiga koju sam pročitala ovo ljeto na moru?!!, rekla je Sanja duvajući posljednje ostatke jointa.

Možda si čitala nekog našeg pisca…, rekao sam ja, očito napušen.
Ma je k****c, ovaj je bio dobar., rekla je Sanja.
A šta sam ja onda, kurvo? Loš pisac? Nemoj da ti sad j***m mamu!, rekao sam mirnim tonom makedonske marihuane.
Ti si bolji jebač od pisca, a još bolji pizdolizac od jebača, a bolji…
Prekinuo sam je otkopčavši patent na hlačama.

Gledaj ga kučko, rekao sam, i crkni, jer ga više nećeš dobiti! Jesi li čula?!
Zaboli me ona stvar za tvoj kurčić., rekla je i ugasila ostatak jointa u pepeljaru. Uostalom, nastavila je, takve kao ti mogu naći na svakom koraku.
Ajmo se kladiti da ne možeš., rekao sam poprilično siguran u sebe. Ajde da se kladimo da ću ja naći prije bolju p***u nego ti frajera!
Oklada je pala.

Isto vrijeme, isti kafić, iste šanse:
Čao mala, ja sam filmski glumac, imaš zgodno lice, bi li došla na probno snimanje?
Zdravo mačak, si sam? Znaš šta, ja ti se palim na frajere s lijepom guzom, a tvoju sam odmah zamijetila na ulazu.
Slatka mala, jesi za cugu?
Hej, jel' se mi poznamo s faksa?
Ja sam poznati pisac, a ti si…?
Dečko, jel' ti to nosiš pištolj il' ti je drago što me vidiš?

Nakon sat vremena:
Čuj dat ću ti sto eura da te poševim pred onom kurvom, jel može?
Popušit ću ti badava, samo da onaj pijani idiot gleda…?

Dva sata kasnije u njezinom stanu, opet ona i ja. I samo ona i ja.
Sjetila sam se koja je knjiga! Bila je to…
Ma marš u pizdu materinu i ti i književnost, sto puta sam ti rekao da ne pričaš o knjigama dok svršavam! Sad si mi opet, i to već stoti put, sjebala ugođaj dobre jebačine!

Pripreme

Isključivši se od vanjskih zvukova, posljednji sam put uvukao dim, zadržao ga nekoliko sekundi između nepca i lijevog plućnog krila te uz krik ranjenog medvjeda skotrljao svoju vizuru u raspon šlica. Mali, za kojega se toliko brinem, ne očekujući ikada povrat uloženoga, jer k****c nakon 25 godina više ne raste, počeo je misliti svojom glavom. Pokupio sam ostatke trave s pete stranice dnevnih novina, brižno smotao paketić, i dokrajčio ostatak vinjaka iz čaše.

Kako mi Bog nije namijenio veliki k****c, svu pažnju usmjeravam da Malom izlijećim ovaj kompleks. Najteže je biti psihijatar vlastitom pimpeku. Poznato je da se niži ljudi često bave bildanjem za nadomjestak onih nekoliko centimetara koliko su udaljeniji od vlastitih šešira. Kepeci koji se ne bildaju nose frizure iz šezdesetih, čizme s duplim džonom, ili, u slobodno vrijeme, glume Napoleone u hodnicima kakve ludare. Svatko prema vlastitom izboru.

Važno je jedino izliječiti komplekse.

Spreman na suradnju s vlastitom muškošću, u borbi protiv nametnute nam nepravde, otišao sam u zahod isprazniti crijeva, oprati zube, poravnati dlake na bradi, pazuhu i prsištu, pogledati se naposljetku u zrcalo, i sam sebi u oči reči - umri muški. Svaka moja potraga za posrnulim ženama iz grada, bila je praćena istim ritualom. Besprijekorni izgled nisam, niti ću ikada imati. Ali uvijek si mogu priuštiti prazna crijeva, blještavo plombirane zube i uglađene dlake na bradi, pazuhu i prsištu. Posljednji, ali zato ništa manje važan dio rituala - pogledati se u oči - zapravo je više psihološke naravi. Ako imaš muda to učiniti, znači da si spreman na sve. Osim na seks s muškarcima. A tolika muda stvarno nisam imao.
Od silnih obveza u zahodu umao sam zaboravio na prezervative. Zapravo me je jebao i udomaćen karijes na kutnjaku koji u dodiru s kaladontom projicira slike užasa u mojoj glavi. Zadnji pregled kod zubara, zakazan u petak 13. svibnja, nije održan. To je prijepodne moj zubar u svom novom Jeep Chirokiju, s dvadeset godina mlađom ljubavnicom i pacijenticom, kojoj je, uzgred budi rečeno, odavno ugrađena švicarska proteza, naletio na teretni vlak iz Munchena. Doktor Roth je zbog tog slučaja ostao bez glave, a ja se i dalje patim s karijesom. No, ne zamjeram mu, ostati bez glave nije mala stvar. Pogotovo ako ti glava završi u torbi krezubave ljubavnice.

Prezervativi marke Durex odavno su postali moj zaštitni znak. Netko nosi Rolex, netko Jin - Jang, žene obično Always, a ja Durex Classic. Ni za živu glavu ne napuštam stan bez plave kutijice Durexa. To mi stvara sigurnost, pospješuje samokontrolu, ubrizgava adrenalin i osjećaj superiornosti, ukratko Durex je najbolji lijek za fobiju o spolno prenosivim bolestima i neželjenim alimentacijama. Samo dva puta sam izišao u grad bez prezervativa, ali i danas, svakoga prvog u mjesecu na šalteru poštanskog ureda uplaćujem alimentaciju na meni nepoznatu adresu pri čemu se instiktivno primam za debelo meso posve uvjeren kako nikada neću zaboraviti onih dvanaest injekcija penicilina zbog akutnog tripera. Bog je jedan, život je samo jedan, a dupe zbog toga trpi dvanaest puta. Kad čovjek doživi takvo jedno prosvjetljene, onda mu je prava utjeha pročitati na kutijici Durexa - Seal of Quality - 100% provjereno. Ziher je ziher, kako je rekao jedan samoubojica skačući na glavu s televizijskog tornja visokog 267 metara.

Osnove predigre sam svladao onoga trenutka kada sam našao neotvorenu kutiju cigareta. Zadnji se dio mozaika složio i napokon sam bio spreman. Trava je bila u desnom gornjem džepu, rizle tik uz paketić, u drugom džepu cigarete i nešto novca, Paloma maramice u hlaćama, prezarvativi u pretincu s dokumentima, dlake na mjestu i karijes na kutnjaku. Sve je bilo usklađeno, osim jedne stvari. Nisam imao plan. Najmanje mi je trebalo da onako napušen i zaliven vinjakom besciljno tumaram gradom. Trebalo je razraditi taktiku, osigurati brzu logistiku i stvoriti mrežu rezervnih pozicija za hitno prebacivanje s manje uspješnih položaja na one učinkovitije. A ja sve to nisam imao. Kako su telekinetičke sposobnosti jointa oslabile, tako svoj kreativni dio mozga nisam uspio pomaknuti u željeni smjer. Onako odjeven u tamnoplavi sako, za kojega moji znanci tvrde da ću ga nositi i na vlastitom sprovodu, natrpan potrebnim rekvizitama za izlazak, vratio sam se u secesijsku fotelju, utučen zbog spoznaje o vlastitoj neorganiziranosti.

Istina, uvijek sam imao mogućnosti nazvati neku od bivših, pitati je što radi eto - baš - večeras i kupiti bocu jeftinog vina kao ulaznicu za siguran seks. Mogao sam čak otići i u jednu od periferijskih birtija gdje se za Milka čokoladu može dobiti vlasnikova baka u tangicama, svjetlo - roze grudnjaku i tirolskim šeširom na pundži. Za štangicu više, baka bi na harmonici odsvirala i neku od francuskih šansona. Sve su to bile mogućnosti koje je ovaj grad pružao meni, a samo bi najgori pesimisti ostali doma i drkali. Mada se i meni zna desiti da imam depresivnih trenutaka u životu, takve dane najbolje zaboravljam. Stoga sam, iscrpivši krajnje mogućnosti izlaska iz ovoga problema, pokušao uz pomoć tek srolanog jointa naći neku manje jednostavnu kombinaciju. Uhodan put uvijek je manje zanimljiv od neprokrčenog. Vlastita žena uvijek deblja od susjedove. Joint je arbitar, a Bog svjedok.

Nakon nekoliko dimova bio sam razvaljen, i još nekoliko svjetlosnih godina udaljeniji od rješenja. To da sam netaktičan, jasno mi je od rođenja kad sam se rodio s malim pimpekom, ali mi nikada tako dugo nije trebalo da odustanem. Ako sam i po čemu bio odlučan, to je odlučnost za odustajanjem. Odustajao sam od stvari kada se tome nitko nije nadao. Pa čak ni ja. Tako sam dao otkaz u jednom poduzeću baš kada su me unaprijedili, odustao sam od povoljnog kredita, odustao od ljubavi, od novog auta, svega. Ne znam ni sam zašto, ali tu večer nisam želio odustati od seksa s nepoznatom. Tome se svakako nisam mogao oduprijeti. Nov zadah, friška krv, nekoliko minuta hrvanja sa znojem i novi rez na malom kurcu. Ima li nešto više što muškarac može poželjeti?

Uništio sam joint do kraja, udružio sve moždane stanice i napravio popis a' priori događanja u gradu. S obzirom da mi je u redakciji gradske rubrike, gdje sam zaposlen, jedini posao sastavljati takve događaje, brzo sam izdvojio nekoliko lokacija u kojima bi mi se moglo posrećiti. S jedne strane su tu bila kazališta, muzeji, koncerti i izložbe, a s druge noćni barovi, discoteke i partiji.

Bez obzira što drugi misle o meni, sebe smatram vrlo profinjenim i obrazovanim gospodinom. Posjete kazalištima, koncertima ili izložbama ne doživljavam samo kao nužno obrazovanje, već i kao uživanje u trenucima neizmjerne sreće. Toliko me obuzela toplina na samu pomisao o posjeti koncertne dvorane, da sam se odmah odlučio za noćni bar u kojem su tu večer puštali jezz. Ne volim pokazivati emocije pred zagrebačkom filharmonijom, pa se opijanje wiskeyijem u zadimljenom baru činilo puno sretnijom solucijom. Bez obzira koliki ja gospodin bio.
Napokon sam izašao, odlučan u svojoj namjeri.

Kad netko stanuje u nečijem dvorištu, on je onda pas ili podstanar. Ili pasji podstanar. Kućica sazidana od pečene gline ima rešetke na prozorima. Rešetke valjda drže kućicu na temeljima. Inače bi se srušila. Vrata imaju četiri brave i špijunku. Špijunka ne služi ničemu, jer je razbijena, ali je estetski okej. Starac koji je u ovoj kućici živio prije mene, umro je na krevetu na kojemu ja sada spavam. On je ugradio brave, špijunku i rešteke na prozorima. Plašio se provale i umro od infarkta. Zet mu je nakon smrti maznuo devize koje je krio u zahodskom kotliću. Marke je ostavio kod Drageca na pokeru, ali mu je ostala kuća. Nju je iznajmio meni, za devize. Sumnjam da ih sprema u kotlić. Provjerio sam.
Zaključao sam sve četiri brave i provjerio šlic. Bio je otvoren. Njega sam samo jednom zaključao. Zvijer je bila iza rešetaka, na sigurnom.

Poeziju sam čitao u Berkovu, jednoj od šminkerskih birtija gdje pivo poslužuju u malim bocama. Gazda je bio seljačina, ali je imao zgodnu ženu. Već sam došao pijan, tako da sam samo održavao kondiciju s wiskeyjem. Voditelj tribine, neki Musliman, također se klatio od cuge. Sve u svemu, čitanje je bilo OK. Muslič je pozvao glazbenu pratnju, nekog ostarjelog rockera koji je svirao hitove iz šesdesetih. Bilo je dobro dok nije počeo pjevati. Do stola za kojim sam sjedio u društvu rockera i balije, bila je mršava ženska koja je glasno pljeskala na moje pjesme. Usporio sam sa cugom jer mi se činila sve zgodnija. Što sam više pio, ocjena nekoj ženskoj bila je sve veća. Ova je od dvojke skoro probila plafon. Poslije čitanja dobio sam petsto kuna i anuliran račun za pijaču. Gazda se želio napraviti faca pa je kupio moju knjigu s posvetom. Odrao sam ga dvadeset posto skuplje od uobičajne cijene. Teatralno je izjavio da nikada nije upoznao pisaca i da mu je drago što sam nastupio u njegovoj rupi. Za to me je, rekao sam mu, iskreno bolio k****c.

Mala s promocije zvala se Vesna i bila je glupa kao noć. Prodao sam joj patetičnu priču o somoubojstvu koje ću uskoro učiniti. Mislosrđe još uvijek pali kod žena. Sve žene imaju istu karakternu crtu: vole spašavati živote. Srećom to sam skužio još kao klinac tako da sam s godinama razradio savršenu taktiku. Što više sereš o bogaljom životu, prije dobiješ p***u. Izveo sam je u jednu rupu gdje pivo poslužuju u velikim bocama, a cijena je prihvatljiva čak i za loše plaćene pisce. Ondje smo ostali dva sata, a zatim sam je pozvao u motel. Odmah je prihvatila. Izgovor joj je bio da me mora čuvati od sranja. Držala je da čini dobro djelo i da će stoga u raj. Spasiti dobrog pisca od vlastite ruke, rekla je, isto je što i spasiti talentirano dijete. Pičke mi neće dati, nastavila je, ali će me tješiti, ako treba čitavu noć. Primio sam je za dupe. Bilo je tvrdo.

U taxiju sam razvio verziju o ženi koja mi je slomila srce. Ovaj put se zvala Marija. Marija je, dakle, bila bogata, lijepa i pametna, sve što ja nisam. Ali mi smo se voljeli, sve dok je njezin otac, neki naftaš, nije na silu odveo u Englesku. Jedno vrijeme mi je pisala podugačka pisma, ali se na kraju udala za crnca, dakako, protiv svoje volje. Taman kad sam skupio dovoljno love za avionsku kartu saznao sam da je pala pod onaj crveni autobus na kat (onaj bus s razglednica i dosadnih dokumentaraca o Londonu), ispod samog Big Bena. U džepu su joj našli pismo za mene tako da se u svakom slučaju radilo o samoubojstvu. Pisalo je samo: Voljet ću te i na nebu, tvoja Marija. Ja sam ipak otišao u Englesku na njezin pokop, jer je stari odlučio da je tamo pokopa. Poslije pogreba sam neko vrijeme prao zahode po restoranima da skupim lovu za nazad. Od viška funti koje sam zaradio kupio sam ogromni buket crvenih ruža koje sam prije ukrcaja u avion stavio na njezin grob. Vrativši se u žalosnu Hrvatsku, momentalno sam doživio živčani slom. I, eto me, sad se mislim ubiti.

Nakon tih izgovorenih bljuvotina Vesna mi je uvalila jezik u grlo. Taksist je, a ne ja, gutao sline i namještao rasporak. Bilo je cool. Izgledao sam poput američkih makroa, samo puno siromašniji. Taksist je pitao u koji motel idemo, a ja sam odgovorio u najjeftiniji. Onda je Vesna pitala zašto ne idemo kod mene u stan, a ja nisam ništa odgovorio. Bilo je glupo da joj spominjem ženu. Dovezli smo se u predgrađe Zagreba i taksi se zaustavio na jednom parkiralištu prepunom kamiona. Motel "Orhideja" bio je svratište kamionđija i kurvi. U potpunosti je odgovarao mom ukusu, ali ne i Vesninom. Počela je srati o tome da je čeka zaručnik i kako mora uskoro otići. Hitno mi je trebalo piće.

U hotelu je jedino radio nočni bar, gdje papreno poslužuju razvodnjena pića. Svejedno sam popio nekoliko duplih vinjaka i pozvao piće jednoj kurvi za stolom.
To je muškarac, odjeven u žensko., rekao je konobar. Transvestit.
Jebi ga, rekao sam, nitko nije savršen.

Vesna je naručila mineralnu i zaključila da transvestit bolje izgleda nego većina njezinih prijateljica.
Ali ima muda, rekao sam ja.
Tim bolje., rekla je ona.
Upustio sam se u razgovor s konobarom. Tvrdio je da transvestiti imaju više posla nego neke kurve u Zagrebu.
Mi smo nastran narod, ko fol katolici, konzervativni do jaja, a više volimo jebati isti spol nego stari Grci., rekao je filozofski.
To je zato, rekao sam, što lovatori vole eksperimentirati, j**u muškarce da se dokažu. A mi koji bi jebali prave kurve, dakle žene, nemamo lovu za to.
Donekle se složio i dao mi vinjak na račun kuće.

Nisam ni primijetio kada je Vesna otišla za stol transvestitu. Nešto mu je govorila, a on se smješkao i lakiranim noktima dodirivao vrhove perike. Pokazao joj je prazan stolac i ona je sjela. Nisam bio ljut, jer je prizor djelovao groteskno. U nekoj bi drugoj prilici išao braniti svoju čast. Ovako, transvestita sam vidio kao ženu s kurcem. Okrenuo sam se konobaru i započeo priču o kurvama.
Nakon nekoliko minuta, Vesna se vratila za šank.

Čuj, imam dvjesto, fali mi još sto kuna., rekla je. Posudiš mi do sutra?, pitala je.
Zašto?
Traži tristo kuna za seks. A tako bih ga pojebala…, rekla je.
Ostao sam šokiran.
Platit ćeš tristo kuna za seks s transvestitom?, još uvijek šokirano sam izustio.
Ne bilo s kakvim…Ma pogledaj ga samo kako je sladak. Osim toga, rekao mi je da ću mu biti prva žena. Zato je cijena veća, inače je dvjesto kuna.
Bez riječi sam izvadio novčanik i dao joj sto kuna. Ako mu je zaista prva, mislio sam, jebeš onda cijenu.

Izišao sam iz motela i sjeo u prvi taksi. Ostalo mi je dovoljno da platim put do doma.

Kako sam kalio čelik

Pomisao da moram putovati HŽ-om toliko me fascinirala da sam momentalno dobio proljev. Moja žena je tvrdila da je to od toplog piva kojeg sam popio na prazan želudac, ali ja sam znao da je to od HŽ-a. Dok sam brojao pauke na zahodskom zidu, zamolio sam je da nazove putničke informacije. Molim vas, čuo sam, kad ide vlak? Jel' kasni? Hvala.

Vlak koji ide u 15,10 na peron je došao u 15,25. Ušao sam u prvi kupe. Do prozora su sjedile dvije žene s putnim torbama. Objema je menopauza bila stvar daleke prošlosti. Jedna je imala brkove, druga maramu. Sjeo sam i čekao. Vlak nije kretao.

Onda je ušao njihov vršnjak. Gromada koja je nalikovala santi leda, onoj istoj koja je potopila Titanic a zbog koje je Leonardo De Caprio potonuo u ledeno more. Nosio je traperice i mirisao na rakiju. Ogromnim šakama pozdravio nas je kao na mitingu socijaldemokrata. Dok je sjedao do mene pitao je jel' slobodno. Obje su odgovorile da je. Ja nisam. Šutio sam i mislio o tri sata vožnje vlakom. Osjećao sam se kao pašteta u dućanu suhomesnatih proizvoda.

Prvo je žena s brkovima zaključila kako kasnimo s polaskom pola sata. Onda je zaključila kako njena snaha – kurva – nema pojma o djeci, jer njezini unuci uvijek gladni idu u školu. I neuredni. Jer ona, snaha – kurva, jebe vodoinstalatera, prvog susjeda u njezinom selu, dok Stipo radi k'o konj u Njemačkoj. A Stipo je šef bauštele, cijenjeni zidar i njen sin. Žena u marami je uzdahnula i prokomentirala: kurva, a onda iz jedne od dvije torbe izvadila pileće batake.

Dok je gurala prvi batak u usta, vlak je krenuo. Zaključila je da ni bataci nisu ko što su bili. Ove je, rekla je, osobno sama zaklala. Prvo ih je kupila dok su još bili mali pilići. Za tri kune komad u veterinarskoj stanici. Onda ih je hranila. Kukuruz je, rekla je, poskupio pun k****c. Koncentrat za piliće da ne govori. Ali barem zna da ne jede ona industrijska govna. Koji su kancerogeni jer se to vidi na kostima. Demonstrirala je na svom bataku. Usisala je ostatak mesa a onda košću lupila po prozoru. Ponosno je pokazala da kost nije pukla. Zatim je zgrabila kost u zube i umalo ispustila gebis. Grizla ga je, lomila, lupala po svim tvrdim predmetima u kupeu, ali kost je ostala čitava.

Daj je meni, rekao je čovjek – Titanic. Žena u marami je s nelagodom pružila kost. Krc, začulo se. Evo ti kost, jebala te ona, rekao je. A ona je samo šutjela. I mi smo ostali šutjeli. Zamišljao sam ga kako lomi vratove. Gorostas se digao i protegnuo. Kao da Samsonovom snagom razbija nevidljive neprijatelje.

A čime se vi bavite, pitala je žena s brkovima. Ja sam pisac., rekao sam. A što je to?, pitala je žena s maramom. To su pijanci koji žive na račun države., rekao je gorostas. Što pišete?, pitala je žena s maramom. Pjesme, pjesme i priče., rekao sam. Jebo pjesme., zaključio je gorostas i nastavio ponosno: i ja sam pisao pjesme, ali prave. Za gange. A onda je iznenada zapjevao:

Imam pištolj ko teleću noguuu
Aliiii žene pronaći ne moguuu
Mala moja nemoj da je štediiiiš
Ja je željan a ti na njoj sjedišššš
Mala moja jede karameleeee
A u školi glupava ko teleeee
Jebo žene i ovakvu krizuuuu
Dignu noge a ne daju blizuuu

Eto, to su pjesme, a ne ono što ovi pišu., rekao je pomalo prijeteći pokazujući glavom na mene. Obje žene su potvrdno klimnule glavama. Umalo je nedostajalo da i ja počnem klimati. Umjesto toga sam se ustao i izišao iz kupea. Zapalio sam cigaretu.

Zabranjeno je pušenje!, čuo sam konduktera.
U kojem je vagonu restoran?
Dolje., rekao je odrješito.
Služite alkohol?
Pivo i konjak.
Odlično. Jeste li i vi za piće?
Ne, ne pijem dok radim
Tko vam je kriv., rekao sam i nestao u smjeru restorana.

Zelene oči - Roklicer

Stojanka je krasna djevojka, što bi u mom selu rekli, rasna kobila. Mogao ju je zajahati svako tko je bio vješt u preskakivanju prepona. Ja sam, na žalost, već imao kobilu kod kuće, koja nije bila rasna, ali me zato čvrsto držala za prepone. Zato sam vjerojatno i bio drag Stojanki. Ona je voljela jahače koji se nisu okolo hvalili da dobro jašu. Nije znala, da bih se i ja hvalio da sam smio od one svoje kobile. Mislila je da imam veliki bič i da mogu satima jahati do cilja. Da sam, u suštini, samo skroman. Nije znala da sam pizda koja se stravično boji svog konja. Poslala mi je čak i ljubavno pismo preko jednog poštara koji ju je s vremena na vrijeme zajahao. Njegova kobila je odavno otišla na privremeni rad u Italiju i to povremeno traje već 12 godina. Sad poštar vozi njezin Fiat, kupljen dijelom na leasing, dijelom na pushing. I dobro mu je. Bolje nego meni.

Moja kobila neće nigdje da ide bez mene. Našao sam joj posao u Njemačkoj na jednom vojnom poligonu. Trebala bi samo da kopa bunkere. Poslije bi je unaprijedili i dobila bi čin. Tako bi brzo napredovala. Sa činom bi mogla raditi kao pokretna meta na poligonu. Mladi rezervisti bi vježbali gađanje u nju dok bi ona trčala po livadi. Za svaki metak koji bi dobila u noge ili ruke, imala bi bonus od 100 eura. Od kukova do glave 150. Pogodak u glavu 300 eura. Izračunao sam napamet da je pogode samo 16 puta mjesečno, bonus bi na osnovnu plaću iznosio najmanje 3000 eura. S tom lovom mogli bi da sagradimo svinjac, koji toliko želimo. Jest da bi ona imala jedno 40 rupa više na tijelu nego ove tri, ali smo mogli uzgajati praščiće. A prasetinu oboje obožavamo. Ona najviše voli rebra i šunku, a meni pripadnu bijeli bubrezi, ili, kako mi to na selu jednostavno kažemo, svinjska jaja.

Da se ja vratim na ljubavno pismo moje Stojanke, rasne kobile. Na vece papiru, zarolano kako spada i priliči, kao u doba Sulejman paše, pisalo je lijepim ukrasnim slovima: šta se praviš takav peder pa nećeš da jebeš ženske? Lijepo sam te zvala u kukuruzište a ti si praviš kao da ti nije stalo kako ti izgleda klip kukuruza. Sram te bilo, pizdo jedna! I samo da znaš, ja sam u tvojoj ulici, sedam kuća niže, s lijeve strane. Kucaj tri puta, jer zvono ne radi. Ako se slučajno bojiš žene, reci joj da si otišao do mene jer sam te zamolila da mi popraviš utičnicu. Pošto ona vjerojatno ne zna što je utičnica, ti joj lijepo kaži da je to ona stvar u koju se utače nešto da s lampica upali. Hajde dođi i ne boj se ništa. Pola sela će ti reći da ne grizem. Skuhat ću ti kavu i dati rakiju da popiješ. Na glasu si da voliš puno piti i prditi za stolom. Al ne bilo kako prditi, nego da možeš otprditi cijelu pjesmu «Zelene oči, bile su moje». To je svakako pohvalno jer znači da možeš održati ritam kroz onu stvar što se književni zove šupak, a narodno - govnovod.

Nakon što mi je poštar predao to pismo, ponosno sam ga pročitao devet puta. Zatim sam ga cijelog sažvakao i progutao da ga ona moja kobila ne pronađe. Što ako sazna da imam sluha za otprditi «Zelene oči»? Morao bih joj svako malo prditi na uho, kad god je uhvati sevdah.

Ruže

Ružičnjak

Jučer sam ubio tridesetosmogodišnjeg Benjamina Kleina, ljubavnika moje žene i brata mog prijatelja. Ubio sam ga sjekirom. Na radiju je, već treći put ovoga tjedna, puštana pjesma Jimmija Hendrixa, Hey Joe. Elsa, moja žena, u kućnom haljetku i s viklerima na glavi spremala je doručak. Ja sam za stolom čitao Times. Upravo sam dovršavao Wonder Blend cigaru kada je zazvonio telefon. Bila je to Emmy, Elsina majka koja živi na selu. U zadnje vrijeme, kako čujem, Emmy mogo pije. Pretpostavljam da je tomu razlog sićušni tumor kojega su onkolozi pronašli na grliću njezine maternice. Nije se željela operirati. Smatrala je da će whiskey Four Rouses ubiti ionako sićušni tumor. No, nije ga ubio. Sada krvari. Zamolila je kćer da zajedno krenu u bolnicu. Elsa je, naravno, pristala. Sa zanimanjem sam slušao Elsino negodovonje o maminom ponašanju. Držala ju je neodgovornom. Rekla je kako se njena majka ponaša kao šiparica, iako ima 72 godine. Zatim me je, srčući posljednje kapi instant kave, zamolila da okopam vrt kraj naše kuće. Želi, rekla je, posaditi ruže. Crvene i žute.

Preskočili smo doručak, a ona se nabrzinu obukla. Odjenula je Armanijevu haljinu koju sam joj proljetos kupio za 879,35 USD. Obula je Pollinijeve cipele i namirisala parfemom Cartier. Otišla je brzo. Nije me stigla ni poljubiti. Ja sam joj doviknuo da pozdravi Emmy, ali me vjerojatno nije čula. Već je bila u našem novom Jaguaru, metalik-zelene boje. Okrenula je ključ i mašina od 1450 kubika je zabrujala. Ostao sam sam. Iz aktovke Samsonite izvadio sam Note Book i jedno vrijeme surfao po Internetu. Dionice Dow Jonesa skočile su za 3,11 posto, pa sam ih odlučio prodati. Izračunao sam da ću od ove transakcije zaraditi približno 240 tisuća USD-a. Poslao sam šifrirani e-mail brokeru s Wall Streeta i čekao potvrdu. Tada je nazvao Benjamin.

Kao što sam rekao, Benjamin Klein je brat mog starog prijatelja kojega sam upoznao za vrijeme doktorske disertacije na Oxfordu. Zatražio je da me posjeti. Rekao je kako sa mnom želi o nečemu važnom razgovarati. Odgovorio sam mu da sam obećao Elsi okopati vrt i da će mi to zasigurno oduzeti dosta vremena. No, Benjamin je ustrajavao na našem susretu i na kraju ga nisam mogao odbiti. Dodao je kako će stići za pola sata i da će se kratko zadržati.

Elektronska pošta s naznakom Secret je stigla. Ubacio sam je u PCD program i sačekao desetak minuta. Tek tada sam je mogao pročitati. Krivo sam izračunao dobit. Samo prodajom A grupe vrijednosnica zaradio sam preko 276 tisuća, a sveukupna se zarada popela na 411 tisuća USD. Bio sam zadovoljan. Zapalio sam cigaru i otišao u garažu. Tamo sam uzeo sav potrebit alat; motiku, lopatu i sjekiru. Sjekira mi je trebala zbog visokih korijenja kojima obiluje naš vrt.
Volim raditi u vrtu. To me zaista opušta. Osim toga, radovala me je Elsina ideja da ispred hrastove garniture, s južne strane zidanog roštilja, zasadi ruže. To će zasigurno dati Edenski sjaj našem omanjem vrtu. Elsa je uvijek znala prepoznati lijepe stvari. Uostalom, ne znam da li bih uopće mogao živjeti bez Else. Kada sam je upoznao bila je tek jedna od mnogobrojnih daktilografkinja poduzeća kojega sam otkupio i ubrzo parceliziranog prodao. Bez posla je ostalo stotinjak radnika, ali ja sam na tome zaradio nešto više od 380 tisuća dolara. Elsa mi je jedina iz tog poduzeća čestitala, iako je tada, kao i drugi uposlenici, bila na ulici. Odmah sam joj ponudio mjesto osobne tajnice, a nedugo potom smo se i vjenčali. Bilo je to prije devet godina.

Benjamin je stigao u trenutku kada sam sjekirom razbijao visoki korijen ocvale trešnje. Odmah je prešao na stvar. Rekao je pomalo mucajući kako je već dugo u intimnoj vezi s mojom Elsom i da je došao zatražiti civilizirano dopuštenje njezinog odlaska. Nastavio sam udarati po trešnjinom korijenu, posve ignorirajući njegovo prisustvo. Benjamin je naprotiv i dalje govorio o potankostima veze s mojom ženom, uspoređujući je s francuskom glumicom i manekenkom Laetitiom Casta. Posumnjao sam da je prije dolaska u moj dom svratio u obližnji pub na koje piće, valjda kako bi skupio dovoljno hrabrosti za naše sučeljavanje. Elsu je, nastavio je, prvi put vidio na jednom humanitarnom koncertu u Helsinkiju gdje su izvođene skladbe Xenakisa, Rautaavare i Jarrela. Još istu večer, kazao je, otišli su u njegov apartman na sedmom katu hotela Sheraton i strastveno vodili ljubav uz šampanjac i ruski kavijar. Tvrdio je da je tek godinu dana kasnije saznao da je Elsa moja supruga. To mu nisam povjerovao. Zaboga, fotografija mene i moje supruge vrlo je često na bussines stranicama Timesa, a on je, siguran sam, ipak čitatelj tog lista. Dakle, Benjamin zapravo i nije bio tako iskren kako se u javnosti mislilo o njemu. To sam mu naposljetku i rekao, na šta je on samo odmahnuo rukom i podmuklo se nasmijao.

Primjetio sam da je nakon uvodnih rečenica prestao mucati sve otvorenije tražeći od mene da na Elsino ime prepišem 35 posto brutto imutka te neodgodivo pristanem na sporazumni raskid braka. To će me manje koštati, rekao je, a njima će uštedjeti dragocjeno vrijeme.

Dodao je kako Elsa i on namjeravaju otići na obale Karipskog mora kako bi kupili jednu od manjih kućica za ljetovanje. Želi je učiniti sretnom, kazao je, što se nikako ne može usporediti s njezinim dosadašnjim životom. Sebe je Benjamin vidio duhovno bogatim čovjekom, za razliku od mene koji sam, kako je rekao, čitav život pronicljivo podredio materijalno - egzistencijalnom smislu. Stoga će, izustio je, biti sretan kada mu Elsa podari nasljednika.

Ne sjećam se da je išta više rekao. Nekoliko sam ga puta Tramontina sjekirom udario u ćelo, a samo jednom u potiljak. Ispružio se do mojih nogu. Primjeto sam da još diše pa sam okrenuo oštru stranu sjekire. Zaista, ta je strana bila vrlo oštra. Od samo jednog udarca u vrat glava mu je odletjela u stranu. Volio sam tu sjekiru. Brazilska proizvodnja Tramontine opravdavala je svu svrsishodnost pompoznih reklamnih kampanja. Po prvi puta sam osjetio olakšanje što godinama posjedujem 1,75 posto njihovih dionica, iako mi taj udio nikada nije donio dividendu. Benjamina sam zadovoljno gledao još neko vrijeme, a onda sam se vratio poslu. Trešnjin korijen je napokon bio izbijen. Sada je još samo trebalo okopati budući ružičnjak.

Elsa se vratila kasno uvečer, pravdajući se administrativnim zbrkama po našim bolnicama. Emmy će vjerojatno još noćas biti operirana. Stoga joj treba bolnički karton kojega je, čini se, bolnica negdje izgubila. Potratila je čitav dan tražeći ga sa službenicom iz prijamnog.

Nakon obilne večere naručene iz obližnjeg Royal restorana, rekao sam joj da sam ubio Benjamina Kleina i da sam ga ostavio na travnjaku našega vrta. Zanimalo ju je jesam li nakon ubojstva ipak stigao okopati zemlju za ružičnjak. Odgovorio sam da jesam, iako sam radio sat vremena dulje od predviđenog. Radovala se što će odmah ujutro zasaditi crvene i žute ruže. Poljubila me je i sramežljivo priznala da je jedino ja još nikada nisam iznevjerio.

Jesam, odgovorio sam joj, zaboravio sam ti reći da su dionice Dow Jonesa skočile za 3,11 posto. Ipak se na to nije naljutila. Zaboga, zaključila je, ionako novce ona troši, meni su pune 92 godine života, pa na što bi ih uopće ja mogao i potrošiti? Osim na nju.